Zvanične i nezvanične nagrade
Sarajevo opsada

Photo: http://24ilmagazine.ilsole24ore.com/

Počasni sugrađanin reisa Cerića, Cace i Fahrudina Radončića

„Šta sve i koga sve čovjek zavoli, ponekad mi se čini da je časnije mrziti“, kaže, ako me sjećanje dobro služi, glavni negativac romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

DOŠLO JE PROLJEĆE

Svakom normalnom septička jama u kojoj je prinuđen živjeti najviše smrdi. Samo balkanskim klerofašistima i njihovim zombiziranim sljedbenicima njihove fekalije, kojima svakodnevno pune tragikomičnim granicama omeđeni prostor, po kome neumorno već desetljećima seru i život pretvaraju u neprolazeću noćnu moru, mirišu na ljubičice, a uvijek im smrdi samo iz komšijinog dvorišta.

Bosanskohercegovačko korištenje oreola žrtve i još neprevaziđeni običaj da se kanalizacione cijevi iz susjedstva povremeno preusmjere u naše drvorište, izaziva kod pojedinaca, u susjedstvu, koji se bave smradom vlastitog okruženja, detektujući njegove uzročnike, sažaljenje i simpatije, koje su često krajnje neobjektivni. I koji su, u osnovi, usko vezani za zgađenost tih pojedinaca kolektivnim beščaćem, i saučesništvom u zločinu, vlastitih sredina. Uz svjesno odbijanje, kritičnosti prema kolektivitetu koji je označen kao žrtva.

Tako i dolazi do perverznih situacija da se borci protiv smrada u susjedstvu, kod nas druže, ili su tek neuobičajeno pristojni prema njima, sa smradom s kakvim u svojim sredinama ne bi nikad rječi progovorili, osim ako se ne radi o seriji sočnih psovki. Da gostuju u televizijskim emisijama jedva prikrivenih nacionalističkih populista, da daju intervjue ovdašnjim reketaškim, huškačkim, nacionalističkim, ksenofobnim i zločinačkim medijima, da... primaju nagrade od vlasti i postaju počasni građani gradova koji se nekom časnošću baš i ne mogu pohvaliti.

Pogled izvana i iznutra su različiti. Dok je npr. gostovanje medijskih gerilaca iz susjedstva kod ovdašnjih etabliranih medijskih protuha i prostitutki, za njih oblik subverzivne djelatnost i poruka za njihove lokalne sredine, ovdje ono biva zloupotrebljeno od strane pandana njihovih tamošnjih neprijateja. I stvara svojevrsnu konfuziju u ovdašnjoj javnosti. I razne perverzne situacije. Kao što je ono poratno opšte bošnjačko-nacionalističko oduševljenje Feralom, odnosno njegovim guženjem Tuđmana, od istih onih koji će u sljedećem trenutku učestvovati u zabranjivanju, hapšenju, otimačini, nametanju posebnih poreza, onemogućavanju distribucije, sudskim procesima, javnom uništavanju, prijetnjama linčom, kad su u svojoj sredini dobili satiru na račun svog vođe i njih samih.

A MOŽEL' SULEJMAN TIHIĆ MONICU BELLUCCI PROGLASITI SVOJOM POČASNOM ŽENOM?

Petar Luković, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih novinara južnoslovenskih prostora (a i najhrabrijih – što je u ratnotranzicijskim vremenima poseban i rijedak kvalitet, koji cehovske i druge pičke rado minoriziraju, negiraju, ili čak, obrćući teze, upotrebljavaju kao uvredu), jedan od onih fascinantnih balkanskih izuzetaka od pravila (u koje, naravno, spadaju i Feralovci), napotkupljivi, do brutalnosti oštri kritičar prije svega srpskog fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, trebao bi, uskoro, da dobije priznanje „Počasni građanin grada Sarajeva“.

Nažalost, ne radi se o nagradi poput one koju je ovih dana, na zaprepašćenje u materijalizam i konzumerizam ogrezle većine, odbio 44-ogodišnji ruski matematičar, rekavši da ga ne zanimaju novac i slava (a i djelić od sume koju je gradska uprava spičkala na propalu televiziju Lukoviću bi dobro došao u aktuelnoj finansijskoj agoniji E-novina). Ne, radi se o nagradi čija je suština u moralnoj i emocionalnoj dimenziji. U čemu se, zapravo, pojavljuje problem.

Svako, očito, o sebi misli najbolje. Jedino je tako moguće objasniti aroganciju onog ko takvu nagradu dodjeljuje. A koja je uvijek na korak od groteske, nalik onoj proglašavanjem Vladimira Putina počasnim građaninom Svilajnca, Ljubovije, Šida, Rume, Mladenovca i Loznice (da dalje ne nabrajamo srbijanske vukojebine).

Ko je ili što je, naime, Sarajevo (ili BiH), da nekoga proglašava svojim počasnim građaninom? Da bi to, naime, imalo smisla, taj grad (ili država) mora biti nešto u čemu bi neko zaista želio živjeti, biti njegov građanin. A da se, pritom, ne radi o aktu sažaljenja. Ili neupućenosti, koja, nesrećnog laureata, već u sljedećem trenutku, može skupo da košta.

MI SMO PALI S MARSA. A BILLBOARDI SU TU 'NAKO.

