Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (1)
Isou 03 S

Photo: art/Sara Bowersock

Pomirenje i posljednji dani

UBOJSTVO U ORIJENT EKSPRESU

Zajedno u Požegi: Katolički biskupi i pravoslavni episkopi za jednim kvadratnim stolom

Požega je balkanski Jeruzalem. Podsjećajući na historijske ekumenske zagrljaje rimskih papa i carigradskih patrijarha u Jeruzalemu kojima je od šezdesetih godina 20. vijeka dva puta posvjedočeno pomirenje dvaju tisuću godina otuđenih sestrinskih crkava, sastali su se u Požegi 17. siječnja 2019, hrvatski katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve iz Hrvatske. Njihov je susret, održan neočekivano i poslije više od tri decenije neprijateljstva dvaju crkava i naroda, kažu, protekao „u službi i promicanju otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja i uklanjanja predrasuda u bratskom ozračju, ispunjenom srdačnošću i međusobnim povjerenjem . . .“

Također, biskupi i episkopi su potpisali izjavu za javnost u koju se kaže: Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. . . Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti svojim praštanjem svi budu veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo. . . .bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka . . .[i]

Požega je jedna misteriozna lokacija izabrana nimalo slučajno. Nalazi se naime negdje na pola puta između Jasenovca i Vukovara. To su historijska mjesta stradanja iz dvaju ratova na kojima se hrvatski i srpski kler želi i pokušava ali nikako ne uspijeva okupiti u isto vrijeme na istom mjestu radi komemoracije žrtava koje su tu pale. Grad se inače ranije zvao Slavonska Požega, a zašto nema više toga „slavonska“ u imenu, možda znaju djelatnici koji su se prije zvali radnici. Sad bi međutim moglo doći do zbrke s istoimenom Požegom u Srbiji, nekada zvanoj Užička Požega po svjetski poznatom nedalekom većem mjestu koje se tada zvalo Titovo Užice i zato je bilo svjetski poznato. Danas su obje Požege kao i Užice svijetu daleke i neznane balkanske vukojebine u beznačajnim postjugoslavenskim državicama.

Ova ex-slavonska bi mogla biti malo poznatija zahvaljujući tome da je nedaleko mjesto zvano Brod (ex-Slavonski Brod), koji igra jednu od epizodnih ali ključnih uloga u novijoj verziji filma Ubojstvo u Orijent Ekspresu, prema kultnom romanu Agathe Christie. Na željezničkoj stanici po imenu Brod, zastaje tako usred noći vlak u snijegu na pola puta iz Istanbula prema Beču. Prigodu iskoristi genijalni detektiv monsieur Poirot da raskrinka ubojicu. Okupi tako on sve sumnjivce i inspiriran tom geografskom lokacijom, kaže im: „Svi ste vi ubojice, svi ste krivi, kolektivno ste smislili i izvršili zločin . . .“

Detektiv Poirot nije povjesničar ni historičar, ali historiografska istraživanja traže sposobnosti i vještine ako ne razine monsieura Poirota a ono barem višeg inspektora Kluzoa. On bi balkanski slučaj lako riješio, uostalom istina se već zna, pa tko čita na engleskom i francuskom neće  biti zbunjen. Ali srpsko-hrvatski biskupi i episkopi ne misle tako, za njih je to Rašomon u kome svjedoci na svima im razumljivom jeziku pričaju proturječne priče. Zato se oni u spomenutoj izjavi zalažu „da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve“.  Izjava crkvenih vođa je inače dobila veliki odjek u medijima u Hrvatskoj i Srbiji. “Dao Bog da biskupi i episkopi ustraju u dijalogu,“ pomolio se u jednom komentaru Drago Pilsel, ekumenski orijentirani  teolog i politički aktivist s krhke ali angažirane hrvatske katoličke ljevice.

