Poljubac u tami

Neki trenuci u životu ostanu čovjeku zaleđeni, zaustavljeni u memoriji i nikakve ih godine ni starost ne mogu izbrisati. To su trenuci, bar u mom slučaju, koji graniče sa nevjerojatnim, trenuci van svih zemaljskih, društvenih i moralnih zakona, van i onih vlastitih, svojeručno nametnutih principa.

Moja vodička putešestvija odvela su me i na Korčulu, naime šef vodičke službe je jednog dana rekao da nam na Korčuli fali dvoje vodiča sa francusko-engleskom kombinacijom jezika, tražio dobrovoljce, i ja odmah digla ruku. Kad god je u mom životu netko tražio dobrovoljce koji bi zbog potrebe posla, ili bez ikakve potrebe čak, trebali promijeniti grad, ja sam prva dizala ruku.

Na Korčuli me agencija smjestila u privatni smještaj kod jedne starije gospođe koja je živjela sama. Iznajmila mi je skromnu, malu sobicu na katu svoje kamene kućice, sa plahtama uštirkanim do rezanja, a bijelima do bljeskanja. Iznad drvenog, starinskog kreveta na zidu je visio križ, i ja sam se, samim ulaskom u taj sobičak iz prošlih vremena, automatski osjećala smjerno i nevino, i taj me osjećaj beskrajno zabavljao i zanosio.

Gospođa je živjela sama, muž joj je prije više od 25 godina otplovio jednim brodom kao pomorac, i nikada se više nije vratio. U stvari, vratio se, baš tog ljeta, kad sam ja tu stanovala. Naravno da se baš tad vratio, meni se takve priče događaju. Čovjek ode, napusti ženu i dijete, nema ga 30-ak godina, i, gle čuda, najednom uskrsne iz morskih dubina, jer je morao doći na moj put. Da ja nisam došla u taj kućerak kao podstanar, ni on se valjda nikad ne bi bio vratio.

Često sam se pitala zašto i otkud svi ti neobični ljudi i događaji u mom životu. Jesam li ih ja privlačila? Ili su oni privukli mene? Jesu li mi se neobične stvari događale jednostavno zato što sam uvijek vjerovala kako su čuda moguća; vjerovala sam da čuda nisu čuda nego samo, za nas obične smrtnike, nelogično poslagani dijelići svemirskog puzzla, pa mi je Svemir zbog toga spremno i uslužno slao baš ono u što sam i vjerovala?

Ne znam, ali kad se dakle izgubljeni pomorac nakon cijelog jednog života pojavio na vratima skromne kućice u centru Korčule, ja sam tim uskrsnućem bila iznenađena i šokirana više nego njegova vlastita žena. Ona je, sa istim onim fascinantnim, tihim stoicizmom otočke žene sa kojim je podnijela njegov nestanak, primila i njegov nenadani povratak. Kao da pauze nije ni bilo, stajala je samo trenutak bez riječi na otvorenim vratima, a onda promrmljala: “Jesi li gladan? Aj, uđi, sidi.“ Molim?!? Čekaj, mislim, tip se izgubi na tridesetak godinica, a ona mu kaže „Jesi li gladan?“.

Zurila sam u taj prizor bijesna k'o da je mene osobno napustio u cvijetu mladosti, svjesna da bih ga ja u takvoj situaciji ponudila večerom jedino ako bi na umu imala neko trovanje koje garantira sporu i bolnu smrt dotičnoga...

Sutradan ujutro gospođa je pokucala na vrata mog sobička, i tihim glasom me izvijestila da ne mogu više biti njen gost. Gledale smo se trenutak, jedan dugi trenutak u oči, a ja sam dobila iznenadni poriv da zagrlim njena mršava, koščata ramena i da je pogladim po sijedoj kosi. Ono što sam u njenim očima tada vidjela, usjeklo mi se doživotno, cijela misterija muško-ženske vjekovne sage, sva ljepota i patnja ljubavi i lojalnosti, svo trpljenje koje je ženama suđeno bile one strpljive otočke ženice ili obijesne urbane feministice, na kraju se sve svodilo na neizrečene riječi u njenim očima.

Agencija me prebacila u neki hotelčić, bez duše i bez uštirkane posteljine, a ja sam se bacila u otkrivanje korčulanskih kafića i traženje svog omiljenog kutka u kojem bih, po povratku sa izleta, na miru ispijala svoj kapuccino i promatrala vrevu oko sebe. Tu oazu pronašla sam u centru mjesta, blizu rive, mali zgodni štekat sa šarenim suncobranima, naoko neugledan pa samim tim i zaštićen od gužve. Turisti su tu rijetko svraćali, bio je više kao neka meka lokalnim kafićomanima, i, naravno, meni.

Kad sam prvi put nabasala na taj kafić, ušavši unutra sa dnevnog svjetla, par sekundi nisam ništa vidjela, dok mi se oči nisu privikle na polutamu enterijera. Šank je bio smješten u sredini, i bio je kružnica, usred koje je stajao konobar-šankist, i... gledao u mene. Tu počinje najčudnija, najluđa i nikad razjašnjena avantura mog života. Gleda on mene, ja gledam njega, šutimo, ja trepćem, on se smješka. Nisam, nisam majke mi treptala da bi ga zavela, nego zbog naglog ulaska sa svjetla u mrak.

Bio je sve samo ne moj tip muškarca, krhke građe, više mršav nego vitak, a, činilo mi se, i niži od mene. Nisam nikad obraćala pažnju na muškarce koji me nisu bar za glavu nadvisivali. Ne podnosim kad na muškarce gledam „odozgo“. Osim... no, dobro. U svakom slučaju, tad sam naučila kako su svi naši svjesni kriteriji pri biranju partnera u biti smiješni i nebitni.