Simboličko projeciranje individualnih kvaliteta na kolektivitet, uvijek daje zanimljive rezultate. Pa smo tako, „mi“, ljudi, sletili na Mjesec, trčimo 100m ispod 10 sekundi, osvojili smo svjetsko prvenstvo, dobili Oskara, pametni smo, sposobni smo, jaki smo, hrabri, moralni, plemeniti, humani, itd. itsl. iako se radi o sposobnostima, dostignućima ili osobinama tek nekolicine likova ili zanemarive manjine, naspram milijardi nas ostalih, koji za 10 sekundi možemo samo, pritiskom na dugme dajinskog upravljača, promijeniti par tv kanala, sletimo, povremeno, samo s Marsa (a i to samo zahvaljujući činjenici da je i pad let), a konformizam, kukavičluk i želja da komšiji crkne krava nas proždiru.

I tako kolektivitet, sam za sebe i potrebe reklame, postaje zbir najboljih osobina svojih pojedinaca, koji su, uglavnom, tek izuzeci od pravila. Dok masovne (ili bar brojčano nezanemarive) izlive negativnosti i zla, uredno mete pod tepih.

Sarajevo u tome nije izuzetak. Ono je, kao i čitava BiH, onakvo kakvo postoji u emocionalnim projekcijama plemenitih, blagonaklonih, moralnih pojedinaca iz vanjskog svijeta, tek potemkinovska iluzija. Fasada iza koje stoji samo još jedna septička jama.

Marko VešovićIvan LovrenovićAleksandar HemonDanis TanovićMiljenko JergovićEnver KazazAlma LazarevskaRešid Hafizović, Fra Ivo MarkovićBakir HadžiomerovićJovan DivjakSenad HadžimusićGojko BerićSlaviša ŠućurEnes Karić2 SenadaDarioVildana i EldinEdin ZubčevićDino MustafićIvica OsimDamir ImamovićFerida DurakovićDubioza Kolektiv... i njima slični, o čiji se ugled Sarajevo pokušava ogrebati, na žalost, su samo raskošni billboardi pored puta, koji zaklanjaju pogled na dženazu Mušana Topalovića Cace, na vehabijski fašistički linč posjetilaca Queer festivala, na agresivnu islamizaciju, kolektivno zapišavanje teritorija i svjesno ubijanje multikulturnog duha grada, na medijske zločine vlasnika „bolje budućnosti“, na pljačku stoljeća, na besramnu, u kriminal ogrezlu, štetočinsku političku elitu, na sofisticirano etničko nasilje u miru, na stalno ugrožavanje medijskih sloboda, na ludake koji sanjaju teokratsku diktaturu i sekularizam proglašavaju zločinom, na... svjetinu koja ćuti i trpi.

TELEFONSKI IMENIK PROTIV POLJSKE KONJICE

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša KandićSonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Uostalom, krajnje je nepošteno, dobre, blagonaklone ljude, bez prethodnog upozorenja šta to, ustvari, znači, dovoditi u takvu situaciju. Da im pod nagradom prodate mogućnost da postanu (počasni) sugrađani reisa CerićaFahrudina RadončićaDžemaludina Latića,Amile AlikadićFadila MandalaSanje VlaisavljevićArzije MahmutovićBakira IzetbegovićaHarisa SilajdžićaEjupa Ganića, rahmetlija Mušana Topalovića i komšije mu na Kovačima..., i svog onog klerofašističkog i pljačkaškog smeća, da im ne redam imena, jer bi mi se tekst mogao pretvoriti u redukovani telefonski imenik Sarajeva.

Ovdje se radi o krajnje pogrešnom pristupu. Nije Sarajevo to koje, s arogancijom nekog ko je moralno superioran, može dodjeljivati(!) takve nagrade. Ono treba ponizno zamoliti(!) Petra Lukovića i Francisa Bueba (i sve druge, koje bude željelo) da budu njegovi počasni građani. Da oni njega nagrade, učinivši ga svojim počasnim gradom. I pritom, još, da im se izvine što u stvarnosti nije ni blizu onoliko dobro koliko je, očito, u srcima tih ljudi.

I još nešto – ne mogu grad i država, koji vlastite građane, moralne gromade i ikone intelektualnog otpora agresiji i „uvoznom“ fašizmu, izlaže linču domicilnih fašista ili ih od tog linča ne brani, nikog a pogotovo borce protiv fašizma u drugim sredinama, proglašavati svojim počasnim građanima. To je naprosto licemjerno.

Grad koji se odriče Marka Vešovića (a odriče se, čim dozvoljava da ga fašisti, nekažnjeno, maltretiraju usred Parlamenta), ne zaslužuje da mu Petar Luković bude počasni građanin. Pogotovo što upravo Marko pokazuje kakva bi sudbina mogla zadesiti počasnog građanina Sarajeva Petra, ako mu nekad padne na pamet, da se, s oštrinom s kojom se obračunava sa onim „tamo daleko“ fašistima, osvrne i na svoje nove sugrađane.

P.S. ili PATETIKA ZA KRAJ

A što se tiče nagrade... Najveću nagradu koju je mogao dobiti od građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine - onog boljeg dijela, kome ovaj autor, nažalost, ne zna obim - Petar Luković je već dobio. Ona je - hajde da budemo patetični do kraja i ovaj tekst pretvorimo u prijevremeni In memoriam - u srcima ljudi, u kojima je Luković, godinama, održavao nadu u Čovjeka. Zvanične, institucionalne nagrade, u tom kontekstu, ne znače apsolutno ništa.

A to, da li je ovo nagrada jednog plemena pojedincu koji jebe majku fašistima u drugom, neprijateljskom, plemenu ili se radi o sofisticiranoj poruci građanske manjine klerofašističkoj većini na domaćem terenu (što je idealistički pogled na cijelu stvar) ostaje da vidimo (Nada umire posljednja, kažu).

*Tekst objavljen na portalu Žurnal 26.03.2010

Oceni 5