Poljakinje, kćeri novog feminizma

U još uvijek virtualnom zakonu, poljske organizacije koje se „zalažu za život“, kao i vjerske vlasti, traže da dio preambule poljskog Ustava uključi: “Svako ljudsko biće ima inherentno pravo na život od trenutka začeća, od susreta između muških i ženskih reproduktivnih stanica. Život i zdravlje djeteta, od začeća i dalje su pod zaštitom zakona”. Premda je još uvijek u toj državi na snazi zakon koji dopušta pobačaj u slučaju malformacije ploda. Novi zakon – ako bude prihvaćen – to će zabraniti i obvezat će državu da brine o rođenima s malformacijama, dodjeljujući materijalne i financijske potpore obiteljima djece s invaliditetom, ali i majci koja je dijete začela silovanjem.

“Potpuna zabrana pobačaja izraz je prijezira. Surovo je, apsurdno i služi samo dominaciji nad ženama”, napisala je ovih dana Eliza Michalik, poljska feministička novinarka. Naravno, ustale su i druge poljske aktivne žene, poput Magdalene Sroda, filozofkinje s dugim feminističkim pedigreom, koja je napisala na svojoj Facebook stranici: „Poljska je postala teokratska država, Katolička Republika (…) Političari su „crkveni“, svećenici „politizirani“, predsjednik govori jezikom biskupa, biskupi govore poput čelnika stranke (PiS, op. a.). U ovoj zemlji počinju dominirati fundamentalistički jezik i poredak. Pobačaj, kontracepcija, homoseksualnost, ateizam uskoro će svi biti kriminalizirani… ”

Na društvenim je mrežama pokret “Strajk Kobiet” (Štrajk žena) organizirao mobilizaciju; demonstracije su prošloga tjedna rasle, broj crvenih bljeskova, koji su postali simbolom ljutnje poljskih žena, stalno se povećavao, prosvjedi se prelili iz velikih gradova u sela, prema sjeveru zemlje, gdje su poljoprivrednici demostratirali na traktorima. U nedjelju, 25. listopada, na meti demonstranata našle su se crkve, prekidane su mise… Okupljanja su, međutim, prekidana.   Navodno zbog korone. No, otad su prosvjedi opet porasli. Unatoč zdravstvenom kontekstu i zabrani okupljanja, tisuće ljudi proteklih su dana marširali u nekoliko gradova u Poljskoj, skandirajući “Sloboda, jednakost, ženska prava”. Ukratko, pokret je stvoren!

Crni dani za Poljakinje

 Ali, čemu takva hajka? Ultrakonzervativci na vlasti napadaju pobačaj kako bi udovoljili utjecajnim biskupima Katoličke crkve koji im pružaju odlučujuću izbornu potporu. Parlamentarci su čak, vjerodostojnosti radi, izvjesili 119 vješalica s fotografijama potpisnika odluke Ustavnog suda protiv pobačaja.

Pokret je tako isprovociran odlukom Ustavnog suda kojom je zabranjeno dobrovoljno prekidanje trudnoće (pobačaj) u slučaju ozbiljnih malformacija fetusa. To bi, prema ocjeni sudaca, bilo “nespojivo” s Ustavom. Ta presuda otvorila je put za pooštravanje zakona, što je i željela ultrakatolička nacionalistička stranka na vlasti, Zakon i pravda (PiS). Pobačaj bi ubuduće bio ograničen samo na slučajeve opasnosti za smrt trudnice i trudnoće proistekle iz silovanja ili incesta. Međutim, Poljska je već imala jedan od najrestiktivnijih zakona u Europi, pa je ta odluka protumačena kao potpuna zabrana pobačaja, jer se 98% legalnih pobačaja u Poljskoj ionako tiče upravo fetalnih malformacija.

Premijer Mateusz Morawiecki u utorak, 27. listopada, demonstracije je nazvao “djelima agresije i barbarstva”. U srijedu, dan poslije, uslijedio je zato poziv na opći štrajk, a Strajk Kobiet je pozvao prosvjednike da se sastanu u Varšavi na velikom maršu u petak, 30. listopada…

Crni dan za poljske žene bila je ustvari srijeda, 10. listopada, kada je donji dom poljskog parlamenta odbio zakon o liberalizaciji pobačaja do 12 tjedana trudnoće, kao što je to u većini europskih zemalja, te o uvođenju sveobuhvatnog spolnog obrazovanja i jamstva pristupa subvencioniranoj kontracepciji.