Detektiv Poirot u Slavonskoj Požegi: Svi ste vi ubojice, svi ste krivi, kolektivno ste smislili i izvršili zločin...Zamislimo sad na trenutak da su se tamo negdje od sredine osamdesetih do početka rata 1991. poglavari dviju najvećih crkava na ovim prostorima ovako zajedno, kako kažu, bratski i prijateljski, susretali i da su izjave u sličnom pozitivnom tonu komunicirali prema njihovim narodima. Širi evropski i svjetski kontekst bio je povoljan za takve akcije: Hladni rat je bio pri kraju, demokracija je smjenjivala autoritarne režime, Evropa je bila u zamahu integracija koje su vodile prema ujedinjenju, svuda je osim na evropskoj jugoistočnoj periferiji osjećale su se dobre vibracije. Religije su se u mnogim dijelovima svijeta angažirale u javnoj sferi, doslovce bavile politikom pomažući aktiviste za ljudska prava i prijelaz s autoritarnih režima na demokraciju (npr. U Španjolskoj, Portugalu, Brazilu, Čileu, na Filipinima, u Poljskoj itd.) i mirno rješenje dugogodišnjih konflikata kao na primjer u Sjevernoj Irskoj. Također od osamdesetih naovamo mnogi istaknuti vjerski lideri postaju svjetski poznati borci za demokraciju i ljudska prava, npr. Biskup Desmond Tutu, Dalaj Lama, Tenizn Gyatso, papa Ivan Pavao II, i drugi, a dolazi i do porasta broja žena u svećeničkim zvanjima i među najvišim vjerskim autoritetima uglavnom progresivnih zapadnih reformiranih kršćanskih crkava.

Osuđen za pomaganje ustaškom režimu: Alojzije StepinacBio je to, navodi u poznatoj studiji sociolog Jose Casanova, povijesni trenutak povratka religije u javnu sferu i utjecaj joj je dokraja dvadesetog vijeka porastao najviše od Francuske revolucije i to kao progresivne snage koja je podržavala demokraciju i ljudska prava. Ali u nekim dijelovima svijeta u isto vrijeme, kako će pokazati studija Samuel P. Huntingtona s poznatom tezom o sukobu civilizacija (Clash of civilizations), religije će iskoristiti taj porast utjecaja za antisekularizam, politiku konflikta, za sektaški i religijsko-nacionalistički ekstremizam.

Nažalost, baš takvu su „huntingtonsku“ ulogu odigrale glavne religije zapadnog Balkana osamdesetih i devedesetih. Srpska je crkva pred rat bila vodeća snaga nacionalističke mobilizacije i faktor međunacionalnog konflikta. Izazvala je 1984. Katoličku crkvu „na dvoboj“ kod konclogora Jasenovac. Održala je cijeli niz provokativnih komemoracija nad jamama i stratištima komemorirajući samo srpske žrtve i klasificirajući mrtve po etno-konfesionalnom identitetu. Hrvatski je nacionalizam krenuo u rehabilitaciju Alojzija Stepinca osuđenog za pomaganje ustaškom režimu u NDH. Zatim počeo komemorirati na austrijskoj granici poginule pripadnike vojske NDH. U ratu, kad je već bilo prekasno, vjerski su poglavari slali formalne apele za mir, a religija postajala sve utjecajnija što je rat bivao tragičniji. U poraću je postala dio vladajućih struktura koje su od rata profitirale. Otad do danas etnički sekularni i klerikalni religijski nacionalisti su jedno. Sudjelovali su u jednom procesu društvenih potresa i promjena o kojem je objavljeno  na tisuće studija svjetskih i domaćih historiografa. Možda je najbolju i najkraću povijest tog vremena napisao netko tko uopće nije profesionalni historiograf, naime jedan umjetnik, Sarajlija Damir Nikšić. Sve bitno sažeo je u slijedećem: „Šta je bilo, o čemu se radi? Zavadi pa kradi, zavadi pa kradi!“

