Opora poetika: Štulićevi prepjevi rađaju nove pjesme
Stulic1

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Pogađanje zadnjeg stiha

USNE VRELE VIŠNJE

Lily of the West stara je irska narodna, koja je postala i američka narodna već u 19. st. – naslovna junakinja Molly je doduše preimenovana u Mary. Ima još razlika, no većinom su također trivijalne prirode: „rosy cheeks and sparkling eyes“ irskog cvjetka postupno se transformiraju u „cherry chicks and ruby lips“ američkog; lirski ju je subjekt spazio prijehavši u Louisville umjesto negdje u Irsku; neki „Lord of high degree“ s kojim mu se draga potom slizala, pojući „a song delightful“, pretvoren je u ništariju („a man of low degree“), dok si poju „songs of melody“; irski je ljubomorko potegao „dagger“ i „rapier“, dočim je američki rapir odbacio, dostajao mu samo bodež.

Različita je i završna ubojičina sudbina: u izvornoj verziji je oslobođen („a flaw was in my indictment found“), navodno je Molly posvjedočila u njegovu korist, a u kasnijima je osuđen – i upravo Marynim kumovanjem protiv njega („to deceive both judge and jury so modestly she dressed“). Ovu razliku prati i jedna formalna rošada: izvorna završna strofa, okupljena oko nemanja mira u mišljenju na nju, u kojoj se oslobođeni daje u potucanje Irskom i Škotskom, još i nakon svega sanjajući onu zbog koje je ubio, premještena je na mjesto druge strofe, gdje motiv nemanja mira zbog nje umjesto epiloga ima funkciju uvođenja teme učinjenosti mu krivo s njene strane.

Ono što je ostalo isto je karakteristična poetika starinske dražesnosti, udarena jasno od početka: za ugledanu ljepoticu upotrebljava se izraze kao „damsel fair“. To je kićeni, gospodski engleski, pjesma je na oba kontinenta prozračna i vedra, prpošna i cvjetna, sva u ljupkosti – to je više operetna zezancija, namijenjena da bude feel good glazbena štorijica, nego sad neko stvarno proživljavanje drame ljubavnog trokuta, boli i stradanja. Pjesma u ključu lakoće, ne težine.

Američka folk-scena 60-ih značila je renesansu stare narodne pjesmarice, dovođenje je u fokus pop-muzike. Prvo je osuvremenjenu verziju Lily of the West snimila Joan Baez ’61: Mary je sad već Flora (dosjetljivost vrlo u skladu s florealnom estetikom pjesme), „man of low degree“ je ponovo postao „of high degree“, u 2. strofi se, umjesto pomalo eufemističkog „but she proved false to me“, izravnije kaže „she turned unto another man“, a zadnji stih eksplicira voljenje je i dalje, koje je u prethodnim verzijama također bilo eufemizirano: „Still I love my faithless Flora“… Ali esencijalno je to i dalje ta ista cvjetna pjesma i najčistiji folk. Nešto kasnije Dylan je dodao rock primjesu, tempa i ritma – lagašnu plesnu žustrinu, kao na vrhovima prstiju, koja se odlično uklopila i samo još pojačala prpošni, operetni karakter.

A onda je došao Štulićev prepjev – koji nema veze s tim svime! Neka deseta estetika, radikalna promjena kursa. Prvo što upada u oči je da su stihovi skraćeni: svaki je s manje riječi, manje slogova (manje i znakovnih mjesta, kako bi se to danas reklo). Što odgovara prepoznatljivom izričaju neumatanja ničega u pamuk. Manimo kićenu ljupkost i florealnu gospoštinu, sve je tu sirovije, izravnije, jezgrovitije, uostalom posredovano punkom koji je u međuvremenu prohujao. Ono „she turned unto another man“ sad već postaje „kad eno nje na drugome“ – izravno do kraja, ravno u glavu. Padaju i opasne, teške riječi: benigni završni stih četvrte strofe (u kojoj se hvata za kragnu i siječe nožem) – „then go my lovely Flora, the Lily of the West“ – sad glasi „tek nije kuja zalud draga srcu mom“. Eto nam i ključa težine: pjesma mračnija, oporija, nije to više zafrkancija. Pjevano očajničkim i karakteristično štulićevski rastrzanim glasom: „sore distressed“ promeće se u „bijes me obuze“, a „it sure did me oppress“ u „sledilo me svog“.

Tu bi se moglo postavljati pitanje iskrivljuje li Štulić poetiku izvornika koji obrađuje. To je pitanje u vezi s glavnom temom ovog teksta. Ili se prije radi o tezi: prepjev, koji je odmah obrada, sebe opravdava ne ako je korektan i vjeran, nego ako se rodi nova pjesma. Pa je li se rodila? Cijela je ljepota Usana vrele višnje u tome da kad kojim slučajem ne bismo znali kako se radi o obradi i prepjevu – mislili bismo da je originalna Štulićeva, ničime ne iskače iz reda pjesama koje je sam pisao.

Esenciju stare stvari prepoznao je, kako ja to vidim, ne u presvlaci njene operetne poetike, nego u koktelu istovremene mržnje i ljubavi, grubosti i nježnosti: lirski subjekt kobnu gospođicu proklinje i pritom ljubi dalje – „još volim malu beštiju dragu srcu mom“. Taj jezgreni element emotivnog paradoksa – to je ono što Štulić zadržava i potencira do maksimuma hladnoće i tvrdoće, mekoće i topline. Ako su mu prethodnici o svojoj bivšoj dragoj govorili donekle grubo, on će bez pardona reći da ga je bez milosti nasukala kurva; ako je prethodnicima svaki zadnji stih strofe završavao, stilske figure radi, ponavljajućom frazom „Flora, the Lily of the West“, njemu će za tu svrhu biti odabran upravo iskaz nježnosti ispjevan na najtopliji i najstrastveniji mogući način.

PARTIZAN

Francuska, Cohen i Baez dođu Partizanu ono što su Irska, Baez i Dylan Usnama vrele višnje. Štulić mu dođe Štulić.

La Complainte du Partisan: ne baš onoliko stara ni tako narodna (ima svoga potpisanog autora s imenom i prezimenom i godinu nastanka: tekst je ’43 napisao stanoviti Emmanule d’Astier de la Vigerie, muziku Anna Marly, koja ju je prva i izvodila), koliko stara borbena (de la Vigerie je bio partizančina, komunjara, istaknuti pripadnik francuskog pokreta otpora, vođa lijevog krila, Marly autorica i službene partizanske himne, Chant des Partisans, najpopularnije francuske pjesme 2. svj. rata).

I opet je sjevernoamerička folk scena 60-ih odigrala presudnu rolu u široj svjetskoj popularizaciji pjesme, počevši s prepjevom od strane Hy Zareta i verzijom koju je ’69 snimio Leonard Cohen, za kojom je uslijedila i ona Joan Baez.

Prepjev je već 70-ih napravljen i na našem jeziku, djelo Nikice Petraka, pjevao ga je Arsen Dedić, u sklopu šireg projekta Arsen pjeva Leonarda Cohena. Posljednji distih glasi: „Sloboda je tu / Iz mraka će izaći“. To vjerno odgovara, da odmotamo unazad, Zaretovom „Freedom soon will come / Then we’ll come from the shadows“ .

Osim toga i Jaromír Nohavica slično, u istom duhu: „Den svobody se blíží / Pak sejdem z hor do údolí“. Ali da kažem – baš je i u redu da bude češke verzije, kad smo već kod nje, jer je i Češka tih godina imala svoje partizane, svoj pokret otpora, Úvod, blizak komunističkoj partiji. Imali su ispočetka nekih uspjeha, ubili visokog njemačkog oficira, no za osvetu su ih nacisti satrali sa zemljom, skupa s pola naroda, i to je bilo zadnje što se od njih čulo. Ako su pak neki partizani se proslavili neusporedivom uspješnošću i efikasnošću u gerilskom satiranju te konačnom izgonu nacista, koji su sami samcati, neovisno o Rooseveltu, Churchillu i Staljinu, stvarno i doveli na svjetlo dana tu opjevanu slobodu – bili su to jugoslavenski partizani.

Iz ovoga proizlazi da će ”naši narodi i narodnosti” drugačije moći i doživljavati pojam partizan – konkretnije, opipljivije. Što može on stvarno značiti za jednog Cohena, Kanađanina iz Montreala, ili rođenu Njujorčanku Baez? Može dosta, ali jedino u vidu načelne ideje borbe iz šume protiv nadirućeg fašizma i pozitivnog sentimenta za nju. Kako može opjevani pojam doživjeti neki slušatelj njihovih verzija iz, primjerice, Švicarske, Portugala, ili uostalom Južne Afrike i Argentine?

Jedino isto tako: taj će partizan, pripadnik francuskog pokreta otpora, za njih biti pomalo apstraktan i nestvaran lik, mitski romantični junak iz prošlosti spram koje se teško mogu staviti u neki osoban odnos, umalo poput Robin Hooda i družbe u zelenim tajicama. A slušatelji iz same Francuske? Njima će to biti plastičnije, ali uz jednu kvaku: Francuska se nakon rata uspostavlja kao Četvrta Republika, koja, politički i ideološki nije imala preizravne veze s Résistance, ionako u tom smislu šarolikom (zapravo se radilo o kišobranskom pojmu), programatski gurnuvši u stranu komuniste i gaulliste, potom i današnja Peta Republika (prvotno kruto desničarska, s de Gaulleom, a nakon ’68 klasična zapadna zemlja sitnog laviranja u centrizmu, EU i NATO članica).

Partizani su ostali epizoda iz rata, koje se sjećaju stariji i djeca u školi dok odgovaraju povijest, ali nema puno veze s uslijedjelim mirnodopskim razdobljem. Iz naše balkanske perspektive koja partizanštinu veže uz crvenu zvijezdu, možda bi se mislilo da se onda, onako kako nije u Francuskoj, mirnodopski institucionalizirala i establišmentizirala u zemljama crvene zvijezde. Nohavičina Čehoslovačka, recimo? Tu se, međutim, zaboravlja da Crvena armija nije bila partizanska gerila, nego regularna vojska države u kojoj je komunizam bio aprioran 2. svj. ratu, a da je u svim ostalim zemljama Istočnog bloka instaliran izvana, u đuture s Oslobođenjem donesen s Crvenom armijom i sovjetskom blokovskom dominacijom. Jedino smo mi u Jugoslaviji znali kako to biva kad zli Nemci odu kući, pa gazdovati ostanu upravo Titovi partizani, kao sami svoji autori narodnog Oslobođenja. Smrt fašizmu, sloboda narodu. Za razliku od ostalih europskih, pa i svjetskih zemalja, partizanstvo je naša ”velika naracija”, odrastali smo – pod pretpostavkom da nismo sasvim svježi milenijalsi koji su čekali 90-te da se rode – s Drugom Titom Ljubičicom Bijelom, čiji smo bili pioniri, plavom kapicom na glavi i crvenom maramom oko vrata, a bili su tu i Boško Buha i Mlada Partizanka i skojevka koja je zbacila ćebe s tenka, pa Kozara i Sutjeska i Neretva i Ne okreći se, sine.

Utoliko nema nijednog jezika na kojem bi više bilo u redu da pjesma ima svoje verzije od našeg jezika. Moglo bi se ugrubo reći da smo mi ovdje ”autentičniji” kad slušamo domaći prepjev nego li je bijeli svijet kad sluša Cohenovu verziju. Ali – kakav domaći prepjev? Ako je u situaciju ugrađena bitna razlika, ne bi li i u njega trebala biti ugrađena? U prepjev koji potpisuju Petrak i Dedić ne može se, međutim, reći da jest: oni zapravo također pjevaju o francuskom partizanu.

Pod našim jezikom imam na umu ”srpsko-hrvatski”, južnoslavenski dijasistem. Takvu je verziju napravio, tko bi drugi, Štulić. Le vent souffle, glasi u izvornoj verziji; wind is blowing, prevest će si englesko govorno područje; vítr fouká u Češkoj; s ove strane Dunava vjetar puše, a s one vetar duva, ali jedino valjda kod Џonija može vjetar duvati.

Ono što se, osim toga, i opet prvo primjećuje je manje riječi, manje slogova i slova – ostale su verzije (da ih nazovem sinoptičkima?) brbljavije, narativnije, dok je Štulić pjesmu minimalizirao na njen čisti sukus. Rečenice ispunjene jednakom tugom, ali kraće, odrješitije – sasvim na mjestu, jer pogledajmo o kakvoj je vrsti tuge uopće riječ: partizan iz naslova je u odrješitom i tragičnom psihičkom stanju, ponosne svijesti o kraju. „Et j’ai repris mon arme“ (u Zaretovom izričaju „I took my gun and vanished“, Petrakovom „Već uzeo sam pušku“, Nohavičinom „A já vzal zbraň do rukou“) kod Štulića postaje: „Štuc u ruke i – crta!“ Kao što vidimo, i opet se radi o osobenom jeziku, karakteristično štulićevskom. Ali nije to sve od novih boja i začina – dobit će ih pjesma i pikantnijih.

