Pomračenje

Nakon ručka, koji je protekao u tišini, sjeli su uz kavu.

– Ideš li danas s Babelom?

– Da.

– A gdje ćeš ga pokopati?

– To oni tamo rade, na Veterini. Tako su mi rekli. Zapravo, kremirat će ga.

– Hoćeš da ja idem s vama?

– Nemoj, dovoljno je meni loše. Ne treba to još i tebi.

– Znam, ali bilo bi ti ipak malo lakše…

– Bolje ne.

– Ipak ću se spremiti, kad idete?

– Milka, ako ti velim da ne treba, onda ne treba. Molim te.

Šutjela je i nije joj bilo pravo. Marijan je trenutno shvatio svoju pogrešku zbog grubosti i u sebi proklinjao svoju prokletu tvrdoglavost prema osobi koja ga je voljela i koja mu je nudila utjehu. Mogao je protiv svega i svakoga, ali protiv samog sebe ne.

Vratio se u stan nešto kasnije. Babel je ležao na svom mjestu i kad je ušao u sobu samo je naćuljio uši, no njušku nije odvajao od svoje omiljene svijetloplave dekice. Marijan mu je prišao, a i tada se nije pomaknuo, samo ga je pratio pogledom, pa i kad je na njegovu meku toplu glavu stavio ruku. Milovao ga je i prelazio dlanom mjesto na vratu ulegnuto tamo gdje je bila ogrlica. Dlaka mu je još bila sjajna. Samo malo je pomaknuo prednju šapu koja mu je bila savinuta tik ispred nosa i ispustio glasan uzdah kroz nos. Koliko god se trudio više nije vidio onaj njegov sjaj u očima. Nije to bilo zbog mrena koje su se navukle, znao je. Babel se jednostavno predao, nije se više mogao boriti. Dok ga je polako i nježno gladio, pas je zatvorenih očiju uživao u svakom njegovom dodiru.

Što je sve doživio s njim, gdje ga je sve vodio i koliko ga je volio, a sada je došao kraj. Ustao je brzo, naglo, pa je i Babel podigao glavu. Pratio ga je pogledom dok je iz ladice uzimao veterinarsku knjižicu, dok se odijevao i kad je skinuo ogrlicu s remenom, s male kuke na zidu. Na taj karakterističan zvuk lanca je ustao, teško i tromo, bolno. Bio je iskusan pas i znao je sve. Shvatio je da se nešto neobično događa i da to nije normalan izlazak van, jer nikada u ovo vrijeme njih dvoje nisu šetali. Zbunjen i neodlučan, čekao je, a kad ga je tiho pozvao, došao je do njega spuštene glave. Nekada davno, svaki izlazak van predstavljao je posebno veselje. Mlad i zaigran, pun snage, zalajao bi, dohvatio kožnu uzicu zubima i spustio glavu među noge dok bi mu rep i zadnji dio tijela bili visoko u zraku. Držao je uzicu čvrsto i kad bi je Marijan potegnuo, zarežao bi u igri i poskočio natrag, pa zamlatarao kudravom glavurdom lijevo i desno, pokušavajući je oteti. Onda bi je pustio i zaletio se do svoje košare pod prozorom, dohvatio piska, svoju omiljenu igračku, malenu, plastičnu žutu patkicu svu deformiranu ugrizima i čekao da mu Marijan stavi ogrlicu. Koje je to veselje bilo! Šetali su, trčali i igrali se satima. Sjetio se i radosti koju je to stvorenje pružilo njegovoj Kristini, jer praktično su odrasli zajedno, a sada… Bilo je to staro umorno biće koje se jedva vuklo silazeći niz onih nekoliko betonskih stepenica pred ulazom u stubište.

Ponio je i njegovu deku koju je razastro na zadnjem sjedištu automobila i pomogao mu da se uspne, a on se odmah namjestio i sklupčao u najugodniji položaj. Nekada, Marijan bi ga morao čvrsto vezati, jer od njegove radosti, veselja i skakanja ne bi mogao voziti; Babel je obožavao vožnju. Svega toga sada više nije bilo.

– Vi ste imali sreće, znate. Obično starim psima, poput vašeg peristaltika ne drži više crijeva, pa je onda to mučenje i za njega i za vas. Uskoro biste čekali da dođe do toga… A što se uspavljivanja tiče… Ne brinite, neće ništa osjetiti. Tri su injekcije. Prva za smirenje, druga je veća doza narkotika i treća za zaustavljanje rada srca. Brzo je gotovo i ne boli.

Mladi veterinar objašnjavao je Marijanu postupak. Stajali su pored uzdignutog metalnog postolja na kojem je sjedio Babel. Mirno ih je promatrao i čekao.

– On će praktički uginuti spavajući, eto… Budite vi vani, u čekaonici. Ne zato što to ne biste mogli podnijeti i gledati. Ne. Dogodi se nešto što nije baš najljepše za vidjeti, znate, popuste svi mišići, pa životinja često pusti sve pod sebe. To je apsolutno nesvjesno, jer smrt je već nastupila…

Marijan je kimnuo glavom. Bio se on nagledao smrti, ali se nikada na nju nije privikao.

– Da mu skinem ogrlicu ili nešto… Trebate pomoć? Da ga ipak držim?

– Ne, sve je u redu, imam ja asistenta.

Još jedanput, Marijan je pogladio psa, stisnuo mu lijevu šapu i okrenuo se. Iako je to silno želio, nije se osvrnuo, samo je na izlasku čuo veterinara kako se obraća kolegi koji je cijelo vrijeme za stolom nešto pisao.

– Ivane, daj mi molim te pripremi injekcije. A ti, stari moj…

Vjerojatno se obratio Babelu, no dalje više nije čuo ništa jer je zatvorio za sobom vrata. Stao je pored prozora, gledao automobile i prolaznike na cesti i čekao. Desetak minuta kasnije sve je bilo gotovo i veterinar je izašao iz ordinacije.

– Evo, gotovo je gospodine.

Proučavao je pažljivo Marijanovo lice kako bi mogao odrediti na koji način dalje nastaviti razgovor. „Taj je mali zaista bio iskusan“, pomislio je Marijan. Njegovo lice nije odavalo nikakav osjećaj i to kao da je malo zbunilo veterinara.

– Mi ovdje imamo krematorij, pa ne morate ništa brinuti.

– Mogu ga vidjeti sada, mislim, još jednom?

– Možete, naravno.

Ušli su i Marijan se približio visokom postolju od nehrđajućeg čelika. Babel je ležao mirno, a dlaka na donjem dijelu oko repa bila mu je mokra. Iz lijeve šape, one koju je Marijan posljednju dotaknuo, između dvije dugačke crne srednje pandže, na sjajnom metalu, bilo je nekoliko kapi svježe krvi. To nisu obrisali. Imao je otvorene oči na kojima više nije bilo mrena i izgledao je nekako manji, mršaviji i uži, kao malo štene. I sada je bio lijep i poseban. Pogladio mu je šapu posljednji put i okrenuo se.

– Koliko sam dužan?

– Četiristo, gospodine. To je prema kilaži…

– Sve je u redu, nema problema. I hvala vam.

Izvadio je novčanice i dao ih asistentu koji se već vratio svojim papirima.

– Samo malo, dajte da vam napišem račun…

Marijan nije čekao, već izašao van.

Baš kad se vratio u stan, zazvonio je telefon. Zvala je Kristina.

– Na početku godine idemo svi u Gardeland, tata. Svi, cijeli razred, zapravo sva tri razreda zajedno. Bilo bu super! Svi vele da je tam fantastično pa, evo, da znaš…

Trebala je novac, naravno.

– Kiki, znaš da lova nije nikada bila problem. Pa ja radim, imam novaca.

Izrekao je to usiljeno se smijući, a ona je nastavila igru. Tobože se ljutila.

– A daj, nisam ti to rekla zbog toga, al ti znaš da mama ne radi, a onaj njezin je škrtac.

– Znam, znam, al daj mi reci… Taj njezin, jel imaš još kakvih problema s njim? Mislim na ono što si mi rekla prije… Nisi valjda sve izmislila, ha?

– Pa, nisam, kaj ti je! Ušao mi je u sobu, časna riječ! Pa kaj bi ti lagala! Gle njega…

– Znam, ali to je onda ozbiljno. Kako se sad ponaša prema tebi? Mislim, kako te gleda i to…

– Pa, normalno, ko da niš nije ni bilo. Mama isto veli da izmišljam. Vi mi niš ne vjerujete!

– Ja ti vjerujem Kiki, ozbiljno, al znaš da imam zabranu pristupa. Da mu se samo približim, ili vama, policija bi me strpala u zatvor taj čas. Kužiš?

– Ma kužim. Kak je Babel?

To ga je pitanje iznenadilo i čvršće je stisnuo slušalicu.

– Zašto pitaš?

– Pa tak, pitam. Znam da je već stari i da jedva hoda.

„Da joj nije Milka nešto rekla?, pomislio je. On ju je zamolio da joj ništa ne govori, da će joj on to reći, a sad nije znao zna li mala ili ne zna. Kako će joj to objasniti, a znao je koliko ga ona voli i da to neće biti tako jednostavno.

– A gle…

Odugovlačio je izbjegavajući odgovor. Nije joj mogao reći.

– Jel trebaš još nešto, Kiki? Reci, još malo i počinje ti škola … Nije odmah odgovorila.

Shvatila je pitanje doslovno, kao prava tinejdžerica. Razmišljala je.

– Pa, ti znaš da bi ja polagala vozački, to sam ti već rekla. Mama veli da je rano, kaj ti misliš?

– A gle. Ti možeš sad polagati, nema problema, al onda moraš i voziti. Bez vožnje tebi ispit ne znači ništa, možeš se samo hvaliti s njim. Ako sad položiš, a auto imaš za par godina, opet ćeš morati uzeti instruktora da si obnoviš znanje. Auto nije bicikl, kužiš?

– Pa, znam, al svi imaju dozvolu tata, a i za par godina bu skuplje!

– Bude, ali do tada ćemo skupiti i više love, a ti ćeš biti pametnija…

Nasmijao se.

– Da, da. Ti i mama ko da ste se dogovorili!

– Nismo, al’ jel’ ima nešto drugo što bi htjela? Nešto posebno?

– Ne kužim! Ja ti velim kaj hoću, a ti nećeš i onda pitaš jel bi nekaj drugo! Pa kaj bi trebala, avion? Raketu? Kaj?

– Neee… Mislio sam, recimo, na kompjuter il ako hoćeš nešto upisati sa strane. Školu stranih jezika, ne znam, nešto korisno…

– A vozački nije koristan? I kaj, da učim blesavi njemački? Ne kužim… Okej, ovaj moj stari komp je pri kraju, pa ak već hoćeš… Možemo se naći u gradu, da mama ne zna. Imam jednog frenda, on je frik za te stvari i sve kuži, pa bum ga pitala. Može?

– Naravno da može.

– A nije neki štos, ha?

– Kakav štos?

– Znaš ti! Malo si mi sumnjiv ovak darežljiv…

– Ma nemoj! A ja ti nikad ništa ne kupim, ili?

– Neee, nisam rekla to, ali… Navalio si mi nešto kupiti, ono… Kaj si dobil na lotu?

Smijala se i on ju je zamišljao takvu, kako se smije, veselu. Bila je tako lijepa. Divna. Toliko joj je toga htio reći. Toliko je do sada imao prilike, svaki dan, mjesecima, svih tih prokletih posljednjih godina, a nije. Toliko je toga propustio s njom, a nije trebao. Nije znao kako ovaj svoj posljednji razgovor, toliko važan i poseban, voditi kao da će se opet čuti sutra i prekosutra ili bilo koji idući dan. A znao je da neće. Slušao je njeno disanje i upijao svaki šum koji bi napravila. Zamišljao ju je kako stoji pored telefona, lijepa, vitka i nasmijana i tisuće su mu slika i misli letjele glavom. Ako ga je nešto moglo zaustaviti u njegovom naumu, to je mogla biti jedino ona. Nije mogao zamisliti da je više nikada neće vidjeti, ali onda se sjetio sve beskorisnosti njegovog postojanja. „Sve bi se završilo i ovako i onako, još i gore“, razmišljao je: „samo malo kasnije, možda mjesec dva, najviše tri. Bolje da ona to ne prolazi.“

– Tata, moram sad ići. Doći će mi neke frendice a soba mi je užas, kužiš…

Znao je da je više neće čuti, a ona se tako olako pozdravljala s njim, Po prvi put grlo mu se stegnulo, pa je zakašljao pročistivši ga.

– Dobro onda. Znaš da te volim čuti, Kristina. Vidi za taj kompjuter, pa ćemo to srediti. Ti znaš da te volim najviše na svijetu i da bi ti dao sve. Ti si moje sve…

– Tata! Ti si meni stvarno sumnjiv!

Smijala se u slušalicu, a on je stajao u predsoblju i nije osjećao noge. U ušima mu je zujalo.

– Da se nisi zaljubio, ha? Imaš neku novu? Nasmijao se i on glasno, ali na silu.

– Mala, ne zezaj svojeg starog, znaš! Jedva sam se riješio tvoje mame, baš mi treba netko u životu ko će me ponovo pričepiti.

– Da, ti si je se riješio, ali meni zato još visi nad glavom.

Ponovno je prasnula u smijeh. Njih su dvoje uvijek mislili isto, a on je na nju bio posebno ponosan jer je shvaćala sve ono što se događalo između njega i njezine majke. Nikada ga nije osuđivala i uvijek je nastojala dijeliti svoju ljubav prema oba roditelja ravnomjerno. Potajno, on je u to bio siguran, bila je ipak na njegovoj strani. U rijetkim je prilikama znala izletjeti i kazati nešto što bi ga uvjerilo da je tako, a on je to pamtio.

– Ajde, idi sad. Čujemo se…

– Bok tata. Pozdravi mi Babela i tetu Milku.

– Budem. A ti se čuvaj, jesi čula. Nemoj do kasno biti vani, pazi na sebe…

– A čuvam se ja, bez brige. Znaš mene! Aj bok!

– Bok.

Napravio je stanku.

– I Kiki…

– Kaj?

– Ništa, nije važno.

Zaklopila je slušalicu, a on je još cijelu minuta ostao stajati.

(Ulomak iz romana Pomračenje, Zagreb 2020.)

*Prenosimo s portala Radio Gornji Grad