Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (6)
Karadzic3

Photo: Matija Koković

Poludeli Karadžić

I

Gore, u brdima koja okružuju Sarajevo, u planinskom gradiću zvanom Pale, vođa bosanskih Srba, pjesnik-amater i profesionalni gospodar rata, živio je u vikendici u kojoj se nije desilo ništa značajno dok nije pao mrak, a onda se desilo sve, sve postalo moguće, kao da je na nju bačena kakva vradžbina. Istina je postala laž, laž – istina, a kad je vradžbina djelovala, teško je bilo razaznati između istine i laži. Ubrzo nakon posjete Grbavici, krenuo sam iz Sarajeva na Pale i tamo sreo Karadžića, jednu od najogavnijih ličnosti ovoga rata, i Hansi Kraussa, jednu od najsimpatičnijih. Ono što slijedi je pripovijest o tom čudnom putovanju, događajima koji su zatim uslijedili i sudbinama tih toliko različitih likova. Nadam se da se ne udaljavam previše od svoje priče kažem li da je pouka te pripovijesti vrlo prosta: pravda je u ovom našem svijetu čista slučajnost.

U okviru teritorije pod srpskom kontrolom bilo je nekoliko bosanskih enklava, između ostalih Žepa, u kojoj je živjelo 25.000 ljudi, ako se to uopće moglo zvati životom. Nekoliko su sedmica mediji svoje moćne reflektore usmjeravali na Žepu i to je natjeralo UN da u enklavu pokušaju dostaviti hranu i lijekove. Vanredni konvoj je upućen iz Sarajeva, medijima dopušteno da se priključe sa svojim vozilima i meni se desilo da sam u toj koloni bio na puškomet od Hansija Kraussa, fotografa agencije AP. Upoznali smo se prethodne noći, kad nas je spojio novinar AP koji je čuo da tražim da me neko poveze „tvrdim” autom, i htio i da Hansi, novajlija u Bosni, putuje sa nekim ko je imao bar malo više iskustva.

Ono što je kod Karadžića bilo najnevjerovatnije je sposobnost da laže sa razoružavajućom iskrenošću. Nisu to bile sitne laži, blijede laži, male prevare, već zapanjujuće laži tako velike i tako nevjerovatne da ste imali želju da se nasmijete i kažete mu – Stani malo, Radovane, ne očekuješ valjda da ti vjerujem?

Rečeno nam je da se okupimo u šest sati ujutro kod kasarne Maršal Tito, gdje je bio stacioniran ukrajinski bataljon. To smo i učinili, i naravno Ukrajinci nisu bili spremni za polazak. Imali su problema sa gorivom; sve su prodali na crnoj berzi. Ukrajinski vojnici su već bili legendarni po tome što su zarađivali novac tako što su ispumpavali iz golemih rezervoara svojih oklopnih transportera gorivo i prodavali ga na crno. Konvoj je napokon i krenuo, pošto su francuski i egipatski bataljon pozajmili gorivo svojim lopovskim kolegama.

Oko ručka smo stigli u Rogaticu, grad kojeg su držali Srbi, zloglasan po tvrdoglavim komandantima kontrolnih punktova. Držeći se svoje slave, zahtijevali su da pregledaju svako vozilo, što je podrazumijevalo istovaranje kamiona, otvaranje sanduka sa hranom i lijekovima, provjeru konzervi sardina da se uvjere da unutra nisu skriveni meci, oduzimanjem svake kutije koja nije navedena u papirima, zaplenu naših rezervnih kanistera benzina (pod izgovorom da ih namjeravamo dati vojnicima u Žepi; u stvari, Srbi su htjeli gorivo za sebe i odbili nam ga vratiti na povratku) i zahtjevima da Ukrajinci predaju inventar svog naoružanja i municije, sve do kalibra i broja metaka. Oni su se uvijek zavjetovali da će dozvoliti nesmetan prolaz humanitarnim konvojima UN, a Vijeće sigurnosti UN je svojim trupama dalo mandat da se „koriste svim raspoloživim mjerama” kako bi isporučili pomoć, ali kad bi zagustilo, UN su se povlačile a Srbi igrali svoju igru. Pogotovo u Rogatici.

