Ponovo sa nama: Xenia, Cacadou Look, Fit, Termiti...

Ako postoji realna zamjena za vremenski stroj, onda su to, sasvim sigurno obljetnice mature. Oživljavanjem davno prohujalih čuda bolje i nesputanije prošlosti, to je jedina večer u pet godina kad se okupljaju oni koji srednju školu nisu doživjeli kao tamnicu naroda, nego kao poligon za zrelost. Tako sam se nedavno i ja otputio dvadeset godina unatrag, nalazeći se na "Generalu" i umjesto drvenim podom ukrašene terase Hotela Bonavia zatekao sam se na prašnom prostoru gdje sam ispisivao grafite "VIA Viktor Kunst" i "Idejni nemiri". Mom se, novinarskom razredu Pedagoške škole, pridružio poznati riječki novinar Miloš Cvijanović Cvijo, koji nam je onomad predavao "Osnove novinskog izražavanja".

Ugodno smo razgovarali, on prvi, a ja pretposljednji glavni urednik Vala i shvatio sam kako je Cvijo prvak svijeta u čuvanju i upgradeu uspomena. Kakve memorijske kartice od gigabajta i više, Cvijo je u svojim kolumnama u Valu i Novom listu "Sjećanja jednog omladinca", "Đir po Korzu" i "Pod urom" zaista pohranio veliku količinu uspomena i očuvao male riječke sudbine od zaborava.

Prije nekoliko brojeva Sušačke revije, i ja sam pokušao zaboravu otrgnuti priče o nastajanju temeljnih albuma riječke rock-scene. Nakon opisa stvaranja albuma Vremena i zemlje, Denis'n'Denis, Parafa, Grča i kompilacije "Rijeka – Paris – Texas", opet sam uključio vremenski stroj i vratio se u doba vlastite mature.

Mrtvi kanal/Grč: Mrtvi kanal/Grč (ŠKUC), 1983.

Sjedili smo ispred te Pedagoške škole, a umjesto Podravske banke ondje je veselo, između zgrade garnizona JNA i Hotela Bonavia, razuzdane učenike i rječite penzionere ugošćivao buffet Vrbnik s ponudom svih jeftinih alkohola i sjajnim sendvičem od pršuta. Svoje je piće ispijao Darko S., danas ugledni vlasnik informatičke tvrtke u New Yorku, a negdje iz pravca Socijalnog dokotrljao se Diego Kernel, pjevač punk skupine Mrtvi kanal. Žestok i neobuzdan, buntovnik s mnogo razloga, kao otjelovljenje nekog lika iz filma grupe Clash "Rude Boy" počeo se derati na Darka, strgao mu je naočale i razbio ih je. Diego je prštao tim juvenilnim rebelizmom, karizma mu je gotovo dosezala nebeske razine Kralja iz Termita i Darko je umalo osim slomljenih naočala ostao i slomljenog nosa. A onda razorno kao što je stigao, Diego se neobuzdano počeo ispričavati Darku.

Takva je neobuzdanost krasila i band koji je na neki način metonimija kompletne riječke rock-scene toga doba. Mrtvi kanal imao je razrađenu kvalitetu, stilizirani punk pristup, zanimljive tekstove i furiozni glazbeni izričaj fino oplemenjen električnom harmonikom, koju je svirao Srećko Gaćeša Srle, pa je zvukovno podsjećao na XTC. Poznat i izvan granica matične zajednica općina, Mrtvi je kanal 1983. bio zreo za long play, a tomu su svjedočili i nastupi na državnoj televiziji (jedanput je band predstavljen kao Mrtvi kapital, u istoj emisiji gdje je svirao i "Lančani Franz"). No, onda je Kanal jednostavno umro prirodnom smrću.

U bandu je svirao i novinar Vala Lari Njegovan, valjda prvi heavy metalac u Rijeci, basist koji je iskonski obožavao Judas Priest, Motorhead i Iron Maiden, te Goran Vrkić koji je jedini nastavio seriozniju karijeru u riječkom rocku kroz bandove Fiume i Go-Man.

Jedini raritetni trag postojanja Mrtvog kanala jest kaseta koju je ljubljanski ŠKUC objavio 1983., gdje se na jednoj strani nalaze snimke Grča, a na drugoj Mrtvog kanala. Svaka od tih 200 plastičnih kutijica njihovim vlasnicima svjedoči da je ondje zatočena jedna od najboljih rock-pjesama bivše Jugoslavije – neobuzdani vapaj za slobodom "Samo tijelo korača u koloni".

Xenia: Kad nedjelja prođe (Jugoton), 1983.

