Gombrovičev Dnevnik: Kako je nastao “Trans-Atlantik” (11)
Vitold Gombrovič

U nama je usijanje ljubavi prema otadžbini stiglo do maksimuma, naša zavisnost od nje postala je najstrašnija – te prema tome u nama, a ne u nekom drugom, mora da se pojavi spasilačka antiteza, stvaralačka opozicija, koja je korak napred

Photo: weekend.gazeta.pl

Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu

Subota

Istorija moga nastajanja jeste istorija mog stalnog prilagođavanja mojim književnim delima – koja su me uvek iznenađivala, rađajući se na nepredviđen način, nekako ne iz mene... Do izvesnog stepena moje knjige proizlaze iz mog života – ali u većoj meri život mi je nastao iz njih i preko njih. Kako je bilo sa Trans-Atlantikom? Jednom, kad sam se noću vraćao iz Kabaljita pešice, počeo sam se zabavljati, sređujući svoja sećanja iz prvih dana boravka u Buenos Ajresu po uzoru na neki granginjol i, istovremeno, po sili same prošlosti, osetio sam da sam anahroničan, drapiran u antičkom stilu, upleten u nekakav gotovo prastari sklerotizam – i tako sam se tome obradovao, da sam odmah počeo da pišem nešto što je trebalo da budu moji praprastari memoari iz tog doba. Nekako je ta uvodna faza bila nervirajuća, kad je trebalo izdvojiti iz sebe prvi oblik dela, tako nespretan, još neobogaćen svim sitnim inspiracijama, na koje će pero tek kasnije naići. Samo upornost dopušta da se prodre kroz odvratnu maglinu početka. Ali prirodno – i kao uvek – započeto delo mi se izmigoljilo, počelo samo da se piše: ono što sam osmislio kao hroniku svojih prvih postupaka posle iskrcavanja, olako se preobrazilo, bog bi ga znao kako, valjda putem onih bezbrojnih ustupaka činjenih formi, u nastranu priču o Poljacima, sa putom, dvo-bojem, čak sa kuligomparadom kolima... Posle nešto više od godinu dana uvideo sam da sam autor Trans-Atlantika. Ali šta je bio taj Trans-Atlantik? Nastranost i čudaštvo isisano iz prsta, istkano iz desetina hiljada podsticaja, fantastično delo. Poljska? Poljska zato što sam pisao o Poljacima – i možda zato što sam je osećao kao anahronizam, pa je stoga pogodovala mom malom pozorištu, onom staromodnom dekoru.

Da. Ali sad je delo trebalo da pođe među ljude – poljske – i taj poljski čitalac će početi da lupa kao po dobošu, po kolebljivom, fiktivnom transatlantičkom poljaštvu – dok ono ne pusti iz sebe ratoborni zvuk doboša.

A evo nastavka događaja.

Prilazim Poljaku i kažem mu: – Ti si ceo život padao pred Njom na kolena. Pokušaj sad nešto potpuno suprotno. Ustani. Pomisli da ne treba da Joj služiš samo ti – da i ona treba da služi tebi, tvome razvitku. Oslobodi se zato prekomerne ljubavi i časti, koje te sputavaju, pokušaj da se oslobodiš naroda

Osvrtao sam se oko sebe u potrazi za nekim izdavačem. Jer trebalo je nešto učiniti s tekstom. Dolazi mi do ruku adresa Pavela Zđehovskog iz Pariza. Otuda uspostavljanje veza sa Gjedrojcem. Odlomci Trans-Atlantika treba da se pojave u Kulturi. (Ne uzbuđujem se time previše, još uvek sam na margini emigracije. Gotovo stranac.)

Ali stižu pisma od pisaca poznanika kojima sam bio poslao rukopis. „Zaboga, jeste li vi svesni šta ste napisali?!“ Ili: „Celina je za sunarodnike u tuđini apsolutno nepodnošljiva. Previše okrutno. Takve stvari treba pisati, ako je čovek kadar, ali – nažalost – njihovo objavljivanje treba odlagati za kasnije, kad modeli izumru, kada se dekor uruši i kad se vreme promeni. Naravno, moguće je ne odlagati, ali tada teško tebi! Teško autoru!“

Šta je to? Znači – počinjem da shvatam – biće skandal. Kao u svoje vreme s Ferdidurke. Opasniji, jer sam izgubljen u svetu, sam, bez oslonca. Kucam Vitlinu i molim ga da bude akušer teškog porođaja.