Hansi i ja smo imali mnogo vremena za ćaskanje. Bilo mu je trideset godina, Nijemac, gotovo ćelav, engleski mu je imao jak akcent, ali blago sarkastičan, kao da se rugao načinu na koji Nijemci prosto „muče” engleski jezik, trudeći se da ga govore koristeći se snagom, a ne finesama. U slobodno vrijeme, Hansi je bio vrhunski alpinist, koji se popeo na teške vrhove u Americi i Evropi, uključujući i El Capitan u kalifornijskom nacionalnom parku Yosemite, mjesto koje sam toliko puta posjetio sa ruksakom na leđima. Volio je prirodu koliko i ja, pa smo bez prestanka razgovarali o planinama koje smo obojica dobro znali. Ja se nikad nisam popeo na El Capitan – taj je uspon trajao dva dana, stijena za stijenom, spavanje na planini, rizik po život jer je gotovo izvjesno bilo da ćeš naići na pitona sklupčanog u stijeni; sve je to bilo iznad mojih početničkih sposobnosti – ali ne i njegovih, pa sam ga intenzivno ispitivao kako to izgleda.

Od El Capitana do Rogatice i nije tako daleko. Kvaliteti koji čine dobrog alpinistu  isti su oni koji čine dobrog fotografa. Spremnost na rizik i sposobnost da se mudro izabere rizik u koji ćeš se upustiti. Iskreno zanimanje za zanat, a ne kaubojska potreba za uzbuđenjima. Među fotografima je bilo previše ovih drugih, momaka koji su voljeli adrenalin, hvalisanje i drčnost, i koje je rat zanimao samo zbog toga. Ratni fotografi su uvijek bili poznati po tom svom neodgovornom nemiru, a meni se čini da su tu reputaciju sve više i zasluživali, jer ovih dana gotovo svako zna snimati fotografiju. Prije dvadeset godina, to je zahtijevalo umijeće, da bi se ono imalo, trebalo je iskustvo – ako ste još htjeli biti veliki – i intuicija umjetnika. Danas, samo okineš, kao pištoljem; svako željan uzbuđenja je to kadar. U Bosni me iznenadio broj bivših vojnika koji su puške zamijenili kamerama. Hansi nije bio dio te gomile; bio je previše pametan i savjestan za takvo što.

Vrijeme je bilo blago za zimski dan na Balkanu, pa smo Hansi i ja sjedili na stražnjem sjedištu landrovera, koji nije bio pokriven. Sedmicama se nisam tako dobro osjećao. Umjesto da sjedim zatvoren u Sarajevu, u strahu od snajpera, minobacača i zime, sjedio sam napolju, osjećao sunce na licu, opušten, zgrijan, bez straha da će neko na mene pucati, jer u Rogatici nije bilo borbi. Dobro pamtim to zadovoljstvo, jer je bilo tako slatko, tako jednostavno.

Bilo je u tom ponoćnom susretu sa Karadžićem nečeg halucinogenog. Njegove su ideje bile groteskne, njegova vizija stvarnosti posuvraćena, pomislio sam da je jedan od nas, ili on ili ja, uzeo neku drogu. Poznavao sam dovoljno dobro Bosnu, i znao da je sve što je Karadžić rekao laž, i da su te laži svakodnevno emitirane u svijet, nekoliko puta dnevno, i da ih svijet uzima ozbiljno

U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Sa ogrlicama metaka na prsima, ličio je na božićno drvo, a ispod desne ruke mu je ovlašno visila teška mašinka, od one vrste kakvu postavljaju na oklopne transportere. Sa komandantove desne strane je bio neko nalik na golmana, u maskirnom kombinezonu i sa crnom trakom na čelu.

Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka uzi u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.

Padao je mrak a temperatura je padala kao kamen bačen u isušeni bunar i nije bilo oblaka da zadrže toplinu dana, a u bosanskim zimama, koliko god je bilo toplo danju, noći su bile opako hladne. Bili smo na vrhu brda, nalik na mjesečev pejzaž i oštar vjetar probijao nam je kroz odjeću i kožu.

Komandant koji se zvao Rajko Kušić, rekao je da konvoj nema prolaza. Nakon male rasprave, rekao nam je da sljedećeg dana mogu proći UN kamioni, da oni tu noć moraju provesti na brdu, dok mi novinari ima da napustimo njegovu zonu jer nismo imali saglasnost da prelazimo liniju fronta. Kad je jedan od novinara pokazao svoju službenu srpsku propusnicu za prelazak fronta, Rajko je samo zamahnuo rukom i propusnica je odletjela u nepovrat. „Žepi”, rekao je, „ne trebaju novinari.” Sat kasnije, Rajko nam je dao pet minuta da se gubimo i rekao da će onog koji to ne učini lično uhapsiti. Moram reći da ovaj put nisam bio previše nesretan što me vraćaju sa barikade.

