Analiza: Muzička istorija današnjice
Djaa 06 S

Život na sceni: Lady Gaga na koncertu

Photo: South Florida Music

Pop-glazba između rima i “streama”

O glazbi pišem nešto više od 36 godina, otkad sam jednoga siječanjskog jutra banuo u redakciju Vala, koji je svoje prostorije dijelio sa službom osmrtnica u zgradi Novog lista i donio svoje recenzije albuma Brucea Springsteena The River, petog albuma Jama Sound Affects i prvog soundtracka grupe Queen, onog za film Flash Gordon.

Dvadeset godina manje za ugledni britanski dnevnik The Guardian pisao je Michael Hann, a jedanaest godina bio je njegov glazbeni urednik. Posljednji tekst koji je napisao uoči svoga odlaska iz magazina razvija pet vrlo zanimljivih teza o glazbenoj industriji današnjice, teza koje imaju manifestni karakter. Nešto kao Marxove teze o Feuerbachu, samo su implementirane u glazbeni sustav.

Uglavnom se slažem s njegovim tezama, no sigurno je kako ih treba dodatno oblikovati, a za pojedina tržišta kao što je neveliko naše i lokalizirati. Zajednički nazivnik tih teza je, zapravo, na koji način tehnologija mijenja glazbu i njezinu percepciju.

1. Pisanje o glazbi ima svoje mjesto, no potrebno ga je promijeniti

Uloga glazbenih kritičara u doba kad sam se počinjao baviti pisanjem o glazbi bila je mnogo važnija nego danas. Prema stručnoj procjeni mogao se zauzeti stav o tome treba li štogod poslušati ili ne, odnosno kupiti kakav album ili singl, možda odustati od toga. Rock kritika nije mijenjala, ali je utjecala na svjetonazor slušatelja. No mit je da su kritičari napravili nekoga izvođača popularnim. Da parafraziram Sida Griffina iz negdašnjih LongRydersa: "Kad bi kritike prodavale albume, Vava bi bio velika bogata zvijezda."

Utjecaj kritike danas je manji nego ikad. Ponajprije, svatko može napisati svoje mišljenje (nekad se takvo mišljenje moglo pročitati jedino u rubrikama s pismima čitatelja specijaliziranih magazina kao što su Džuboks ili Rock, eventualno u nekim reakcijama u omladinskom tisku), a na internetu se razvio sustav preporuka. Osim toga, glazba je sveprisutna: putem YouTubea ili streaming-servisa kao što je Deezer može se čuti bilo koja pjesma ili album i donijeti sud o kvaliteti ili prihvatljivosti.

Rijetko će tko zbog nečije kritike odlučiti kupiti album: najprije će ga čuti na internetu, a onda odlučiti žele li ga posjedovati u nekom čvrstom obliku. Kritike danas služe glazbenoj industriji u mnogo većoj mjeri nego što služe slušateljima. Zapravo je i na drugim poljima tako. Poslovne novine u Hrvatskoj danas ne egzistiraju zbog čitatelja, nego samo radi poslovne zajednice. Glazbene kritike uglednih novinara tako ponajviše služe kao orijentir diskografima, a izvrsno dođu i za punjenje press-objava sadržajem, dakako u slučaju pozitivnog mišljenja. Čitatelji će vjerojatnije posegnuti za njihovim ukoričenim glazbenim razmišljanjima.

Kod nas, nažalost, osim stručnoga dvomjesečnika Cantusa, više nema specijaliziranog print-glasila koji bi sustavno pratio i vrednovao glazbu. Kritičari se skrivaju u dnevnim novinarima, a oni ponešto mlađeg uzrasta pišu na portalima. Raznolikost pristupa ipak utječe na formiranje slike o pojedinom djelu ili koncertu, a kad je to dobro i napisano, onda svakako još uvijek privlači pozornost i osigurava vjerodostojnost. Na koncu, tu je i povjerenje u ljude koji pišu, ipak su to osobe koje su čule mnogo više nego prosječni slušatelj, prilagodile to što su čule vlastitim kriterijima i donijeli sud. Za razliku od anonimnih hejterskih komentara, u ovom slučaju posrijedi je ipak stav koji valja poštivati i prema kome se može zauzeti čvrsto (protu)mišljenje.

