Obračun sa sobom: Potreba za smirivanjem sveta
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Pokušaj likvidacije nemira

Ponekad kao da verujemo: da je potrebna samo volja ličnosti, snaga našeg moralnog bića pa da budemo nonkonformisti. Ovaj nonkonformizam, ta negacija ustaljenog ukusa, usvojenih formula, utvrđenog iskustva oko nas i u nama kao da nam je pod rukom, a naš duh kao da je spontano upućen njemu.

Konformizam nas ne vreba samo spolja, nego i iz nas samih. Mi smo naučili (tome nas je naučila publika, takođe i kritika) da sebe uvek poredimo sa drugima, da jednog pisca poredimo s drugim piscem. U ovoj navici krije se i velika opasnost. Izgubili smo potrebu da jedan duh poredimo sa njim samim, iz etapa u etapu njegove avanture, iz dela u delo. Niste li čuli, nebrojeno puta, kako se jedan pisac slavi upravo zato što nije isti sa drugima, što ima svoj stil, svoju viziju sveta, što po tome stilu možete da ga poznate odmah, već po prvim rečenicama nekog njegovog teksta?

Mi otkrivamo formule ne samo zato što smo isključivo željni nekog apstraktnog znanja, neke obaveštenosti dovoljne same sebi, nego zato što instinktivno ne podnosimo vrtoglavicu koja nas obuzima pred nepoznatim. Osnovni naš pokret ka znanju izvire, valjda, iz nepodnošenja ove vrtoglavice, stalno otvorenog pitanja

Ovo se, ponekad, naziva doslednošću. Usuđujem se da kažem da sam ne jednom zazebao pred ovakvom doslednošću, pred ovom konačnom, jasno markiranom “fizionomijom” pisca, pred njegovim utvrđenim, vrlo osobenim, konačnim stilom. Slutio sam u tome zamke, ropstvo, i to najstrašnije od svih. Robovati u literaturi drugome, to je isto što biti izvan literature. Ne govoriti nego odjekivati na tuđi glas. Ne postojati nego stalno živeti u simulaciji postojanja. Ali zašto bi ova isključiva, nemilosrdna doslednost, kojom se tako često ponosimo, bila znak manjeg ropstva? Zašto bi robovanje sebi bilo manje strašno, za duh u kome se ono dešava, duh sprečen da se razvija, da se otvara za nove probleme, doživljaje, vidike?

Ovo robovanje vreba nas na svakom koraku. Otimajući se ropstvu drugome, mi utiremo ponekad put za ropstvo samome sebi. U panici od identiteta sa drugima posrnemo u najstrašniji identitet: iz dela u delo, potvrđujući se, ostvarujući samo svoj glas, mi se poistovećujemo sa samim sobom. Ponavljamo jedan svoj plan, jedan ritam, da bismo se razlikovali od bezbroja drugih glasova i ritmova koji nas opkoljavaju, kao nekakva preteća šuma. Sve, odjednom, kao da je samo taj jedan ritam, njegovo beskrajno ponavljanje. Duh, u potrazi za svojom izuzetnom sudbinom, kao da nije rođen da stvara teme, da ih rađa i napušta radi budućih tema, nego kao da je isključivo upućen varijacijama na jednu istu temu.

Nonkonformizam prema drugima, prema ustaljenom načinu mišljenja, doživljavanja sveta, izgleda nam izvodljiviji, mogućniji od ovoga nonkonformizma prema samome sebi. Opasnost od nonkonformizma rađa se evo, i u strahu od njega samog.

Ali, čini se, ne smemo da poverujemo da ovo ponavljanje jednog doživljaja, viđenja, stila dolazi isključivo iz potrebe da se odredimo prema drugima, da naglasimo (nikad dovoljno!) našu izuzetnost. Pisac nije pred drugim piscem, on je pred svetom. Kako inače da razumemo da su se ponekad i najnezavisniji duhovi tako strahovito ponavljali u sebi, kao opčinjeni sobom?

