Kad smo bili Woodstock nacija
Slobodan Jovanović

Hippie days: Slobodan Jovanović na Kalemegdanu 1978. godine

Photo: Lična arhiva

Pogrešni ljudi

Bješe to neđe duboko u ljeto 1979, kada sam u dragstoru, u Nušićevoj, sa nekim likovima pijuckao pivo i ubijao vrijeme, kad je naišao Bajaga i rekao mi: „'Ajde sa mnom, idemo kod Miše (Aleksića, basista Riblje čorbe), radimo na albumu, biće zezanje...“ Sa mnom u društvu bio je neki Banjalučanin, Cobra, žargonski od Braco, dio nekog društva koje je preko Rijeke, đe su neko vrijeme boravili, došlo u Beograd. Par njih, među njima i Cobra, zadržali se u Beogradu i „šlepali“ se uz društvo u kojem sam i sam bio. Ni sam ne znam zašto, nijesam imao bogznakakvo mišljenje o njemu, pristao sam, na njegovo moljakanje da „upozna Boru“, da pođe sa nama. Btw, kad sam se, nakon godinu dana, provedenih u vojsci, krajem 1980. godine vratio u Beograd, zatekao sam Cobru sa skraćenom kosom, u fensi sakou. Postao je diler.

Beograd je sedamdesetih bio odavno milionski grad, razuđen, grad sa velikom vjerovatnoćom da nekog svog poznanika nikada ne sretnete u životu. No, u Beogradu su postojala kultna mjesta đe su se okupljali ljudi sličnih afiniteta i đe je bilo moguće, skoro svakodnevno, sresti društvo u kojem ste se kretali. Kako sam praktično od petog razreda osnovne škole počeo da slušam R'N'R' i skupljam ploče, logično je bilo da nakon gimnazije i na studijama, kada sam stekao tu slobodu, počnem ličiti na svoje idole. Tih godina je moja kosa bila, kako pjeva Jure Stublić, „duga pola metra“. Postojalo je nekoliko mjesta đe su se okupljali ljudi slične fele, među kojima su bili najpopularnija „kod konja“, SKC, plato na Filozofskom fakultetu, „Cepelin“ na Tašu i klub na Filozofskom fakultetu, ispod platoa.

Momčilo Bajagić BajagaBajagu sam znao, još dok nije ni sanjao da će svirati u „Čorbi“. Više iz viđenja. Pozdravljali smo se, izmijenjali par riječi i nastavljali dalje. Možda godinu prije nego je počeo da svira u „Čorbi“ slučajno smo se zatekli na nekim od brojnih žurki u to vrijeme. Uvijek je nosio gitaru, sjećam se da je i tada svirao i zabavljao društvo. Čak je i pjevao neku svoju stvar, „Kvazimodo“, za koju se ne sjećam da je ikada snimio. Iako nijesmo bili nešto posebno povezani, očito je bilo da je postojalo neko međusobno uvažavanje. Nebitno sa čije je strane bilo veće, nek to ostane nedorečeno. Iako veliki grad, ipak su u njemu postojale grupe povezanih ljudi koji su uživali neku vrstu popularnosti i želje mnogih da budu njihov dio.

Upravo zbog svega toga i još nekih razloga, o kojima ću kasnije, vjerujem da me je pozvao da idem sa njim. Stigli smo u kuću na zvezdarskoj padini, ušli u podrumske prostorije i tamo zatekli Boru Đorđevića, gitaristu Kojića, ako se dobro sjećam, domaćina i jednu Ružu iz „bloka 22“. Ruža je bila gola, obučena samo u bijelu tuniku koju je Bora skinuo sa sebe i koju je, kad mu je vraćala nakon snimanja, sa gađenjem uzeo sa dva prsta. Na stolu je bio ogroman smrznuti šaran sa već opuštenim krajevima preko ivica ovala. To je izazivalo nervozu jer je šaran pozamljen iz kafane „Šumatovac“ i trebalo ga je nakon snimanja vratiti. A čekao se Jugoslav Vlahović, angažovan kao dizajner omota prvog albuma Riblje čorbe. U neko doba se pojavio Jug, pa je snimanje moglo da počne. U međuvremenu sam shvatio da je Bajaga imao obavezu da dovede nekog svog dugokosog druga, koji bi bio model za fotografiju za naslovnu stranu albuma. Ispalo je da je Jugu zanimljiviji bio Cobra. Tako se Cobra iz Banja Luke obreo na omotu prvog albuma Riblje čorbe i postao slavan u svojoj Banja Luci.

