Portret teroriste iz mog kvarta

Može djelovati kao blasfemična usporedba, ali borci takozvane Islamske države svojevrsna su internacionala našeg suludog svijeta. Pogledamo li strukturu, prisnost ideji i fanatičnost predaje borbi, moglo bi se reći da odlasci na sirijska ratišta za pripadnike radikalnih islamističkih skupina zapravo jesu kao odlasci komunista u Španski građanski rat. Dakako, mnoge se stvari, svrha i razlozi borbe razlikuju i onemogućavaju komparaciju ova dva fenomena. Ali onaj suštinski moment koji pokrene čovjeka da se u bilo kakav rat i za bilo kakvu ideju dobrovoljno bori na ratištima širom svijeta povezuje nekadašnje “Špance” i današnje “Sirijce”. Ne mislim svakako da rat u bilo kom obliku ima svoje opravdanje. I borba internacionalnih brigada u Španiji, koliko god sa naše vremenske distance djelovala romantično, zapravo jeste samo još jedan rat. Dobro, da nije bilo te Španije, da nije bilo internacionalne solidarnosti, možda bi svijet danas bio i faktična nacistička tamnica. O islamističkoj borbi, njenim krajnjim zamislima, svakako ne treba trošiti suviše riječi, ona je prilično poznata stvarnost našeg doba. Ta “crna internacionala” u svom anticivilizacijskom pohodu pokoravanja svijeta se iz godine u godinu transformiše, opstaje i sada je već neizostavan strah koji je gotovo srastao sa životom na ovoj planeti.

Džihadistička ratišta

U svom posljednjem romanu “Terorist” Emir Imamović Pirke upravo temu džihadista i njihovog bjesomučnog ratnog pohoda uzima kao osnovu svoje pripovijesti. “Terorist” je u žanrovskom smislu roman koji se, kako uostalom piše na poleđini same knjige, može svrstati u novi žurnalizam, iliti fikcijsku publicistiku koja kombinacijom novinarskog, romanesknog i dokumentarnog stvara zanimljiv literarni kompost. “Terorist” tako u pogledu svog postupka podsjeća na književno oblikovanje kakvo je Ivica Đikić pokazao u romanu “Beara”. Dakle, Imamović ide sličnim prosedeom, pokušavajući kroz navedenu miksturu fikcije i dokumentaristike ispripovijedati priču o razlozima odlazaka ratnika iz Bosne i Hercegovine na strana ratišta, u ovom slučaju u Siriju. Pripovjedač je ogorčeni novinar koji u haosu domaćeg žurnalizma pokušava opstati. Jedan slučajan susret otvoriće Pandorinu kutiju priče. Prilikom posjete ministru sigurnosti BiH, kojeg je za prilog u novinama u kojima radi trebao intervjuisati, pripovjedač susreće svog nekadašnjeg poznanika iz radničke Tuzle Mirzu Kasumovića, kojeg u tom trenutku iz Beča izručuju Tužilaštvu BiH zbog učešća u sirijskom ratu na strani tzv. Islamske države.

Imamović svoj roman započinje scenom slučajnog susreta i prepoznavanja dva nekadašnja znanca, da bi nedugo nakon toga pripovjedač preko ministra sigurnosti, sa kojim ima dobre odnose, dobio Mirzin poziv da ga u pritvorskoj jedinici Tužilaštva BiH posjećuje. Ono što dalje slijedi autorov je pokušaj da se kroz njegovog junaka propita ono što su suštinski, da tako kažem ljudski razlozi zbog kojih se neko iz Bosne i Hercegovine odlučuje za odlazak u Siriju ili na druga džihadistička ratišta. Korijeni priče sežu u rat devedesetih na prostoru BiH, preciznije u dolazak stranih ratnika iz islamskih zemalja na bosanskohercegovačko ratište, sa El-Mudžahidinom kao jednim od središnjih momenata priče. Pripovjedač kroz niz razgovora sa Mirzom, koji se kao sesije ponavljaju, nastoji od njega saznati nešto više o ključnim trenucima njegovog života nakon što se priključio ISIL-u. Imamović ispisuje slojevitu priču, u kojoj se kroz reminiscencije prolazi kako kroz razdoblje socijalizma i odrastanja u Tuzli, sirotinjskih radničkih kvartova i porodica, tako i kroz ratna vremena, i sve ono što su ona sa sobom nosila (sa posebnim osvrtom na odnos “novih” muslimana prema tradicionalnom islamu u BiH, i ratnim korijenima tog sukoba). Priča o Mirzinom putu od El-Mudžahidina, i Gluhe Bukovice, preko Beča sve do Sirije nosi sa sobom niz dobro postavljenih epizoda koje u pozadini osnovne narativne linije nastoje osvijetliti, kako u socijalističkom odrastanju, tako i u vremenu bosanskohercegovačkog rata i poraća ključni moment u kojem se desila Mirzina transformacija.

