Zagor Te-Nej, duh sa sekirom
Zagor

Photo: facebook

Pod južnim nebom

U početku bijaše Nolitta. Genijalac koji je udario ne samo darkvudske temelje na kojima čvrsto počiva karakterizacija našeg najomiljenijeg junaka djetinjstva, a i danas, već i prvi globetrotter koji je proširio horizonte našim junacima van skučenih darkvudskih okvira.

I tako je Nolitta davne 1968. Zagora otisnuo u prvu prekomorsku avanturu. Nošeni jedrima “Crvene Vještice“, pod zapovjedništvom okrutnog kapetana Nilsena, naši junaci odlaze na svoje prvo dugo putovanje i izbivanje iz Darkwooda. Nije Zagor pokleknuo pod pritiskom prijetnji i ucjene zlokobnog kapetana, niti ga je zaslijepio lažni sjaj skupocjenog biserja zbog kojih bi se odrekao svojih ideala, Nolitta je svome sinu usadio nepokolebljiva etička pravila i ispravan moralni kompas.

Malo nakon toga, Nolitta radi antagonizam zlokobnom brodu, pohlepnoj posadi i okrutnom kapetanu s “Golden Baby“, jedrenjakom kitolovcem, ali je Nolitta krvničku namjenu broda brzo pretvorio u jedrenjak pustolovina s Fishlegovom internacionalnom posadom dobričina i veseljaka spremnih upustiti se u najluđe avanture, i upravo takav pristup, kao i simpatično stereotipna razrada posade doprinosi uspjehu. Koji to brodski kuhar 19. stoljeća nasred pučine poslužuje gastronomski raj za nepce coq au vin, koja to posada ima transcendentnog fakira Ramatha, snažnog Albanca Orsovica, ratobornog Škota Hammendicka, spretnog Rusa Zarkoffa, Polinežana “ljudoždera“ Tarawu? Otisnuti na pučinu jedrima “Golden Baby“, naši junaci doživjeli su neke od svojih najdramatičnijih pustolovina. Porazili su okrutnog vikinškog princa Sigfrieda u zaljevu Svetog Lovre, krenuli u potragu za potopljenim blagom u dubinama Karipskog mora, sukobili se s opakim Kapetanom Zmijom i njegovim piratima, a privezavši konope u norfolškoj luci, suočili se s kineskom kulturom spletki, nasilja i kung-fua.

Nošeni vjetrovima Nove američke odiseje, Boselli ojačanom kobilicom “Zlatne Djevojke“ razbija zatočenički led Arktika, a Burattini stvara svoj brod i posadu, “Dragoon“ i kapetana Honesta Joea, nakon sukoba s opakim kineskim piratom Zmajem. Otvoreno more, beskrajni prostor slobode i avanture, gdje vrijedi samo zakon mora i Zagora, ponekad su pisale neke od najboljih priča serijala. U kasnijoj fazi trebalo nas nekako prebaciti do Afrike, a tko je pogodniji za to nego bivši pirat Jean Laffite i njegov “Pride“.

Priče o osveti i iskupljenjima čest su motiv razrađivan od gotovo svih scenarista u Zagorovom serijalu. Voda, ne mora to biti more, već i rijeka sa svojim brzacima, virovima i oštrim stijenama, donosi katarzu likovima iz Zagorova svijeta. Homer Jr. Baninngton, nadobudni poet, kreće u avanturu smjelo i drsko, da bi se svjestan svoje prolaznosti i lošeg pjesništva ponizno vratio na komadu splavi. Voda je ponekad spasiteljica, kada riječna struja nosi malog Patricka što dalje od užasa koji je pogodio dom male obitelji u Clear Wateru, a ponekad mamac smrti u halucinogenoj močvari kroz nikad preboljeni majčin i očev posljednji zagrljaj. Andrew Cain, Gospodinov ratnik rastrgan grižnjom savjesti i izmučen noćnim morama, porazivši sljedbenika zla baruna Wolfinghama i ostavštinu Marie Laveau u tamnim dubinama Sargaškog mora, konačno nalazi svoj mir i iskupljenje. Ponekad je voda nositeljica smrti i uništenja. Oslobođena Zagorovom rukom, odnosi pleme Tiwa-Tiwa i poganska žrtvovanja ljudi, a ponekad priroda sama, kao najveći masovni ubojica, plimnim valom razara čileanski grad u par minuta. Ponekad voda u sinergiji s vjetrom djeluje kao katalizator, i donesen olujom, Zagor sjeda uz logorsku vatru s likovima iz škotskog folklora i otkriva naruženo lice zakrabuljenog Kapetana Midnighta, kojeg je pak drugi element, vatra, pročistila. Iz vode ponekad izranja užas, u obliku Sclavijevih ogoljenih kostura, Nolittinog čudovišta iz Crne močvare, Bosellijevih ljudi-riba koji su inficirali Porth Wale. Ponekad H2O, jer je tek element i ne razaznaje dobro i zlo, život daruje i negativcima. Vampir Rakosi, druid Kandrax, šaman Demonska Maska, kemičar Robert Gray, svi su oni našli spas od Zagorova bijesa u rijeci.

