Artur Kestler: Autobiografija (6)
Vaima 01 S

Photo: Pinterest

Poslednje letovanje vajmarskih komunista

Po povratku sa ekspedicije, sa raznih strana Evrope počeli su da mi pristižu pozivi za predavanje. Imajući punih šest nedelja odmora pred sobom, opremljen dnevnikom ekspedicije i slajdovima krenuo sam na predavačku turneju po Nemačkoj, Danskoj, Švedskoj i Holandiji. Kada sam se vratio u Berlin, septembra 1931, Ulštajnovi su mi ponudili mesto stranog redaktora kao i mesto zamenika glavnog urednika u B.Z. am Mittag - najtiražnijim večernjim novinama u Nemačkoj - a uz to sam mogao i dalje da obavljam posao urednika naučne rubrike u Vossische. Prihvatio sam njihovu ponudu. Bila je to neobična - a možda i simbolična - kombinacija poslova koja je za sobom povlačila ne baš ugodnu obavezu napornog rada, ali i veliku platu i sasvim dovoljno profesionalnog zadovoljstva. Potrajalo je tako nekih  devet meseci; negde sredinom ovog razdoblja zvanično sam pristupio Komunističkoj partiji.

Političke razloge koji su me naveli na ovaj korak već sam objasnio u prethodnim poglavljima. Čudnovato datiranje krajnje odluke puno je teže objasniti. Ono pada u razdoblje najvećih primanja u čitavoj mojoj karijeri. Izgleda sasvim logično da neko iz očaja priđe revolucionarnom pokretu, zato što nema ni kore hleba, zato što je neuposlen i razočaran. Ali meni je išlo sasvim dobro u tom trulom buržoasko-kapitalističkom svetu; zapravo, nikad bolje. I možda se upravo time objašnjava vreme moje odluke.

Uvek sam priželjkivao da napišem nastavak Lafontenove basne o lisici i grožđu. Nesrećnoj lisici se njeni prijatelji neprestano podsmevaju zbog grožđa, usled čega se kod nje pojavio kompleks inferiornosti. Iz noći u noć, dok se njene družbenice zabavljaju krađom slatkih debeljuškastih kokoši, ona krišom nastoji da savlada veštinu veranja. Posle nekoliko nedelja, po cenu najvećih napora, polazi joj za rukom da se konačno domogne grožđa - ali samo da bi otkrila da ono zbilja jeste kiselo, kao što je i sama od početka tvrdila. No, ko će joj sada verovati na reč? Čak ni ona sama sebi više ne veruje. Grožđe vremenom postaje njena opsesija. Da bi okusila to nesrećno voće  mora se do njega ispentrati, a ceo smisao te rabote leži u njenoj želji da se uveri koliko je grožđe zbilja kiselo. Na ovoj dijetalnoj ishrani sve više i više slabi i posle jednog nervnog sloma umire od čira na želucu.

Ova priča ima za cilj da slikovito prikaže svu tragiku raznih snobova i karijerista. Rafinirani snob á la Prust ili Ivlin Vo (Waugh) vrlo dobro zna da su vojvotkinje najčešce kisele i dosadne, ali se, svejedno, mora "hraniti" njihovim prisustvom kako bi sebi dokazao da one ipak nisu nedostižne. Isti je slučaj i sa svim alpinistima što su osuđeni na kusanje kiselih plodova sve do sudnjeg časa.

Po povratku sa Arktika najednom sam se osetio oslobođen od te grčevite prinude i impuls da spalim sve mostove za sobom ponovo se ispoljio. Pobegao sam od kuće pred samo diplomiranje. Sada sam išao naslepo, što pre ili kasnije neminovno mora dovesti do gubljenja posla - a samim tim i do otvaranja novih puteva za odlazak.

Opisao sam svoju odluku od pre sedam godina da napustim studije kao nešto što se graniči sa samim apsurdom, kao poriv i želju da iskočim iz šina po kojima je izgledalo da će se kretati moja sudbina, poput voza, od stanice do stanice. Ovog puta mi je pri ruci bio još bolji alibi. Sve je govorilo u prilog tome da se Vajmarska Republika nalazi na pragu građanskog rata. Pokazalo se, međutim, da je iracionalni impuls koji me je nagnao da odbacim plodove dosadašnjih godina rada bio potpuno racionalan u svetu masovnog ludila. Da sam kojim slučajem postupao razumno, najverovatnije bih završio u nekom od krematorijuma Aušvica. Tragični plan o koji se naslanja svet u burnim vremenima sazdan je na logici sasvim drugačijoj od prostog razmišljanja sa trivijalnog plana. Za običnog građanina je teško, ako ne i nemogućno da izvrši prelaz s jednog plana na drugi; on pasivno podnosi besmisao povodnja, ratova i revolucija, dok su s druge strane raznorazni avanturisti, umetnici i ostale emocionalno neuravnotežene osobe - sviknute na život duž neizvesne linije ukrštanja tragičnog i trivijalnog plana - u stanju da bez najmanjih poteškoća izvedu skok s jednog plana na drugi. Izgleda kao da oni iz svake katastrofe izlaze dodatno osnaženi; njihova ludost je njihov anđeo čuvar.

Molbu za članstvo u Komunističkoj partiji podneo sam 31. decembra 1931; novi život trebalo je da otpočne sa novom kalendarskom godinom.

U komunizam sam  ušao, da citiram Pabla Pikasa, "kao što se ulazi u izvor bistre sveže vode", a iz njega izašao puzeći četvoronoške, kao sto se izlazi iz reke kontamirane ostacima poplavljenih naselja i truplima podavljenih. To je, ukratko, moja povest u razdoblju između 1931-38. i između moje 26. i 33. godine.

