Feljton: O književnosti i piscima (16)
fernando pessoa

Photo: medium.com

Poezija u jednoj osobi

Osvrt na moje djelo

Tako se zvala jedna od knjiga Sørena Kierkegaarda, filozofa koga često nazivaju piscem. S pravom, jer je on to po svemu bio: po priči koju bi utkao u svoje ideje, po stilskoj eleganciji, po osjećaju za lijepo, po polemikama sa samim sobom. Njegova knjiga Osvrt na moje djelo zapravo je priča svakog pisca, svakog koji u sebi nosi sumnju i gaji kritički odnos prema vlastitom djelu. Svakom njegova vlastita knjiga, zahvaljujući usmenim i pismenim komentarima i sudovima o njoj, postane iskustvom Drugog posredovano djelo, dakle i piscu samom drugačije djelo.

Meni se to desilo sa mojom knjigom Imaginacija, koja mi je u jednom aspektu postala čak neočekivano drugačija: pisao sam o bliskom Drugom, o osobi, a onda u lijepom prikazu ove knjige Tatjana Gromača reče da je taj Drugi za mene tekst i da je moguć samo kao tekst. Tako je moj tekst izmakao mojoj namjeri i stekao svoje vlastito značenje, oteo se od mene, čak me pomalo i samog iznenadio, postao bolji nego što sam o njemu mislio, pa je tekst postao autor samog sebe. Dok pisac piše, tekst mu je sugovornik, pisac diše sa svojim junacima, stihovima, idejama, riječima, ne odvaja se od njih, živi ih. Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom. Sada ga i sam čitam kao da sam Drugi. Sada moja imaginacija zamišlja kakav je možda moj tekst.

Pasternak, Boris

Nikada nisam izašao na kraj sa njegovim romanom Doktor Živago. Čak mi je bilo dramatičnije ono što se oko ovog romana događalo od djela samog. Roman je najprije objavljen na „demokratskom Zapadu“, a tiskan uz financijsku pomoć CIA-e. Pasternak je ubrzo imenovan laureatom Nobelove nagrade, koju pisac pod pritiskom sovjetskih vlasti odbija. Pisac je cijeli život bio pod prismotrom, nikada miran, stalno u strahu za goli opstanak. U Domu pisaca u koji sam često dolazio okupljeni su rado prepričavali kako je tridesetih godina, u doba komunističkih „čistki“, kada se glavom plaćala jedna pogrešna riječ, drug Staljin iznenada nazvao Pasternaka, kao da ga je sama smrt nazvala, obraćao mu se sa „ti“, pitao ga što misli o uhapšenom pjesniku Osipu Mendeljštamu, Pasternak vrdao, a Staljin rekao da bi on svog druga bolje branio i spustio mu slušalicu. Moji drugari pisci su glasno osuđivali Pasternakov kukavičluk, a kada bi na njih zagalamili konobari „Ne derite se više, bune se komšije“, onda tiše, u pola glasa.

I u Pasternakovoj domovini su mnogi znali za piščeve nedaće, čitali potajno njegove pjesme, slavili ga. Pasternakova religijska sahrana se pretvorila u demonstraciju otpora vlasti. Njegova cjelokupna životna sudbina je bila slika tvrdoće jedne vlasti i cijelog „hladnog rata“. Pod sjenom tih saznanja čitao sam Pasternakovog Doktora Živaga.

Danas mi je mnogo bliži istoimeni film velikog engleskog redatelja Davida Leana od njegovog literarnog predloška. Ili, preciznije, ovako: upečatljivost, dojmljivost filma (njegovih glumaca, glazbe, dramaturgije i slike) diktirala je moju naknadnu impresiju o romanu. Jedan medij potiskuje drugi, jedan mijenja percepciju o drugom. Tekst (zamisao o čitanom) u slučaju velikih književnih djela ima prednost nad njihovom ekranizacijom (konkretiziranjem imaginarnog), što je čest razlog kritike filma, a ovdje se (barem meni) dogodilo obratno, što također dokazuje da interpretacija djela može transformirati percepciju i recepciju djela. Ovaj roman sam sve manje volio. Pasternakovu poeziju pak uvijek. Ona ostaje stup i sukus njegova djela, a i osnova njegova života. Ne treba zaboraviti da je ovaj pisac imao i veliki muzički dar, što se osjeća i u njegovom pisanju. Pamtio sam njegove stihove („Daj mi, u tamno zdanje stiha / ljepotu tvoju da zatvorim“), volio posebno njegovog Hamleta. Pasternak je prevodio sa njemačkog i engleskog, a preveo je i Shakespeareovog Hamleta. Iznenadih se kada sam gledao ovu predstavu u režiji velikog Jurija Ljubimova: na početku predstave Vladimir Visocki otpjevao je Pasternakovu pjesmu Hamlet, onu iz Doktora Živaga, pjesmu koja je u doba tvrdog komunističkog režima bila znak pobune. U toj pjesmi Pasternak je iskazao svoj životni moto: „Život nije što i poljem preći“. A to je iskusio i njegov Živago („živi“) i pisac sam i svi oni koji su njegovu pjesmu usvojili. Pjesmu u kojoj nesporno ima prizvuka Svetog pisma, koje je u Pasternaka trajno usadio njegov prvi učitelj, njegov ujak, bivši svećenik. I neke tuge, koja me držala i kada ispratih sudbine junaka Pasternakova romana: nestali.