Voda je snažan sugestivni element u ovoj posljednjoj Mignaccovoj priči za JA sagu. Voda nosi, usmjerava, na koncu i razrješuje sudbinu kapetana Klausa Herzoga, glavnog negativnog lika ovog fillera, a ovim potezom Luigi je stvorio još jednoga kapetana i brod za potrebe priče. Ranije je to bio grješni i osvetoljubivi kapetan Mordecai Sinn na kitolovcu “Dark Shark“, Mignaccova mračna verzija Ahaba, a kapetanovo ludilo grafički su prikazali Cassarovi u maxiju “Noćna mora na moru“, ali priča je ispala tek jedna loša verzija kultne Caponeove “Hiljadu lica straha.“ Tijekom serijala upoznali smo razne kapetane i brodove, ponekad su to bili jednokratni negativci poput kapetana Nilsena i Seabrooka, ponekad pozitivci koji su postali jedan od stupova serijala, kao Fishleg, kasnije Honest Joe i pirat Jean Lafitte.

lesa Humbolda, poznatijeg kao Fishleg, zbog proteze sačinjene od kitove kosti koja mu služi kao nadomjestak desne noge, upoznali smo u priči “Duh prošlosti.“ Iako Nolitta iskače iz Melvilleovog okvira u kojem je Ahab postavljen kao mračni lik u lovu na svoju opsjednutost u obliku velikog Bijelog kita, i vuče svoju posadu u pogibeljnu situaciju ne mareći pri tom za njihovom sudbinom, Nolittin kapetan je karakterno opozitni lik, ali je baš kao i Ahab, koji je loveći mitsku divovsku ulješuru ostao bez noge, Fishleg našao otjelovljenje kita u liku iz svoje prošlosti zbog kojeg je doživio nesreću, a pet dekada kasnije Burattini stavlja Fishlega u poziciju nositelja grizodušja i skrivača mračne tajne koja se razrješuje u priči “Duhovi kapetana Fishlega“. Iako Ahab nije karakterno do srži zao čovjek, lakše je baš takve kapetane usporediti s mračnim Melvilleovim kapetanom, kao Nolittine Nilsena i Seabrooka kojima je pohlepa njihov Bijeli kit uništenja, a Mignacco Herzoga pozicionira kao Ahaba u lovu na svoju opsesiju koja je prikazana u liku Jeremyja Sloana, nekada Herzogovog noštroma, danas pustinjaka nadimka Krnjouhi i Sudbina.

Herzog je puno bliži i detaljniji prikaz mračnjaka Ahaba. I on ima naruženo tijelo ožiljkom koji je bolni podsjetnik na zbivanja iz prošlosti, a u samoći svoje brodske kabine izmučen je noćnim morama i od tada nema mira dok ne probije i posljednju barijeru koja će ga odvesti do uzroka njegove duševne i fizičke boli. A tu, posljednju barijeru pred kapetana, Mignacco stavlja kroz fizičku inkarnaciju voljene Helene venezuelanske u mladoj Indijanki Amakaik. Herzogova fiksirana mržnja i opsjednutost osvetom prema jednome čovjeku, u konačnici baš kao i Ahabova opsjednutost Moby Dickom, dovesti će u pogibeljnu situaciju cijelu posadu.

