Smrt geja u Čečeniji
Aadone38

Photo: thequeerfrontier

Porodica kao osnovna ćelija užasa

Počelo je kao što počinje svaka oluja, a završilo se tako što su tri žene zarobljene u malom stanu u nekoj dalekoj zemlji čije ime većina svetske populacije ne ume ni da izgovori, a one ne žele jer se i dalje ne osećaju bezbedno. Ako agenti čečenskih vlasti pronađu mesto na kojem se kriju to bi moglo da znači njihov kraj, ali nisu u mogućnosti da napuste skrovište. Njihova jedina „krivica“ je to što su kvir žene u zemlji u kojoj se takvi identiteti strogo kažnjavaju, ponekad i smrću.

Da bi sastavila priču koja govori o sudbinama Alise, Sashe i Elye (imena nisu prava), novinarka magazina The New Yorker uspela je da ih intervjuiše preko Skype-a, te da porazgovara sa različitim osobama koje su svedočile nekom delu njihovog puta. Tri mlade žene krenule su na put pre više od šest meseci, a kako bi pobegle iz rodne Čečenije, te od mučenja i moguće smrti.

Stare su između 20 i 25 godina. Alysa je radila kao državna službenica u glavnom gradi Grozni, Sasha je završavala ekonomiju i radila u prodavnici muške odeće, a Ely je studirala informatiku. Sasha i Alysa su već neko vreme par, a sve tri su prepoznate kao deo male grupe lezbijki iz glavnog grada, koje su se, kao i svuda na svetu, poznavale sa ostalim članicama, te tokom vremena sa njima stupale u različite odnose.

Krajem 2017. godine četiri žene koje su pripadale ovoj grupi su uhapšene, nakon što su pronađene u podrumu Univerziteta, gde su se okupile da popuše džoint i popiju nešto. Nakon toga policija ih je smestila u pritvor, budući da je to što četiri žene puše i piju u Čečeniji dovoljan razloga da budu privedene. Nakon toga su ostale članice grupe, iz glasina koje su mogle da čuju, shvatile da su njihove uhapšene prijateljice odvedene u jedinicu koja se „obračunava sa LGBTIQ populacijom.“

Naime, Čečenija već godinu i po dana progoni sve pripadnike LGBTIQ populacije, te ih hapse, muče, a ponekad i ubijaju. I dok je nekoliko muškaraca već ispričalo svoje priče borcima za ljudska prava, o lezbijkama se do sada nije mnogo čulo, budući da je tek nekoliko žena napustilo zemlju. Sasha, Elye, Alisa i još jedna prijateljica okupile su se odmah nakon vesti o hapšenju prijateljica, te su razmišljale da pobegnu iz zemlje, od čega su u tom trenutku odustale, budući da bi njihove porodice u tom slučaju bile osramoćene. Nakon toga su čule da su njihove uhapšene prijateljice silovane u zatvoru, i da je u stanici napravljen spisak ostalih osumnjičenih lezbijki. To je bilo više nego dovoljno da shvate da moraju da beže, i da su im životi u opasnosti.

U poslednjih godinu i po dana aktivisti iz Rusije uspeli su da iz Čečenije izvedu preko 100 pripadnika LGBTIQ populacije, od kojih većinu čine muškarci. Problem je u tome što muškarac može da napusti zemlju pod izgovorom da „ide trbuhom za kruhom“, dok žena iz Čečenije ne može samostalno da donese takvu odluku, budući da joj je neophodna dozvola porodice. Dešava se i da devojke za koje se posumnja da su kvir bivaju na silu udavane za starije muškarce, a pre nego što napune 18 godina.

Nekoliko dana nakon što su napustile Čečeniju, Sasha, Elye i Alisa su saznale da su porodice prijavile njihov nestanak, te da tvrde da su kidnapovane i zahtevaju kriminalističku istragu, čime su ih direktno ugrozile, a u uverenju da su porodice važnije od njihovih članova. Iako je advokat aktivističke organizacije koja ih je izvela iz zemlje otputovao u Čečeniju sa njihovim iskazima da su otišle dobrovoljno, a zbog toga što su lezbijke, vlasti u Čečeniji ne odustaju od potrage za njima. Nakon toga su nekoliko puta pokušale da odu iz Rusije u koju su dospele zahvaljujući borcima za ljudska prava, ali su vraćane sa granica čim bi se saznalo da su iz Čečenije, a zbog straha od terorističkih napada, budući da su za poslednjih nekoliko okrivljene upravo mlade žene iz Čečenije.

Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja uspele su da pređu u susedni zemlju, koju ne žele da imenuju, a gde su zarobljene u malom stanu, budući da nisu odmakle daleko od kandži čečenskih vlasti. Ipak kažu da su imale više sreće od lezbijki koje su ostale u Čečeniji, budući da imaju jedna drugu, te ljude koji im pomažu.  

***

Pored priče o tri mlade žene, ponovo je aktuelna i priča o Maksimu Lapunovu.

Naime, u martu 2017. godine u inbox ombudsmana za ljudska prava za ruski administrativni region Perm stigao je e-mail. Pošiljalac je bio rođak Maksima Lapunova, koji je nestao nedelju ranije u Groznom.

“Kako tvrde njegovi prijatelji, pripadnici policije su ga odveli, i nema nikakvih drugih informacija. Tražim da mi pomognete da ga pronađem”, napisao je pošiljalac u kopiji elektronskog pisma, koje je pruženo na uvid i redakciji RSE koja se i danas bavi ovom temom.

Danas se zna da je Lapunov preživeo, i da se nakon što je pobegao iz Čečenije šest meseci kasnije pojavio u Moskvi, na press konferenciji na kojoj je govorio o svom nestanku: na ulici su ga otele uniformisane osobe dok je prodavao balone, te držale 12 dana u policijskoj ćeliji u Groznom. Tokom zatočeništva bio je izložen prebijanjima i psihološkom teroru, a zbog svog seksualnog identiteta. Čuo je i druge u susednim ćelijama koji su takođe prebijani i mučeni, u okviru onoga što grupe za ljudska prava nazivaju čistkom gej i biseksualnih muškaraca i žena u Čečeniji, koju sprovode vlasti.

Hapšenja, koja bismo lako mogli da nazovemo i uvodom u holokaust, se u Čečeniji dešavaju već godinu i po dana. Godinu i po dana! Prema analitičaru Paulu Gobleu već više od godinu dana postoji i logor u koji se šalju muškarci za koje se sumnja da su gej, a nalazi se u nekadašnjim vojnim objektima u Argonu. Porodice se odriču svojih kvir članova, a kako bi „sačuvale obraz“, a prema glasinama neke mogu i da biraju hoće li same da ih ubiju, i tako spreče da se sazna o „njihovoj sramoti“, ili će ih, pak, prepustiti organima reda, koji će pre ili kasnije zapečatiti njihovu sudbinu.

Oceni 5