Pišem predgovor za odlomke koje treba da štampa Kultura: „Pretpostavljam da će vam se knjiga koju imate u rukama učiniti previše oštrom – jer se neki svetski i čak jeretički duh uvukao u vašu pobožnost...“ Predgovor je unekoliko nova provokacija, pošto ne nameravam da molim ni za čiju milost – s omalovažavanjem hoću da odgovorim na omalovažavanje koje sam podosta doživeo od „zemljaka“ i koje mi stalno preti. Istovremeno trudim se da se rasteretim i objasnim svoj svetogrdni podsmeh – ne samo zbog toga što to još više ističe poljski problem u Trans--Atlantiku nego što me to još više gura u ozbiljnost. Odlomci se pojavljuju u Kulturi. Odmah zatim Vitlin sipa providno ulje svoje proze na uzburkane talase. Članak rečit, hrabar i miran, za mene zlata vredan (ali opet, braneći me, izvlači i ističe poljski problem, zbog čega drugi aspekti dela sve više blede).

Polemike. V. A. Zbiševski me potkačio u Vjadomošćima svojim novinarskim perom, na svoj način, to jest krajnje drsko i plitko. Da li da odgovaram? Za vreme redigovanja kratkog odgovora na ta tri groša Zbiševskog, formuliše mi se, prvi put potpuno jasno, moja teza: nadvladati naše sadašnje poljaštvo. Teza propada uprazno. Niko nije zadrhtao. Jedini Mjeroševski, osetljiv kao i uvek, komentariše je u Kulturi: „Lude misli komešaju se po glavama savremenih poljskih pisaca. To su nečuveni pogledi.“

Moraš utvrditi šta je za tebe najviša umetnost: Poljska ili ti sam? Moramo najzad znati šta je tvoja krajnja istina. Izaberi šta je za tebe načelnije: da li to što si čovek u svetu, ili Poljak?

Odgovaram Straševiču. Tu mi se prvi put nameće izvestan ton – suverenog individualizma – kojim ću dalje operisati. Upamtite: ja u to vreme još nisam imao izgrađen glas za takve polemike i članke. Raspolagao sam samo „umetničkim“ stilom, onim iz svojih knjiga.

Izlazi Trans-Atlantik u obliku knjige, s Vitlinovim i mojim predgovorom. Pisma. Reakcije za i protiv nas. Sada je moja uloga već jasno određena. Moj ponovni ulazak u domaću književnost posle dvanaest godina obavlja se u znaku pobune protiv domovine.

Nabacujem ovu hronologiju jer se iz nje vidi koliko narod – priznajmo da je emigracija narod – formira sebi delo i pisca. Pisac i delo su nešto što se menja i neuhvatljivo je – tek čitalac ih učvršćuje u nekom određenom i načelnom smislu. Pristupajući izgradnji svog šantavog transatlantika nisam imao pojma da ću njime zajedriti prema zavičajnim obalama, kao buntovnik i gusar. I da moja mucava, gotovo polusanjiva huljenja, nisu potegli i da nisu počeli njima da mašu, ona bi postala moja zastava i ja ne bih otkrio da je moj brod ratna fregata čiji je zadatak boj za novo poljaštvo. Ja – to znači ko? Ja – dete. Jer kapetan broda nije bio ni odgovoran mislilac, ni iskusni političar; bilo je samo dete, koje nije bez uznemirenosti opazilo da ulazi ozbiljno u stvar začetu iz igre.

Ali sad me je ta bura u čaši vode primoravala da tražim objektivne i ozbiljne razloge za svoje utemeljenje u ozbiljnosti – i tada sam polako uvideo da sam posednik dinamične ideje, kadre da preobrazi naše narodno samoosećanje i da mu dâ novu životnost. Ideja sigurno nije bila ništa što bi moglo da zapanji novog intelektualca – naročito posle Hegela – nije bila nikakvo otkriće Amerike, pre je bila prirodna doslednost našeg današnjeg mišljenja, koje se takvom strašću okreće prema kretanju i nastajanju, odbacujući statični, određeni svet. Pa ipak, kao instrument koji bi preorao poljsku svest o domovini, radikalno nam osvežavajući duh, kao načelni obrt, kao jedna od onih stvaralačkih antiteza razvitka, novo polazište... da, to je moglo da se iskoristi! Ne, ne, ništa novo čak ni za najmanje prosvećenog Poljaka – ta misao lutala je u mnogim umovima, svaki čas davala znaka o sebi, kao šaran u jezeru, mogla se otkriti u mnogim nedorečenostima – ali učiniti od nje devizu, zadatak i program? Uzdići je u red naše načelne misli o narodu?