Svoju je verziju napravio ranih ’90-ih, dok se Juga raspadala po šavovima. Bratstvo i jedinstvo puklo k’o tikva – smrt narodima, sloboda fašizmu. Puno prije, jedan je drugi jugoslavenski pjesnik, Branko Miljković, često dospijevao u konflikte s režimom, imajući i nekih neprilika, jer ne želeći imati posla s Partijom i njenim ulizicama. Ima ona anegdota kada je na Terazijama skinuo šešir pa uzviknuo: „Živeo jugoslovenski mrak!“ Kako sad to? Nije svijet vidio bolje, svjetlije, pozitivnije i inspirativnije priče, koja bi više ohabrivala i ulijevala nadu, od NOB-a i jugoslavenskih partizana – a sad im se najednom najveći jugoslavenski pjesnici na najsredišnjijim jugoslavenskim trgovima podruguju, kao jugoslavenskom mraku?

Za de la Vigeriea, dok je pisao Partizana, sloboda je bila predmet žudnje, nešto što se sanja da će doći (i autosugestivno proriče), kao Miladin Šobić Mariju. A što kad dođe? Iz mraka će izaći, kako bi to preveo Petrak. A da? Za biti poštenim, treba reći da je Zaret, i onda ostali po njemu, napravio inverziju zadnjeg stiha u odnosu na original: „La liberté reviendra / Nous rentrerons dans l’ombre“ – de la Vigerie ne kaže ”doći ćemo iz sjene”, nego upravo obratno, ”vratit ćemo se u sjenu”. Misterij: što je htio reći? Vjerojatno to da će pošteni partizani po Oslobođenju smatrati svoj zadatak ispunjenim, nakon junaštva primijeniti i čojstvo: neće se gurati na pozicije i pod svjetla reflektora, neće oni biti ti koji će drmati i krojiti politiku. Znamo da se uistinu tako i odvilo. U Francuskoj se nikad nije dospjelo na djelu provjeriti kako bi to bilo po Zaretovom scenariju, da partizani dođu iz sjene, postanu moć na vlasti, ali zato jest u Jugoslaviji. I onda – je li sloboda umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Iskustvo ovdašnjih prostora je da se za tu Slobodu, s velikim S, slobodu epsku kolektivističku, možda bilo i lakše boriti nego što se znalo s njom kad ju se jednom imalo. Neki rankovići, udbe, goli otoci, neki nabožni narativi koji se pretvaraju u hegemonsku mitologiju i skretnice podobnosti. S poukom: to što sanja Vigeriejev drug – to nikad tako ne bude, Sloboda ne dođe, čak ni iz najsvjetlijih priča, ne može doći. Nada je naivna. (I bitange je uvijek obrlate.)

Džoni Štulić: Sloboda nam je draga i dolazi - i što ćemo?

Obrada, kazasmo, opravdava svoje postojanje ako daje pjesmi nove dimenzije. Važan je u tom smislu zadnji stih: kod Štulića – kojeg ne slušaju u Argentini ni u Portugalu, koji nešto znači jedino „našim narodima i narodnostima“, južnoslavenskima – optimizam Slobode prethodnih verzija zadnjeg stiha odmjenjuje miljkovićevska skepsa: „Da l’ će znati da pjeva?“ Tako kaže, u jasnom referiranju koje će razumjeti jedino slušatelji koji znaju za Miljkovića: da l’ će znati da pjeva?

Kundera u Iznevjerenim oporukama piše o Janáčekovoj operi Iz mrtvog doma (po Dostojevskom) i o tome kako ju je neki njegov đak u svojoj ”obradi” pokvario prepravivši kraj. „Kraj opere je maestralan: junak je pušten iz logora. ‘Sloboda!’ ‘Sloboda!’ kliču robijaši. Potom zapovjednik urla: ‘Na posao!’ i to je posljednja riječ opere koja završava brutalnim ritmom prisilnog rada isprekidanog sinkopiranim zveketom lanaca.“ Ali dirigentu se nije sviđala suviše ironijska varijanta zadnjeg stiha, želio je Hollywood. „Posthumnom premijerom dirigirao je Janáčekov đak (…) Malo je preradio posljednje stranice, tako se povik Sloboda! Sloboda! našao na kraju proširen dugom umetnutom kodom, radosnom, apoteozom (…) To nije dodatak koji produžava namjeru autora; to je negacija te namjere; završna laž kojom se poništava istina opere.”

Sa Štulićevim Partizanom stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? Then we’ll come from the shadows? – pa to je bezveze! Svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo. Završiti s optimističnom apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?

Trebala su se na gluvom Balkanu roditi dva Branka da ta stara borbena napokon pronađe svoj pravi kraj.

* Sa dozvolom autora i glavne urednice tekst prenosimo sa portala Metafora

Oceni 5