Politički realist i reporter iz budućnosti

Molière

Bio je cijeli život u srcu teatra, u njemu i život završio. Bio je pisac i glumac, slavan i osporavan, nosilac novih ideja i kritičar postojećih, zabavljač i mudrac. Kritizirali su ga oni koje je izvrgavao ruglu, a voljeli oni kojima je bilo do dobrih predstava. Njegov cijeli život je bio vezan za scenu, čak ni njegovo pravo ime (Jean-Baptiste Poquelin) ljudi uglavnom ne pamte, nego ga pamte po njegovom teatarskom imenu – Molière. Umro je samo nekoliko sati nakon što je pao na sceni u predstavi Uobraženi bolesnik, svom zadnjem djelu. U srcu grčke tragedije je odluka, u kasnijoj drami sukob različitih interesa, u komediji neočekivano razrješenje događaja, kojem prethodi igra riječi, osoba, okolnosti, sudbina. U Molièreovom životu i djelu sve je bila igra. „Ma belle marquise...“. I sa riječima je znao Molière vješto žonglirati, od istih napraviti duhovite, nepredvidljive bravure i obrte, od svih napraviti scensku magiju. Samo veliki pisac riječi zna poredati baš onako kako riječi trebaju biti, staviti ih u onaj red koji nazivamo stilom i autorstvom, što saznamo kada to pisac uradi. A to je Molière znao. I pokazao da je na sceni sve igra, u kojoj je on jednog dana nestao, a sada se svaki čas na drugom kraju svijeta, na sceni, opet u igri pojavljuje, pred nama u igri oživi.

Müller, Herta

Spisateljica rodom iz Rumunjske. Jedna od onih koja je dobila Nobelovu nagradu, a da publika za nju baš i nije znala. A to upravo i jest najveći prinos ove ugledne nagrade kulturi i umjetnosti: ukazuje na dobre pisce. Doduše, Herta Müller je bila dobro znana svojim kolegama, imala ugled među piscima, a za većinu upućenih čitatelja iz zapadnih zemalja postala glas iz zemlje „bivšeg komunizma“. Spisateljica je pisala i još uvijek piše o onome što je sama iskusila, što je sama živjela. A živjela je kao pripadnica njemačke nacionalne manjine, pisala svojim materinjim jezikom i bila odvojena od jezika zemlje u kojoj živi, sva pristala uz svoju, njemačku kulturu.

Živjela je godinama bez majke koja je bila u logoru, i sama spisateljica pisala pod paskom cenzure, sa željom da izmakne vlasti nasilnog komunizma, od kojeg je u svakom smislu bila odvojena i koji joj je mogao biti i bio je u svakom pogledu prijetnja, pa su njena književna djela o okovima totalitarizma bila njen način oslobađanja, a njena priča o totalitarizmu bitni dio njene biografije. Priče Herte Müller su egzotične i stravične zapadnim čitateljima, nama su „normalne“, jer mi znamo o čemu ona to piše, ništa nam u njenim pričama nije potpuno strano, a nekima među nama, nažalost, bilo vrlo bolno poznato.

Nabokov, Vladimir

Bio je višestruko nadaren, sjajno obrazovan, tvorac šahovskih problema, učitelj tenisa i boksa, poznavalac kukaca i leptirova, stručni savjetnik, univerzitetski predavač, prevodilac, pisac, u pisanju vrhunski stilist, majstor jezikā, nostalgični ruski emigrant koji je zavolio svoju novu zemlju, pisac mnogih briljantnih knjiga, ali ga, pomalo nepravedno, pamte po jednoj, „kontroverznoj i skandaloznoj“, najprije od nekoliko izdavača odbijenoj, a onda, kada se konačno pojavila, tih godina najprodavanijoj knjizi.

„Lolita, light of my life, fire of my loins. My sin, my soul. Lo-lee-ta: the tip of the tongue taking a trip of tree steps down the palate to tap, at three, on the teeth. Lo. Lee. Ta.“.

Svaki veliki pisac stvori junaka koji mu postane konkurent. Pisca po tom junaku pamte, a onda sam junak postane poznatiji od pisca, postane samostalan, simbol onoga što je zastupao i predstavljao. I Nabokov je stvorio takvu osobu, ali nije nalikovala na njega. Stvorio ženski lik, još djevojčicu, Lolitu. Stvorio lik lijepe, zavodljive maloljetnice, napravio skandal. Ne bi on stvorio Lolitu da ona nije najprije njega zavela, postala njegova opsesivna želja, svojim šarmom ga navela da je izmisli i opiše, a profesor Humbert Humbert na sebe preuze da u ime pisca pokaže u kakvu to katastrofu vodi.

Nastajanja

Shopenhauer je tvrdio da ne treba čitati knjige koje nisu stare pedeset godina. Tek s vremenskom distancom znamo je li djelo vrijedno ili nije. Izdvajam ipak dva moja suvremenika koji mi ulijevaju nadu u neprekidnost stvaralačkog zadatka, navodim dvojicu samo primjera radi, a ima ih još. Ima ih zapravo još mnogo, jer je stvaranje stalno nastajanje, stalno nastojanje, stalno pridolaženje novih djela. Od ovih novijih na mom spisku je prvi Julian Barnes. Flaubertova papiga je prva Barnesova knjiga koju sam pročitao, njegova glazbena forma u knjizi Buka vremena, knjizi o Šostakoviču za sada je zadnja koju sam čitao. Ako mi se neki pisac dopadne, pročitam tri njegove knjige. Kada se dohvatim četvrte, uvrstio sam ga u svoje omiljene pisce. Pa evo jedva čekam kada ću pročitati novu Barnesovu knjigu. Možda mi je Barnes i zbog tema i zbog svoje stilske elegancije najdraži živi pisac. Njemu bih bez premišljanja dodao i Amosa Oza, u čijem pisanju ima mudrosti, humora, ljepote, drame, a i nešto mitsko, biblijsko. U svemu što je napisao ima osjećaja za pravičnost, ima nježnosti i bola, čak neke tuge što nije bolje i za sviju koji žive u Izraelu pravednije.

A onda Michel Houellebecq (nikad se ne zna kakva će mu biti sljedeća knjiga), i Orhan Pamuk (koji kao da je s godinama sve bolji), i John le Carré (koga ni odmakle godine ne smetaju), i Milan Kundera (koji kao da se umorio), i David Grossman, i Jeannette Winterson, i Laurent Binet, i Stopard, i Jelinek, i Szymborska, i neki moji prijatelji i znanci, i još neki... Evo opet neću moći stati.

Nerval, Gérard de

U toj šetnji, sva ljepota. U toj ljepoti, sva ranjivost. U toj ranjivosti, prolaznost. U tom parku – život. A samo korak, pa jedno pored drugog. I sve prođe. Onda tamni mjesec, doba depresija. Sudbina lirika.

Rodio se pod prezimenom Labrunie, rano ostaje bez majke, rano prevodi Goetheovog Fausta, zbog toga hvaljen, a onda, kada je već prešao tridesetu, poslije teških emocionalnih napada, sebe naziva Nervalom, iz sebe rađa pjesnika vizija, putovanja, fantazija, plamena, koji će ga na koncu svog sažeti, odvesti u košmare, delirije, agoniju, samoubojstvo. Oteti od njega samog. Le soleil noire de la Mélancolie...

Neruda, Pablo

Smatraju ga jednim od najvećih pjesnika XX. stoljeća. O njemu je riječ i u filmu Poštar. Neruda nije glavna ličnost u tom filmu, ali je po nježnosti, po jednostavnoj a dirljivoj poetici taj film u potpunosti Nerudin. Pjesnik koga je, tvrde neki, ubila vojna hunta, a njegove knjige u njegovoj domovini postale „nepoželjne“. Od barbara preko inkvizicija do nacista i današnjih „Alahovih ratnika“ uništava se Knjiga i sve što je predstavlja. A to radi i svaka diktatura, jer joj je knjiga znak slobode. Despot doduše nije uvijek barbarin, ali je barbar uvijek despot.