Bila su tu četiri novinarska vozila, oko desetak novinara, sve u svemu, i mi smo krenuli prvo na Pale, devedeset minuta vožnje, držeći se zajedno i vozeći što je moguće brže. Tako je to u zemljama u ratu; mrak znači opasnost, vrijeme kad baš ne voliš lutati usamljenim cestama, gdje ti neki suludi vojnik može izmijeniti sudbinu. Jurili smo tako, nadajući se da je taj iscrpljujući dan pri kraju. Naravno, nismo bili u pravu.

Stigli smo, oko 10.30, u hotel Panorama, glavni štab srpskog rukovodstva. Srbi su uvjeravali UN da će stranim novinarima biti dozvoljeno da uđu u Žepu, pa smo odlučili da uložimo protest Radovanu Karadžiću. On nije bio u hotelu, ali očekivali su da se uskoro vrati sa neke službene večere, i njegovi saradnici su rekli da vjeruju da će biti sretan da se sa nama sretne. Karadžić se nije klonio svjetla reflektora; on ih je volio, kao što glumac voli pozornicu.

Kupili smo u podrumskom baru nekoliko boca soka i čekali ga u sali za sastanke. Nekoliko ljudi je zapalilo cigarete, dok su drugi spustili glavu na sto i zaspali.

Stigli smo u Sarajevo na vrijeme da odemo na sahranu devetero muškaraca, žena i djece, ubijenih granatom dok su stajali u redu da napune svoje plastične kanistere vodom. Gore na Palama, srpsko vođstvo je tvrdilo da su Muslimani opet sami sebe bombardovali

Otvorila su se vrata i Karadžićev predstavnik za štampu, Ljubiša Raković, je ušao.

„Je li Peter Maass ovdje?”, zagrmio je.

Klimnuo sam i podigao ruku.

„Oh, gospodine Maass, htio sam popričati malo sa vama. Znate li da smo mi pretplaćeni na servis Washington Posta?”

Članci Washington Posta se distribuiraju preko računarske mreže i ko god ima modem, može se na nju pretplatiti.

„Znate li koja nam je ulazna šifra?”

Svaki pretplatnik ima šifru radi plaćanja računa.

„Musliman”. Kužite? „Musliman”!

Jedini se on u sobi smijao.

„Znate li, gospodine Maass, da mi pažljivo čitamo vaše članke. Ja lično bio sam zainteresiran za vaše izvještaje o takozvanim srpskim masovnim silovanjima”.

Stavio je kopije mojih članaka na sto. Jedan od njih je nedavno bio na naslovnoj strani, priča o djevojci iz Višegrada, Mersihi, koju je silovao lokalni ratni kolovođa, Milan.

„Mi sve vaše članke vrlo pažljivo pročitamo”, naglašavao je Raković svaku riječ.

Klimnuo sam, rekao da sam zahvalan na tom zanimanju za moj rad i sačekao da me počne napadati što sam pristran, antisrpski nastrojen, lažov. To se nije dogodilo. Iz sobe je izišao sa osmijehom koji je govorio: Lijepo sam vas upozorio.

Ja sam veliki poklonik satelitskih komunikacija i laptop-računara jer ti omogućavaju da članke šalješ s jednog kraja planete na drugi. Mehanizam globalnog sela podrazumijevao je ne samo da sam mogao obavijestiti svoje čitaoce, i to smjesta, o onome što se zbivalo u Bosni već je svako na svijetu mogao, istog trena, otkriti šta pišem u svojim novinama; Ljubiša Raković, na primjer. Nije me bilo briga što će me on napadati zbog mog posla; navikao sam na kritiku lakeja poput njega i čitalaca koji su mom uredniku pisali pisma proglašavajući me anti-Srbinom, anti-Hrvatom ili anti-Muslimanom. Međutim, ticalo me se šta Milan (Lukić), lokalni komandant, misli, jer je on bio, u svakom slučaju, psihopatski ubica, a u svojoj priči o silovanjima ja ga nisam štedio.

To što si paranoik, kao što bi rekao Woody Allen, ne znači da ti neko nije za petama. Ta mi se misao vrzmala po glavi kad je Raković izišao iz sobe. U 12.45 vrata su se naglo otvorila i ušao je Radovan Karadžić. Kad Karadžić uđe u neku sobu, njegovo se prisustvo odmah primijeti, kao da je šest trubača u crvenim ogrtačima najavilo ulazak. On je ogroman, nalik na medvjeda, dva metra visok, širok kao hrast i voli biti u središtu pažnje, voli da govori i hvališe se, jede i pije, priča viceve i recitira stihove. Kad bi se rat mogao ostaviti po strani, moglo bi se reći da nije neugodno društvo. On pravi viceve na račun drugih i ne smeta mu kad to i drugi čine njemu. U tom pogledu, tipičan je Srbin – zanimljiv, samouveren, macho, šarmantan. Večer sa njim nikad nije dosadno. Ni rat, na nesreću.