2. Cinizam je opravdan

Odnos kritičarskog mišljenja i njegova relevantnost mijenjali su se u skladu s onim kako se mijenjala i glazbena industrija u tehnološkom smislu. Prije svega, posrijedi je prelazak s analognih u digitalne formate u izvedbi (sintesajzeri) i produkciji (u Hrvatskoj od 1985. godine, kad su digitalno snimljeni bili Zagrebački solisti, Zagrebački puhački trio, Zagrebački kvartet i violinist Goran Konačar u župskoj dvorani crkve sv. Križa u zagrebačkom Sigetu).

Kao što su internetski mediji doznali sve o čitalačkim navikama svojih konzumenata, tako su i diskografske kuće saznale sve o ukusu svojih slušatelja. Na temelju toga plasiraju hitove na formatirane radijske postaje koji se bjesomučno vrte, a mi možemo doznati sve o najpopularnijim izvođačima. Dok kod nas to ima malo veze s uistinu kvalitetnom glazbom, pa su kudikamo važnije pojavnosti atraktivnih izvođačica kao što su Severina ili Jelena Rozga, na inozemnom tržištu bombardirani smo, na primjer, megauspjehom Adele, čiji je treći album prilično prosječan i koga se već ove godine rijetko tko sjeća, osim u slučaju spominjanja prvog singla Hallo.

No pumpanje jednog izvođača znači da će i mnoštvo ljudi poželjeti znati sve o njemu, i to je prilika koju valja iskoristiti. Jesu li se mediji možda raspisali o izvrsnom albumu Moskve koju, nota bene, ne čine oku nemili pojedinci, nego atraktivna pjevačica i trojica u mraku? Kako je posrijedi nekomercijalna glazba, bez obzira na kvalitetu, Moskvä još dugo neće plijeniti opću pozornost (pakleno bih volio da nisam u pravu u ovom slučaju).

Bizarnost takvog pristupa činjenica je da je na britanskoj Top 20 ljestvici Ed Sheeran zauzeo čak 16 pozicija. To ne znači da je on ispalio 16 singlova istodobno, ali kreatori top-ljestvice zaključili su kako je određen broj streamanja neke pjesme ekvivalentan prodaji jednog singla. Posrijedi je vrlo traljava računica, jer se streamanje računa ne kad je pjesma kompletno preslušana, nego kad je preslušana tek 30 sekundi. Današnji klinci ne trebaju čuti cijelu pjesmu, jer imaju toliko izbora da će poslušati upravo početke nekih pjesma kako bi procijenili sviđa im se neki izvođač.

U izvrsnoj analizi koju je Dorian Lynskey napisao za GQ govori se kako se, zapravo, urušava relevantnost britanskoga Topa 40, jedne od dvije najvažnije svjetske top-ljestvice. Kako kaže, nekoć je ta ljestvica podsjećala na razigranu kućnu zabavu gdje se u svakoj sobi puštala drukčija glazba. Danas djeluje poput jedne sobe s unificiranim soundtrackom. Podsjeća da je prije 20 godine 729 pjesama ušlo na ljestvicu, prije 10 godina 395, a lani svega 85.

Naglašava da je to izravna posljedica odluke da se u srpnju 2014., nakon 62 godine sastavljanja top-ljestvice na temelju prodaje, ona počinje sastavljati i na temelju streama. Rezultat? Stream danas po toj logici zauzima čak 80 posto tržišta!

S druge strane, riječ je o objektivnoj slici o tome koja se glazba sluša i na koji način. Tu se vidi kako su slušatelji sve pasivniji i preuzimaju ono što im se nudi na tanjuru, ne žele istraživati.

Live in Canada: Madonna

Na Deezerovoj Top 100 ljestvici nalaze se tek četiri ovdašnja izvođača: Severina, Jelena Rozga, Magazin i Pravila igre. No Deezer je servis koji se plaća, a u našem podneblju uvriježeno je da se sve dobiva besplatno, pa je sigurno kako je YouTube glavni izvor glazbe. Glazba se sluša gotovo isključivo putem mobilnog uređaja, putem specijaliziranih aplikacija pjesme se preuzimaju na uređaj bez obzira na kvalitetu kako se ne povisila potrošnja internetskog prometa i tu je danas najveća primjena glazbe. Na drugom mjestu su specijalizirani TV-kanali koji su, poput radijskih postaja, posve formatirani, pa nije čudo da se svakog sata ponavlja neki hit.

