Poraz kao pobjeda kao poraz

Kultura poraza ili, uže, sportskoga poraza, jedno je od najtamnijih mjesta naše svijesti: to je zakutak u kojem piruju sjene praznih taština, s ustima punim kletve ili leleka. Poneki razboriti glas, ohlađen činjenicama, jedva da se i razabire od buke Pilata koji pere ruke i od zamornih zadušnica na pogrebu Rekorderima. U našoj navodno šampionskoj psihologiji poraz je, čini se, nešto kao elementarna nepogoda koja se mogla izbjeći, ili kao prometna nesreća koju su famozni drugi skrivili.

Nije se stoga naodmet prisjetiti francuske zgode vezane uz boks koji je oduvijek raspaljivao galske strasti i nadahnjivao prva pera nacije, da na ruševinama ponosa posiju novu nadu. Riječ je o boksaču Georgesu Carpantieru i njegovu meču protiv znamenitog Jacka Dempseya koji je bez milosti pregazio u četvrtoj rundi francusku uzdanicu. Milijuni Francuza, prepariranih briljatnom propagandom koja je Carpantieru posudila najljepše epitete jednoga jezika vičnog laski, čekali su te srpanjske noći god. 1921. zrakoplove što su imali raketama javiti ishod meča (London je, naime, primao radio-prijenos). I kad su plave rakete zaparale pariško nebo, kao dogovoreni signal sloma, Francuska je malone bila grogirana. Sutradan je sam predsjednik republike Raymond Poincare pisao u novinama: »Carpantierov poraz treba oprostiti i primiti s najvećom spremnošću. Taj neuspjeh ne tereti našu budućnost i ne priječi ni jednom Francuzu, kao ni samom Carpantieru, da poduzme sve za revanš.« Kako lijepa riječ — revanš! Umjesto mitske fatalnosti ili nacionalne inventure nepravdi uvrštava se vrijeme, prolaznost i nada: sportska se ruleta vrti, tisuće mladića lupa po kožnatoj vreći ili nasrće na granice vremena, spremni da već sutradan izazovu sudbinu i podijele sa svima svoj san i svoju dramu kaja uvijek ima dva ravnopravna završetka: pobjedu i poraz.

A koliko još jučer, u nas su mudrijaši, koje ni rođena majka ne bi proglasila šampionima pismenosti, zavirivali u Sušnjevu lisnicu, tragali za kavijarom po Stekićevu jelovniku, prekapali po brakovima nogometaša. Htjeli su zlatne kolajne i evropsko nogometno prvenstvo, s atletikom koja u cjelini podsjeća na defektološku rehabilitaciju i s najlošijim ligaškim nogometom što ga je uopće moguće zamisliti, osobito s obzirom na laske koje su mu isti ti mudrijaši uoči evropskog prvenstva davali. Sušanj koji je svojim rimskim finišem izveo našu atletiku iz tromoga doba petrolejke u električnu epohu, i Stekić koji pripada trojici ljudi što su se najdulje u povijesti vlastitom snagom održali izvan i protiv sile teže, u disciplini koju je eksplozija crnoga bunta lišila bar bliske budućnosti, ne zadovoljavaju, dakle, mislioce kojima je svaka treća riječ materinskog jezika pod znakovima navoda, jer, jednostavno, ne znaju pravu.

Kao da živimo u džungli, od rituala do rituala, dok je sve preostalo vrijeme puko preživanje i tjeranje muha. To je onaj kredit podignut od prošlosti, kad se rintalo u sjeni Kruha, da bi se jednom godišnje navukla odjeća puna obijesnog nakita. Fenomeni vjerskih blagdana, ratarskih svetkovina i seoskih nadmetanja, izravno su tako vezani uz ideju modernog olimpizma. I kao što je tamo periodično trebalo pokazati moć plemena ili obitelji, što se, uglavnom, svadilo na kratkotrajno sakrivanje stvarne bijede, tako se hoće i ovdje, usred epohe elektronike i mjere, probuđenih masa i kankurencije. Zar već ne čitamo da se moramo pripremati za moskovsku Olimpijadu ili argentinsko nogometno prvenstvo, za sve te burze sportskog prestiža, ali nigdje ni riječi da to treba učiniti ovdje i sada, radi nas samih, a ne radi drugih! Nije važno, dakle, što će naša publika gledati i na čemu će tisuće mladića i djevojaka graditi samosvijest svoje generacije, nego je važno to, da izlučimo nekoliko konja za trku i počnemo ih njegovati i timariti da bismo se šminkali za četiri gadine pred drugima. Svako takvo elitno kljuse alibirat će desetke putnica po bijelome svijetu, stotine profesionalnih javnih laskavaca preparirat će masu biblijskom nadom, a onda što bude da bude. Jedva da će ikome pri tom smetati — osim ponekom starijem skeptičnom komentatoru kojega de svi držati zanovijetalom — što su, na primjer, Sušanj i Stekić, prema svojim rezultatima, možda dva najosamljenija sportaša u ovoj zemlji, toliko daleko od mora prosječnosti u kojoj se pacamo, da se mogu nadmetati još jedino sa sobom samima. Pa gdje su onda ti famozni motivi o kojima se toliko piše? Zar u našim željama da ih vidimo na pobjedničkom postolju dok uz televizore grickamo keks, pijemo votku i čavrljamo o predstojećem ljetovanju? Je li to stvarno tako dubok razlog poradi kojeg će neki suludi mladić proći kroz pakao osamljenosti na treninzima i satrapskom askezom tijela?