Negdje daleko od huka Rječine nastala je skupina Xenia, kao u nekoj zoni sumraka, poput nekoga začudnog eksperimenta dr. Koraljka Pasarića. Xenia se nije kalila na izlizanim daskama riječkih koncertnih prostora, nije nastupala na popodnevnim koncertima na riječkim rukometnim igralištima, obavezan test nazvan Ri Rock za Xeniju nije postojao. A ipak, odjedanput, na radijskim postajama pojavila se "Moja prijateljica" s "Vjetrom u kosi". Singl s dvostrukom A-stranom riječkog banda medijski je napravio više od gotovo svih izvođača s riječke rock-scene. Tko je, dovraga, bila ta tajanstvena Xenia? Odgovor je znao, šuškalo se po mračnim zakutcima Palacha i na bijeloj ogradi kod Konta, samo njihov menadžer Koraljko Pasarić.

Xenia je vrlo brzo razotkrivena: pjevačicu Vesnu Vrandečić nitko nije vidio ni na jednome toponimu riječke supkulturne mape i vrlo brzo se doznalo kako je ona "Zagrepčanka iz udruženog rada". Oni pročišćenije memorije sjetili su se kako je to ona Vesna koja je s Robertom Funčićem nastupila prije par godina na Omladinskom festivalu u Subotici, pa su tamo odnijeli nagradu, on s gitarom, ona s glasom i pojavom. "Ostala dvojica" bila su poznata – Lajbek i Marinko dohuktali su iz rasformiranog Vremena i zemlje i u to doba bili sasvim sigurno, stamena poput granita, jedna od najčvršćih ritam-sekcija na proplancima bivše države.

A onda – još veći šok: Xenia je nastupni album krenula snimati u Švedsku, u studio pokojnog Tinnija Varge. Sve je upućivalo na stvaranje albuma koji će imati sve tehničke performanse kao i albumi, koje smo kupovali u Užarskoj ulici, odvajajući od džeparca.

"Kad nedjelja prođe" je istodobno melodiozan i žestok, nježan i razoran album, negdje na razmeđi popa i rocka. Duboko emotivan, a opet stiliziran do te mjere da briše svu draž iskonskog pristupa, "Kad nedjelja prođe" postao je, poput njegova nasljednika, albuma "Tko je to učinio", ukrasni dodatak na diskografiji riječke rock-scene. Xenia nije pripadala ni zagrebačkoj rock-sceni, jednostavno bila je band koji i danas ima unikatnu poziciju u ovdašnjoj pop-povijesti, poput Ukletog Holandeza koji plovi Lujzijanom, daleko od pogleda turista, koji se voze novim autoputom Rijeka-Zagreb.

Fit: Uz rijeku (PGP RTB), 1987.

Dok valovi lagano gingolaju brod Ninu, usidrenu preko puta Palače Jadran, rijetko će koji namjernik u liku prijaznog vlasnika restorana koji se usidrio u unutrašnjosti broda prepoznati lik tinejdžerske megazvijezde koja je prije petnaestak uredno osvajala naslovne stranice uglavnom beogradske štampe. Davor Lukas Bajo bio je frontman Fita, a nukleus banda činili su i današnji vlasnici nizozemskog studija za snimanje ploča, koji se bave produkcijom pod imenom Cyberfit. Miro Tešević i Zorko Opačić ostali su tako u glazbi, kojom se bave još od srednjoškolskih dana, kad su održali nastup za prijatelje u opatijskom klubu "48" i onda nastupili na promotivnom koncertu tzv. Trećeg riječkog vala u dvorani Mjesne zajednice Turnić 10. travnja 1982.

U ono doba, marketinški promoćurno, razvili su famu o podrijetlu imena banda, pa su mnogi mislili da je to kratica od "Fašizam i terorizam", "Fudrina i tampona" ili jednostavno, da ime Fit vuče od tada popularnog briljantina. Prava istina nikad nije dokučena, a vjerojatno je vrlo trivijalna, band je želio biti "fit" za dane ponosa i slave koji nadolaze. I tako su kroz band prolazili razni glazbeni putnici i namjernici, od Pepija Krošnjaka iz Termita do Tamare Vrančić iz Cacadou Looka, s njima su radili razni menadžeri, od nevjerojatnog Zorana Bravarića do potpisnika ovih redaka, a množili su se i kvalitetni demo-snimci.

Ali, od žuđenog albuma nije bilo ni a, sve dok svoju iznimnu sviračku kompetentnost i rasni skladateljski dar Zorka Opačića nisu pretočili u nagrade na Subotičkom festivalu. Tad su se oko njih počeli motati drugovi beogradski i Fit je bio prvi riječki band pozvan da objavi album za beogradskog izdavača PGP RTB. Album je snimljen u sarajevskom RTV studiju 1, a vrlo dobro producirao ga je bivši suprug Marine Perazić Ivan Fece-Firči.

No, tad je prava agonija Fita tek počela: materijal je greškom izbrisan. S ponešto drukčijom tracklistom album "Uz rijeku" nanovo je snimljen u beogradskom studiju A&G, a producirao ga je pokojni Milan Mladenović i to je vjerojatno nešto najgore što je u životu napravio. Sjajan materijal je upropašten, ali hit "Mačka" osigurao je Fitu drugu priliku, koju su Bajo, Miro i Zorko iskoristili. Dosegli su zvjezdane trenutke, ali umjesto Uz Rijeku, oni su otišli Niz Ozemsku i naselili se u našim ljepšim sjećanjima. 