Naravno, kad je u pitanju Mignacco u Zagorovom serijalu, fanovi su već naučili da ne treba imati prevelika očekivanja. Tako je i s ovom epizodom, a moram istaći da je posegnuo za jednom klasičnom razradom u kojoj ćete prepoznati neke osnovne Nolittine elemente koje je miksao sa svojim scenarijskim primjesama. I koliko god to neuvjerljivo zvučalo, takav pristup sasvim pristojno funkcionira. Naravno, ipak je u pitanju Mignacco, i ne morate očekivati ništa spektakularno, tek jednostavnu priču o osveti i iskupljenju pojedinca. Ili je to mene možda malo zavarao Sediolijev crtež kojim pokušava imitirati Ferrijev stil crtanja Zagora i Chica, pokušavajući tako stvoriti jednu cjelinu, održati jedan duh starog vremena koji je bespovratno otišao odlaskom dvojice velikana, pa sada tražimo te davno uspostavljene elemente u svakoj priči, kao i kroz crtež ama baš svakog crtača koji je radio na Zagoru, uspoređujući ga s maestrovim.

I više-manje, obojica uspijevaju udariti solidne temelje ovoj priči. Mignacco se drži već oprobane formule; negativac koji ima neraščišćene račune s osobom iz prošlosti, Zagor kao korektor odnosa između dvojice antagonista, malo domorodaca, prirodnih ljepota, a duh starih Nolittinih priča osjeti se na samome početku, u tmurnome razgovoru kojeg vode naši junaci s vojnikom stacioniranim u maloj, izoliranoj postaji. Jedinu razliku čini zemljopisna dislokacija, a to pak, uvjetuje Zagorovu reakciju. U starim pričama Zagor bi burno reagirao na vojnikove riječi, ali nismo u Darkwoodu gdje Zagor nogom razbija vrata časničkog ureda, već u divljini Patagonije.

Dalje, usmjeravajući radnju prema događanjima u krčmi gdje Zagor smiruje situaciju dvobojem sjekire i bolasa (jedna efektna, paradoksalna scena u kojoj dva bijelca koriste indijanska oružja za međusobni obračun ), i kasnije susret s Indijancima koji su zadivljeni Zagorovom spretnošću u lovu ( još jedne Nolittine ostavštine često primjenjivane od gotovo svih scenarista su sukobi po krčmama, lov u divljini, napadi divljih životinja ), zatim eskalacija radnje i potpuno kapetanovo razotkrivanje. Mignacco ovdje koristi nekoliko kapetanovih retrospektivnih izleta koje čitatelju služe kao smjernica u uvid odnosa između njega i Sloana, a voda je ovdje poslužila kao element pročišćenja dva lika. Nije to kršćansko pročišćenje dragovoljnim uranjanjem u vodu jednog grješnika, već hir ćudljive i smrtonosne prirode pred kojom čovjek, kada mu uzima sve, ostaje nemoćan i ponizan. Jedan je Jeremy Sloane, bivši Herzogov noštromo koji je u oluji izgubio sve ono što ga je nagnalo na zločin, ali je iskupio dušu. Čudnim spletom okolnosti i vječno isprepletenim elementima vode i vjetra, sudbina ponovo pred njega stavlja iskušenje u liku mračnog kapetana Herzoga.

Kapetanovo ime i prezime Mignacco je našao u kombinaciji prezimena redatelja Wernera Herzoga i imena glumca Klausa Kinskog koji su surađivali u ne baš sjajnoj i prijateljskoj atmosferi (legenda kaže da su, uz neprestane svađe, i pištolje potegnuli jedan na drugoga) tijekom snimanja filma “ Aguirre, gnjev Božji“. Aguirre, pomahnitali španjolski konkvistador i kapetan Herzog imaju isprepletene negativne karakteristike, a kraj filma/priče gotovo je identičan po obojicu. Svaki na svom komadu drveta, nošen riječnom strujom, doživljava razbijanje svojih deluzija koje su ih odvele u propast. Aguirre zapada u totalno pomračenje uma okružen majmunima kao Wernerova ironična kritika na superiornost ljudske rase i vjerski fundamentalizam, a kapetanovu sudbinu drži u rukama nekadašnji pripadnik britanske aristokracije koji je, kao arogantni mladić, vjerovao da svijet pripada Britanskome Carstvu. Mladi Regis, danas Ieskat, mudri suplemenik Indijanaca koji su ga prihvatili, bio je na pravom putu da postane jedan od bezbrojnih “Aguirrea“ tijekom povijesti-nemilosrdni kolonizator u ime carstva, ali doživljava pročišćenje u oluji i vodi.