Pred nasrtajima sveta, što nas opkoljava sa svih strana, sveta punog zvukova, doživljaja, potresa, uzbuđenja, krikova, udaraca, te stalne bure i uzvitlanosti, naš duh ne može da izbegne ovaj pokret u dubinu, u sebe, u zatvaranje

Nesumnjivo, postoji izvestan zakon automatizacije, kome je malo ko izbegao. Duh pamti glasove i ritmove izgovorenih reči, on ne ostaje slobodan pošto su one prošle kroz njega. On se modelira prema njima, deformiše po njihovom taktu. Nijedna reč nije izgovorena a da nije plaćena cenom ove deformacije, makar i najbezazlenije. Nijedan doživljaj nije proživljen a da nije ostavio traga u duhu, u našoj invenciji. Ne rađamo samo mi vizije, nego i one rađaju nas. Jedan pisac koji je prošao kroz izvesnu školu doživljavanja ostaje zauvek nemoćan za čitave druge svetove. Proces osvajanja vizija, slika, reči, znači i proces svojevremenog zarobljavanja. Svaki uzlet vodi i izvesnoj, budućoj, degradaciji. Kakvoj degradaciji? Onoga duha, slobodnog nekada, prijemčljivog za utiske, mogućnog, u početku, za pokret u svim pravcima. Duh dobija svoj stil, on je moćan kroz taj stil, drukčije ne bi ni bio ostvaren, ali u tome stilu je i garancija njegove nemoći. Stil je osvajanje, ali i lišavanje od mnogo čega još neosvojenog. Stil je utvrđeni ritam stvari, sveta u nama, oko nas, ritam koji, kad se jednom ostvari, teško se menja.

Sve je u ritmu, duh vapije za ritmom, za svojim uobličenjem. Njemu je potreban određeni tempo, da bi mogao da traje, da se ne razbije, da se ne zagrcne, da bi mogao da diše, da struji. Ritam nalazi svoje reči, njihove veze koje je iskusio, koje poznaje, u kojima se oseća bezbedan. Asocijacije nisu bezbrojne, invencija nije neograničena. Jedna reč pristaje samo na izvesne reči; ritam joj ne dozvoljava da se od njih odrekne. Brutalni izraz ovoga automatizma otkrićete u svakodnevnom govoru, samo ako mu obratite malo više pažnje: primetićete kako svaki čovek ima svoju melodiju, svoj osobeni način govora, sa predasima, zastojima, sa određenim smenjivanjima boje glasa. Fatalno, iste reči tu vode isto kolo ovog jedinstvenog, nepromenjenog ritma. U velikom neočekivanom i ranije nenaslućenom doživljaju, koji vas svojom neočekivanošću, svojom nepoznatošću iznenadi, prenerazi, vi ućutite: ne zato što niste našli reč, nego zato što automatizam vašeg govora nema iskustvo ovog doživljaja, što je “otkazao” u trenutku pred njim, da bi se, ranije ili kasnije, povratio, da bi opet nastavio sebe da slavi.

Dati nečemu ime to je naći mu mesto u svetu, u našoj svesti pred svetom. Uhvatiti korak između svesti i sveta, jednog i drugog ritma, omogućiti maksimalna saobraženja, umanjiti naše otpadništvo od sveta

Sve kao da nas zazidava, sa svih strana; odasvud kao da nas sačekavaju mreže našeg govora, našeg stila, ustrojstvo našeg duha tako užasno vernog samome sebi. Ogromna je muka progovoriti, naći svoj ritam, stil, oteti ga ćutanju, bezizrazu. Ali još je veća muka u pokušaju da se duh otme iz jednoga ritma, da se učini sposobnim za novi ritam. Da se otme iz njegove sigurnosti, i da se vrati svetu, kao u prvi dan susreta sa njim, da se vrati početku. Samo najveći su ovo mogli (na prste da ih izbrojite!), samo oni su bili kadri da stalno zaista pišu, a ne da simuliraju pisanje. Da govore, a ne da automatizovani govor “govori” umesto njih. Pisati, uistinu, nije li to stalno biti na početku? Koliko nas to može i sme?

U nama prebivaju ogromne količine straha, žudnje za spokojstvom, mirom, izvesnošću. Stil, jednom osvojen, to je iluzija izvesnog spokojstva, izvesnosti. To je jezik koji je postao naš, jezik kome smo upućeni, izgleda, ne samo zato da međusobno saobraćamo, nego da se zaklonimo od neizvesnog: imenovanjem stvari, pojava, mi kao da te pojave lišavamo, koliko možemo, njihovog tajanstva, nepovezanosti, nereda kojim nam one prete. Imenovati svet, to je stvarati iluziju da nam je poznat, to je: smirivati svet. Dati nečemu ime to je naći mu mesto u svetu, u našoj svesti pred svetom. Uhvatiti korak između svesti i sveta, jednog i drugog ritma, omogućiti maksimalna saobraženja, umanjiti naše otpadništvo od sveta. Mi smo stalni kumovi ovoga sveta zato što ga se plašimo, što od njega zebemo. Početi ispočetka, kao što sam rekao, ne znači li to odreći se jedne koliko-toliko pronađene izvesnosti, razoriti inače sumnjivo pomirenje sa svetom, ostvareno kroz jedan određeni stil kojim smo taj svet, dotle nepovezan, haotičan, opasan (jeste li videli ikad, usplahirena, unezverena lica mladića?) povezali, odredili mu njegova značenja, njegov smisao. Odreći se svog stila isto je što i odreći se stečenoga mira, spokojstva i letargičnog sna u ritmu jednoga hoda kroz svet, kao u snu, probuditi se opet, vratiti stvarima slobodu, dozvoliti im da opet, po drugi put, budu opasne, da pođu na nas, da nas nateraju da sve počnemo ispočetka?

