Ponovo oživjeti jučerašnji svijet

Wells, H. G.

Čitao sam dvije knjige ovog rodonačelnika „znanstvene romantične priče“, Rat svjetova i Nevidljivog čovjeka. Obije u djetinjstvu. Prva me nekako razočarala, jer sam očekivao herojsku borbu nekih zemaljskih partizana protiv okupatora iz svemira, pa me tehnička strana ove proze ostavi hladnim, a druga me ponese ponajviše baš po svojoj filozofiji, po ideji nevidljivosti. I to, vjerovao sam, znanstveno zasnovanoj! Nalikovao mi je Wellsov protagonista priče na nekog odraslog Pala samog na svijetu, premda tada nisam razabirao da se u tome krije i ideja neometanog voajerizma, zavirivanja u tuđu intimnost, a i ideja svake vrste nadzora, ali mi je bila razumljiva i privlačna piščeva ideja da njegov junak sviju vidi, a njega ne vide, pa sam možda baš zato, kasnije, upamtio riječ jedne ranjene duše iz knjige Iskrišta u tmini, zbirke tekstova umobolnih koju je prikupio i na svijet iznio Slavko Mihalić: „Molim da me ne primjećujete“. Kasnije dakle nisam više mislio o priči, o mučnim događajima i jednom ubojstvu, o čemu je u knjizi riječ, nego o ideji knjige, o njenoj „filozofiji“ (a njoj je Wells također bio sklon, pisao je i takve tekstove), rado razmišljao o mogućem prisustvu i učešću u svijetu, a da čovjek ne bude svijetom uznemiravan. Da kada poželi živi u dvostrukoj mogućnosti, da mu bude moguće Biti, a ne biti.

Wolfe, Thomas

Nije živio dugo, taman kada je razmišljao da u svojem pisanju krene u novom pravcu, otvori drugačije teme, obolio i ubrzo umro. Utjecao je na nekoliko značajnih američkih pisaca. Ponekad je bio i oštro kritiziran, govorilo se da njegovi romani nisu niša drugo do vrsta osobnog dnevnika, lirska autobiografija, možda nježna obiteljska saga, suviše njegova, ali sam ja, eto, volio Wolfeovo kazivanje, njegova ponavljanja i variranje ključnih motiva, ritmičnost i melodičnost njegove rečenice, dirala me njegova liričnost još onda, kada za to nisam imao posebnog razloga. Putovao sam kroz njegovu šumu, veliku kao vrijeme, tražio prijateljstvo, kao što ga je i on tražio, okupljao u priči svoje, pričao o tkanju života, zazivao njegov naslov, s razlogom i bez govorio Pogledaj dom svoj, anđele. Onda se to sve dogodilo, ali više ne samo u knjigama Thomasa Wolfea, dogodilo se u mom kraju glasno, bučno, strašno, uz promuklo, a podmuklo pjevanje, pucanje i protjerivanje. Život je, evo, istkao svoje, od prijatelja još malo koji, a ni povratka, ni doma, onog nekadašnjeg.

Yourcenar, Marguerite

Spisateljica koja je dosta pisala, a napisala uistinu samo jednu knjigu, Hadrijanove memoare. Sama je znala osjetiti nezadovoljstvo „pisca koji ne piše“, a sa svojim prirođenom skepticizmom na jednom mjestu rekla da samo kada malo popije pomisli da je veliki pisac. Zanimale su je povijesne ličnosti, pisala je o Zenonu, čak i o kraljeviću Marku, razmišljala da napiše knjigu o Omaru Hajamu, ali je smatrala neozbiljnim pisati o osobi čiji jezik i kulturu ne poznaje dovoljno dobro, pa je napisala knjigu o Hadrijanu. Mislim da je Ivo Andrić bio prvi utjecajni čovjek od književnosti koji je u nas hvalio Hadrijanove memoare. Yoursenar je desetljećima istraživala život i djelo rimskog imperatora Hadrijana, upoznavala svog junaka, vladara koji je živio u historijskom periodu kada su se „bogovi povukli iz svijeta, Isus se još nije pojavio“ (Flaubert), u doba kada je čovjek bio sam sa sobom. Ima nekoliko izuzetnih knjiga o umiranju, od Rilkeovih Zapisa Maltea Lauridisa Brigea preko meni osobno najdražeg Tolstojevog djela, Smrt Ivana Iliča i Brochove Virgilijeve smrti do Becketovog romana Malone umire.

I knjiga Marguerite Yourcenar je bila takva: spora, u tonu mirna, odmjerena, staračka ispovijest, priča onoga koji sve gleda iz perspektive umirućeg. Priča nekoga koji je sve postigao i sve hoće privesti kraju. Priča o kraju. Ali ovo nije samo priča spisateljice Yourcenar, jer je u Hadrijanovim memoarima potpuno povezana pripovijest i povijest, pa je umjesto spisateljice progovorio sam Hadrijan, odnekud, s one strane vremena i odjednom postao dio života svog čitatelja (U Rimu sam otišao u tvrđavu svetog Angela, tražio mjesto Hadrijanovog posljednjeg počivališta, našao ga i tada mi sinu da Hadrijana tamo odavno nema, sada je u djelu Marguerite Yourcenar). Zato možda spisateljicu mnogi i ne pamte, nego imperatora, koji eto nađe svoj medij, reče kroz nju svoje. Ili je možda to sva dobra literatura: da nešto ili netko govori, a pisac zapisuje, samo prenosi, jer je zapis uvijek važniji i veći od svog pisca, a samo ono što se u djelu dešava jedino stvarno i piscu i njegovom čitatelju.

