Benjamin Moser - "Sontag: život i djelo"
Sontag 01 S

Photo: Annie Leibovitz

Ponovno rođenje Susan Sontag

Samo površni ljudi ne sude prema pojavi.

Misterij svijeta je ono vidljivo, a ne nevidljivo.

Oscar Wilde, u pismu

U knjizi SIDA i njene metafore, objavljenoj 1988. godine, Sontag piše da se „ne strahuje toliko od patnje kao takve, već od patnje koja degradira” i to je, bar po meni, jedna od najvećih misli o mukama, ali i o životu uopšte. U to vreme nisam znao koliko je veliko njeno praktično znanje o stradanju, pa ću tek sa knjigom Sontag: život i djelo to bolje razumeti.

Benjamin Moser, autor pomenute biografije, dobio je Pulitzerovu nagradu za ovu godinu i 28. oktobra stiže u Sarajevo, kako bi otvorio peti po redu Bookstan. Tim povodom smo razgovarali o knjizi, o Susan Sontag i o Sarajevu.

*Na naslovnoj strani vaše knjige nalazi se fotografija Susan Sontag. U jednom intervjuu ste rekli da je to zapravo „metafora, a ne prava žena“. Čini mi se da je to veoma važno, najpre zbog toga što imamo običaj da u svoje heroje gledamo kao u bogove. Da li mislite da je ova biografija „otela“ sve super-moći od Sontag i tako je učinila još moćnijom – napravila od nje realistični uzor za buduće generacije?

Moser: Nadam se da je tako, jer uprkos želji da heroji budu savršeni, Sontag je prilično realistična, po mnogo čemu slična drugim ljudima. Imala je običaj da kaže da je znala da će je naporan rad odvesti gde god poželi. Brinula je o svetu više nego drugi, bila je upornija, ali nije bila genije kao što su to na primer bili Mozart ili Michelangelo. Bila je talentovana i radila je na tome, trudila se da napravi pomak u onim oblastima do kojih joj je bilo stalo. Ta briga o stvarima je možda njena najvažnija osobina.

*U Sontag: život i djelo čitamo o kompleksnom putu koji je Susan Rosenblatt transformisao u Susan Sontag, ali i o ženi koja se razlikovala od javne predstave o njoj. Kao i mnogi drugi i ona je često brinula da „ne zna šta radi“. Koliko su te nesigurnosti bile važne za njen rad?

Moser: Nesigurnosti su dragocen dar. Inspiracija. Ohrabrenje da se uradi više, da se uloži veći trud, da se postane nešto više od onoga što se jeste. Upravo je to devojku iz srednje klase učinilo simbolom inteligencije i kosmopolitizma. Svakako da je bilo i negativnih posledica i Sontag ih je iskusila: bila je često nesrećna, nezadovoljna sobom. Ali ne poznajem ni jednog pisca ili umetnika koji se ponekad ne osećaju tako.

*Sontag je razmišljanje učinila uzbudljivim i to je verovatno jedan od njenih najvećih darova običnom čitaocu. Vaša knjiga je nju učinila još uzbudljivijom nego što je bila pre. Napisali ste da su mnogi bili razočarani kada bi upoznali pravu Susan Sontag, budući da je realnost bila mnogo manje od mita. Zašto su ljudima potrebni heroji bez ljudskih slabosti?

Moser: Ovo je fascinantno pitanje – ni sam to nisam razumeo sve dok knjiga nije izašla. Pojedini ljudi su strašno uvređeni zato što sam napisao da Sontag nije bila savršena. Nisam imao nameru da je kritikujem. Naravno da nije bila savršena, ko jeste? Ali je vrlo jasno da postoji potreba, duboka emocionalna potreba da se zaštiti „savršenstvo“ heroja. Oni kojima je to potrebno vrlo su uvređeni kada ih neko podseti da su i velikani ranjivi, da su ljudi kao i svi drugi. Sontag se čitavog svog života borila protiv slike koju su drugi o njoj imali. Upravo je na tome izgradila svoju knjigu O fotografiji – pozabavila se udaljenošću između prave osobe i predstave o njoj, između objekta i metafore, umetnosti i realnosti.