Pessoa, Fernando

Uvijek biti nešto drugo znači potvrditi sebe. Biti svoj u svima, u svemu.

Pessoa: Pjesnik. U jednoj osobi Poezija. Umjesto Jednog božanskog Autora iz njega govori raznolikost cijelog svijeta. Kao da je bio upravitelj velikog kozmosa pjesništva, u kojem su se pojavljivale različite ličnosti, a svaki po vokaciji isto: pjesnik. Pessoaovo Ja je bilo u mnogima, on sam svijet, u njemu mnogo pjesnika, kao da jedan drugog nisu poznavali, svaki svoje pisao, svaki se u svom prostoru kretao, svaki svoje ime imao, svoje kazivao, svojim putem išao, a samo on, Pessoa, mirno sjedio, umoran od posla državnog službenika, prevodioca dosadnih dokumenata i ugovora, od ružnog života, njegove svrhovitosti i ciljeva, sjedio bez neke želje da započinje razgovor sa drugim posjetiteljima njegovog najdražeg bircuza u Lisabonu, tiho pio, u sebi oslobađao pjesnike, jedan po jedan kazivao svoje, svi dokazivali da je umjetnost lijepa jer je beskorisna, odmicali se od života, odlazili sve dalje i dalje, u vozilu od lijepih riječi prema Lisabonu, do kojeg nikada neće doći.

Petkom, prolaznik

Srećem osobu na autobusnoj stanici, najčešće petkom. Ne mogu baš jasno odrediti je li osoba muška ili ženska ili već neka, uvijek me iznenadi, što god smatra da joj fali kupi, popravi, doda trepavice, nokte, novu periku, promijeni na licu ovo, na tijelu doda ono, nikada ne znam kako će sutra izgledati, što će obući, kakva će biti, uvijek nešto novo i drugačije, pa pomislih da je to neki Pessoa, samo u fizičkom obliku ili barem neki pantomimičar, kome je život uistinu scena, ili možda glumac, ovdje ih je mnogo, koji svaki čas može biti netko drugi, može živjeti razne živote i govoriti u ime različitih likova, jer je svaki on, a ni jedan baš.

Pirandello, kako mi se čini

Čitao sam rado Pirandella. Znao sam da je imao mnogo nesreće u životu, imao teške odnose s ocem, doživio propast na ekonomskom, a potom i emocionalnom planu, znao da mu je sin u Prvom svjetskom ratu zarobljen, a voljena žena završila u duševnoj bolnici, on sam u početku bio sklon fašizmu, poslije postao njegov protivnik, znao sam da mu je Mussolini pomogao u osobnom promoviranju i stjecanju svjetske slave, znao i da je jedno vrijeme podržavao agresivnu politiku fašista, a onda javno pocijepao člansku kartu te stranke, znao i da nije uvijek imao razumijevanja bližnjih za svoje djelo, njegovu čuvenu predstavu Šest lica traže pisca veliki dio publike na premjeri popratio zvižducima i povicima „U ludnicu, u ludnicu!“, autor morao bježati sa premjere, a kasnije isti tekst na drugim scenama dočekan ovacijama, znao sam također da je Luigi Pirandello dobio Nobelovu nagradu, da su po njegovim djelima snimljeni mnogi filmovi, a on sam dosta kasno počeo tražiti i dobivati honorar za svoje pisanje, ukratko, znao sam za sve paradokse i kontroverze Pirandellova života, pa sam mislio, osjećao da je iz takvog osobnog i stvaralačkog iskustva morala nastati tragična farsa, djelo koje je puno filozofije apsurda, humora, tuge i cinizma istovremeno.

Jedno vrijeme sam na razne načine učestvovao u teatarskom životu, svašta radio, svašta i planirao. U to vrijeme zamišljao „totalnu predstavu“ po tekstovima Luigia Pirandella, pisca koji je u svoje drame aktivno uključio i svoje gledatelje, od njih napravio junake svojih predstava. Zamišljao sam, njegovim djelom potaknut, da se šest lica vozi gradskim autobusom do trga i pričaju slučajnim putnicima svoju muku, dok na trgu ispred Narodnog drugi glumci pričaju okupljenima o tajnovitoj ženi koja će se pojaviti na prozoru obližnje zgrade, a na kraju svi glumci zajedno sa putnicima iz autobusa i ljudima s ulice i trga ulaze u salu Narodnog gdje ih na sceni čeka pokojni Mattia Pascal, koji je postao Luigi Pirandello... Mašta velikog pisca razbudi maštu njegovog poštovaoca. Meni Pirandellova moju razbukta mnogo, u mašti mi se poredaše slike ove predstave „totalnog teatra“, pa zahvaljujući Pirandellu postadoh jedini gledalac predstave koja nikada nije izvedena.

Oceni 5