Ima nevjerovatnu kosu. Sijeda i u golemim talasima koji se njišu dok hoda i padaju mu na čelo na najmanji dašak vjetra. Karadžić ima još jednu osobenu crtu – rupicu na bradi. Njegovo lice nije lice gospodara rata, mada ga takvim vidi Zapad. Nedavno sam naišao na jedan koristan odlomak u romanu Chrisophera Isherwooda, koji je o nacistima napisao: „Tako oni žele da ih zamišljate, kao nepobjedive monstrume. Ali oni su ljudi, ljudi u svojoj slabosti... Ne smijemo ih se bojati. Moramo shvatiti kakvi su zapravo. Apsolutno je neophodno shvatiti ih, inače smo svi izgubljeni.” Ovaj odlomak romana Prater Violet, objavljenog 1945. godine, odnosi se u velikoj mjeri i na ljude sa Pala.

A šta je sa logorima? Neće valjda poreći slike izgladnjelih zatvorenika koji su izgledali kao da su iz Auschwitza. „Sve smo naše zatvore otvorili medijima koji su onda slikali samo jednog mršavog momka”, rekao je Karadžić, na engleskom

Karadžić je sjeo uvrh stola i ljubazno sačekao da se mikrofoni polože pred njega. Klimnuo je u znak pozdrava novinarima koje je poznavao, a onda se svima stao izvinjavati što smo čekali. Njegov skrušeni ton, koji mu je dobrano bio dio prirode, bio je u oštrom kontrastu sa ponašanjem njegovih vojnika. Bila je ovo balkanska verzija priče o dobrom drotu i lošem drotu. Karadžić se ponašao pristojno i glumio nezadovoljstvo ponašanjem svojih vojnika, loših drotova. Naravno, nama je bilo jasno da su se njegovi policajci doslovce pridržavali njegovih naredbi. Ono što je kod Karadžića bilo najnevjerovatnije je sposobnost da laže sa razoružavajućom iskrenošću. Nisu to bile sitne laži, blijede laži, male prevare, već zapanjujuće laži tako velike i tako nevjerovatne da ste imali želju da se nasmijete i kažete mu – Stani malo, Radovane, ne očekuješ valjda da ti vjerujem?

Jedna od ironija vezanih za Karadžića je da je on bio vođa bosanskih Srba a nije bio iz Bosne, i nije bio Srbin. On je rođen 1936. godine, u jednom planinskom selu u Crnoj Gori, jugoslavenskoj republici u bosanskom susjedstvu. Otac mu je bio opančar, mati čuvala stoku. U Crnoj Gori je živio dok nije došao u Sarajevo na studij. Crnogorci su kulturno braća Srbima, i nije ništa neobično da Crnogorac ode iz svoje republike i svoju krvnu pripadnost prenese na Srbiju, mnogo moćniju i prestižniju naciju. Da bi dokazali svoje srpstvo, neki Crnogorci se ponašaju srpskije od Srba, sušti branioci vjere.

Nakon studija, Karadžić je postao psihijatar među čijim je klijentima bio fudbalski tim kojeg je pokušavao iz krize izbaviti kolektivnom hipnozom. U slobodno vrijeme, bio je pjesnik skromnog dara, u najboljem slučaju; živio je na margini bogatog kulturnog života Sarajeva. Bio je, po nekima, prezren od literarne elite i to je, tvrde oni, doprinijelo njegovoj želji da kazni grad koji mu je okretao leđa. (U iznenađujućoj mjeri, ovo je bio rat siromašnih srpskih seljaka protiv bogatijih gradskih Muslimana – klasični scenario). Karadžić je, 1985. godine, jedanaest mjeseci bio u zatvoru na osnovu optužbi da je pronevjerio kredit. Nakon toga, počeo se vrtjeti oko politike ali nije bio poznat kao nacionalist; pridružio se Zelenima prije nego je, 1990. godine, preuzeo vođstvo Srpske demokratske stranke (SDS). U intervjuu jednom beogradskom magazinu, koji dan nakon imenovanja za predsjednika SDS-a, Karadžić je rekao: „U Srbiji, mediji griješe kad govore o fundamentalizmu u Bosni... Situacija je sasvim drugačija... Naši bosanski Muslimani su Slaveni, naše krvi i jezika, koji su odabrali evropski način života i muslimansku vjeru. Po mojoj procjeni, nema potrebe da Srbi ponovno brane hrišćansku Evropu od islama. Mi Srbi smo bliži našim Muslimanima nego toj Evropi”. Dobre dvije godine kasnije, Karadžić će uteći iz Sarajeva i smjestiti se na Palama, ponovo se vrativši u brda da nadzire razaranje muslimanske zajednice Bosne.

