Čovek koji je voleo Ingvea
Done 05 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Poslednja ljubavna priča van interneta

„Brus Springstin je ime koje obećava, dvadesetogodišnja Selin Dion iz Kanade je pobedila na Evroviziji, a za R.E.M. će uskoro čuti i mnogi koji ne slušaju indi-rok… Nema te osobe koja nije gledala ’Poslednjeg kineskog cara’, svi su saglasni da je Tom Kruz brutalno dobar u filmu ’Rođen četvrtog jula’, dok ’Pele osvajač’ predstavlja vrhunac skandinavskog filma.“

Te godine lansiran je svemirski teleskop Habl, u Švajcarskoj je stvoren WWW i napravljena prva web stranica, predstavljen je Windows 3.0, Gorbačov je dobio Nobelovu nagradu za mir, Margaret Tačer je napustila vladu posle jedanaest godina vladavine, četrdeset metara ispod Engleskog kanala, prvi put posle ledenog doba, kopnom su spojene obale Evrope i Britanije, oslobođen je Nelson Mendela, krivi toranj u Pizi zatvorene je za posetioce, Nemačka je postala svetski šampion u fudbalu…

Svet još nije upoznao EU, Bila Klintona i Moniku Levinski, Harija Potera, Prijatelje, Titanik, Petparačke priče, Park iz doba Jure, Seks i Grad, Moj takozvani život, autovanje Elen Deženeris, dečačke i devojačke bendove, Britni Spirs, tamagučije, smrt princeze Dajane i Kurta Kobejna, Fotošop, Gugl, DVD, Soni plej stejšn…

„Nemamo mobilne telefone, ali postoje imućni očevi koji se vozikaju unaokolo sa bežičnim telefonima u automobilima. Retko ko ima računar kod kuće i koristi ga za nešto drugo osim za igranje igrica, ali se po kancelarijama pisaće mašine uveliko zamenjuju kompjuterima i ljudi idu na večernje kurseve računara. A došlo je i krajnje vreme da se gramofonske ploče zamene cd-ovima.“

Takva je bila ta 1990.

Bio je to kraj jedne, hladnoratovske ere i blokovske podeljenosti, a početak ekspanzije neliberalnog kapitalizma i permanentnih ekonomskih kriza koje će ga slediti.

Ništa drugačije nije bilo ni u Stavangeru na jugu Norveške u kome je živeo, tada gimnazijalac, Jarle Klep, junak romana „Čovek koji je voleo Ingvea“ autora Turea Renberga (sa norveškog preveli Dušan Zdravković, Jelena Rovčanin, Nataša Krsmanović, Marina Krdžavac i Bojana Maksimović, a objavila „Kovačnica priča“).

Jarle je imao sve – najboljeg druga, pank bend, omiljene plejliste, najlepšu devojku na svetu, uobičajenu tinejdžersku mržnju i gađenje prema celom svetu, muzičke ambicije, antikapitalističke političke stavove, dugu masnu kosu, bubuljice i ceo svet pred, i pod, sobom.

Da je rođen godinu-dve kasnije Jarle bi nosio dukserice sa kapuljačama, slušao bi hip-hop i trens, imao bi kratku kosu i koristio bi hemijske stimulante. Ali kao dete svog doba, on još uvek nosi, uske, kožne stvari, pušta kosu, sluša pank i duva travu.

„Imam devojku, prilično sam arogantan, mislim da sve najbolje znam i mislim da je preko 80% mojih vršnjaka gomila imbecilnih konzervativnih tupsona i budala. Ako sam protiv nečega onda je to EEZ, ako nešto ne volim, onda su to vernici, pogotovo mladi, članovi pokreta ’Ten Sing’, a ako nešto mrzim, onda su to komercijala, nedostatak ekološke svesti, hitovi sa top-lista i kapitalizam.“

A onda se, na početku drugog polugodišta te kobne godine, pojavio On. Ingve. Novi učenik. Čini se da se Jarle do ušiju zaljubio. Naprosto mora da ga gleda, da ga upozna, da bude sa njim u društvu, da bude sa njim. Totalno je pošandrcao za novim dečkom. Međutim, ako želi da uvede Ingvea onda mora da sruši stari svet, da uspostavi nove odnose sa ljudima, rasturi neke veze, postavi neka nova pravila… Ne smemo zaboraviti da je u pitanju 1990. godina, godina koja je vesnik promena.

Naravno da će nastati haos. Tinejdžeri su i onako u haosu, a tek će ovo dovesti do eskalacije i onako haotičnog života mladog pankera i pobunjenika.

Kao i ceo svet, i njegov život više nikada neće biti isti.

Ono što Jarle ne zna jeste da i Ingve ima svoju tajnu. Tajnu koju veoma dobro skriva.

Kroz priču o Jarleu i njegovim mladalačkim ljubavnim mukama, Renberg nam priča pomalo nostalgičnu priču o jednom vremenu, prelomnim godinama u kojima smo ostavili mnoge društvene i socijalne odnose, a prigrabili neke druge vrednosti. Jarlea odgaja majka koja je upravo ostala i bez muža i bez posla. Otkaz i razvod nisu bili tako uobičajeni u to doba. Međutim, upravo je to bio početak kraja tradicionalnih porodičnih odnosa i socijalne države kakve smo do tada poznavali i naziranja novih, drugačijih porodica i pristupa životu.

Roman nije namenjen samo mladima, već svim generacijama, a naročito onima koji žele da se ponovo osvrnu na to vreme.

U pitanju je prvi od četiri romana o Jarleu Klepu koji je Renbergu 2003. godine i doneo proboj na književnu scenu. Osim ovih knjiga, on piše i knjige za decu kao i scenarija za filmove. Njegova dela su prevedena na više jezika, a neka od njih su i ekranizovana. „Čovek koji je voleo Ingvea“ kod nas je prvi put prikazan na Festivalu evropskog filma na Paliću.

„Čovek koji je voleo Ingvea“ je roman koji nas vraća u neko drugo vreme, ali sentiment nije njegov glavni adut već začin, univerzalne priče o mladosti, ljubavi, prijateljstvu, muzici, ali pre svega o porodici i društvu i o tome kako konkretne političko-ekonomske promene utiču na prilagođavanje novim okolnostima.“

Čitanje ove knjige stariji mogu iskoristiti da se sa setom podsete na vreme koje su ostavili iza sebe, a mladima da se upoznaju sa ljubavnom pričom u kojoj nije bilo interneta, mobilnih telefona, vajbera, vatsapa, mesindžera, instagrama, tiktoka, storija…

*Tekst objavljen u magazinu Optimist

Oceni 5