Tekst koji je predložila napredna stranka Partia Palikota odbijen je značajnom većinom (365 glasova protiv, 60 za i 7 suzdržanih). Valja ipak znati da je usred pandemije, 15. i 16. travnja, uvedeno prvo čitanje toga prijedloga zakona sa ciljem da se potpuno zabrani pobačaj. Predsjednik Andrzej Duda tada je izjavio da se protivi “eugeničkom pobačaju”, te da je ubijanje djece s poteškoćama ubojstvo i da će donijeti ovaj zakon pod svaku cijenu. Nakon što je 12. srpnja došao na čelo zemlje, Andrzej Duda, predstavnik stranke Zakon i pravda (PiS), koju podržavaju fundamentalisti i koja ima svu moć u parlamentu, stavio je smjesta zabranu pobačaja na dnevni red, koristeći se pravnim putom kroz ustavni sud, koji je pod kontrolom konzervativaca. Bila je to ujedno dobrodošlica članovima Ordo Iurisa, značajnoga političkog igrača, kojem je cilj uspostava zakona koji odgovaraju Crkvi, a provode se najviše preko široko rasprostranjene mreže neformalnih organizacija. Njihov je utjecaj neizmjeran jer imaju goleme ljudske i financijske resurse, a utvrđeni su u važnim državnim institucijama. Moć im je zapažena i izvan Poljske, žestoko lobiraju u institucijama Vijeća Europe i u Ujedinjenim narodima; organizacijski su, kako to navode dobro upućeni poljski novinari, koncipirani poput mafije. “Poljska je postala teokratska država”, izjavila je užasnuto feministkinja Magdalena Sroda.

Aktualna poljska vlada zauzela je i pravosuđe, ali svejedno sudjeluje u svim procesima donošenja odluka u EU. Europa je stoga trenutno pravo mjesto gdje se borba mora nastaviti, jer je sasvim izvjesno da će se poljski poučak preliti i u Europu, trenutno vrlo fragilnu zbog pandemije. O toj su temi raspravljale prošli tjedan države članice i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Naime, svi imaju na umu poznati „crni ponedjeljak“ od 3. listopada 2016., kada je PiS ispostavio prvi ozbiljni račun za svoju pobjedu na izborima, pod nazivom  „Zaustavimo pobačaj“. Strah da se to opet događa prostrujao je cijelom Poljskom. U razmaku od tjedan dana, pod vodstvom spisateljice Klementyne Suchanow, koja nije pripadala nekom udruženom pokretu, ali je pokrenuta bijesom, pokrenuta je tada Facebook stranica  “Strajk Kobiet” (Štrajk žena), koja je i ovih dana odigrala važnu ulogu u mobiliziranju Poljaka. U više od 200 poljskih gradova, tisuće žena odjevenih u crno organizirale su tada “Czarny prosvjede”, masovne demonstracije. Vlada se bila povukla, a na poljskoj političkoj sceni rodila se nova snaga, ustvari snage mnogih ženskih organizacija koje se bore za svoja prava i demokraciju.

Utjecaj Katoličke crkve

Četiri godine kasnije, usred krize s koronavirusom, vlada je ljigavo pokušala novu ofenzivu. No, refleks demonstracija Poljakinja ovaj put je dosegao širinu koju 2016. nije imao. Ako prihvatimo ono što se prošli tjedan dogodilo u Poljskoj, tko nas može uvjeriti da se to sutra neće dogoditi nama – zapitale su se mnoge misleće i angažirane žene u okruženju. I doista, ideja koja privlači 77% europskih građana anketiranih za studiju koju je naručio Europski parlament (Kantar, listopad 2020.) govori da politički krajolik nije isti kao, primjerice, 2014., kada su vjerske vlasti u Poljskoj pričepile političku vlast po istom pitanju.

No, bivši premijer Donald Tusk izjasnio se tada protiv pokreta konzervativaca za ukidanje prava na pobačaj. Međutim, u listopadu 2015. na izborima je pobijedila stranka Zakon i pravda (PiS), euroskeptični konzervativci, a na čelu se našla Beata Szydlo, koja se kao premijerka lakonski izjasnila na poljskom radiju: „Da, podržavam ovu inicijativu“. I ženama zabila nož u leđa. Osnažene pobjedom konzervativaca, vjerske vlasti objavile su u četvrtak 31. ožujka 2015. poziv na “potpunu zabranu pobačaja”, a Crkva je potaknula vjernike na mobilizaciju 3. travnja, kada su svi poljski biskupi pročitali priopćenje protiv pobačaja u svojim biskupijama. “Život svake osobe zaštićen je petom zapovijedju:” Ne ubij!“ – stajalo je u deklaraciji. “Slijedom toga, stav katolika (NDRL: o pobačaju)  jasan je i nepromjenjiv (…) Apeliramo na sve ljude dobre volje, vjernike i nevjernike, da poduzmu mjere usmjerene na zaštitu puni pravni život”. Ceremonija prikupljanja sto tisuća potpisa na stepenicama crkava, kako bi se dobio potreban broj glasova za izglasavanje prijedloga  zakona, ponovno je iznervirala javnost. Beata Szydlo, poput vjerskih vlasti, pozvala je na “kompromis”. A zakon iz 1993. već je bio kompromis…

Nove feministice

I, eto kako je pedeset godina nakon stvaranja modernoga feminizma, provociran najnoviji val ženskog bijesa. Sasvim dobro, unatoč prvotnim izgledima. Od slavnih borbi iz ljeta sedamdesetih godina (termin koji se smatra početkom modernog, tzv. liberalnog feminizma) pokret doista poznaje manje ili više prosperitetna vremena, počevši od reakcija osamdesetih, kada se osjetilo svojevrsno zasićenje “superženama”, do zakona o jednakosti iz devedesetih. Poljakinje su nas danas podsjetile da svjedočimo pojavi „trećeg vala”:  nakon sufražetkinja 19. stoljeća i feministica sedamdesetih godina, pojavljuju se novi pokreti, koji su miješanih tendencija i razlikuju se od onih prijašnjih. No, svi se protive ideji, koja se prečesto prihvaća, da su ženska postignuća neoboriva  i da su nejednakosti sada na margini. Mlade žene smatraju ovu borbu smiješnom, zastarjelom, iz nekog drugog doba. Čini se da su svjesne nepravdi, ali se boje učinka koji bi mogla imati tvrdnja da su feministice. Slika feministice još uvijek se, naime, svodi na tvrdnju da su to one histerične-babe -koje-mrze-muškarce. Međutim, novi aktivisti, ženski i muški, prilično glamurozno i nesputano, žele vratiti feminizam u modu, kako bi se istaknulo pitanje rodne ravnopravnosti u središte društvenih rasprava.

Mnogi imaju osjećaj da su žene sve osvojile. Kajgod! Brojke najbolje kazuju kakav je volumen onoga što se tek treba postići: razlika u plaćama i dalje je u prosjeku 20% na štetu žena; 80% nesigurnih poslova imaju žene; žene su silovane i zlostavljane više nego ikada; u prosjeku 80% mjesta u parlamentima europskih država zauzimaju muškarci;  80% kućanskih poslova i dalje je “privilegija” žena… I tako redom! Žene ove probleme percipiraju tek kada ulaze na tržište rada, kada su konkretno pogođene nepravdom ili diskriminacijom povezanom s njihovim spolom.

Ipak, feminizam se ponovno rađa putem društvenih mreža, a predstavlja se kao nasljeđe “starih” feministkinja – kako ih zovu kćeri novog feminizma. Svoje su načine kampanje prilagodile alatima našega vremena: šire svoje ideje preko online časopisa, digitalnih mreža, pa je internet postao sjajnim, ali i zastrašujućim sredstvom okupljanja. Zahvaljujući tomu, mlađe aktivistice djeluju drugačije od nas iz sedamdesetih i osamdesetih, odvažnije su i uključene u širu političku borbu. Društvena borba, antirasizam, antiglobalizam – sve je to u cilju transformiranja društva. Ništa manje od toga. Pas mater militantima!

Premda su postigle velike stvari, feministice sedamdesetih su se u jednom trenutku getoizirale, zatvorile se u građanske i intelektualne okvire. Možda su i posustale. Nova generacija feministica startala je 2005., uoči velike globalne krize, i to zbog činjenice da se drastično i brzo počelo mijenjati tržište rada. Pokrenuta je tada nova feministička ideologija, koju nigdje u Europi, pa ni u Hrvatskoj nisu prihvatile stare struje žena, jer nisu do kraja razumjele novi pristup, okrenut načelima sekularizma i različitosti. Današnje feministice ne vode više rat o ravnopravnosti spolova, već o rasterećenju svoje uloge žene u društvu. Prozaički rečeno, kada su njihove majke osvajale prostor u društvu, nisu vodile računa o tomu da će njihove kćeri u svakidašnjem životu morati živjeti na više frontova.

Klupicu ispod nogu mladim ženama danas izmiče radikalizirana politika pod utjecajem posebice Katoličke crkve i islama, koja opominje kako bi žene trebale napustiti teoriju i vratiti se „u stvarnost“, na uobičajeni život žena. Izazov je zato narednih godina uključiti muškarce u borbu: feminističke ideje više nisu samo pitanje orgazma, prava na pobačaj, ali sve time počinje, pa feminizam ostaje najbolje oružje protiv vjerskih konzervativizama svih vrsta. Da, neizostavna je  borba za jednaku plaću, za veći pristup žena upravnim odborima, ali i protiv fundamentalističke egzotike koja tolerira seksizam u ime religije.

No, dug je to proces, gotovo 30 godina rađaju se generacije žena s pravima koje im se daju, pa uzimaju. Da nismo sudjelovali u tolikim borbama, društvenim, financijskim, pa i ratnim, vratili bismo se u 18. stoljeće. Možda nove feministice nisu dovoljno jake da uvjere cijelo društvo, ali potreban je svaki njihov, svaki naš glas da se pokaže kako ni Europa, ni Poljska, ni Hrvatska nisu Kraljevstvo Božje, već moderno uznapredovalo društvo.

*Prenosimo s prijateljskog portala Radio Gornji Grad