Bio je dakle običan, poput običnog popodneva na štekatu. Ravna smeđa kosa, obično lice. Jedino čime me prikovao, bio je njegov pogled i izraz lica. A gledao me je kao da je upravo, po prvi put u svom životu, vidio žensko stvorenje. Tako je, predmnijevam, Adam onomad gledao Evu kad mu ju je Bog tresnuo posred Rajskog vrta onako, s neba pa u rebra. Ili u ono rebro. Djelovao je kao da će zapitati: “Pa dobro, bogamu, gdje si cijeli moj život?“

U normalnim prilikama meni bi takvo netremično buljenje para muških očiju izazvalo nelagodu, ili nervozu, ili koketnost, ovisno o mom površnom dojmu o vlasniku tog pogleda. Ovaj put međutim, nisam skretala pogled, a ne bih to nazvala ni koketiranjem. Uronila sam u njegov pogled, bacila se, onako slobodno i oduševljeno kao kad se nakon dugo vremena bacimo u more. Totalna predaja. Smješkala sam se njegovim smješkom, koji je postao naš, kao da smo godinama tražili jedno drugo, i eto, našli se tu, baš na Korčuli, u opskurnoj polutami jednog bezveznog kafića. Kao da smo upravo realizirali neki dogovor, iz nekog bivšeg života.

Tako je počelo najsavršenije ne-događanje u mom životu. Ja sam dolazila svaki dan poslije raznih izleta, sjela bih za svoj stol, on bi bez riječi došao i donio mi moje omiljeno piće, i... ništa. Povremeno bi jedno drugom upućivali poglede koji su se međusobno grlili, smiješili se krajičcima usana i nismo se niti pokušali zbližiti.

Ja sam u međuvremenu doznala da je on zaručen i da se krajem ljeta, u 9. mjesecu ženi. Poštujući tu činjenicu, održavala sam neku toplu, obazrivu distancu između nas, i ta, najbizarnija ljubav u mom životu, trajala je puna dva mjeseca. Nismo se približavali jedno drugom niti kad su svi uvjeti bili ispunjeni, kad u kafiću nije disao nitko osim naše dvije duše.

Najtočniji opis našeg stanja bi bio da smo bili jednostavno, mirno sretni u tom i takvom nečinjenju. To nevjerojatno prepoznavanje duša, na takav način, to zadovoljstvo samim postojanjem onoga drugog, bez i one najmanje potrebe da se dodirnemo, to valjda spada u sferu SF-a, nečeg nadnaravnog i teško objašnjivog.

Nijedna od riječi koju sam ovdje napisala nije niti blizu toj savršenoj emociji, toj čistoći pogleda i osmijeha, toj djetinjoj oduševljenosti i vedrini. Danas, nakon svih bura i oluja, nakon svih „nesretnih ljubavi“, pomišljam da bi ljubav trebala biti upravo to, ta Tinova „kristalna kocka vedrine“, ništa više i ništa manje od toga.

Sve one patnje i sve one strasti nesretnih ljubavi sad mi se čine kao puko zadovoljavanje naših mazohizama, sebičnosti i posesivnosti. Voljeti, a unaprijed znati da nećeš nikada posjedovati, to se vjerojatno u svijetu cinika naziva „opsesivno-kompulzivnim poremećajem“. Gledati u drugo biće, osjećajući bezgraničnu sreću zbog njegovog golog postojanja, a potom zahvaliti Bogu, Svemiru, ili komu već, što ti je takvo biće došlo na put, u takve stvari poslovično ne vjerujemo, odričemo ih se kao što se odričemo, svakim danom (svakim ratom) više, svega iskrenog, jednostavnog, i čistog. Ljubav je nešto što moramo obavezno materijalizirati, ako ničim, a ono nadijevajući tom savršenom osjećaju razne nazive tipa „veza“, „ozbiljna veza“, „avantura“, „veza za jednu noć“, „usputni seks“, „brak“ „raznospolna veza“, „istospolna veza“ itd, itd. Sam osjećaj, koji već ima svoje ime, tj. Ljubav, guši se pomalo pod slojevima, ovisno o meridijanu i kulturi, nametnutih određenica, da bi je mogli pedantno pospremiti u uredne registratore arhiva našeg života.

Negdje otprilike dva-tri dana prije njegovog vjenčanja, sjedila sam kao i obično u svom kutku prelistavajući novine i srčući kapuccino, kad se u daljini čulo tutnjanje nadolazeće nevere. Nevere su na Korčuli bile čarobne i silovite, sa puno teških oblaka sa mora i prijeteće grmljavine... negdje je valjda udario grom, nestalo je struje, i kafić je potonuo u potpuni mrak.

Ostala sam zatečena, a onda sam osjetila dodir ruke u kosi. Sljedeći trenutak ljubio me je kao da će nakon tog poljupca umrijeti, ljubio me je kao da pije, kao da više nikad neće nikog poljubiti, nekoliko suludih, divljih minuta, onda je došlo svjetlo, on se vratio za šank, bez riječi, ja sam ostala sa prstima na usni koja je gorjela, pogledi su nam se oprostili; dva dana poslije on se oženio, tri dana poslije ja sam se večernjim trajektom vratila u Split.

Nisam ga nikada više vidjela, niti išta čula o njemu.

Da smo nas dvoje bili u onom vrtu, the Jabuka možda nikada ne bi bila ubrana, a možda bi bilo pojedeno cijelo stablo, skupa sa korijenjem. To nikad neću saznati, znam. A ako je tako, znači da je tako i trebalo biti, jer me valjda negdje čeka neka druga, samo meni namijenjena, kristalna kocka vedrine.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2009. godine