Sedam meseci pošto sam pristupio Partiji, emigrirao sam iz Nemačke u sovjetsku Rusiju. Ovih sedam prelaznih meseci podeljeni su na dva perioda. Tokom prvog bio sam tajni član Partije; tokom drugog, javni.

Pismenu molbu za ulazak u KP Nemačke (Komunistische Partei Deutschland) poslao sam Centralnom komitetu. Odgovor sam dobio već posle nekih deset dana u vidu jednog pomalo misterioznog pisma, otkucanog na mašini i potpisanog sasvim nečitko, a u kojem su me pozivali "povodom Vašeg predloga od 31. septembra" da se sastanem sa "predstavnikom naše firme" u kancelarijama fabrike papira "Snajdermul" u Berlinu.

Čovek s kojim sam se u zakazano vreme i na ugovorenom mestu sastao bio je her Ernst Šneler, šef odseka za propagandu i agitaciju (AGITPROP) Nemačke KP i, istovremeno, vođa jednog od tajnih obaveštajnih aparata Kominterne. Šneler je pored toga, bio i Reichstagsabgeordneter, član nemačkog Parlamenta. Nije bilo ničega čudnog u tome da neko vodi dvostruki život visokog funkcionera i tajnog zaverenika. Veliki broj članova KP živeli su i još žive, da se poslužim francuskim argoom, á cheval - istovremeno u dva sveta. Nije bilo razloga da se neko od njih toga stidi. Iskoristiti u potpunosti ustavne slobode jednog buržoaskog društva radi njegovog uništenja predstavlja elementarnu marksističku dijalektiku.

Sastao sam se dva puta sa Ernstom Šnelerom, a nakon toga nikad ga više nisam video. Pet godina kasnije umro  je u nacističkom zatvoru, gde je služio petogodišnju kaznu prisilnog rada. Delovao je nekako neugledno, bio je stidljiv, mršav, koščat čovek duguljasta lica i zbunjena osmeha. Kazao  mi je da je vegetarijanac i da se uglavnom hrani svežim voćem i povrćem; takođe, da ne čita nijedne druge novine osim partijskih. U početku sam ga držao za ograničenog birokratu, ali je ubrzo zatim moja početna uzdržljivost prerasla u poštovanje prema njegovom tihom i mudrom načinu izlaganja. Saopštio sam mu da želim da napustim posao i da otputujem za Rusiju kao traktorist; za svega nekoliko sati Šneler je uspeo da me ubedi kako ću biti korisniji Partiji ako moje članstvo ostane u tajnosti a ja nastavim i dalje da obavljam posao novinara, utičući u granicama svojih mogućnosti na uređivačku politiku lista i proturajući Partiji svaku informaciju do koje dođem. Partija, protumačio mi je, bez obzira na to što još uvek uživa sve povlastice legalnosti, biće po svoj prilici stavljena uskoro van zakona i moraće da se skloni u ilegalu. U tom bi slučaju pojedinci slični meni, koji zauzimaju visoke položaje i na sebi nemaju ni mrlje sumnje, bili od neizrecivo većeg značaja kad je u pitanju borba protiv fašističke i imperijalističke agresije. Svaka pojedina reč s njegove strane zvučala mi je do te mere uverljivo da sam bio pridobijen već pri prvom susretu s njim i, na taj način, iako ne baš potpuno svestan toga, postao sam član obaveštajne mreže Kominterne.

Prilikom našeg drugog i poslednjeg sastanka Šneler mi je predao partijsku knjižicu na ime Ivan Štajnberg. U njegovom društvu nalazila se i neka devojka zapuštenog izgleda po imenu Pola, koja je služila kao veza sa mojim budućim pretpostavljenim u aparatu, Edgarom. Tako sam se od trenutka pristupanja Partiji našao zaronjen u svet urotničkog sumraka, u svet naseljen "Edgarima" i "Polama" bez imena i adrese - nestalnim, neuhvatljivim bićima poput fosforescentnih kreatura iz morskih dubina.

Edgar i Pola bili su moja jedina veza sa aparatom. Obično smo se sastajali u mom stanu gde je Pola za pisaćom mašinom kucala informacije koje bih pribavio, dok je Edgar šetao gore-dole po sobi i povremeno, kad bi to našao za shodno, postavio neko pitanje. Bio je vitak i golobrad, nasmešeni mladi čovek tridesetih godina, plav, otvorenog lica i poštenih očiju.

Njegovo pravo ime otkrio sam tek posle nešto više od dvadeset godina u sledećoj fusnoti iz knjige Aleksandra Vajsberga Zavera tišine:

U knjizi Bog koji je izneverio A. Kestler pominje čoveka po imenu Edgar (...) "Edgar" je bio radnik revolucionar iz Hamburga. Bio je pristojan mladić i dobar drug. Sreo sam ga 1936. u Moskvi, gde je zauzimao visoko mesto u obaveštajnoj službi Crvene armije (...) Već dugo vremena GPU i Ratni komeserijat borili su se za kontrolu nad ovom važnom tajnom organizacijom. Od trenutka hapšenja Tuhačevskog, GPU je dobila odrešene ruke. Opozvali su skoro sve tajne obaveštajce izvan granice i uhapsili ih. Fric Burde je bio na dužnosti u obaveštajnoj službi Crvene armije i kada su ga zajedno sa ostalima pozvali, rekao je svojim prijateljima da putuje u sigurnu smrt, ali da drugog izlaza nema.

Ne znajući za sudbinu što ga je zadesila, ja sam deset godina kasnije iskoristio "Edgara" kao model za "Bernarda", mladog naci-agenta u romanu Dolazak i odlazak. Pokušao sam da zamislim prijatnog i privlačnog nacistu koji će osvojiti čitaočevu simpatiju - i uhvatio sebe kako opisujem ponašanje nasmešenog Edgara, komuniste. Svoju ulogu je izvrsno odigrao.