Jadi žurnalizma

Sa druge strane, u digresivnim rukavcima romana “Terorist” Imamović ispisuje i zanimljivu priču o novinarskom životu u današnjoj BiH. Čime se dodatno usložnjava ovaj narativ. Naime, slikajući pozadinu i ruiniranost jednog društva, koja se kroz novinarsku profesiju itekako očituje, Imamović svom romanu priskrbljuje i jednu širu sliku. Iako je ovaj narativ usmjeren prije svega na Mirzinu priču, autor vještim postavljanjem pripovijesti u širi kontekst donosi pred čitaoca niz epizoda koje svjedoče razmjerama naše sveopšte propasti. Ali takođe, “Terorist” donosi i priču o ljubavi. Naime, ona u ovom romanu predstavlja onaj ključni zaplet koji ovu knjigu čini uspjelom književnošću. Najprije saznajemo za Mirzinu ljubav sa djevojkom Anom, koja gine tokom rata u BiH, da bi se nakon njegovog odlaska u Beč pojavila misteriozna Njemica Christine, koja uprkos svom bogatom bečkom djedu postaje Aiša i odlazi sa Mirzom u Siriju. Otkrivajući dio po dio Mirzine priče, iza koje se zrcali jedan uvjerljivo ispisan karakter junaka, pripovjedač postaje sve zbunjeniji, jer su svi razlozi kojima se nastoji razumjeti Mirzina odluka magloviti.

Razgovor sa Mirzom postaje tako sukob dva svijeta, jednog fanatično zagledanog u svetu misiju oslobađanja planete džihadom, i drugog koji nastoji proniknuti u ono što pokreće jedan takav fanatizam. Bilo bi neprecizno reći da pripovjedač osjeća simpatije prema svom poznaniku iz djetinjstva, ali kako se Mirzina priča usložnjava, kako se iznose sjećanja iz dana odrastanja u Tuzli, zrcali se i kod pripovjedača jedna ljudska zapitanost šta je je ono što je onog dječaka iz sirotinjske tuzlanske familije gurnulo u religijski fanatizam. Imamović u svom romanu nadilazi ono što je simplificirani pogled na dobrovoljačka ratovanja u drugim zemljama. Dakako da socijalni status u mnogo slučajeva određuje put ratnika, ali Mirzina priča ispripovijedana u romanu “Terorist” nije svodiva ipak samo na taj segment. Imamović izbjegava opšta mjesta u tom pogledu, nastojeći dati jednu precizniju psihologiju, čime Mirza postaje autentičan junak jednog vremena. Čovjek koji svoju slobodu prepušta u ruke jednog fanatizma, koji se pušta da ga nosi val jednog zanosa da se civilizacija sruši i vrati u doba barbarstva. Ili kako to kaže pripovjedač u ovom romanu: “Mirzu i dalje ne razumijem, i nisam uskraćen: za tim razumijevanjem nema potrebe. Mi smo neprijatelji, a on je za to neprijateljstvo, kao i za ono prema drugima, ‘u stanju uvijek pronaći razlog’. Ne želim se radi tog nekakvog razumijevanja koje možda može služiti umjetnosti, ali ne i stvarnost, pokušati staviti u njegovu poziciju, identificirati se i iz te perspektive sagledati bilo šta. Kao što se ne želim staviti u poziciju vojnika Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske što su u Srebrenici ubijali zarobljene muškarce za pet eura po muslimanskoj glavi. Ne vidim razlog, kao što između njih i njega, bez obzira na drugačije motive, ne vidim suštinsku razliku.”

Emir Imamović Pirke ispisuje u “Teroristu” zanimljivu pripovijest o jednoj iznimno aktuelnoj temi. Pri tome, što je također važno, Imamović koristi sve prednosti kako publicističkog, tako i književno-umjetničkog postupka da bi ispisao uvjerljivu priču i karaktere koji prevazilaze puki žurnalizam i uopštenu detekciju stanja stvari na ovim prostorima. Autor pri tome uspijeva stvoriti zanimljiv zaplet koji ovoj knjizi daje nužni okvir romanesknosti, što se u završnoj epizodi, kada Mirza bježi iz zatvora, zaokružuje u uzbudljivu pripovijest koja uspješno oživljava svoje junake. Mogla bi se Imamoviću zamjeriti pretjeranost u citiranju, tačnije direktni navodi koje o temi terorizma, ali i drugim aktuelnim temama posebno bosanskohercegovačke stvarnosti prenosi od drugih autora. U tom pogledu se, moguće je, moglo nešto više raditi na njihovom utapanju u narativ. Međutim, ako imamo na umu da je ipak riječ o romanu koji nosi predznak fikcijske publicistike, onda i funkcija česte citatnosti uglavnom dobija svoj smisao.

Sve u svemu, Imamović je napisao zanimljiv i uvjerljiv roman, kojim se i na planu detekcije, iako to ipak nije suštinski posao romana, ovdašnjih društveno-političkih užasa daju neke hrabre i precizne analize stanja stvari

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora