Topla ljudska priča i serija koja pomera granice
POSE

Photo: FX Network/IMDB

"Pose", u ime obitelji

Prošlog mjeseca nastala je mini-frka na internetu kad je urednik BBC-jevog humorističnog programa Shane Allen predstavio njihove nove sitcomove i skeč-emisije te naglasio težnju raznolikosti, kako u temama i likovima koje pokrivaju, tako i u izboru ljudi koji će raditi te serije. Netko je na to spomenuo Leteći cirkus Montyja Pythona, na što je Allen uzvratio: "Ako bi sada išli sastavljati tim za takvu seriju, on se ne bi sastojao od šest bijelih frajera s Oxbridgea nego bi bio raspon raznolikih ljudi koji odražava suvremeni svijet." 

Desničari diljem svijeta su naravno odmah popizdili ("Još malo pa neš više moć reć da si bijelac!" itd.), Terry Gilliam je iskoristio priliku da demonstrira kako je potpuni kreten ("Ne želim više biti bijeli muškarac, ne želim da me se krivi za sve što je loše na ovome svijetu. Odsad ću svijetu govoriti da sam crna lezbijka... Zovem se Loretta i ja sam BLT, black lesbian in transition"), a kolumnistica Guardiana Rebecca Nicholson je napisala ono što mislim da bi trebalo biti očigledno svakome kome je više stalo do zanimljivih televizijskih sadržaja nego do traženja svake moguće izlike za dizanje graje oko tzv. "terora političke korektnosti": "Kao što je Allen rekao, stvar je u nalaženju priča koje dosad nisu ispričane i neobično mi je kako je to ljudima prijeteće - a ne uzbudljivo."

Pose je savršeni primjer za to. Koautor serije Ryan Murphy ne samo da je prihvatio i pogurnuo scenarij pilota za seriju o njujorškoj ballroom sceni osamdesetih iz pera 36-godišnjeg afro-latino queer scenarista iz Bronxa Stevena Canalsa - scenarij koji su svi kojima ga je Canals prethodno nudio odbili - nego je i iskoristio svoj status TV-hitmejkera tako što je inzistirao da seriju uistinu i rade ljudi kakvima se ona bavi. Pa je tako u stvaranju Posea sudjelovalo 108 trans glumaca i ostalih članova ekipe, serija broji trideset i jednog LGBTQ lika, a Janet Mock je ušla u povijest kao prva nebjelačka trans žena koja je zaposlena da bude dio jednog writers rooma i prva koja je napisala i režirala epizodu jedne TV-serije.

I rezultat je potpuni dobitak za gledatelje, bili LGBTQ ili ne. Onima koji nisu, serija će - za početak - biti jako informativna: šira javnost je s ballroom scenom upoznata uglavnom samo preko kultnog dokumentarca Paris Is Burning, i jako malo ljudi uopće zna za tu underground scenu njujorških balova na kojima su se trans, gej i queer ljudi, mahom crnci i Latinosi, takmičili u različitim modnim kategorijama te predstavljali svoje Kuće, zajednice u kojima su Majke ili Očevi pružali krov nad glavom i roditeljsku skrb mladeži koju su njihove izvorne obitelji odbacile i otjerale na ulicu. 

A taj svijet zatim otvara prostor za pričanje priča kakve još nisu ispričane na televizijskom ekranu, od toga kako mladi kreativci koje je društvo odbacilo na krajnje margine samo radi kombinacije njihove boje kože i seksualnosti koriste tu kreativnost kako bi preživjeli i pazili jedni na druge, pa sve do, primjerice odnosa trans žena s cis-muškarcima koji se pale na njih, ali samo i isključivo ako i dalje imaju muške genitalije. Na sve to onda još dolazi i autorski pečat Ryana Murphya, njegov vizualni barok te stil pripovijedanja koji je, koliko slojevit, toliko i uvijek pitak i pristupačan: serija jest o LGBTQ ljudima i za LGBTQ ljude, ali je i sama po sebi toliko vrhunski napravljena, toliko srčana i univerzalna u svojim emocijama da je s užitkom može gledati manje-više svatko tko nije, ono, Ivica Šola.