Nadalje je Jug iskoristio priliku da Ružu snimi u svojoj punoj golotinji za potrebe ondašnjih erotskih časopisa, a Bora obećavao Ruži da će biti član plesne grupe „Ribetine“, koja bi igrom pratila bend na živim nastupima. Naravno, bilo je tu još zezanja, Bora je u to vrijeme bio vispren i duhovit... Nakon toga, jedno vrijeme smo se viđali, ponekad družili, dok nijesmo krajem septembra 1979. Bora i ja otišli u vojsku. Bora sa „pijanim kretenima“, a ja sa vojnom policijom.

Završi se nekako i vojska. Turobno, problematično, sa mnoštvom kazni... Ali sam tu godinu obrisao odmah kako sam prešao izlaznu kapiju kasarne. Kao da je nijesam ni živio. Vraćajući se u Beograd zatekao sam ga u potpuno drugačijem ambijentu. Mjesta koja sam već opisao kao kultna, polako su se pretvarala u mjesta u kojima se dilovao uglavnom heroin, pošast koja je zahvatila Beograd osamdesetih. To su sve više postajala mjesta sjenki, propalih zuba, monotonih i uznemirujuće dosadnih priča o „fleševima“, dopu... Polako sam se spremao da tom gradu kažem zbogom i da potražim bolje mjesto za život van granica tadašnje zajedničke države. Te planove mi je pokvarila osoba sa kojom sam i dan-danas i sa kojom imam dvoje đece. Vjenčali smo se, ona u ljetnoj haljini i japankama, ja u farmericama i patikama. Ni sliku nemamo sa vjenčanja.

Bajaga je u međuvremenu imao uspješnu karijeru sa svojim bendom. Može se reći da je postao slavan i omiljen na teritoriji čitave Jugoslavije. Više puta sam ga sretao na ulici, najčešće dok sam sa suprugom bazao po gradu. Bili su to srdačni susreti sa uobičajenim pitanjima i odgovorima. Onda su došle devedesete, ratovi, mržnje, ubijeni, sakaćeni, silovani... Za njima protesti protiv zlikovačke vlasti, šetnje, batinanje, kordoni policije... Boru, sa kojim sam se takođe sretao osamdesetih i izmjenjivao po nekoliko usputnih rečenica, nijesam poželio više nikada da sretnem. U čovjeku, kojeg sam upoznao kao nekog ko brzo misli, ko je duhovit, nadaren, isplivalo je sve ono najgore što smutna vremena mogu da izbace, uključujući i najgore osobine naroda kojem je pripadao, a koje su prouzrokovale istorijske nesporazume sa svima u okruženju.

Logična je posljedica svih ovih godina da smo se promjenili. Iako su me svi tada zvali Sloba Crnogorac, bez trunke namjere da mi objašnjavaju smisao te riječi, godine u kojima se nijesmo prebrojavali i povezivali po nacionalnoj pripadnosti, u kojima smo voljeli reći za sebe da smo Woodstock nacija... otišle su bespovratno. A sa njima, izgleda, i međusobne veze. Ekipe iz SKC-a u njegovim najboljim danima, u danima kad su Milan Mladenović i kasnije Vd i Koja vježbali u donjoj sali kao „Limunovo drvo“, Dule Ćućuz sa „Tako“ i sjajnim Đorđem Ilijinom držao koncerte, „Igra staklenih perli“ takođe, sve do lude zabave sa „Pekinškom patkom“ i međusobnog polivanja pivom, danas, vjerovatno, pripadaju sasvim drugom svijetu, ni nalik onome iz tih vremena. Za nekoga je to „normalan“ razvojni put. Za mene, iskra iz tih vremena se nikada neće ugasiti.

Pekinška patkaBajagu sam sreo posljednji put na Topčiderskoj zvijezdi prije 7-8 godina. On je bio sa sinom, ja sa kćerkom. Stao sam kolima, izašao i pozdravio ga sa „zdravo Bajo“. Dobio sam odgovor da me ne poznaje, da ne zna ko sam. Ljudi se mijenjaju, razmišljam, probah da ga podsjetim... Znaš ono onda, znaš kad smo, sjećaš li se... Ne, ne , ne... Zatečen, još uvijek ne vjerujući, pokušah još jednom... A onda, na kraju te mučne scene, rekoh: „Izvini, mora da sam te zamjenio sa nekim drugim!“

Oceni 5