Nemci su za vreme Hitlera obožavanje naroda doveli do belog usijanja, a takav Nemac bio je takoreći veštački proizvod, osiromašen za celokupnu tradiciju Getea, štaviše, za obično svoje nemačko čoveštvo. Nemačka je od toga postala jača – a pojedinačni Nemac slabiji, jer je morao da ustupi deo svoje individualne sile i otpornosti naciji

O čemu se radilo? Ja sam to tako video. Prilazim Poljaku i kažem mu: – Ti si ceo život padao pred Njom na kolena. Pokušaj sad nešto potpuno suprotno. Ustani. Pomisli da ne treba da Joj služiš samo ti – da i ona treba da služi tebi, tvome razvitku. Oslobodi se zato prekomerne ljubavi i časti, koje te sputavaju, pokušaj da se oslobodiš naroda. Na šta mi taj Poljak besno odgovarao: – Poludeo si? Šta bih vredeo kad bih to učinio? Na šta ja: – Moraš (jer je to danas neizbežno) utvrditi šta je za tebe najviša umetnost: Poljska ili ti sam? Moramo najzad znati šta je tvoja krajnja istina. Izaberi šta je za tebe načelnije: da li to što si čovek u svetu, ili Poljak? Ako priznaš prvenstvo svome čoveštvu, moraš priznati da Ona može da ti bude korisna utoliko ukoliko doprinosi tome – ali, ako te koči ili unakazuje, mora biti prevladana. Stoga odluči! Ali on bi strasno odgovorio: – Nije istina i nećeš me zavarati tom sofistikom, jer ja, time što sam Poljak, mogu da steknem čoveštvo samo u svom narodu. Može li pas da bude samo životinja? Ne, pas je životinja, ali kao pas, kao konkretan pas, buldog ili hrt. A guska? A konj? Ne oduzimaj mi moju konkretnost, jer upravo je ona moj život! Tada ja (hvatajući ga ispod ruke): – Da li se zavaravaš da možeš postići konkretno ili stvarnost, ne izražavajući svoja osećanja do kraja? Priznaj da te Ona ograničava, sputava... On: – Ćut’! To ne mogu da slušam! A ja: – Hoćeš istinski da postojiš, a bojiš se vlastitih misli?...

Večiti dijalog, klasično nagovaranje na pobunu... Ja sam se možda i nehotice prihvatio toga Odnarođavanja... Ali već sam rekao: nisam ljubitelj kosmopolitizma – ni onog naučnog, suhog, teorijskog i apstraktnog, s njegovom izmozganom shemom idealno univerzalnih uređenja – kao ni onog koji se rađa iz sentimentalne anarhije i samo je osećajni san mutnih glava o punoj „slobodi“. Nisam verovao ni jednom, ni drugom. Naprotiv, moje shvatanje čoveka kao bića koje se stvara u vezi sa drugim, konkretnim ljudima, guralo me je prema svakom, strogo uspostavljenom, opštenju. Ali stvar je u tome što već tada, u toj fazi svoje dijalektike, uopšte nisam osećao da sam ciljao u poljaštvo, naprotiv, činilo mi se da ga podstičem, oživljavam. Kako je to bilo moguće? Pa hteo sam da ih oslobodim onog njihovog poljaštva? Svakako... ali taj poziv imao je zaista neku čudnu osobinu zahvaljujući kojoj je Poljak postajao utoliko više Poljak ukoliko je bio manje odan Poljskoj. Sofistika? Pokušajmo da to jasnije odredimo.

Poljak je po svojoj prirodi Poljak. Prema tome, što Poljak više bude svoj time će više biti Poljak. Ako mu Poljska ne dopušta da slobodno misli i oseća, to znači da mu Poljska ne dopušta da bude u potpunosti svoj, ili – u potpunosti Poljak...

Izgleda li vam to i dalje kao sofistika? U takvom slučaju potražimo primer u istoriji. Nemci su za vreme Hitlera obožavanje naroda doveli do belog usijanja, a takav Nemac bio je takoreći veštački proizvod, osiromašen za celokupnu tradiciju Getea, štaviše, za obično svoje nemačko čoveštvo. Nemačka je od toga postala jača – a pojedinačni Nemac slabiji, jer je morao da ustupi deo svoje individualne sile i otpornosti naciji, i, štaviše, postao je manje tipičan, manje pravi kao Nemac. Uzmimo dalje Francusku. Zar je, na primer, Francuz koji ne vidi ništa izvan Francuske više Francuz? Ili manje Francuz? Ali biti odista Francuz, to je baš ono: videti nešto drugo osim Francuske.

Jednostavan zakon. Kolektivna sila rađa se na taj način što se svako odlučuje na neka odricanja... tako se stvara moć vojske, države ili crkve. Moć naroda. Ali to se vrši na račun pojedinca.