U ovom slučaju cinizam profiliranijih slušatelja posve je opravdan. Glazba je postala potrošna roba. Uvijek je bilo tako kreiranih pjesama, no glazbena industrija se trudila da zbog ekonomskih razloga to ne bude dominantni pravac. Tehnologija se posve promijenila i glazbena industrija danas potencira upravo suprotno. Jer na komercijalnoj ravni pjesme su danas tek teaser za koncerte gdje stiže realna zarada.

3. Ljudi su precinični kad je posrijedi glazbena industrija

Ova teza u izravnoj je suprotnosti s drugom tezom, no ona je temeljena na drukčijim postavkama. Riječ je o tome da mnogi kažu kako glazbena industrija nije posao koji obećava brzu i jednostavnu zaradu iako se to, naizgled, čini. Ako su posrijedi veliki i poznati izvođači i ako medijski pratimo tekstove o tome koliko će zaraditi na dočecima Novih godina i na privatnim eventima, onda to tako može zvučati. No činjenica da diskografske kuće imaju sve manje prihoda od prodaje nosača zvuka i da se okreću prodaji suvenira i organizaciji koncerata kako bi preživjele uvjerava nas u protivno.

Uostalom, današnjim slušateljima i ne trebaju nosači zvuka, oni će pjesme slušati s mobitela i s računala, kvaliteta zvuka im nije toliko bitna, a pjesme koje žele dobit će instantno. Danas djeluje potpuno nevjerojatno da se nekoć do željene pjesme dolazilo uz mnogo više truda – radijske postaje nisu bile formatirane, pa bi se neka nova pjesma čula jednom ili dvaput. Onda je trebalo ići kupiti gramofonsku ploču, ili kasetu, ili eventualno osluškivati tko može presnimiti tu pjesmu, barem s radija. Zato je svaka kvalitetna pjesma bila dragocjena.

I to je možda jedan od razloga zašto ljudi iz glazbene industrije poslovanje ne temelje na standardnim poslovnim uzusima kojima vladaju zakonitosti Excel-tablice. U ovom poslu još uvijek ima dovoljno povjerenja i dobrih namjera. Mnogi su u glazbeni business ušli i iz uvjerenja, a ne iz želje da u njemu zarade.

Razumijem, stoga, Jasenka Houru koji mi je za potrebe upravo objavljenog intervjua u Cantusu rekao kako zamjera bendovima koji su u ovaj posao ušli u uvjerenja što nisu izdržali i što su se raspali.

Za njega, a i za većinu dionika glazbene industrije, najsigurniji put za start iskrenoga i dobrog intervjua jest pitanje o glazbi koju su voljeli u formativnim godinama, odnosno kad su imali 17. Oči im se tad zažare, a odgovor je, zapravo, esencija onoga što glazbena industrija predstavlja.

4. Ne vjerujte svemu što čitate o načinima kako glazba stvara novac

Kao veliki ljubitelj i pobornik vinilnih ploča te vlasnik pristojne kolekcije singlova i longplejki (imao sam i rubriku 'Mili vinili' u Planu B), vrlo sam sretan kad čitam kako se prodaja vinila povećava iz godine u godinu. No veliki postotak rasta vrlo male prodaje i dalje predstavlja malu zaradu.

Krajem prošle godine trijumfalni napisi u britanskom tisku kako je prodaja vinila nadmašila distribuciju digitalnih downloada po prvi put nakon 2004. godina kad je lansiran iTunes podrazumijevala je da se vinil napokon vratio na zelenu granu. No to uopće nije značilo da je vinil osvojio digitalne slušače, nego je streaming postao dominantan način slušanja glazbe.

Također, kako je to detektirao Nathaniel Cramp, vlasnik diskografske kuće Sonic Cathedral, u svome tekstu za The Guardian, to ne znači da je ukupna prodaja vinila nadmašila digitalne downloade, nego samo da je u tom tjednu prodaja vinila nadmašila digitalni download, i to ponajviše zahvaljući prodaji dugoočekivanoga live albuma Kate Bush 'Before The Dawn' koji je stajao 50 funti.