U ŽIVOM BLATU POVIJESNIH KONTRAVERZI

Oko Božića i Nove godine nacionalisti na vlasti u Zagrebu i Beogradu započeli su inače po starom scenariju prigodnih balkanskih svađa. “Trebat će još puno vremena da zacijele friške rane u odnosima između Hrvatske i Srbije, tu je pitanje istine, jer bez istine nema pomirbe, bez istine nema suočavanja s prošlošću, kao ni izgradnje zajedničke budućnosti”, kazao je premijer Republike Hrvatske i šef vladajuće hadezeovske partije Andrej Plenković 6. januara 2019. godine na prijemu uoči pravoslavnog Božića koje je priredilo Srpsko narodno vijeće u Zagrebu. Plenković je poručio da je istina ključna za pomirenje u Hrvatskoj i da se ona odnosi na to da je Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog velikosrpskog režima. Naročito priznanje kao mirotvorcu odao je jednom od najodgovornijih za početak rata Franji Tuđmanu kazavši da je srpska manjina u Hrvatskoj mirno reintegrirana zahvaljujući baš Tuđmanu.

Pravoslavna delegacija u Požegi: Ostali verni papiru i hemijskoj  olovci Odgovorio mu je odmah ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić:  "Zamislite kakva je to bestidnost da na proslavi Božića, među ono malo Srba što ih je ostalo u Hrvatskoj, izgovorite da je Tuđmanova najvrednija ostavština reintegracija Srba. Samo ne znam misli li Plenković pritom i na onih 220.000 naših nesretnika iz 'Oluje'", rekao je Dačić. Podržao ga je kolega po ideologiji i srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin porukom Plenkoviću da, “ako traži istinu u odnosima između Srbije i Hrvatske, onda treba i da je prihvati”.[ii] Na ove se poruke iz Beograda narogušilo hrvatsko Ministarstvo inozemnih i europskih poslova pa priopćilo da je „zamjena teza ministra Dačića pokazuje da se Srbija nažalost još uvijek nije spremna suočiti s vlastitom prošlošću, budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića odgovoran za povratak etničkog čišćenja i genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata, što je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima". . .

Režime u Beogradu i Zagrebu, uvijek spremne na rat do posljednjeg Bosanca i hrvatskog Srbina, pokušava pomiriti poznati stoički filozof Milorad Pupovac. On je dugogodišnji vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja je prije čudotvornog ukazanja povjesničara Franje Tuđmana  na vlasti u Hrvatskoj, bila poznata kao jedan od dva konstitutivna naroda ove republike. Zabrinuti Pupovac apelira "da se izvučemo iz živog blata naših srpsko-hrvatskih, a na ovaj dan ću reći katoličko-pravoslavnih, historijskih tema . . .ništa od toga ne smijemo podcjenjivati ili s prijezirom gledati ili bježati od njih. Niti one koje su vezane uz iskustvo zajedničke države, niti za one koje su vezane za Drugi svjetski rat i NDH, niti za pitanje tragičnog stradalničkog ratnog raspada zajedničke države . . .Preispitivati prošlost – da, ali obnavljati historijsko zlo ili ga slaviti – ne”.

Katolička delegacija u Požegi: Laptop umjesto papira i olovki

Premijer Plenković koji slovi kao diplomat i europejac, misli da ima nade i za Srbiju i Hrvatsku ako slijede primjer pomirenja nekad ljutih povijesnih neprijatelja Nijemaca i Francuza. Oni su, zna se, u povijesti vodili daleko više međusobnih ratova nego Srbi i Hrvati, ali danas bez njihovog bratstva i jedinstva ne bi bilo Europske Unije. Plenković kaže: „Trajno pomirenje između Francuske i Nemačke nije se dogodilo preko noći pa će tako jedno dugo razdoblje biti potrebno Hrvatskoj i Srbiji“. Hrvatski premijer je barem mogao provjeriti koliko je Njemačkoj i Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata trebalo za početak mirovnog procesa: 12 godina, a za odlučujući korak 25 godina. Ove su rokove balkanske države već de fakto propustile ako se do 2020. ne dogodi neko čudo. Njemačko-francusko pomirenje i prve evropske integracije poslije Drugog svjetskog rata, najvećeg rata u povijesti čovječanstva čije su rane bile daleko veće, teže, dublje i nezacijeljene od onih iz nedavnih balkanskih ratova, počele su osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1957, organizacije koja se smatra početkom evropskih integracija i pretečom EU. Slijedilo je potom niz prijateljskih kontakata, ugovora i deklaracija, a već 1970 i ključni simbolični korak koji je učinila Zapadna Njemačka priznanjem odgovornosti Nijemaca za Holokaust i stradanja drugih naroda Evrope.