Press konferencija je počela našim protestima što smo vraćeni sa puta u Žepu, a Karadžić je odgovorio da je to van njegove kontrole, jer lokalni komandanti odlučuju o tome ko će preći linije fronta. Pitanja su postala uopćenija, o uzrocima rata, taktikama, razaranju, ratnim zločinima i slično. Karadžić je odgovarao sa entuzijazmom, tumačeći kako, ne, Srbi ne bombarduju Sarajevo, već „Muslimani” to čine da bi krivicu svalili na Srbe.

Neko je upitao da li to znači da Srbi nisu ispalili zapaljive projektile čiji je plamen progutao Nacionalnu biblioteku i njen dragocjeni sadržaj na početku rata. Karadžić je imao odgovor i na taj izazov.

„Slušajte, oni stalno igraju te igre kako bi okrivili Srbe i zadobili samilost svijeta. Kad god neka važna ličnost posjeti Sarajevo, Muslimani granatiraju grad. Ubiše onoliki svijet što je čekao u redu za hljeb. I zapališe vlastitu biblioteku. Znate li zašto? Zato što ne vole da u gradu imaju hrišćansku civilizaciju. Nikad oni nisu voljeli tu zgradu. Jer je iz austrougarskih vremena. Ta je zgrada hrišćanska. Izvukli su sve muslimanske knjige, ostavili hrišćanske i onda ih zapalili.”

A šta je sa logorima? Neće valjda poreći slike izgladnjelih zatvorenika koji su izgledali kao da su iz Auschwitza.

„Sve smo naše zatvore otvorili medijima koji su onda slikali samo jednog mršavog momka”, rekao je Karadžić, na engleskom. „Svi su drugi zatvorenici dobro izgledali, ali su se mediji usredsredili na tog jednog mršavog momka. Bio je mršav, pa šta? Možda je imao rak. I ja sam bio mršav kad sam bio mlad.” Nasmiješio se, gladeći svoju poveliku stomačinu.

„Muslimani bi da natjeraju Srbe da žive po Šerijatu”, čuo sam ga kako govori. „Naše će žene onda natjerati da nose čador...“

„Mi ne želimo pokoriti Sarajevo. Grad treba podijeliti sa Muslimanima. Može biti kao Bejrut”...

„Nema etničkog čišćenja, nije to naša politika. Nikad. Nikad nismo doprinijeli pomjeranju ljudi. Muslimani su htjeli silom da odu. Nismo ih mogli zaustaviti”....

„Ne vidim ništa loše u Velikoj Srbiji. Šta fali Velikoj Britaniji, prema tome nema ništa loše ni u Velikoj Srbiji?”

Prethodnog dana, napisao sam članak o dvogodišnjoj djevojčici koja je spavala na kauču u stanu, dok se porodica okupila oko večernjeg obroka, kad je tenkovska granata rasturila krov i geler pogodio djevojčicu pravo u srce, ubivši je. Bila je to uobičajena tragedija po sarajevskim standardima

Press konferencija je završena u dva sata ujutro. Sakupili smo svoju opremu i konvojem se odvezli do pansiona Olympik, deset minuta vožnje, uobičajeno mjesto gdje su novinari odsjedali na Palama. Kad smo stigli, nije bilo grijanja, mogao si vidjeti vlastiti dah, a nije bilo ni dovoljno kreveta. Spavao sam na podu.

Bilo je u tom ponoćnom susretu sa Karadžićem nečeg halucinogenog. Njegove su ideje bile groteskne, njegova vizija stvarnosti posuvraćena, pomislio sam da je jedan od nas, ili on ili ja, uzeo neku drogu. Poznavao sam dovoljno dobro Bosnu, i znao da je sve što je Karadžić rekao laž, i da su te laži svakodnevno emitirane u svijet, nekoliko puta dnevno, i da ih svijet uzima ozbiljno. Ne želim kazati da su njegove laži prihvaćene kao istina, ali sam osjećao kako zamagljuju istinu, djelovale su tako da su svi izvan htjeli da ostanu po strani, a to je, dakako, bila Karadžićeva velika pobjeda. Njemu nije bilo potrebno da ljudi izvana povjeruju u njegovu verziju događaja; bilo mu je dovoljno da posumnjaju u istinu i da ništa ne preduzimaju.