U zemlji koja, uz to, ima znatan rezervat nepismenih, u kojoj se strašno malo čita, u kojoj je atletika, ta gramatika sporta, strahovito zapuštena, u kojoj je pravi mali ideal među sportašima domoći se vlastitog kafića nakon nekako pretumbane karijere! Zar naši mladi sportaši već otpočetka ne traže te famozne kafiće kao honorar, unoseći u jedan sustav ponašanja ideju bakšiša kao ključa za budučnost? Osamnaestogodišnjaci već traže da za deset godina loptanja ili trčkaranja zarade za cijelu svoju budućnost, da se osiguraju, kao što kažu, što nije pošlo rukom ni Nikoli Tesli. Tko im je dao tu ideju, tko je to sportsku sudbinu lišio rizika, normalnog za sva ljudska zanimanja?

Poraz, što je to? Rizik, ne razumijemo tu riječ! U svakom slučaju to postaju najnejasnije riječi našeg jezika, kojem su značenja skrojena sada po mjeri ziheraštva, doživotnog osiguranja, društvene rente i radne osrednjosti. Mogao bi se u nekom budućem Akademijinu rječniku taj pojam definirati ovako: poraz — to je pobjeda koju nam je netko nepravedno uskratio (izdaja, korupcija, sudac, izigravanje pravila ...). Odbijanje da pojmu poraza osiguramo legitimnost dijalektičkog para s pobjedom, dovodi nas često u situaciju da lažemo sami sebi. U sve većem konobariziranju našeg sportskog mentaliteta, s bogom Bakšišem na nebu budućnosti, lišavamo se opojnog motiva sadržanog u riziku.

Naša neotpornost na naslijeđene klišeje, što rezultira bolnim infekcijama na korpusu javnog bića, postaje već i komičnom osobinom. Od epskog pjesništva, u kojem naši junaci tamane neprijatelje kao kegle na kuglani, preko viceva u kojima što šakama što pameću tučemo odjednom cijeli Istok i Zapad, do sportske propagande koja, primjerice, svjetske nogometne prvake opisuje kao istrenirane klade, a naše gurače napuhane kožice kao ćudljive genije orfejske inspiracije, nastaje bunjište klišeja i neistina koje se onda, nakon sportskog debakla, gura pred nos javnosti da ih ova ispravlja ili oplakuje. Ma od'te proč! Nakon montrealske Olimpijade preostaje nam jedino da kažemo: puna šaka brade! Nisu tamo putovali nadljudi koji su nas razočarali, nego dečki i cure iz jedne vrlo skromne sportske sredine, od kojih su se mnogi požurili da se otarase nekih obaveza s privilegijima olimpijaca i da steknu kvalifikacije za kakvo konobarsko mjesto. I bez obzira na uspjeh, tamo su postigli više od onih koji su im poslije čitali bukvice, njihova sportska kultura daleko je iznad kulture izgovora kojim smo se služili, njihov sjaj provincijskih zvijezda, istina, slabiji je od svjetskog prosjeka, ali je, bogme na našem nebu pravo sunce.