Na dan 7. decembra 1970, kancelar Zapadne Njemačke Willy Brandt došao je u Varšavu potpisati ugovor o priznanju poratnih granica između Njemačke i Poljske. Potom je na osobnu inicijativu posjetio memorijal herojima ustanka u Varšavskom getu 1943. Okružen političarima i novinarima, sam se izdvojio, donio vijenac bijelih karanfila na spomenik žrtvama, pao na koljena i ostao tako u tišini koja je upamćena za vječnost. Kasnije će reporteri, historičari i predlagači Nobelove nagrade za mir koju je Brandt dobio 1971, pisati o njegovom činu osobne poniznosti i odgovornosti. Svijet je Brandtov genuflectio u Varšavi doživio i priznao kao autentičan iskren moralni čin, a ne tek kao politički populistički ritual koji danas većinu evropskih političara drži na vlasti.

Na kolenima u Varšavi 1970: Willy Brandt pred Memorijalom herojima Varšavskog geta

Balkanskog Willy Brandta teško bi se našlo među regionalnim elitama. Brandt bio je antifašist, a takvih u današnjoj Srbiji i Hrvatskoj više nema ni na spomenicima koji su porušeni dok su fašisti i njihovi domaći suradnici iz Drugog svjetskog rata rehabilitirani. Osim toga, bilo bi teško među dobro plaćenim klerom bogatih državnih crkava u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji naći skromne i ponizne ljude. Najbliži bi ulozi balkanskog Brandta mogao biti Francisco Bergoglio, papa Franjo. On se osobnim primjerom zauzima za ekumenizam napose za pomirenje katolicizma i pravoslavlja, pa se tako sastao 2014. u Jeruzalemu s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem komemorirajući 50-godišnjicu rapprochmenta istočne i zapadne crkve koji su inicirali Pavle VI i patrijarh Atenagora poslije Drugog vatikanskog sabora. Godinu dana ranije svijet je zatalasala njegova izjava koja se može primijeniti na sve društvene i historijske kontraverze: „Tko sam ja da sudim . . .“[iii]

Dobro upoznat s balkanskom tragedijom za koju dio odgovornosti nose i crkve, papa Franjo je 2017. organizirao rad mješovite komisije hrvatskog katoličkog klera i predstavnika Srpske pravoslavne crkve koja je pokušala razriješiti kontraverze iz Drugog svjetskog rata, konkretno ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u ustaškom genocidu nad Srbima u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. S obzirom da ta komisija nije uspjela zaključiti ništa konkretno, papa Franjo je do daljeg zamrznuo postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca što je poglavara svjetskih katolika ranije zamolila Srpska pravoslavna crkva koja Stepinca smatra ako ne bliskim saveznikom a ono definitivno ne protivnikom ustaškog režima kao što postupak svetačke kauze navodi. S papinim znanjem je i požeški biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević, sazvao ranije citirani povijesni susret od 17. siječnja 2019. u Požegi.

Konačno, vjerojatno da je na papin poticaj da ne kažemo zapovijed, poznati apologet tuđmanovštine, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić (koji je upadljivo „markirao“ požeški sastanak), na 27. siječnja 2019. progovorio u javnosti o zločinima takozvane Nezavisne države Hrvatske. Iako baš njegova crkva već dugo sponzorira historijski revizionizam, kardinal Bozanić je u zagrebačkoj katedrali, između ostalog kazao i ovo: “Za Dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, u Jasenovcu i drugim logorima, stratištima nevinih ljudi. . .”[iv]