Despoti i diktatori vole ubijati dušu, od pojedinaca do cijelog naroda, ali duša, čudo jedno, uvijek izmakne i preživi. I uvijek se ponovo javlja u nekom Sutra. Oni koji su uništavali su nestali; ostala su makar kao ostaci djela kultura koje su pokušavali uništiti. I Neruda im je izmakao u svoju poetiku. Jedan dan moja drugarica Dragica, dok smo pili kavu u „Parkuši“, izgovori bez vidljiva povoda jednu Nerudinu pjesmu („Lagano umire onaj koji ne putuje / koji ne čita / koji ne sluša glazbu / koji u sebi ne nalazi zadovoljstva“). U tom trenutku duh pjesnika je našao utočište u Sarajevu.

Orwell, George

Postao je poznat pod ovim pseudonimom. A zvao se Eric Blair. Onda je uzeo ime engleskog sveca, a i tadašnjeg kralja, a prezime skovao po imenu svoje omiljene rijeke. Postao George Orwell. Orwell je cijeli život bio protivnik totalitarizma, cijeli život bio i ostao ljevičar. Za života je dugo imao sve vrste problema. Financijske prije svega. Zato je radio razne poslove. Na kraju je postao poznat kao novinar. Danas ga pak ljudi pamte po dva romana, za koje neki tvrde da su nadasve moralne propovjedi, jer su oba žestoke kritike nasilnih totalitarnih režima. U zemljama Istočne Europe je bio „zabranjeni pisac“ jer su ga smatrali neprijateljem komunizma, u nekim državama SAD-a zabranjen jer su ga smatrali propagatorom komunizma! Orwell je i sam iskusio što je nasilje totalitarizma, protiv njegovih pristalica se borio u španjolskom građanskom ratu, u tim sukobima bio teško ranjen. Jednom je napao nekog komunistu, pristalicu Staljina, zbog okrutnosti staljinističke politike, ovaj mu odbrusio da jaja moraju biti razbijena da bi se napravio omlet, a Orwell će: „A gdje je omlet?“. Ljudi su nekada, u doba kada su njegova djela nastala, mislili da su ona djela mašte. Danas je jasno da je ovaj pisac zapravo bio politički realist i reporter iz budućnosti. Iz vremena u kojem mi tek sada živimo.

Danas čitamo Orwella ili pratimo stravične dnevne izvještaje, svjedočimo stvarnosti koja će jednog dana, u to više nema sumnje, biti sasvim poput onoga što je ovaj pisac već opisao, kao što i jezik sve više postaje očišćen od „nedopustivih riječi“ i sve više nalikuje Orwellovom „novogovoru“. Pritom neki zaboravljaju da bi nas ono što nije, što iz nekih razloga ne smije biti rečeno jednom ponovo moglo na okrutan način iznenaditi. A i o tome je Orwell već pisao. Nije slučajno da su mnoge njegove ideje i konstatacije danas usvojeni kao misaoni klišeji i opće istine („Veliki brat te gleda“; „Sve životinje su jednake, ali su neke više jednake od drugih“; „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga“; „Sloboda je pravo da se ljudima kaže ono što oni ne žele čuti“; „Sva ratna propaganda, sve vrištanje, laži i mržnja uvijek dolaze od ljudi koji se ne bore“; „Ukoliko želite stvoriti viziju budućnosti, zamislite čizmu koja stoji na ljudskom licu – zauvijek“. I tako dalje, ako će iza toga više uopće postojati „dalje“). Ne bih ipak rekao da je ovaj sjajni pisac, koji je izbrisao razliku između novinarskog i književnog stila i vokabulara, bio prorok. Prije mislim da je vidio jasnije od drugih što se oko njega dešava i kuda vladajući politički trendovi vode. Nije slučajno da je njegova imaginacija postala naša stvarnost. Ako je ikada u pitanju bila imaginacija. Njegovo djelo 1984 nije bilo naročito zapaženo kada se pojavilo. Postalo je poznato tek kada je došlo njegovo vrijeme. Naše vrijeme. Kada je postalo naša stvarnost.