Njemu je trebalo, na primjer, da natjera sve da se pitaju nisu li Bosanci sami sebi bombardirali, i zaista se svako to pitao, jer su, svaki put kad bi u Sarajevu bilo ubijeno mnogo ljudi, zapadne vlade tražile od vojnika UN da izvrše „analizu kratera” kako bi utvrdili otkud je granata ispaljena. „Analiza kratera” nije egzaktna nauka, a vojnici UN su imali problem da otkriju krivca; pravac iz kojeg je doletjela granata se mogao odrediti, ali ne i precizna pozicija ispaljenja. Ako Karadžić porekne svoju odgovornost, i ako UN ne mogu naučno dokazati da su Srbi odgovorni, onda treba da se uzdržimo od kažnjavanja, zar ne? Tačno. Hvala Bogu da nismo uvijek bili tako oprezni i što nismo, u II svjetskom ratu tražili od Churchilla da pruži dokaze da su bombe koje su eksplodirale u Londonu bile njemačke, a ne britanske.

II

Sljedećeg dana smo se vratili u Sarajevo, klizavom planinskom cestom, prolazeći pored koliba u kojima su se snajperisti grijali, držeći grad pod opsadom, preko aerodromske piste, nazad u Holiday Inn. Stigli smo u Sarajevo na vrijeme da odemo na sahranu devetero muškaraca, žena i djece, ubijenih granatom dok su stajali u redu da napune svoje plastične kanistere vodom. Gore na Palama, srpsko vođstvo je tvrdilo da su Muslimani opet sami sebe bombardovali.

Hansi i ja smo ostali u kontaktu sljedećih nekoliko sedmica. Novinari ovise jedan o drugom i iz drugarstva i zbog informacija o onome što se zbiva. U gradu poput Sarajeva, nikad ne možete vladati svim informacijama, i što više prijatelja imate, više ćete saznati. Nekoliko dana nakon povratka sa Pala, nabasao sam na Hansija na jutarnjem briefingu UN.

„Jesi li čuo za modnu reviju?”, upitao me.
„Modna revija? Šališ se?
„Ja, modna revija se održava u novootvorenoj pizzeriji preko puta Predsjedništva večeras u 9.”
„Vidimo se tamo.”

Ima izreka o tri faktora uspjeha u modnoj industriji: lokacija, lokacija, lokacija. Pizzeriju nije krasio nijedan. Bila je u jednoj od najgorih snajperskih zona, na raskršću blizu sjedišta Vlade. Snajperist je imao čist pregled duž cijele ulice, pa su lokalne gazde prosto ulijetale u pizzeriju, osim kad je bila magla i snajperisti ih nisu mogli vidjeti pa si mogao ući kao čovjek. Kad uđete, onda ste na sigurnom, bez obzira na vrijeme, jer snajperisti nisu mogli ciljati iza ugla.

Esad Ćesko je bio vlasnik pizzerije. Prije rata je uvozio žensku garderobu iz Italije, a tokom rata je svoje poslovno umijeće, izgleda, preusmjerio na crnu berzu, i išlo mu je dobro, čini se, sudeći po vrećama brašna i tjestenina na gomilu u kuhinji, sa oznakama, sa obje stane, „Humanitarna pomoć: Nije za prodaju”. Esad se nije izvinjavao što je ratnoj eliti pravio pizze. „Moj je cilj da se ovaj grad održi živim”, smješkao se. „Profit mi nije cilj. Neću biti na gubitku, to je sigurno, ali to nije bitno. Moramo pokazati svijetu da ovaj grad nije mrtav.” Nosio je periku koja je nekako umanjivala iskrenost njegovih riječi.

Pizzerija je bila puna vojnika i fotografa, sve sami muškarci, osim novinarke Sunday Timesa iz Londona, koja je bila u centru pažnje dok nisu izišle manekenke. Uobičajena izmaglica dima cigareta, prolazi između stolova zakrčeni pancirnim prslucima, kalašnjikovima i nikonima. Hansi je već stigao pa sam sjeo za njegov sto.