Kardinalove riječi pozdravili su uglavnom svi mediji i komentatori. Međutim, zagrebački tjednik „Novosti“ kojeg objavljuje Srpsko narodno vijeće objavio je dosje klerikalne ustašizacije i crkvene potpore historijskom revizionizmu u Hrvatskoj u kojem se tvrdi da je „zagrebačka nadbiskupija koju vodi kardinal Josip Bozanić posljednjih desetak godina postala najveći izvor širenja proustaške revizionističke propagande u Hrvatskoj. Institucije koje su formalno u nadležnosti prvog čovjeka lokalne ispostave Katoličke crkve nalaze se među predvodnicima najnovijeg društvenog vala negiranja ustaškog udjela u holokaustu nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. Najveća afirmacija mračne verzije povijesti odvija se preko tjednika 'Glas Koncila', čiji je izdavač Nadbiskupski duhovni stol, odnosno kardinal Bozanić. NDH se pere od masovnih zločina i posredstvom izdavačkih i nakladničkih djelatnosti spomenutog lista. Po količini revizionističkog sadržaja i posljedičnog društvenog utjecaja biblioteka pod ingerencijom Bozanićeve nadbiskupije nadmašila je bilo koju drugu svjetovnu i vjersku instituciju na području Hrvatske. . „[v]

Kritički je pisao i hrvatski povjesničar i lider Nove ljevice Dragan Markovina primjećujući da je Bozanić je osudio ustaške zločine u koncentracijskom logoru Jasenovac nad hrvatskim napose zagrebačkim Židovima, ali „ ono o čemu se aktivno šuti i što se svjesno potiskuje ili falsificira je genocid nad Srbima, koji je izravno proizišao iz ustaške ideologije. .“ [vi]

Istovremeno je jaka hrvatska klerikalna nacionalistička desnica koja ne voli ni papu Franju ni ekumenski dijalog, objavila kritiku požeškog ekumenskog susreta biskupa i episkopa. Tako poznati klerikalni nacionalist Ivan Miklenić u katoličkom tjedniku 'Glas koncila', smatra da je zajednička požeška izjava politički uspjeh srpskih episkopa koji su je nametnuli kao političku deklaraciju umjesto da ekumenski susreti budu striktno teološke naravi. „Politika guši ekumenizam“, smatra Miklenić, a hrvatskim biskupima savjetuje da izbjegavaju sve ekumenske kontakte osim striktno teoloških, a napose da izbjegavaju političke teme i one iz za njega dalje i ne toliko relevantne povijesti, poput Drugog svjetskog rata.[vii]

Iz filma 'Deveti krug' reditelja Franca Štiglica: Boris Dvornik i Dušica Žegarac

Ipak je taj je 27. siječnja 2019. bio jedan od rijetkih svjetlijih ako ni i najsvjetlijih trenutaka hadezeovskog doba mraka u Hrvatskoj. Čak je i državna Hrvatska televizija HRT koja je kao i Crkva uglavnom do sad sponzorirala vjersku indoktrinaciju, historijski revizionizam, negaciju genocida i ustašku renesansu, na ovaj dan prikazala legendarni jugoslavenski film „Deveti krug“ iz 1960. režisera Franca Štiglica u kojem mladi Hrvat Ivo Vojnović (Boris Dvornik) pokušava iz koncentracijskog logora izbaviti djevojku Židovku Ruth (Dušica Žegarac) i na kraju oboje završe tragično sprženi na električnoj bodljikavoj žici devetog kruga ustaškog pakla.

To nije bilo sve, dobre vijesti su se nastavile. Vlada Republike Hrvatska izdala je na Međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta službeno priopćenje preko državne informativne agencije u kom se između ostaloga kaže: „Mlade treba educirati o bezumnoj tragediji židovskog naroda, posebno u NDH i ustaškom logoru Jasenovac, u kojem su ubijene i tisuće pripadnika drugih naroda i hrvatskih antifašista i demokrata.“ U provedbi ove nove vladine strategije, hrvatska ministrica za školstvo i znanost uputila je početkom veljače preporuku da se učenike završnih razreda osnovnih škola vodi na terensku nastavu povijesti kroz ekskurzije koje bi uključivale posjet memorijalnom centru koncentracijskog logora Jasenovac gdje je otvoren Obrazovni centar s novim pristupom u obrazovanju o holokaustu, genocidu i stradanju antifašista u Drugom svjetskom ratu, čime predstavljaju osnovu za učenje o ljudskim pravima. Ranije je školama bilo preporučeno samo da posjete Vukovar kao glavno patriotsko mjesto hrvatskog Domovinskog rata 1991-1995.