Moji kontakti sa aparatom ostali su periferni i posle dvadesetak dana neslavno se završili. U svojstvu stranog redaktora u B.Z. am Mittag imao sam pristup praktično svim poverljivim političkim dokumenata koji su se slivali u Ullsteins, taj važni nervni centar Vajmarske Republike. Moj asistent na novom poslu bio je dvadeset jednogodišnji fon E., sin penzionisanog nemačkog ambasadora. Kako je među nama bila razlika od svega pet godina, brzo smo se sprijateljili; propovedao sam fon E.-u marksističko učenje, čime sam u njegovim očima, saglasno ulozi koju su izvesni ljudi odigrali u mom životu, prerastao u oličenje svojevrsnog gurua. Posle dve-tri nedelje mladić je već toliko uznapredovao da je mogao poslužiti našim ciljevima. U posetu fon E.-ovim dolazili su članovi nemačkog generalštaba i diplomatskog kora; dužnost mog mladog prijatelja sastojala se u tome da pomno prati sve razgovore i da mi prenosi sve što bi moglo biti od nekog značaja - u prvom redu informacije o "pripremama za osvajački rat protiv Sovjetskog Saveza od strane Nemačke i ostalih imperijalističkih sila".

Par nedelja sve je teklo glatko. Onda se mladi fon E. iznenadno pokajao i posle jedne neprospavane noći postavio mi ultimatum: izneće na videlo našu izdajničku delatnost ili će u suprotnom oduzeti sebi život. Sastavio je već pismo sa celovitim priznanjem, adresirano na direktora firme; pismo će međutim predati isključivo uz moju saglasnost. Spustio je poveće, rukom pisano pismo na moj sto.

Logički, ovaj je zahtev bio besmislen. Pravno, nismo napravili nikakav kažnjivi prekršaj. Niti smo obelodanili kakvu vojnu tajnu, niti smo ustupali politička dokumenta za novac. Fon E. mi je samo prenosio sadržaj nevezanih razgovora, što bih ja zatim prosledio dalje do svojih polit-poznanika. Ali, ovi argumenti nisu niukoliko delovali na mladog čoveka. Biti komunist ili socijalist jedna je stvar, kazao je; predati određene informacije agentima stranih sila nešto sasvim drugo. To je izdajstvo; gledano s formalne strane, bili mi špijuni ili ne, on ovo ne može više izdržati. Sve dok ne dobije od mene saglasnost za neopozivo priznanje, njemu je nesnošljiva i sama pomisao da dalje živi.

Mladog fon E.-a nisam uzimao sasvim ozbiljno, niti sam mogao sebe da ubedim u realnost tog prizora. Dečak koji je stajao kraj mog pisaćeg stola - odbio je da sedne - delovao je zbilja užasno, sa modrim podočnjacima na bledom licu i sa crvenim podnadulim očima. On je možda nesvesno dramatizovao celu situaciju, a ovaj osećaj samodramatizacije nije mi bio nepoznat. S druge strane, izgledao je sasvim sposoban da pretnju provede u delo i zbilja oduzme sebi život. Njegov zahtev u pogledu neodložnog uručenja pisma bio je smešan i apsurdan. Uprkos tome, složio sam se bez ikakvog daljeg objašnjavanja - i ne pročitavši pismo koje će jednom zauvek zapečatiti moju profesionalnu karijeru i moju korisnost za aparat.

Jedino razumno rešenje bilo je da se pismo pažljivo pročita i da se o njegovoj sadržini podrobno porazgovara; preko značenja pojedinih stavova da se pređe, značaj pojedinih ismeje a sve ostalo bezazleno objasni; da se pomete i zabašuri stvar, da se mladi fon E. napravi budalom, a potom dobije na vremenu zahtevom da o svemu još jednom dobro razmisli. Uz izvesnu dozu psihologije i ubeđivanja možda sam i mogao naterati mladog čoveka da problemu pristupi iz drugačijeg ugla, pri čemu bi se grube konture činjenica rasplinule u sumnji i dijalektičkoj izmaglici. U krajnjem slučaju, ako baš i ne bih uspeo da zadržim nameštenje sačuvao bih makar vezu s aparatom prihvativši borbu i poričući optužbe fon E.-a. Ali, začudo, nisam nalazio u sebi snage da se s njim objašnjavam. Ceo je prizor imao nestvarni ukus sna; vrativši pismo nazad u fon E.-ov džep i rekavši mu neka ga uruči s mojim blagoslovom i da se nosi bestraga, delovao sam sa nekom snenom unutarnjom sigurnošću koja me je činila ravnodušnim prema posledicama.

Bio sam pripravan da žrtvujem svoju budućnost kada je reč o Partiji, međutim ne i da je odbacim na ovako krajnje nepromišljen način. Pa ipak, sada, na odstojanju od dvadeset godina, ne mogu se oteti utisku kako je ta moja spremna saglasnost sa fon E.-ovom denuncijacijom i okončanjem karijere bila samo prividno lišena smisla. Izgleda da se u odsudnim prilikama ljudsko delovanje podređuje nekoj logici sasvim drugačijoj od onog razmišljanja sa "trivijalnog plana". Kada se osvrnem na svoju prošlost, vidim slepog čoveka koji se kuckajući štapom probija kroz gungulu pločnika, dok za njim na dugoj, labavoj uzici rasejano kaska njegov pas, za koga bi se po svemu moglo reći da čoveku nije ni od kakve pomoći. Ali, u onom najkritičnijem času kada čovek treba da pređe ulicu, kada štap, dakle, postaje beskoristan, slepac oseća blagotvorni trzaj kaiša u ruci i zna da ga ponovo vode njegove "druge oči".