Stigle su i manekenke, sasvim zgodne, dugonoge, u kratkim suknjama i sa ružem na usnama crvenim kao krv. Moguće je da su one smršale tokom opsade, ali manekenke moraju izgledati neuhranjeno, a ove su bile spremne za pariske piste. Neko za stolom, vidjevši od ljetnjeg dana duže gole noge, primijetio je da ima samo jedno mjesto gdje čovjek može vidjeti toliko mesa, a to je bila mrtvačnica. Za fotografskim se stolom poneko na ovo i nasmijao. Samo revija je bila razočaranje, jer nije bilo više od tri manekenke, dvije su bile sestre, a pokazale su tek svoju najljepšu garderobu, koju su u plastičnim kesama donijele u pizzeriju. Prošetale su između stolova, sa onim tipičnim izrazom dosade i nezainteresiranosti koji se očekuje od manekenke, bile u Parizu ili Sarajevu, i sve je, nakon nekoliko minuta patetičnog njihanja, bilo gotovo. Izgubile su se nekud iz restorana, presvukle se u svoju ratnu odjeću i nestale, ne kao manekeni – tek mete snajperistima. Osjećao sam se prazno, jer modna revija nije bila modna revija, tek podsjećanje da se u Sarajevu normalnost ne može lahko doseći.

„Jednom sam bio na vojnoj sahrani kad je počasna straža prosto utekla na prve pucnje pa je ostalo samo troje ljudi da sahrani umrlog”, pričao mi je Hansi. „Ali nećeš vjerovati, hodže i svećenici su oguglali. Kad zapuca snajper, oni ne skaču u raku. Samo kad padaju granate”

Koji dan kasnije, posjetio sam Hansija u njegovom uredu, u zgradi apokalipse. Što se tiče novinarskog zanata, bila je na savršenom mjestu, preko puta glavnog vojnog štaba i stotinjak metara od Predsjedništva. Što se tiče preživljavanja, lokacija joj je bila manje poželjna, jer je bila stiješnjena između dvije glavne mete u gradu. Zgrada je bila od stakla, ili je bar nekoć bila, jer je najveći dio bio porazbijan. U njoj je jedino bio AP; svi su drugi uredi uništeni i opustjeli. Morali ste proći labirintom ledenih, opljačkanih hodnika, dok ne stignete do AP-a, gdje je pećica na drva pružala ugodan osjećaj, kao drvena koliba u Kućerku u preriji.

Prethodnog dana, napisao sam članak o dvogodišnjoj djevojčici koja je spavala na kauču u stanu, dok se porodica okupila oko večernjeg obroka, kad je tenkovska granata rasturila krov i geler pogodio djevojčicu pravo u srce, ubivši je. Bila je to uobičajena tragedija po sarajevskim standardima, i kao takva, dobra priča, jer vanjski svijet nije još bio neosjetljiv kao Sarajevo na čemer i jad Bosne. Njena je sahrana zakazana za sljedeće popodne, i ja sam odlučio da što prije utvrdim koliko ima istine u morbidnim pričama o tome kako Srbi granatiraju sahrane i razvaljuju grobove. Jedan od stručnjaka na tu temu je bio Hansi Krauss.

Pojavio sam se sa kolegom iz agencije UPI, konkurencije AP-u, ali sam znao da Hansi nema ništa protiv, jer je konkurencija u ratnoj zoni bila glupa igra. To je kao penjanje na planinu; koliko god da bi volio sam doseći vrh, zar ćeš presjeći konopac drugima kojima je do tog podjednako stalo? Neki bi, a jedan od takvih je bio Hansijev šef, koji jedva da je pozdravio reportera UPI-ja i zabranio Hansiju da nam kaže ijednu riječ o sahranama. Hansi se nasmiješio, rekao da, naravno, neće i nastavio nam prenositi sve što je znao.

Hansi je prisustvovao desetini sahrana na groblju Lav, groblju koje se najbrže širilo na svijetu, hraneći se mrtvima. Ime je dobilo po figuri lava na kapiji; lav je, prirodno, bio izobličen granatama. Staneš li pored lava i pogledaš na zapad, vidjećeš uništeni stadion na kojem su se, 1984. godine, okupili najbolji sportisti svijeta na Zimskoj olimpijadi. Najbolje je bilo ne zadržavati se tu previše, i ne razmišljati predugo o negdašnjem i današnjem Sarajevu, jer je groblje ležalo na nezaštićenom brijegu ispod bolnice Koševo, lahka meta za snajperiste što su se krili malo poviše, u napuštenom zoološkom vrtu. Jer, kad oni otvore vatru, ožalošćeni su se bacali u zaklon rijetkih neposečenih stabala, iza gomila smeća, iza drvenih oznaka nad grobovima, ili u otvorenu raku, što je bio najbolji od svih zaklona.

„Jednom sam bio na vojnoj sahrani kad je počasna straža prosto utekla na prve pucnje pa je ostalo samo troje ljudi da sahrani umrlog”, pričao mi je Hansi. „Ali nećeš vjerovati, hodže i svećenici su oguglali. Kad zapuca snajper, oni ne skaču u raku. Samo kad padaju granate”.