OPREZ, BRATSTVO-JEDINSTVO!

Po ideologiji današnjeg hrvatskog nacionalizma, priznati genocid nad Srbima u NDH ili barem samo u Jasenovcu, bio bi preveliki ustupak srpskom nacionalizmu. To bi nosilo rizike relativizacije i umanjivanja srpskih zločina nad Hrvatima od kojih se obično spominju oni iz vremena jugoslavenskih država do ratova devedesetih (atentat srpskih radikala na hrvatske poslanike u beogradskoj skupštini 1928, zatim takozvana konkordatska kriza iz 1937. za koju je primarno odgovorna SPC, potom zločini četnika nad civilnim hrvatskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu, zatim osveta pobjedničkih partizana na kraju rata nad poraženim strukturama NDH uključujući i oko 500 na smrt osuđenih katoličkih svećenika, i konačno srpski zločini nad Hrvatima u ratovima 1991-1995. u Hrvatskoj i BiH).

Međutim samo je jedan genocid i taj je izvršio hrvatski režim nad Srbima u NDH gdje se radi o planiranom, ozakonjenom i provedenom državnom projektu s mnogim sličnostima nacističkom genocidu iz tog vremena. Pri tome hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Koliko je ta zapletenost u konflikt teška i ozbiljna i kolika je podijeljenost među crkvenim vođama s umjerenim i radikalnim strujama na obje strane, pokazuje i zaoštravanje odnosa nedugo poslije pozitivne požeške izjave.

Zabrinuta negodovanjem vlastite ekstremne desnice ali i šokirana optimizmom koji je izazvao požeški susret biskupa i episkopa, Hrvatska biskupska konferencija 6. veljače 2019. objavljuje pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijarhu Irineju u kojem hrvatski biskupi kritiziraju nacionalizam i šovinizam prema Hrvatima i njihovoj Crkvi koji dolazi od vodstva SPC, tako da se zna da se preko toga ne prelazi iako se prijateljski susreti i dijalog održavaju. Biskupi u tom pismu kritiziraju ono sto vide kao antiekumenske i nacionalističke istupe naročito od strane patrijarha ali i nekih episkopa, naročito portparola SPC Irineja (Bulovića) koji je upozoravao da su neki hrvatski biskupi proustaški nastrojeni, zatim rezimiraju kontraverze i neslaganja u odnosima dvaju crkava poslije neuspjelih „mješovitih komisija“ koje je inicirao papa Franjo i upozoravaju da, unatoč čestim patrijarhovim pozivanjima na njegove prijateljske odnose sa sadašnjim papom, da se Beograd i Vatikan ne mogu ništa dogovarati ignoriranjem Kaptola te da će do pomirenja doći samo ako biskupi i episkopi u izravnim kontaktima postignu dogovor što čini se ovisi o prihvaćanju kanonizacije Stepinca.

Na pismo reagira portparol SPC episkop Irinej (Bulović) službenim saopštenjem i najavom odgovora Svetog Sinoda HBK-u. Bulović navodi da nije napadao hrvatsku crkvu kao takvu nego je po službenoj dužnosti branio SPC i patrijarha od medijskih prozivki i napada, a što se tiče ustaški orijentiranih hrvatskih biskupa njihove izjave koje ih takvima pokazuju su dokumentirane pa će se objaviti, a oni ako misle da takvi nisu neka to kažu.[viii] Pismo prenose i beogradski mediji kao senzaciju, a po nekim naslovima, i kao poziv na zbijanje redova nacije i obranu srpskoga patrijarha od „brutalnih napada“ hrvatskog katoličkog episkopata koji njegovu svetost optužuje za “poticanje na mržnju“. Dok je napetost rasla, dogodio se u Splitu ulični napad grupe proustaških elemenata na vaterpoliste beogradske Crvene zvezde, što je ministar vanjskih poslova Srbije Dačić objasnio posljedicom antisrpske kampanje u Hrvatskoj. Policija je napadače brzo uhvatila i optužila, a neki su hrvatski političari osudili napad kao incident, ali nisu prihvatili tezi o antisrpskoj kampanji.

Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide. Kad patrijaršija objavi pismo Kaptolu, može se očekivati novi balkanski rat, pa ne bi bilo loše da NATO i OUN unaprijed pošalju mirovne snage. Pitanje je samo kako će ove nacionalističke elite prikupiti vojske, jer stanovništvo svih balkanskih državica je od zadnjeg rata izbjeglo iz ovih država u višemilijunskom egzodusu i dalje masovno bježi iz njih. Za koju godinu u opustjeloj Srbiji bi mogli živjeti samo episkopi, a u pustinji Hrvatskoj samo biskupi.

(NASTAVIĆE SE)


[i] Izjavu su potpisali: mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop gornjo-karlovački Gerasim, episkop slavonski Jovan, episkop dalmatinski Nikodim i episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim, te s katoličke strane uz domaćina biskupa Škvorčevića, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić .„Episkopi i biskupi zajedno protiv nacionalnih podjela i mržnje“, Novosti, 17. siječnja 2019, https://www.portalnovosti.com/episkopi-i-biskupi-zajedno-protiv-nacionalnih-podjela-i-mrznje).

[ii] “Za Plenkovića "nema pomirenja" bez priznanja da je Srbija počinila agresiju nad Hrvatskom, Vulin poručio: Jedina istina je "Oluja" za koju niko nije odgovarao, TELEGRAF.RS 7. januar 2019,, https://www.telegraf.rs/vesti/politika/3021753-za-plenkovica-nema-pomirenja-bez-priznanja-da-je-srbija-pocinila-agresiju-nad-hrvatskom-vulin-porucio-jedina-istina-je-oluja-za-koju-niko-nije-odgovarao).

[iii] „Who Am I To Judge? A radical Pope’s first year.” The New Yorker, December 23 & 30, 2013, https://www.newyorker.com/magazine/2013/12/23/who-am-i-to-judge).

[iv] Mladen Pleše, “Bozanić je jučer konačno izgovorio: ‘ljubitelji NDH ne mogu biti kršćani’. Ovo je analiza njegovog važnog govora – Telegram.hr, 25.01.2019, https://www.telegram.hr/politika-kriminal/bozanic-se-jucer-konacno-odredio-ljubitelji-ndh-ne-mogu-biti-krscani-ovo-je-analiza-njegovog-vaznog-govora/

[v] „Pojedinci na visokim crkvenim pozicijama koje kardinal izravno bira i razrješuje šampioni su historiografske filoustaške scene u Hrvatskoj. Bozanić je, štoviše, osobno donirao novac organizaciji kroz koju se ustaše opisuju afirmativnim rječnikom. “Revizionistička škola Kaptola,” Novosti, 9 veljače 2019, https://www.portalnovosti.com/revizionisticka-skola-kaptola

[vi] Dragan Markovina “Bozanićev potez je važan. Nažalost, nije ni približno dovoljan “, Telegram 27.01.2019, https://www.telegram.hr/price/bozanicev-potez-je-vazan-nazalost-nije-ni-priblizno-dovoljan/

[vii] „UZ POŽEŠKI EKUMENSKI SUSRET: Politika guši ekumenizam“, Autor Ivan Miklenić, Glas koncila 28. siječnja 2019, https://www.glas-koncila.hr/uz-pozeski-ekumenski-susret-politika-gusi-ekumenizam/

[viii] Srpska pravoslavna crkva, zvanični sajt, „Saopštenje za javnost“, 9. februar 2019, http://www.spc.rs/sr/saopshtenje_za_javnost_37

Oceni 5