Upravo na takvim izdanjima počiva dobar status prodaje vinila – oni se u prepakiranim verzijama prodaju negdašnjim tinejdžerima koji danas imaju novaca da ostvare svoje djevojačke ili dječačke snove. Vinilna prodaja najbolje ide na koncertima vremešnih izvođača i na specijaliziranim sajmovima.

Ipak,izdanja novih izvođača teško mogu dosegnuti vinilne naklade starijih bendova. Vinil je retro format i to se neće promijeniti, a njegov utjecaj na glazbenu industriju mnogo je manji nego što bismo mi to željeli.

Jedan od načina na koji glazbena industrija želi potencirati prodaju vinila jest manifestacija Records Store Day, kad se na tržište puštaju limitirana izdanja starih albuma u novom ruhu ili koncertnih zapisa koji nisu objavljeni. Na hrvatskom tržištu nije objavljeno nijedno posebno vinilno izdanje (zapravo, rijetke su i regularne vinilne verzije albuma), pa se ovaj blagdan sveo na povremene unplugged nastupe i prigodno praženjenje novčanika ovakvih poput mene.

Glazba uživo sad je glavni izvor prihoda, što nekoć nije bio slučaj. Koncerti velikih izvođača mogli se pogledati za 30-40 dolara, dok su danas cijene u prosjeku triput veće.

Međutim, prava je vrijednost u otkrivanju novih glazbenika; njima treba podrška publike. Njima treba povjerenje, njima trebaju dobri izgledi. A onda je sigurno da će se to publici vratiti natrag, bez obzira na koji način: putem izvrsnih nastupa, pristupačnog streama ili vinila.

5. Rock-glazba nalazi se u jazz-fazi

Prije četvrt stoljeća u jednome rock-zborniku novosadskog časopisa Polja ustvrdio sam kako je dominacija rocka kao ključnog stila popularne glazbe završena s objavljivanjem albuma grupe U2 'Rattle and Hum'. Glazba je postala toliko eklektična da od kraja osamdesetih ne može biti govora o dominaciji samo jednog stila.

Stoga je očito kako se rock danas nalazi u jazz-fazi – primarno je namijenjen starijoj populaciji koja ga i dalje fetišizira i kojoj se rock i dalje primarno nalazi u središtu popularne glazbe.

To ne znači da su bendovi s prštećim gitarama u prvom planu izgubili na popularnosti. Srećom, mnoštvo novih bendova pokazuju kako je dobre rock-glazbe sve više, međutim činjenica je da su oni nekako sve više na periferiji. Zapravo, dovoljno je pogledati festivale: dominiraju festivali kojima se ponajprije slavi plesna glazba i pripadajuće forme, dok se na inicijalno rock-festivalima mogu slušati raznorodne glazbene formacije koje uistinu nemaju veze s rockom.

I stoga je točno da se rock danas nalazi u jazz-fazi. Svojedobno je Dražen Vrdoljak prilagodio termin Adult Oriented Rock (AOR) kao rock za ugodno starenje, no činjenica je da je danas rock kakvim ga poznaje najveći broj slušatelja i štovatelja upravo takav. Ponajviše se to odnosi na formacije utemeljene u sedamdesetim i osamdestim godinama, pa čak i ranije. Nije ni čudo da se paket-aranžmani za koncert Rolling Stonesa u Austriji prodaju brzinom munje; legende se ipak moraju još jedanput vidjeti.

Istodobno, trenutačno jedan od najvećih svjetskih rock-bendova Kings of Leon nije toliki mamac za publiku na festivalu INmusic; njih mnogo više privlači renome festivala, ali i kompletan line-up

No kao što su Stonesi davno zaključili: to je samo rock'n'roll, pa bez obzira u kojoj se fazi nalazi, na kojem je formatu i kome je namijenjen, uvijek će biti nezaobilazan dio suvremenih kulturnih stremljenja.

* Tekst objavljen na prijateljskom portalu GKR (Gradska knjižnica Rijeka) prenosimo sa dozvolom uredništva i autora

Oceni 5