Priča ima sve što jedna avantura u Patagoniji, u vremenu prve polovine 19. stoljeća može ponuditi. Prirodne ljepote kojima se Zagor divi su, dakako, Nolittin kanon upotrebljavan i ovdje, tajanstveno pleme s isprva nepoznatim namjerama, borba protiv divljih životinja, kao i dva zaraćena plemena gdje naš junak nesebično ulijeće i rješava situaciju, a prije svega potjera za zločincem i finalno razrješenje.

Sedioli mi je dosta manje vizualnih poteškoća priredio nego, evo da bubnem, s pričom “Na rubu vulkana“, ili zadnji maxi koji je crtao. Vrlo dobro je odradio svoj dio zadaće, primjetna su velika poboljšanja u svim elementima, pogotovo kod prikaza Zagora, Chica i sporednih likova, a posebno efektno je dočarao pejzaže i oluje na morskoj pučini, a ni ostatak elemenata ne zaostaje kvalitetom. Možda mali prigovor kod crtanja lica Helene i Amakaik, pogotovo u krupnom planu. Ali dobro, ženski likovi gotovo svim Zagorovim crtačima donosili su velike probleme, jedino je tu Laurenti majstor koji je znao fantastičnu kemiju između muško ženskih likova dočarati, a je li još majstor, vidjet ćemo s Blondie. Dajem Sedioliju visoku sedmicu, i to na kredit. Samo neka tako nastavi i u budućnosti, radije on nego Cassarovi, Gramaccioni, Di Vittovi, pubertetlija Mangiantini.

Za kraj, nekoliko riječi o Mignaccovom doprinosu na ovoj sagi koja se, dok ovo pišem, polako približila kraju. Jasno je kao voda bistra je da je, iako je već dugogodišnji veteran u Zagorovom serijalu, u ovoj sagi poslužio za popunjavanje rupa svojim trima fillerima kako bi se došlo do finalne runde. Priče koje se u svojoj srži temelje na mitskima Atlantidi i Lemuriji, tajnim bazama i Dexteru Greenu, rezervirane su bile za Burattinija i Bosellija koji je finiširao Zagorovu potjeru. Dakako, Boselli je pokrenuo akciju, doveo zombije u Darkwood, a uradio je i hommage Arthuru Conanu Doyleu jednom epizodom. Uskakali su tu i Paolucci/ Perniola i vječiti talent Rauch, odradivši početni tempo i prebacivši nas kroz Louisijanu i Panamu.

Sad kada su sve karte stavljene na stol, jer čeka nas tek još jedna epizoda do zaokruživanja sage, ali u biti sve se zna i gotovo je, mogu reći da je Mignacco solidno odradio svoj dio posla. Priča “Zeleni labirint“ osmišljena je kao hommage Ferrijevim radovima na naslovnicama Mister Noa, s ubačenim elementima radnje koji sačinjavaju pilotov svijet; Amazonija, ratoborni domoroci, tzantze, prljave makinacije bijelaca željnih slave i zarade, a neke od njih je i Mignacco koristio u svojim projektima na pilotovim scenarijima. Kroz 165 stranica te dobre priče iskusno oko uočit će 42 vinjete koje podsjećaju na pilotove naslovnice iz Ferrijeva vremena. Lijep i originalan hommage, palac gore. Druga priča je tematike koju smo već imali prilike vidjeti u ranijim Zagorovim pričama, a dotiče se robovlasništva i pojavljuje se lik iz afričke sage, Lobo Rodrigues. Iako nas scenarij malo zavarava pojavljivanjem Dextera, ipak se otišlo u dobro razrađenu povijesno socijalnu tematiku, robovlasništvo, izdaju, borbu za opstojnost, s odličnim Della Monicom. Sve u svemu, Mignacco od mene ima čvrstu trojku za svoj doprinos na sagi.

*Tekst prenosimo sa portala Stripovi.com uz dozvolu urednika

Oceni 5