Gomila Somalijaca je onda nasrnula na ta jedna kola i doslovno iskomadala putnike, samo stoga što su bili bijele kože, jer prije toga su ljudi bijele kože ubili ljude crne kože, pa je kucnuo čas za osvetu. Ubijena su četiri novinara, među kojima i Hansi Krauss, kome je bilo samo trideset godina, koji je bio izuzetan planinar, volio svoj poziv fotografa i bio mi prijatelj

Nakon devet sedmica u Sarajevu, Hansiju je poslana smjena i on se vratio u Njemačku, i posljednje noći je priredio oproštajnu zabavu u motelu Belvedere, gdje je živjela ekipa AP. Kad sam stigao, Hansi i dva fotografa su ležali sklupčani u uglu bara, skriveni iza šume praznih boca šampanjca. Valjda su spavali. Bar je bio malen, nekoliko stolova i žmirkavi božićni lampioni na zidu, koji su se lijeno palili i gasili, kao da bi oni htjeli na počinak. Hansi se pridigao, zagrlio nas i insistirao da otvorimo još jednu bocu, mada se vidjelo da je već dovoljno popio, i on je sam znao da je dovoljno popio, ali provod je provod, mada je ovaj bio nekako na silu. Rastanci često imaju ukus slasti i gorčine, jer se, koliko god ti bilo drago što odlaziš, pitaš šta bi mogao raditi, ili doživjeti da ti se pruži još jedna šansa da ostaneš neko vrijeme u Sarajevu. Nazdravili smo jedan drugome i ja sam znao da će mi nedostajati.

U ratu se skidaju maske i šminka koje čovjek inače nosi da skrije ili naglasi svoj karakter. Rat naglašava i ljudske slabosti i jake strane. Teško je druge prevariti, a i drugima ne polazi za rukom da prevare tebe. Hansi i ja nismo gubili vrijeme na formalnosti potrebne da bi se ljudi dobro upoznali. Naše su društvene genetske šifre bile ozračene istim rendgenskim zrakama koje čine da neke ćelije malo mutiraju. Pogledali smo jedan drugoga, istog trena znali šta vidimo, i postali prijatelji.

Nakon povratka u Njemačku, Hansi je poslan u Mogadish, gdje je upravo propadao pokušaj SAD da „primiri” Somaliju. Jednog jutra je američki borbeni helikopter sasuo vatru i pobio više od sedamdeset Somalijaca u neuspjelom pokušaju da se sredi odmetnik Mohammed Farah Aideed. Kasnije istog dana, Aideedovi ljudi su otišli u hotel u kojem su bili novinari i ponudili im da vide mjesto pokolja; sigurnost zajamčena. Desetak novinara je odlučilo da krene. Kretali su se u koloni, upali u unakrsnu vatru i paljba ih je, sve osim jednog automobila, prisilila da se vrate u hotel. Gomila Somalijaca je onda nasrnula na ta jedna kola i doslovno iskomadala putnike, samo stoga što su bili bijele kože, jer prije toga su ljudi bijele kože ubili ljude crne kože, pa je kucnuo čas za osvetu. Ubijena su četiri novinara, među kojima i Hansi Krauss, kome je bilo samo trideset godina, koji je bio izuzetan planinar, volio svoj poziv fotografa i bio mi prijatelj.

U Budimpešti, u svom stanu, iščitavao sam agencijske vijesti na računaru kad sam pročitao izvještaj o Hansijevoj pogibiji. Nekoliko trenutaka sam bio okamenjen. Onda sam pobjesnio. Hodao sam po stanu, onda počeo provjeravati tu vijest jer jednostavno nisam htio povjerovati da je Hansi ubijen – možda je u pitanju bila greška. Onda sam opet stao hodati po stanu. Nekoliko mjeseci nakon što sam počeo izvještavati o ratu, počeo sam voditi dnevnik, kojem sam istresao sav svoj gnjev. Bila je to, valjda, terapija, i pomagala mi je. Riječi su moje suze. Vremenom sam se, saznavši za Hansijevu smrt, smirio i počeo pisati. Zabilježio sam nešto o zaludnosti Hansijeve smrti u ratu za kojeg nikog nije ni bilo briga, koji će biti zaboravljen već u sljedećem krugu vijesti. Pisao sam o agoniji kroz koju mora da je prošao u svojim posljednjim trenucima, dok su ga nepoznati ljudi kasapili, da bih kasnije saznao da mu je tijelo, kad je nađeno, bilo izrešetano mecima, isječeno mačetama, izubijano kamenjem. Pisao sam o tome kolika je nepravda što je Hansi Krauss mrtav a Radovan Karadžić živ.

Oceni 5