Cacadou Look: Tko mari za čari (Jugoton), 1987.

Na aktualnom albumu obrada, riječka je skupina E.N.I. posegnula za starim hitom "kakadujki" "Sama", a isto je napravila i Ivana Brkić. O čemu je riječ, o ženskom vapaju za slobodom ili jednostavno - o zanosnim čarima pop-glazbe koja je nekoć bila neopterećena radijskim top-ljestvicama i odjeku sa stranica žutog tiska?

Petoro djevojaka, dva para sestara – Simić i Vrančić, a samo je mladost modne dizajnerice Katarine Kožić vjerojatno bio razlog da se ne pridruži svojoj sestri Suzi u zaokruživanju postave, marljivo je išlo ne probe svojih momaka iz raznih riječkih i opatijskih bandova. Kad im je dosadilo čučanje na probama, odlučile su napraviti all-girls band, što je izazvalo šok i nevjericu. Zanimljivo je kako se gitaristica banda Sandra Vrančić udala za prvog bubnjara Fita Renata Debeuca (pa su oba banda ostala bez jednog člana), a njezina sestra Tamara je čak prešla iz Cacadoua u Fit svirati klavijature.

Demo-snimke za pjesme "Sama" i "Kao pjesma" osigurale su veselim Opatijkama long play, koji je sadržavao i hit "Tako lako", što je bio prepjev uspješnice Buddyja Hollyja "It's So Easy". Jednu je skladbu  napisao Vlada Divljan iz Idola, a album je bandu osigurao popularnost na području bivše Jugoslavije.

"Kakadujke" su kasnije snimile još jedan album, "Uspavanka za Zoroa" i to je bio njihov labuđi pjev. Unatoč velikim mogućnostima za nastavak rada, djevojke su se razišle posvetivši se drugim poslovima. Ipak, njihove pjesme nisu zaboravljene, ostale su slobodne, ali nikad neće ostati same.

Termiti: LP ploča Vjeran pas (Dallas), 1996.

Nova je godina netom odškrinula svoja vrata, a Kralj i ja našli smo se na policiji. Prije dvadesetak godina susret bi možda bio izazvan mladenačkim nepodopštinama usmjerenima što protiv stupova socijalističkog društva, što protiv zdravog razuma, ali prije par godina to je bilo zbog mnogo ordinarnijih stvari kao što su matrikula i tablice za automobil.

O da, onda bi pojava namrštenog Predraga Kraljevića sasvim sigurno imala drukčije konotacije: visok, štrkljav pjevač Termita bez dlake na jeziku, svjestan svoje drčnosti, hodajući uvijek uspravno i nastojeći pogled usmjeriti sasvim visoko, Kralj je bio junakom generacije. Ili, kako je Goran Lisica Fox zapisao za njega i njegove suborce: "Oni su, naime, bili otkriće i realizacija snova svakog poklonika punka i novog vala: divlji, neukrotivi, pakleni uživo, beskrajno otkačeni i razuzdani, najveći frajeri u gradu." Upravo tako: Termiti su (unatoč stihovima iz prve im pjesme "Termiti idu prema vama/pazite da od vas ne ostane salama") zaista bili najveći frajeri u gradu, otjelotvorenje čistokrvne, iskonske, nesputane energije.

Iz policije smo Kralj i ja otišli u River Pub, sjeli i razgovarali. Unatoč umornom licu, oči su mu i dalje bile žive kad je govorio kako bi želio napraviti neku predstavu, mjuzikl, što li, na temelju života, rada i stihova Termita.

"Vjeran pas" kao himna generacije, kao glazbeni pokret otpora konformizmu, kao legitimacija kojom se prepoznaju divlji u srcu.

Pjesma zauvijek ostala u kolektivnom sjećanju i samo na kompilaciji "Novi punk val 78-80", uz još dvije snimke Termita i s pozadinom ovitka koju resi zaustavljeni detalj nastupa Termita i Kralj u punoj akciji. Termiti nikad nisu dobili svoju LP ploču, iako smo svi imali sve njihove snimke.

A onda je 1996. Fox odlučio napraviti spomenik bandu i na CD staviti sva četiri njihova studijska sessiona, kao i neke live-snimke. CD je nazvan "LP ploča Vjeran pas".

Nakon izlaska albuma, dogodilo se nešto što nitko nije mogao pretpostaviti – nasmrt posvađani Termiti okupili su se za nekoliko nostalgičarskih nastupa (bez Tice koji je preminuo). Nastupili su i na zagrebačkoj manifestaciji Fiju Briju i usred njihovog nastupa, krajem devedesetih, policija je prekinula koncert, jer je vrijeme isteklo. Kao nekad, Termiti su opet bili opasni, a Kralj opet najveći frajer, ovoga puta, u Zagrebu.

* Tekst objavljen 2003. godine u štampanom izdanju „Sušačke revije“ br. 42/43. Ovo je njegova internet-premijera