Kad ne bi postojala ova potreba za smirivanjem sveta, stvari, ko bi mogao da razume zašto pišemo? Jedan roman, to je uvek pokušaj (od Ulisa do poslednjeg kriminalnog romana), svestan ili spontani, posredan ili neposredan, da se svet nekako “sredi”, da se organizuje iz haosa u sistem, da se poveže, da se na izvestan način “urazumi”

Formula je ono čemu težimo. Kad gledamo u jedan otvoreni problem mi sanjamo njegovu jednačinu. Formula je likvidacija problema, njegovo “skidanje s dnevnog reda” našeg duha. Mi otkrivamo formule ne samo zato što smo isključivo željni nekog apstraktnog znanja, neke obaveštenosti dovoljne same sebi, nego zato što instinktivno ne podnosimo vrtoglavicu koja nas obuzima pred nepoznatim. Osnovni naš pokret ka znanju izvire, valjda, iz nepodnošenja ove vrtoglavice, stalno otvorenog pitanja. U literaturi, jedan stil, jedna osvojena tehnika vizije, doživljaja, sna, pa i realnosti, tog budnog našeg sna, uvek je jedna formula, pokušaj likvidacije nemira, pokret od nemira ka miru, od ustreptalosti i bdenja ka smirenju.

Kad ne bi postojala ova potreba za smirivanjem sveta, stvari, ko bi mogao da razume zašto pišemo? Jedan roman, to je uvek pokušaj (od Ulisa do poslednjeg kriminalnog romana), svestan ili spontani, posredan ili neposredan, da se svet nekako “sredi”, da se organizuje iz haosa u sistem, da se poveže, da se na izvestan način “urazumi”. Čistog lirizma, u ovome smislu, nema. Pesma nikad nije doživljaj, nego svest o doživljaju, svest koja je postupnost, redosled, analiza kroz sintezu.

Ako je ovo uslovnost izvan koje i protiv koje ne možemo (da sve ide ka smirivanju, rešenju, algebri, sistemu!), ne slutite li kako nas budući konformizam vreba već u samome našem duhu, u njegovoj prirodi? Upravo ovo konformističko u našem duhu, ovo neizbežno konformističko koje ustaje protiv neizvesnog, onoga što je otvoreno, koje teži zatvorenosti, upravo to stvara sva dela, dakle i svekoliki naš nonkonformizam. Kao da se nonkonformizam rađa iz onog konformističkog sloja našeg duha, onog koji teži ustaljenosti, smirenju, predahu. Naš duh, nije li to ona ameba što se skuplja oko sebe same, koja bi u sebe da se zatvori, sobom da se odbrani? Pred nasrtajima sveta, što nas opkoljava sa svih strana, sveta punog zvukova, doživljaja, potresa, uzbuđenja, krikova, udaraca, te stalne bure i uzvitlanosti, naš duh ne može da izbegne ovaj pokret u dubinu, u sebe, u zatvaranje. Jedino ko se ne boji, ovde gde smo mi, to je ovaj svet oko nas. I jedino ko ne stvara to je on koji se ne boji, a stvaralačka je, gle, ona Paskalova usamljena, ustreptala, vibrantna trska koja misli jer se brani.

Naše formule, slike, reči, na jedvite jade otete ćutanju, teže da se pretvore u zidove “naše kućice - naše slobodice”. Naziv pravog nonkonformiste, onog koji stalno počinje, i uvek iz početka, može da ponese samo užasno mali broj najhrabrijih. Teško je obračunati se sa drugima, ali šta je teže od obračuna sa samim sobom, kad za to dođe vreme?

*Tekst objavljen u nedeljniku NIN, 17. januara 1960. godine

Oceni 5