Nađite mi nekog bržeg u nas od Jelice Pavličić, pa ćemo razgovarati o tome zašto je ona jedva progurala stražnjicu kroz cilj u kvalifikacijama. Nađite mi umjetnike, privrednike ili novinare koji u svijetu postižu bolja mjesta od Sušnja ili Stekića, pa ćemo zajednički tragati za uzrocima sportskog sindroma poraza. Onda će postati jasnijim i izvori šampionskog optimizma naše javnosti i razlozi bolesti elefantijazista od kojeg boluje jezik dijela našeg sportskog novinstva. Ti veliki pridjevi bez imenica uz koje bi se vezali, to krkljanje TV-komentatora pred kapijama svjetskih rekorda, to posipanje pepelom nad ugašenim nerealnim nadama, to zavirivanje u lisnicu nesuđenim šampionima, cijeli taj cirkus osuda bez suda i procesa bez dokaza, sve to nalikuje na mamurluk nakon lošeg pića i na sitne sate razbora i pameti.

Gulliver teorije pljuje po Liliputancu prakse, i ne videći da je ovaj, s obzirom na kvalitetu takvih teorija, postigao čudo. Sportaš nije iskupitelj, nego homo ludens koji u određenom prostoru i vremenu interpretira sudbinu i prihvaća u zgusnutom vremenu sve one rizike što su obično raspoređeni na jedan ljudski život. A naš sport, u kojemu se toliko sivih ljudi šverca, gdje niču afere i gdje se snuju doživotne rente — što da se očekuje od njega? Za početak, svakako, više realizma, obračuna s klišejima o »mentalitetu i psihologiji«, da bi dječaci koji sada snuju čuda mogli nesmetano ostvariti svoju i našu nadu, u smjelom sjedinjenju snage i ljepote, na razini ljudske sudbine koja je od antičkih vremena sačuvala više mitova Pada nego Pobjeda, što nekome ne mora djelovati primamljivo poput mita konobarskog bakšiša i stjecanja na malo ali sigurno. Grupa mladića u Montrealu održala je vatricu tog čovjekova sna da nadmaši svoje granice, što je dovoljno za štafetnu utrku kroz vrijeme, prema bistrim visovima Nemogućeg.

Za jedno društvo sa samoupravljanjem kao praksom i idealom odviše se ponašamo kao publika, promatrači, to jest s distance, očekujući Iskupitelja na nekoj imaginarnoj utrci nacionalnih Proroka. Naši su gradovi ostali zatvoreni za ludičke strasti mladosti, sa zabrtvljenim stadionima oko kojih reže stražari, sumnjajući da je i ulaznica dovoljna za ulazak u te hramove Bakšiša i Intriga. Sportom se bave ili profesionalci ili državni amateri, a ne svi, jer je njima namijenjena uloga publike. Naša sveučilišta imaju buffete, ali ne i igrališta, naša kultura drži sport daleko od sebe, kao niži oblik postojanja. Bez kulture poraza ostali smo i bez kulture pobjede: vezali smo je uz klišeje o mentalitetu, kao provincijsku privilegiju i feudalni ideal rente, poraza od publike i obijesna isticanja pred drugima.

Ti sumorni mladići što nedjeljom guraju bubamaru, potplećući noge konkurentima za kafiće, otužna su priča o nama samima, takvima smo ih stvorili i prihvatili smo ih kao takve. Te sudačke prevare koje tjedimice milijuni prate posredovanjem televizije istina su tih milijuna koji to trpe, a ne sudaca kojima je narav crnja od dresa i koji goleme pogone, kao što je nacionalno prvenstvo, pretvaraju u privatni dućan. Atletika bez jednog jedinog sprintera vrijednog pažnje, s favoritima koji treniraju u Švicarskoj dok drugi nemaju ni papuče, samo je priča o megalomaniji manjine koja većini prodaje ideal za živu lovu i svjetska putovanja. I tko nas je onda razočarao? Gdje smo se to navikli na šampionizam, tako da nas ogorčuju porazi? Koje ideale u sportu razaznajemo u generaciji koja nastupa? Tko im kroji kapu? Činjenice, gospodo, što bi rekao Pirandello, činjenice! A onda ćemo znati što treba raditi, bez iluzija i primitivnog mentaliteta koji se želi periodično okititi kolajnama.

* Veselko Tenžera (1942 - 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate. Naš portal nastaviće da objavljuje Tenžerine tekstove, uveren da je ovakva vrsta novinarstva neophodna i potrebna kao mentalni izazov -  naročito u današnjoj zaglušujućoj tabloidizaciji medijskog kretenluka. Tekst koji imate pred sobom objavljen je u knjizi “En passant” (Biblioteka ITD, Zagreb, 1978)