*Biografija se ozbiljno bavi i traumom. Sontag je imala običaj da kaže da „neko srećnije dete nikada ne bi postalo veliki čitalac“. Mislite li da bi postala jedna od najvećih intelektualnih figura XX veka da nije bilo rana koje su je obeležile?

Moser: Na to sam delimično odgovorio kada smo govorili o nesigurnostima. Naravno da ne bi! Da je imala normalno, srećno detinjstvo, da joj otac nije rano otišao, da je majka obraćala više pažnje na nju, sigurno bi bila zadovoljnija, manje „teška“. Ali ne bi bila Susan Sontag.

*Pisali ste i o njenoj lepoti. Vivian Gornick iz New York Timesa u kritici vaše knjige kaže da je „teško da se čovek ne zapita da li bi Sontag postala toliko velika da je bila muškarac prosečnog izgleda“. Šta mislite o tome?

Moser: Drago mi je što me to pitate, jer često pišem o umetnicama i tome koliko je spoljašnji izgled važan ženama. I muškarcima je, ali na drugačiji način. Sve velike umetnice su puno polagale u to kako izgledaju – u kosu, odeću, šminku. Ta interesovanja su u naše vreme postala nepoželjna, kao da briga o sebi trivijalizuje onaj „pravi“ rad. Sontag je puno pisala o tome koliko lepota ženu može da oslobodi, ali i da je zarobi. Kako njome može da manipuliše i kako može da bude manipulisanja njom. To je ista ona tenzija koja se provlači kroz sve što je pisala o umetnosti i politici, na kraju se radi o istom pitanju.

*Vaša knjiga nam pruža i važne beleške o kvir istoriji u Sjedinjenim Američkim Državama. Napisali ste da Sontag zbog svoje homoseksualnosti nije bila sposobna da do kraja bude iskrena u odnosima sa drugima. Mislite li da je i ta trauma imala veliki uticaj na njen život? I koliko je ona uopšte bila važna za LGBTIQ narativ tog vremena?

Moser: Ovo je veliko pitanje. Nema sumnje da je Sontag bila veliki uticaj na lezbejke širom sveta, najviše zbog toga što su znali da je gej, a to je bilo mnogo u svetu u kojem nije bilo vidljivih homoseksualaca. Bila je gej ikona i još uvek to jeste. Za njenu generaciju je to bila i Greta Garbo: možda javnost nije znala da je bila gej, ali lezbejke jesu.

Sontag je u isto vreme bila u ozbiljnom konfliktu zbog svoje seksualnosti. Stalno je lagala o tome, sve do kraja života. Ne bismo smeli da joj sudimo zbog toga, ali moramo da zapamtimo koliko je teško bilo biti gej u to vreme. Homofobija je mnoge nepovratno oštetila. Upravo je zbog toga revolucionaran novi gej pokret.

*Sontag je u Sarajevo prvi put stigla u aprilu 1993. godine, da bi, između ostalog, dokazala i ono u šta je celog života verovala – da za kulturu i umetnost vredi umreti. Mislite li da je za stanovnike opsednutog Sarajeva učinila isto što i za sebe u detinjstvu – dala ima razlog da nastave dalje?

Moser: Apsolutno! Njena ljubav prema Sarajevu bila je autentična. To nije bilo isto što i ljubav prema onima koji su čitali njene kompleksne eseje o francuskom filmu i fotografiji, bilo je mnogo ličnije. Izvan Bosne su joj se podsmevali zbog toga. „Susan Sontag misli da će spasiti Sarajevo pozorišnom predstavom“, govorili su. Ali je mnogima to bilo potrebno, baš kao i hrana i voda – bilo im je potrebno da ih neko vidi kao ljudska bića. Bila im je potrebna umetnost, književnost, pozorište. Nije ih to održalo u životu, ali ih je održalo ljudima.

*I na kraju, šta mislite da bi Susan Sontag rekla o vašoj knjizi da može da je pročita? Da li bi možda dobila odgovor na jedno od svojih najvećih pitanja – „Ko sam, dođavola, ja?“

Moser: Razmišljam o tome svakog dana. I ne znam. Uvek na sebe gledamo drugačije nego na svoje fotografije. Čak nam i sopstveni glasovi zvuče čudno kada slušamo snimke. Nadam se da bi cenila moj trud da je razumem. Nije uvek bilo lako!  

Oceni 5