Dosije: Lukovićeve ex-yu muzičke recenzije, najbolje od najgoreg (21)
Avamp 02 S

Photo: jasonengle.deviantart.com

Podgrejani leš Bijelog dugmeta

FILIP I ŽMAHER – MCMXCVIII/Beskonačnost (PGP RTS)

Ima u ovom gradu ljudi koji ozbiljno veruju da sedamdesete godine još uvek traju, da su Deep Purple koliko juče objavili Hush, da su Whitesnake najpopularniji svetski bend, da je zabavna muzika još uvek u modi, da je Beogradsko proleće živo i zdravo, da Srbija nije bila u ratu i da je - konačno - došlo vreme za rock'n'roll! Jedan od najpoznatijih kliconoša ove ideološke zaraze zove se Filip (Prvi) Žmaher, po ličnom uverenju - pevač, čovek koji je po strogim PGP RTS kriterijumima zaslužio da mu ova državna kuća nedavno objavi prvi kompakt disk čiji dešifrovani naslov 1998 - Beskonačnost treba da nas upozori da imamo posla sa ozbiljnim umetnikom čiji društveno-politički staž nikako nije predmet zajebancije. Pamtim da je u vreme nepravednih i nezasluženih sankcija, pomenuti Filip sudelovao na nekakvom festivalu u Bugarskoj, tamo pobedio u oštroj konkurenciji beloruskog acid-jazza, azerbejdžanskog trash-metala i rumunske polke, a po povratku u zemlju objašnjavao kako se istina o srpskom rock'n'rollu polako ali sigurno širi planetom...

Svoju privrženost srpskom etnosu, Žmaher je ovog puta dokazao ćiriličnim ukrasima na svom albumu, s hrišćansko-pravoslavnim slovima koja nakalemljena na njegovu retardiranu HM muziku izgledaju dovoljno satanistički da se na reč poveruje u svaki od filozofskih naslova (Čujem tvoj glas, Baš je mrak, Glad, Ti si gledala kroz pramen kose, Diva, Porok, Hiljadu godina, Strašilo, Čekao sam malu, Znaj, Ruzmarin, Vodim ljubav s tobom). Kad zaronite u tekstove koje su pisali Ivan Milosavljević, Predrag Mizić - Miza, Leontina Vukomanović, Predrag Jovanović, Vesna Andrejić, Nebojša Popović, R.M. Točak, Dejan Najdanović - Najda i Aleksandar Filipović, shvatićete da ništa od rock fraza sedamdesetih nije propušteno: "Stara ciganka mi je u dlan gledala/ i ništa mi nije rekla/ samo je glavom odmahnula... Baš je mrak dobra stvar/ ništa ne vidiš tad/ i nije važno s kim si tada/ baš je mrak dobra stvar, nije u pitanju kvar/ mi samo glasno slušamo ploče/ rokenrol skroz do panja/ svaka stvar je do koske/ mi još nismo rastopili boje...Odaću ti tajnu/ pustiću glas/ duboko u tebi pustiću glas... Strašilo u nama, izgužvani lik/ siva stvarnost, otuđeni mi/ strašilo je simbol ovog kremena, glad za skidanjem teškog bremena... Noćas mi ruzmarin u san došao/ i sam sebe za rever zašio/ nezvani svatovi s tobom su pevali, ali to nisi bila ti/ noćas mi konji u sobi zobali/ pa me polako ka tebi poveli... U rano jutro kad sunce uđe mi u san/ kad noći dođe kraj i krene neki novi dan/ ja znam da neću više biti sam...".

Ko preživi konje, ruzmarin, strašilo, sivu stvarnost, sunce, tad i kad - moraće ozbiljno da se suoči s nazalnim Žmaherovim glasom u kojem čuči David Coverdale, nabildovan mačo-energijom iz dana kad su Deep Purple vrištali koliko ih grlo nosi. Filipovo pevanje transparentna je dijagnoza čoveka uverenog da su šabloni, u stvari, kanoni i da nije mogućno pevati bez stisnute pesnice, s nehajno zabačenom kosom, raskrečenim nogama i pogledom uperenim ka tavanici. Naravno, svaka od pesama na ovom Beskonačnom Albumu refleksija je takvog filozofskog opredeljenja: slušamo soliranja a la Ritchie Blackmore, potom ulazimo u atmosferu podgrejanog leša Bijelog dugmeta kroz monumentalno-jecajuće balade iz kojih progovara duh Željka Bebeka, potom su tu festivalski komadi u gromadama ljubavnog bola, a da sve bude u stilu - Filip je pozvao provereno pogrešne goste, R.M. Točka i Josipa Bočeka, čija je svirka još u jesen 1914. smatrana prevaziđenom. Jednu pesmu (Porok) komponirala je slavna TV Pink diva Leontina, jednu numeru Žmaher je pozajmio od Bregovića (Čekao sam malu)... ali ni petsto Leontina i dvesta kloniranih Bregovića ne mogu da sakriju ono što se iz aviona vidi: ovo je album zbog kojeg definitivno treba da dođu inostrani posrednici i posmatrači u PGP RTS. Ovde bi i za Holbrooka bilo posla: masakr je masakr, pa makar žrtve bili kupci ove muzičke naprave, opasne po mentalno zdravlje... (Magazin XZ, jul 1998)

TRN U OKU - Trn u oku (PGP RTS)

Samo je u domenu parapsihologije potreba izvesnih ljudi da se bave muzikom a ne, recimo, sakupljanjem i reciklažom sekundarnih sirovina, što bi se - na duže, a naročito na kraće staze - pokazalo kao intelektualno superiorna profesija lišena mogućnosti upotrebe moždanih ćelija. Filozofska matrica ovog krajnje nesrećnog kompakt diska već od prvih taktova puca kao tradicionalna srpska katastrofa u muzičkom gulašu sastavljenom od predratnih bosanskih refrena (Merlin, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Bijelo dugme) kombinovanih s posleratnim, histerično-veselim dance zvucima iz TV Pink laboratorija.

Negde i nekako, s krajnje konfuznog omota prepunog dirljivih nadimaka (Duca, Mijat, Šule, Koka) mogao sam da ukapiram da su Trn u oku, u stvari, Čarli & Vlada, da je CD sniman u Pančevu, da je autor pesme broj 5 Alen Slavica (Made In Croatia), a da su songovi Moji drugovi i Kao nekada - obrade čoveka koji se ovde piše Kris Isac (engleski: Chris Isaak; srpski: Kris Ajsak), što dovoljno govori o elementarnoj pismenosti dvojca bez kormilara spremnog da seiri o temama glede nesrećnih ljubavi, beharskih adolescencija, ili bar o šeher-stvarima koje nikako ne pripadaju Srpskom Sarajevu. Perverzni falsifikat B&H zvuka ovde nije ni u kakvoj političkoj funkciji; očigledno je da su Vlada & Čarli izbeglice željne slave, očajnički spremni da za Srpsku Muzičku Stvar iskoriste Bosansko Iskustvo, po cenu da se ispovraćamo po njihovim bijelodugmaško-merlinskim tragovima, sve uz Hari Mata Hari jecaje i spektakularno promišljanje („Kad kući idem peške/ U glavi brojim greške/ Samo na tvoje slovo uvek zastanem/ Šutnem po neki kamen ¡l' zgazim prvu baru/ Ako me neko gleda, produžim tad/ 'Ajmo Jovo nanovo/ Kol'ko sam samo puta kada si bila ljuta/ Mislio da sam svemu krivac samo ja..."), čime je ova katastrofa uspešno okončana. (Magazin XZ, 1997)

(NASATAVIĆE SE)

Oceni 5