Ili bi bar tako trebalo biti, jer gledanost dosad... i nije baš bila senzacionalna. Ilitiga, u usporedbi s drugim serijama kanala FX, Pose ima približno iste brojke kao i nikad prežaljeni Terriersi, otkazani nakon jedne sezone; brojke do kojih su The Americansi potonuli tek u petoj sezoni, iako im je još od skoro samog početka visila sjekira nad glavom... No Pose je, nasreću, ipak dobio zeleno svjetlo za drugu sezonu, i u jako je dobroj poziciji da stekne novu publiku: gledanost jest bila mala ali je i bila konzistentna (sedma epizoda, recimo, ima gotovo u dlaku iste brojke gledanosti kao i pilot - koji je u velikoj većini slučajeva daleko najgledanija epizoda prve sezone neke serije), što dovoljno govori em o držanju razine kakvoće, em o tome koliko serija puno znači onima koji je gledaju. A finalna osma epizoda je ujedno bila i najgledanija epizoda sezone, što će ga reći da je miks entuzijastične usmene predaje i kritika koje seriju opravdano nazivaju revolucionarnom počeo određivati svoje.

Pa vjerujem da će ubrzo i još puno drugih otkriti ovu predivnu seriju! Kao što rekoh - ako ništa drugo, to je serija Ryana Murphyja i bit ćete zabavljeni i dirnuti ovako i onako. Ima odličan soundtrack manje poznatih, te poznatih ali neizlizanih hitova iz osamdesetih. Scene takmičenja na balovima su izuzetno živopisne, pače spektakularne. I kao gledatelji dođete na bal, a ostanete radi KućePose je u duši topla obiteljska drama i odmah će vam prirasti srcu i majka Blanca i njezina djeca iz Kuće Evangeliste. 

Jer Pose je serija koja jako, JAKO voli svoje likove. A pošto je riječ o likovima iz jedne poprilično ranjive skupine društva, koja je u osamdesetima bila izložena kako marginalizaciji i nasilju tako i epidemiji AIDS-a - neizbježno je da će im se morati dogoditi neke loše stvari, koliko god mi svim srcem željeli da im se ne dogode. Kako se onda mogu pomiriti naše lijepe želje s neumitnim odrazima ružne stvarnosti? 

Pa, tako da se stalno balansira između vedrine i mraka - ali s naglaskom na vedrini. Pose ne zazire od prikazivanja traumatičnih događaja, ali je svjestan da nam ne mora nabijati na nos baš svaki eksplicitni detalj svakog od tih događaja. Svjestan je da dolazi na televizijsku scenu u trenutku kada je, unatoč sve većem broju LGBTQ likova u serijama, bury your gays i dalje uvriježeno pravilo TV-produkcije. Svjestan je da ne zatvaramo nužno oči pred užasom i nepravdom, ali i da gledamo jer prije svega želimo vidjeti kako Kuća Evangeliste osvaja trofeje, kako Blanca trijumfira, kako njezina djeca prosperiraju jer je Blanca najbolja majka kojoj je duboko stalo do njihove dobrobiti i zna što je točno potrebno svakome od njih da postanu bolji i sretniji ljudi. Mislite da ovo zvuči patetično? Pogledajte seriju pa mi recite onda što mislite.

I dok prvih sedam epizoda Pose održava taj balans između vedrine i mraka, u finalnoj osmoj klackalica ipak biva osjetno pogurnuta na jednu stranu... Ne mogu reći koju bez spojlanja, spojlao bih već i da kažem jesam li pustio suzu od tuge ili suzu radosnicu - ali znajte da je suza bilo.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt

Oceni 5