U ovom neobičnom slučaju blagoslov te druge, nerazumne logike ubrzo je postao vidljiv. Moj besmisleni gest prema fon E.-u sačuvao me je od bliske opasnosti da postanem punopravni aparatčik - što je uobičajeni naziv za agenta u partijskom žargonu.

Ne tako davno pre mog fijaska Edgar mi je predložio da otputujem za Japan kao novinski dopisnik, pri čemu bih i dalje radio za aparat. Pristao sam bez razmišljanja, i mada se ta zamisao nikad nije ostvarila, neki sličan zadatak iskrsnuo bi pre ili kasnije. Kako sam još bio amater koga je nosila spoljna matica vrtloga, to bih za nekoliko nedelja ili meseci neizbežno bio uvučen u zonu iz koje nema povratka. Zahvaljujući priznanju fon E.-a, izgubio sam ne samo posao nego i svaku upotrebljivost za aparat - ovo poslednje na takav način kakvim sam Edgaru i Šneleru jasno pokazao svoju potpunu beskorisnost što se tiče konspirativnog rada. Bez ikakvih ceremonija digli su ruke od mene.

Nije prošlo nekoliko nedelja od fon E.-ovog uručenja pisma, a Ulštajnovi su mi dali otkaz pod izgovorom da smanjuju broj osoblja, ponudivši mi novac u gotovu za preostalo vreme našeg zajedničkog ugovora. Ni jednom rečju nisu pominjali fon E.-a ni Komunističku partiju, želeli su da izbegnu skandal. Isto je tako postupila i Partija; Edgarove instrukcije glasile su da pristanem na pogodbu i da ne preduzimam ništa na svoju ruku.

Izuzev jednom, nisam se više nikad video s njim ni s Polom. Polu će kasnije ubiti esesovci u Ravensbruku. Edgarovu i Šnelerovu sudbinu već sam naveo.

Izgubivši posao, oslobodio sam se okova buržoaskog sveta; izgubivši korisnost za aparat, više nije bilo ni najmanjeg razloga da se moje članstvo drži u tajnosti. Otkazao sam apartman u luksuznoj četvrti Noje Vestend i iznajmio stan u jednoj zgradi na Boner Placu, poznatijem kao Crveni blok, pošto su tamošnji stanari najvećim delom bili siromašni pisci i umetnici radikalnih stavova. Ovde sam stupio u oblasnu komunalnu ćeliju i najzad stekao pravo da nesmetano vodim život običnog člana Partije.

Naša ćelija je bila samo jedna među hiljadama u Berlinu i jedna od nekoliko stotina hiljada osnovnih ćelija tajne komunističke mreže u celom svetu. U svim zemljama gde rad komunističke partije nije bio zabranjen organizovale su se legalne ćelije, a u zemljama gde je komunizam bio stavljen izvan zakona, umesto većih legalnih ćelija organizovale su se "grupe od pet" ili "grupe od tri". Pojam "ćelija" nije samo metaforičan; to su zaista žive, pulsirajuće ćelije unutar ogromnog i razgranatog organizma, ćelije usklađene po svojoj funkciji, vođene hijerarhijski organizovanim nervnim centrima i podložne raznoraznim bolestima: titoističkom virusu, buržoaskoj infekciji i trockističkom kanceru. Ulogu belih fagocita vršili su različiti odbrambeni mehanizmi Partije, počev od Centralnog Komeserijata pa do GPU.

Našu je ćeliju sačinjavalo dvadesetak članova. U nama je stalno bila prisutna svest o tome da smo samo jedna jedinka od miliona sličnih u okviru veće, organizovane i disciplinovane celine. Bilo je među nama nekolicina litteratuers, kao što su Alfred Kantorovič i Maks Šreder, zatim psihoanalitičar Vilhema Rajha (koji je napustio Partiju 1933. a sada je direktor Centra za orgonsko istraživanje u Rengelaju, država Mejn, SAD), nekoliko intelektualno ambicioznih devojaka, nekoliko glumaca iz avangardnog pozorišta Mišolovka, jedan agent osiguranja i desetak radnika. Pošto smo mahom bili intelektualci naša ćelija je bila atipična po sastavu, ali stoga potpuno tipična po funkciji, to jest po svakodnevnim poslovima i zadacima koje smo izvršavali.

Deo naših aktivnosti bio je legalan a drugi deo ilegalan. Zvanično, ćelija se okupljala jednom nedeljno, ali je veći broj članova održavao svakodnevne kontakte među sobom. Službeni sastanak redovno je započinjao političkim časom koji bi držao čovek iz Oblasnog komiteta (ili vođa ćelije, po uputstvima iz Komiteta), a predavanje je imalo zacrtan smer koji je stajao u najužoj vezi s tekućim problemima dana. Iza toga je sledila diskusija, ali diskusija posebne vrste. Najosnovnije je pravilo komunističke discipline, u slučaju kad je već odlučeno da se usvoji određena linija o nekom problemu, da svaka kritika te i takve odluke postaje zastranjenje i sabotaža. Teorijski, diskusija je dozvoljena pre nego što se donese konačna odluka; u praksi, međutim, odluka se donosila na vrhu, bez prethodnih rasprava sa bazom.

Jedan od slogana Nemačke KP glasio je: "Linija fronta nije mesto za diskusiju". U drugom se kaže: "Gde god da se komunist nalazi, on je uvek na liniji fronta". Tako su se sve naše rasprave odvijale u znaku unapred postignute saglasnosti.

Poslednje leto Vajmarske Republike značilo je za Partiju prelazni period, pripremali smo se za ilegalni rad i, shodno tome, vršili pregrupisavanje naših kadrova. Pošto nam je delatnost mogla biti zabranjena preko noći, ništa nismo smeli prepustiti slučaju. U času prinudnog povlačenja u ilegalu partijske ćelije bi se rasformirale, a njihovu ulogu širom zemlje preuzele bi nove jedinice, "petorke". Ćelije sastavljene od deset do trideset članova bile su odveć glomazne za tajnu delatnost jer su se unutar njih s lakoćom mogli uvući agenti provokatori i doušnici. Rasturanje kadrova po "petorkama" povlačilo je za sobom i odgovarajuće smanjenje rizika. Jedino je vođa grupe znao identitet i adrese ostala četiri člana; jedino je on bio u stalnoj vezi sa sledećim višim nivoom u partijskoj hijerarhiji. U slučaju da bude uhapšen, mogao je da oda samo četiri čoveka iz grupe i svog čoveka za vezu.

I dok je naša ćelija uveliko dejstvovala, mi smo bili tajno raspoređeni po "petorkama", pri čemu je cela zamisao bila podređena osnovnoj ideji da se ljudstvu jedne grupe uskrati mogućnost uvida u sastav ostalih grupa. No kako smo svi živeli kao susedi u bloku, nije bila tajna koja se grupa u čijem stanu sastaje; nikakvo čudo onda što su, one noći kad je zapaljen Rajhstag i kad je Gering zadao smrtni udarac Partiji, naše grupe bile u potpunom rasulu, a celokupna brižljivo planirana organizacija pretrpela slom širom Rajha. Divili smo se konspirativnoj genijalnosti naših vođa; iako smo na sastancima redovno razrađivali razne materijale o sredstvima dizanja pobune i o vođenju građanskog rata, naše kritičke sposobnosti behu utrnule do te mere da su nam potpuno izmakle iz vida katastrofalne posledice tog plana. Vršenje priprema za dugo skrivanje u ilegali, u raspršenim grupicama, moglo je da znači samo to da su naše vođe unapred prihvatile pobedu nacista kao neumitnu. A rasturanje ljudstva po manjim grupama ukazivalo je na to da Partija neće pružati otvoreni, oružani otpor Hitlerovom dolasku na vlast, već da se umesto toga sprema za sporadične borbe manjih razmera.

Međutim, nas obične članove Partije tada nije bilo briga za to. Tokom onog dugog, sparnog leta mi smo vodili naše glasovite borbice sa nacistima. Teško da je i jedan jedini dan u Berlinu mogao da prođe bez jednog ili dvojice ubijenih. Mesta najžeščih okršaja bila su Bierstuben, zadimljene male pivnice po radničkom okrugu. U ponekoj od njih okupljali su se nacisti, a neke su služile kao naše sastajalište (Verkehrslokale). Zaći u pogrešnu pivnicu značilo je drznuti se među neprijateljske redove. S vremena na vreme nacisti bi osuli paljbu po nekom od naših Verkehrslokale. Radili su to u klasičnom čikaškom stilu: grupa esesovaca lagano vozi pored taverne, puca kroz prozore, a onda nestaje vratolomnom brzinom. Posedovali smo neuporedivo manje automobila nego oni i za odmazdu smo se koristili ukradenim kolima ili kolima pozajmljenim od nekog našeg simpatizera. Ljudi zaduženi za taj posao bili su iz redova RFB (Roter Frontkampfer Bund), Lige komunističkih ratnih veterana. Pozajmio bih svoja kola nekim drugovima koje dotle nikad nisam video i vozilo bih dobio nazad posle nekoliko časova; niti sam ja postavljao suvišna pitanja, niti su oni nešto objašnjavali. Radilo se o malenom, otvorenom crvenom fijatu, nimalo podesnom u te svrhe, ali niko sem mene nije imao kola u našoj ćeliji. Ona su predstavljala poslednji relikt moje buržoaske prošlosti; sada su pak služila kao oruđe proleterske revolucije. Polovinu svog vremena provodio sam vozikajući ova kola na raznim zadacima: raznoseći pamflete i letke, prateći izvesna nacistička vozila čije bi nam brojeve dostavili ili delujući kao obezbeđenje. Jednom prilikom trebalo je da prevezem celokupnu opremu ručne štamparije sa železničke stanice do naše ćelije ispod jedne piljarnice.

Među ljudima iz RFB koji bi došli da pozajme auto za svoje gerilske akcije mogli su se neretko sresti i neki mračni tipovi iz berlinskog podzemlja. Svraćali su u moj stan, najavivši se prvo telefonskim pozivom ili usmenom porukom iz Komiteta, ali se retko kad desilo da se jedan isti čovek dva puta zaredom pojavi. Ponekad, u bezopasnijim operacijama, naredili bi meni da upravljam. Vozili bismo se sporo pokraj naci-sastajališta da izvidimo šta se kod njih dešava ili patrolirali pored naših mesta za okupljanje, ukoliko bi nam neko od naših među nacističke redove ubačenih ljudi dostavio vest o  predstojećem napadu. Ovakva dužnost nije bila nimalo prijatna; parkirali bismo se ugašenih farova i sa upaljenim motorom u blizini našeg sastajališta; kako bi naišla neka kola, začuo bih škljocanje obarača na puškama mojih saputnika, što bi pratio njihov ljubazni savet da "čuvam glavu dole". Ali nisam zapravo nikad bio uvučen u neko puškaranje.

Jednom prilikom, došavši po moj auto, ljudi iz RFB su se prerušili kod mene u stanu pre polaska u akciju. Pričvrstili su lažne brkove, stavili naočare, tamne žakete i polucilindre. Posmatrao sam ih sa prozora kako odlaze - četiri dostojanstvena gospodina u halbcilindrima, nalik na grupu ljudi iz nekakve procesije u smešnim, malim crvenim kolima. Nakon četiri sata vratili su se, presvukli i otišli uz nemi stisak ruke. Ako bi policija slučajno zapisala broj mojih kola, imao sam uputstva da kažem kako mi je auto bio ukraden a da sam ga kasnije našao u nekoj zabačenoj uličici.

Dvadesetog jula 1932. Fon Papen je izveo coup d' état; jedan namesnik i osmorica ljudi proterali su socijalističku vladu iz Pruske. Bio je to početak kraja. Socijalistička partija, i pored svojih osam miliona pristalica, nije ništa uradila. Njihovi radnički sindikati nisu pozvali čak ni na protestni štrajk. Jedino smo mi, komunisti, odmah uputili poziv narodu da se podigne na generalni štrajk. Poziv je, međutim, pao na gluve uši. Kao novac u inflaciji tako je i naša rečitost izgubila vrednost za široke mase. Još pre samog sukoba izgubili smo bitku sa Hitlerom. Nakon 20. jula 1932. svima je - osim nama - postalo jasno da KPD, najjača od svih komunističkih partija u Evropi, ne predstavlja ništa drugo do kastriranog giganta koji hvalisavim busanjem u prsa nastoji da prikrije svoju izgubljenu muškost.

Za nekoliko meseci sve je bilo gotovo. Dovoljno je bilo nekoliko sati  pa da se tolike godine priprema za izlaz u slučaju opasnosti pokažu jalovim. Telman, vođa Partije, zajedno sa većinom svojih saradnika otkriven je u pomnjivo pripremljenim skloništima i u roku od nekoliko dana svi su pohapšeni. Centralni komitet pobegao je u inostranstvo. Duga noć spustila se nad Nemačkom.

Samo je mali broj intelektualaca u Partiji na vreme shvatio da je komunistički pokret tokom kratkog razdoblja smenjivanja triju generacija prešao iz doba apostola u doba Bordžija. Seme korupcije bilo je posejano već u redovima Marksa: u zajedljivom tonu njegovih polemika, u izrugivanju protivnicima, u proglašavanju oponenata i rivala izdajnicima radničke klase i buržoaskim agentima. Prudon, Diring, Bakunjin, Libkneht, Lasal - prema njima se Marks u dlaku isto poneo kao Staljin prema Trockom, Buharinu, Zinovjevu et alia, s tom jedinom razlikom što Marks nije imao vlast da svoje žrtve ukloni. U rasponu između ove tri generacije upotreba dijalektike dosta se pojednostavila. Na primer, teorijski nije bilo teško dokazati da je svako ko se ne slaže sa partijskom linijom fašistički agent, jer: (a) neslaganjem sa linijom, dovodi u opasnost jedinstvo partije; (b) dovodeći u opasnost jedinstvo partije, pospešuje mogućnost pobede fašizma; (c) objektivno, dakle, on deluje kao fašistički agent čak i onda kada je subjektivno imao decu koju su fašisti pobili u konc-logorima. Sa jednakom lakoćom moglo se dokazati da je hrišćansko milosrđe, javno ili lično, kontrarevolucionarne prirode jer obmanjuje mase u pogledu prave suštine kapitalističkog sistema i time doprinosi njegovom očuvanju.

Moja fanatična privrženost Partiji ipak nije dovela i do toga da pred svakim apsurdnijim fenomenom u novoj sredini stojim zaslepljena duha. Primetio sam, recimo, da su politički instruktori iz Oblasnog komiteta koji bi po direktivi prisustvovali sastancima naše ćelije, uglavnom laici kada je reč o bilo čemu što nije strogo vezano za problematiku radničke klase - a to će reći štrajkove, demonstracije i razvoj sindikata. Nisu znali ili nisu verovali kako je hrišćansko-demokratski kancelar Brauning istinski oponent Hitleru, ili kako ima bilo kakve razlike između engleskog torijevca i nemačkog naciste. Po njima se demokratija svodila na "kamuflirani oblik diktature kapitalističke klase na vlasti", a fašizam na "očiti oblik takve diktature", dok je klasna struktura oba režima jedna te ista. Politički sukobi raznoraznih "buržoaskih partija" samo su simptom "unutarnjih kontradikcija kapitalističkog sistema"; istinski stroj društvenih snaga poređan je duž klasnih granica. Sve ovo mi je u isti mah izgledalo i istinito i lažno. Lažno, jer je značilo grubo uprošćavanje kompleksne stvarnosti; međutim, na duže staze istorija ne računa sa nijansama i pojedinostima, te stoga moji sofizmi nisu bili ni od kakvog značaja, esencijalnu istinu otkrivao je jedino teleskop dijalektike.

Jedna određena crta partijskog života koja je na mene imala neotklonjiv uticaj bilo je obožavanje proleterijata i preziranje inteligencije. Inteligencija koja je vodila poreklo iz srednje klase imala je u Partiji status trpljenih, a ne punopravnih članova - i to su nam svakodnevno nabijali na nos. Morali su da nas trpe, jer su za vreme prelaznog perioda Partiji bili potrebni inženjeri, doktori, naučnici i pisci predrevolucionarne inteligencije. A nama nisu verovali niti su nas nešto više poštovali nego što su u hitlerovskoj Nemačkoj poštovali takozvane "korisne Jevreje", kojima je bilo dozvoljeno da nose posebnu traku oko rukava i da uživaju u kratkom predahu  koji bi potrajao samo dotle dok iz njih ne bi iscrpli svu korist, nakon čega bi ih otpravljali stopama njihovih najbližih. Socijalno poreklo dedova i očeva je u komunističkom režimu isto onoliko važno kao i rasno poreklo kod nacista. Intelektualci iz srednje klase, dosledno tome, živo su se upinjali da deluju proleterski. Odevali su najgrublje prsluke, razmetali se prljavim noktima, služili se rečnikom radničke klase. Jedan od naših utvrđenih postulata vere glasio je da će svaki pripadnik radničke klase, bez obzira na stepen svoje inteligencije i obrazovanja, uvek imati ispravniji "pristup" nekom političkom problemu negoli školovani intelektualac. Pripisivali smo to svejevrsnom instinktu koji potiče iz klasne svesti. Ovde se iznova uspostavlja razgovetna paralela sa nacističkim prezirom "destruktivne jevrejske inteligencije" kao sušte suprotnosti "zdravom i prirodnom rasnom instinktu". Da neki vozač traktora ili mašinist može biti zahvaćen neurozom u istoj meri kao i neki literarni kritičar ali da, za razliku od njega, nije u stanju da artikulisano izrazi svoje tegobe - to će biti otkriveno tek mnogo kasnije.

Srazmerno je lako objasniti zašto bi se neko sa životnom pričom i socijalnim poreklom poput mog odlučio da postane komunist, ali je već znatno teže formulisati stanje njegove svesti, stanje kojim je bila prouzrokovana postiđenost dvadeset šestogodišnjeg mladića zbog činjeniće da je studirao i koje ga je teralo ne samo da proklinje agilnost svog uma, nego i to da u svojim civilizovanim sklonostima i navikama vidi večiti razlog za grižu savesti a u sakaćenju sopstvenog intelekta uzvišeni cilj. Da je u to vreme bilo moguće nekako zaseći čir tih sklonosti i takvih navika, ja bih bez oklevanja pristao na operaciju.

Jedno skorašnje američko istraživanje koje je rađeno na ispitanicima svih društvenih klasa i svih rasa, uključujući i crnce, pokazalo je da pretežni deo mladih Amerikanaca stupa u komunističku partiju ne usled teških ekonomskih prilika, nego usled izvesnih nesuglasica sa porodicom. Rekao sam već kako ovakve psihološke činjenice niti dokazuju niti demantuju vrednost marksističke teorije. Ali, vice versa, ljudi ne postaju buntovnici zahvaljujući marksističkom učenju, već pre svega zahvaljujući svojoj ličnoj psihološkoj dispoziciji na osnovu koje kasnije posežu za revolucionarnom teorijom. Ovo poslednje (revolucionarna teorija) služi samo kao sredstvo racionalizacije njihovih unutarnjih konflikata - pri čemu nije isključena mogućnost da bi ta racionalizacija mogla biti i ispravna.

Rezimirajmo ovaj aspekt moje povesti. Još kao dete uvideo sam da je svako moje delo konačno samo prestup, koji za sobom povlači gnev odraslih i pad u njihovu nemilost. Sada, u dvadeset i šestoj godini, bio sam razapet između osećanja zebnje i krivice, osećanja spremnih da se pojave uvek i u svakoj prilici i okrenutih protiv moje sopstvene buržoaske prošlosti, moje sopstvene moći rasuđivanja i sposobnosti da se predam uživanjima. Ležanje na plaži, čitanje romana, ručak u otmenom restoranu, odlazak u galeriju, sve je to postalo greh i privilegija koju ostali sebi ne mogu priuštiti, frivolno skretanje sa linije klasne borbe. Komunisti iz srednje klase živeli su kao katolici, sa večitom pomišlju na prvobitni greh.

Sebe žalim u prvom redu zbog logičke greške koja me je odvela u KP, nikako zbog discipline duha koja nam je tamo bila nametnuta. Iako nije nimalo ugodno proći čistilište, ne verujem da bi iko, kad sve već prođe, mogao ikad poželeti da to iskustvo bude izbrisano iz njegove prošlosti.

U mom sećanju urezala se jedna zgoda, karakteristična za atmosferu Berlina tokom onih grozničavih meseci Götterdämmerung-a uoči dolaska nacista na vlast. Dvojim, ipak, da će u nju moći da poveruje neko ko na sebi nije iskusio masovnu histeriju što je zavladala nemačkom zemljom za poslednjih dana Vajmarske Republike. Događaj se zbio jednom mom kolegi iz Ullsteinsa čije sam ime zaboravio – zvučalo je kao Erendorf, i ja ću ga tako i zvati.

Za vreme karnevala 1932. Erendorf je otišao na igranku i tom prilikom upoznao jednu visoku, privlačnu plavušu. Na grudima je nosila poveći broš u obliku kukastog krsta, imala je oko devetnaest-dvadeset godina, bila je vesela, nesputana i puna zdrave animalnosti - ukratko, idealna Hitler-Mädchen vrlog novog sveta. Posle igranke Erendorf ju je nagovorio da odu do njegovog stana, gde se ispostavilo da njegova daljna nagovaranja nipošto više nisu polovične prirode. A onda, u odsudnom trenutku, devojka se pridiže na lakat, ispruži slobodnu ruku u rimski pozdrav i zavapi glasom umiruće: "Hajl Hitler!" Jadnog Erendorfa umalo nije udarila kap. Kada se malo pribrao, lepa plavuša objasnila mu je kako su ona i grupa njenih prijateljica napravile među sobom zavet, dale sebi svečano obećanje da će se "uvek podsečati na Firera pri času koji je najsvetiji u životu svake žene."

Čekao sam na svoju vizu za Rusiju. Izgubivši nameštenje, zatražio sam od Partije odobrenje za odlazak. U ono vreme to se smatralo retkom povlasticom pošto je dužnost svakog komuniste bila da radi na revoluciji u svojoj zemlji. No, kao liberalni novinar ja sam još uvek uživao izvestan ugled (razlozi iz kojih sam morao da napustim Ullsteins nisu bili pušteni u javnost), a Partija nije htela to da ne iskoristi. Na kraju, bili su ipak saglasni u tome da otputujem za Rusiju, gde je trebalo da napišem čitav niz članaka o Prvom petogodišnjem planu, pri čemu bih u javnosti i dalje slovio za buržoaskog reportera. Sklopio sam u tom smislu sporazum sa izdavačkom agencijom Karl Dunker Verlag, koja je za naš sindikat objavljivala članke u dvadesetak časopisa širom Evrope. Ali meseci su prolazili a moja viza nikako nije stizala.

Čekao bih po svoj prilici i dalje na nju da Johan R. Beher nije dospeo u Berlin iz Moskve.

Beher, lovorikama ovenčani komunistički pesnik, vršio je dužnost predsednika Društva revolucionarnih proleterskih pisaca Nemačke. Bio je to visok i krupan Bavarac neopisivo zadriglog lica, čiji su tajanstven izgled još više uvećavale gvozdene naočari debelih stakala. Neko bi za njega mogao pomisliti da je profesor matematike ili direktor osiguravajućeg zavoda - sve izuzev pesnika. Ali, iza njegova smirena držanja i neutralne spoljašnosti krila se jedna kompleksna i fascinantna ličnost.

U Nemačkoj se Beher pročuo tokom onih mahnitih godina iza svršetka Prvog svetskog rata, unekoliko kao mladi ekspresionistički pesnik, unekoliko kao čovek koji je srećno preživeo samoubilački pakt. Najizrazitiju crtu njegovog karaktera činio je cinični humor, krajnje neuobičajen za partijske krugove. Uz to je bio obdaren sposobnošću pronicljivog suđenja o drugim ljudima, zavidnom umešnošću pri rešavanju svakojakih situacija, beskompromisnošću u manevrisanju po mutnim vodama. Zahvaljujući valjda ovoj neobičnoj mešavini svojih sposobnosti, na koju se tako retko nailazi među pesnicima, uspeo je da preživi čistke i zamke što stoje na putu svakog komunističkog pisca. U najužim partijskim krugovima nazivali su ga "akrobata na žici".

Beher je mene već od prve prihvatio s naklonošću, kao i ja njega uostalom, i on mi je na neki način i dan-danas drag, uprkos činjenici da me je, nakon što sam istupio iz Partije, javno proglasio za ratnog kriminalca, gangstera i špijuna i na raznorazne načine zahtevao da me likvidiraju ili strpaju u ludnicu. No treba znati da se u davanju ovakvih izjava krije obična formalnost svakog člana Partije: sovjetski građanin će rutinski potpisati neku rezoluciju u kojoj se zahteva da se ovaj ili onaj svrgnuti vođa "ubije kao besno pseto", mada pri tom nema ništa protiv žrtve i najiskrenije bi se začudio ako bi mu neko prebacio što samo izvršava svoju dužnost. Dovoljno je znati pravila igre pa da se stvari više ne uzimaju preterano ozbiljno; u skladu s tim, ukoliko već doživite da vam bivši partijski drug prikači imena nekakvih životinja iz zoo-vrta, znajte da nema ni najmanjeg razloga za ljutnju; ovaj jednostavno nije imao drugog izlaza.

Sa Beherom sam, kako rekoh, dobro stajao, on mi je lično izdejstvovao kod MORP-a, Međunarodne organizacije revolucionarnih pisaca, nalog za knjigu o Sovjetskom Savezu pod naslovom Rusija očima buržuja. Zamisao je bila slična ideji-vodilji onih članaka koje sam svojevremeno bio ugovorio sa Dunkerom: gospodin K., liberalni dopisnik, kreće na putovanje zadojen antikomunističkim predrasudama i postepeno se preobraća, sagledavši rezultate Prvog petogodišnjeg plana, da bi najzad završio kao prijatelj i poštovalac Sovjetskog Saveza. Kako je MORP de facto bio ogranak Kominterne, to je moja viza sad konačno bila sigurna.

Još uvek sam imao svoja kola, malenog crvenog fijata što je verno stajao na usluzi ćeliji. U partijskim krugovima bila su poznatija kao "Greten" - ime koje su nosila od milošte. Jednog dana dogodilo se da me Beher upita imam li nameru da prodam Greten pre svog odlaska. Rekao sam mu da ću kola ostaviti Partiji.

"Partija", odvrati Beher, "to je jedno ogromno telo. Nemački ogranak MORF-a je njezin sastavni deo. Stoga bi bilo najlogičnije da Greten ostavite nama." Nije se mogla poreći logika tih njegovih reči. Kako se, igrom slučaja, ispostavilo da predsednik nemačkog ogranka MORP-a nije niko drugi do Beher, to je bilo sasvim logično da upravo on preuzme brigu o kolima; svega nekoliko dana nakon što sam otputovao za Rusiju, on je u tim istim kolima krenuo za Švarcvald, valjda da bi pronašao muze svog izgubljenog nadahnuća. U znak zahvalnosti isposlovao mi je kod Ruskih državnih izdavačkih preduzeća ugovor za knjigu, uz akontaciju od tri hiljade rubalja u gotovu.

Krajem jula 1932. godine bio sam najzad spreman da okrenem leđa buržoaskom svetu i ponovo pođem u susret utopiji. To će se dogoditi svega šest meseci pre nego što je vajmarska Nemačka postala nacistička zemlja.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5