Zola, Émile

Njegovo djelo je izviralo iz njegovih moralnih stajališta, njegova moralna stajališta označila njegov život i djelo. Pisao je mnogo, htio napraviti panoramu svojeg doba u seriji romana. Germinal je bio najčešće spominjan od svih njegovih naturalističkih romana, u njemu hvaljena Zolina svijest o društvenoj pravdi i naturalistički stil, ali je najviše čitan bio njegov roman o uglednoj kurtizani Nani (nije slučajno da je po toj priči o ovoj ranoj femmme fatale snimljeno nekoliko filmova), premda je svoju slavu Zola dugovao ipak ponajviše samo jednom tekstu, onom otvorenom pismu predsjedniku francuske republike, pismu objavljenom na naslovnoj stranici liberalnog lista Zora, a pod dramatičnim naslovom Optužujem (Jʹaccuse).

Taj tekst je vjerojatno stvorio predodžbu o piscu kao „savjesti čovječanstva“. Zola se borio gotovo sam (podržalo ga je tek nekoliko ljudi, poput Anatola Francea i drugih piščevih prijatelja), borio protiv cijele korumpirane državne aparature, borio se da spasi jednog nevinog oficira, Dreyfusa, optuženog za izdaju i špijunažu, pa time i ratni poraz i sve nedaće Treće francuske republike samo zato što je bio židovskog porijekla. Oficir je ražalovan i osuđen, premda pravih dokaza o njegovoj krivici nije bilo. Zola je ustao u njegovu obranu, borio se, uložio svu svoju energiju, dar, čast, bio napadan, osuđen, morao bježati iz svoje domovine i na kraju ipak pobijedio. Dokazao nevinost optuženog i svoju čestitost. Zbog toga su ga mnogi cijenili, još više ga je iz istih razloga mrzilo. Zato su neki dokazivali da se nije ubio, nego da je dimnjak njegove kuće namjeno začepljen i tako veliki pisac i njegova supruga otrovani plinom. Toliko se otrova na Zolu ustremilo da je onaj posljednji samo bio još jedan, na kraju.

Zweig, Stefan

Pisao je o okrunjenim glavama i političarima, o osvajačima i dalekim zemljama, o piscima i filozofima, o zvjezdanim trenucima čovječanstva, o ljubavi i šahu, o lijepom životu, ali ga danas čitatelji uglavnom raspoznaju kao pisca knjige Jučerašnji svijet. Knjige o svijetu koji više nije. Kada sam ovu knjigu čitao, nisam ni slutio da će mi jednog dana postati vrlo značajna. Nisam mislio da će jednom postati „moja“. Imao je Zweig u stilu pompoznosti, slavljenja vrijednosti kojima je svim bićem pripadao, povjerenja i ljubavi prema svijetu u kojem je živio, svijetu stabilnosti, svijetu utvrđenih, vječnih vrijednosti. Volio je ovaj pisac svoju domovinu Austriju, volio i Austro-Ugarsku, slavio njena dostignuća, njenu civiliziranost i kulturu. A taj svijet na njegove oči, „usred moralnog zemljotresa“, nestade. Morao je napustiti svoju zemlju, lutao, sve dok nije pronašao spasonosnu luku. Osjećao je da mu je njegov svijet otet. Uništen. Bio, neće ga biti više. Izmakao u njegova sjećanja, nigdje ga drugo.

Svaki svijet jednom nestane. Od toga ništa ljepše, kada se taj svijet svojom nuždom dovrši; ništa strašnije, kada ga nasilje razori. Savršenstvu i ljepoti pripada dovršenost. I mogući su samo kao priča. Kao život koji je bio, a još više kao onaj koji više neće biti. Kao ljepota postojanja i prolaženja. Lijepo je kada svijet i njegov život svoje ostvari, zaokruži i dovrši, strašno kada ga nasilno razore, razbiju, s divljom strašću unište.

„ ... započeti sve iznova nakon šezdeset godina zahtijeva posebne snage. A moje su iscrpljene nakon dugih godina beskućničkog lutanja. Zato smatram da je bolje pravodobno i uspravno skončati život, kojem je uvijek duhovni rad bio najčišća radost, a osobna sloboda najdragocjeniji posjed na zemlji“ – napisao je u emigraciji, u svom oproštajnom pismu.

Kada je Zweigov svijet pregažen čizmama nacističke ideologije, ovaj najviše prevođeni, najpoznatiji austrijski pisac gubi svaku nadu. Ubio se u tuđini, zajedno sa svojom suprugom. Osjećao je da je za njega potonuo svijet njegovog jezika, a njegova duhovna domovina Europa sebe razorila. Nije htio da nastavi živjeti sa svojom smrću. A ja, čitatelj, evo dočekah svijet u kojem i moj svijet postade jučerašnji, a kao da jučerašnjem svijetu sve više pripada i čitanje, uskoro će možda i pisanje. Pa mi drago da će mi i ovaj sadašnji uskoro biti jučerašnji. I nekom, nekad biti priča i u nekoj, nečijoj priči zauvijek ostati. O svjetovima koji minu učimo iz povijesnih knjiga. U njima možemo saznati što je jučer bilo. U djelima koja su registrirana u velikim katalozima sačuvanih estetskih i duhovnih vrijednosti, u umjetničkim djelima možemo doživjeti i osjetiti, ponovo oživjeti jučerašnji svijet. Svijet koji još poneko može prizvati u sjećanju, a uistinu postoji još samo u lijepom djelu. Tako je i s Zweigovim Jučerašnjim svijetom, a i sa minulim svijetom svakog čitatelja, svakoga koga ne napuštaju sjećanja, jednom lijepe, drugi put gorke uspomene.

(Kraj feljtona)