Težio sam tome da Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu. S ponosom. Jer, kao što ćete lako zapaziti, takva izjava isto toliko ponižava koliko i uzvisuje. Ona me degradira u mom karakteru člana zajednice, ali istovremeno me lično uzdiže iznad zajednice

A ako je narod geografski i istorijski lociran tako da ne može da dođe do moći? Šta onda? To spontano i prirodno poljaštvo, sadržano u svakom od nas, trpi gubitak, pošto smo lišeni potpune iskrenosti i slobode duha na račun skupne sile – koju nismo postigli pošto je nedostižna. I šta? Sagorevamo, ali od tog sagorevanja ostaje samo dim.

Prema tome, moja težnja da „nadvladam Poljsku“ bila je istoznačna s voljom da se pojača naše individualno poljaštvo. Hteo sam naprosto da Poljak prestane da bude proizvod isključivo skupnog života – i „za“ skupni život. Hteo sam da ga dopunim. Da ozakonim njegov drugi pol – pol individualnog života – i da ga razapnem između ta dva pola. Hteo sam da ga imam između Poljske i njegovog ličnog postojanja – dijalektičnijeg i antinomičnijeg, svesnijeg svoje unutrašnje protivrečnosti, koji ume da je iskoristi za svoj razvitak.

Težio sam tome da Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu. S ponosom. Jer, kao što ćete lako zapaziti, takva izjava isto toliko ponižava koliko i uzvisuje. Ona me degradira u mom karakteru člana zajednice, ali istovremeno me lično uzdiže iznad zajednice: evo, nisam dopustio da budem prevaren; kadar sam da izreknem sud o svome mestu u svetu; umem da budem svestan svoje situacije; zato sam punovredan čovek. (Uzgred rečeno, tek tada biste mogli bez ograda da zavolite Poljsku – jer više ne bi mogla da vam oduzima vrednost.)

Išao sam u toj težnji dalje no što je dosad bilo prihvaćeno; čak ni Francuzi, Englezi ili Amerikanci, koji imaju u toj materiji neuporedivo više slobode nego mi, nisu se rešili na tako ekstremno postavljanje problema. Ali njima to nije bilo ni potrebno! Spadali su u snažne i narode koji prednjače – u narode koji ne samo što im nisu uništavali lični život, nego su ga čak bogatili – oni su mogli da se iživljavaju u narodu. S nama je stajalo drugačije, mi nismo mogli dopustiti da nam naša kulturna prošlost, naš kolektivni nivo, naša grčevita istorija, naše narodno siromaštvo, određuju granice. Ne, moja namera uopšte nije bila da blago olabavimo svoj patriotizam u odnosu na engleska ili francuska merila. Predlagao sam Poljacima radikalnije postavljanje prema narodu – i bez presedana – nešto što bi nas odmah izdvojilo iz mase narodâ, što bi nas učinilo narodom sa drugačijim i isključivim stilom. – Ludost! – reći ćete. – I neostvariva fantazija! – Jelte? – upitaću. – A zbog čega smo najvatreniji patrioti na svetu? Zar u nama upravo zato ne postoji materijal za najhladnije antipatriote? U nama je usijanje ljubavi prema otadžbini stiglo do maksimuma, naša zavisnost od nje postala je najstrašnija – te prema tome u nama, a ne u nekom drugom, mora da se pojavi spasilačka antiteza, stvaralačka opozicija, koja je korak napred.

Naša književnost, na primer, lišena svakog suštinskog individualizma, umela je da se odluči jedino za afirmaciju naroda. A ono drugo, netrpeljivo, neprijateljsko, ravnodušno ili prezrivo osećanje ostajalo je nepriznato da luta usamljeno, kao greh, kao anarhija

Nisam sebe u tome smatrao sanjarom – naprotiv, bio sam veran realizmu koji mi je odavno ušao u krv. Za mene nije bilo sumnje da Poljaci – umorni i očajni zbog istorije otadžbine – pothranjuju na dnu svoga srca dvostruko osećanje. Obožavali su je? Da, ali i proklinjali. Voleli? Da, ali i mrzeli. Bila je za njih svetinja i proklestvo, snaga i slabost, slava i poniženje – ali u poljskom stilu, u stilu koji nam je izradila i nametnula zajednica, u kome je mogla da se izrazi samo jedna strana medalje. Naša književnost, na primer, lišena svakog suštinskog individualizma, umela je da se odluči jedino za afirmaciju naroda. A ono drugo, netrpeljivo, neprijateljsko, ravnodušno ili prezrivo osećanje ostajalo je nepriznato da luta usamljeno, kao greh, kao anarhija... Stoga se čitav moj postupak svodio na stvaranje principa koji bi dopustio da javno pokrenemo taj drugi pol osećanja, da stignemo do onog drugog aspekta poljske duše, da sankcionišemo jeres.

Oceni 5