Iz knjige Emira Suljagića: Razglednica iz groba (7)
Srebrenica

Odlazak: Civili iz Srebrenice u kamionu na putu za Tuzlu, 1993.

Photo: AP

Poslednji ostaci hrane

PRVI RATNI NEUSPJEH: Skelani su bili na samoj granici, od Srbije ih je dijelio samo kratki most preko Drine, nekih četrdeset kilometara udaljeni od Srebrenice; to mjesto bilo je značajno i zbog hidrocentrale u Bajinoj Bašti, mjesta prekoputa, na desnoj obali Drine. Krajem 1992. nekoliko bosanskih vojnika uspjelo se probiti do mosta u nakani da ga dignu u zrak u naivnom vjerovanju da će tako barem nakratko prekinuti pomoć koja je Srbima stizala otuda, ali ih je straža na mostu otkrila i prije nego što su postavili eksploziv. Skačući u hladnu rijeku, za dlaku su izbjegli pad u zarobljeništvo. I jedni i drugi ponašali su se otada kao da su zadovoljni onim što imaju. Srbi su nastavili u pravilnim vremenskim razmacima, a kako je vrijeme odmicalo sve češće i preciznije, gađati sela na južnom rubu enklave, ali se uglavnom na tome sve završavalo.

Kao što se i dalo predvidjeti, upad u Skelane je završio katastrofalno. Bio je to prvi ratni neuspjeh i trenutak koji je označio preokret. Nekoliko minobacačkih granata palo je i na srbijansku stranu rijeke, slučajno ili namjerno, što je bio povod, koji istina nije morao ni postojati, da se jugoslovenska vojska pokrene i pređe granicu. Tenkovi sa brane hidrocentrale gađali su padine iznad Skelana, temeljito i precizno razvaljujući kuće u kojima su bili bosanski vojnici, jednu po jednu.

Oni su se ranije povukli, ne mogavši da se zadrže u uskoj dolini rijeke, uz teške gubitke i ostavljajući iza sebe ranjene i mrtve suborce. Borbe su potrajale do u noć, kada su se, pod njenom zaštitom, napadači povukli.

Naredno jutro, Srbi su u Skelanima temeljito pretresali jučerašnje ruševine. Ispod maltera i kreča izvlačili su leševe i bespomoćne, teško ranjene da bi ih dotukli metkom u potiljak.

Za to vrijeme civili iz Srebrenice su pretresali, zavirujući ispod svakog kamenčića, sela u okolini Skelana koja su u borbama dan ranije bosanske snage uspjele zadržati. Čaure ispaljenih granata bile su razbacane posvuda, topovi, svi bez zatvarača koje su srpski vojnici odnijeli sa sobom, stajali su neupotrebljivi, ukopani u duboke rovove. Ispred prodavnice sa rešetkama na prozorima po blatu razasute stotine srpskih, odnosno jugoslovenskih novčanica sa mnogo nula i dvoglavim orlom.

Ljudi su pristizali svakog časa i davali se na posao, ulazeći, ko zna koji po redu, u obijene kuće, a onda sliježući ramenima izlazili razočarani. Neki su kretali dalje, u druga sela, drugi, malobrojni, zadržavali se tu, nadajući se da će pronaći nešto što je svima promaklo ili previše umorni da krenu dalje.

U blatu, po kiši: Kontrolni UN punkt na ulazu u Srebrenicu

Povelika skupina vojnika još je uvijek umorno ležala pored puta, sa oružjem složenim na gomili malo dalje od njih, i čekala kamione koji će ih odvesti natrag u grad. Njima se ovaj prizor gadio, mnogi su jučer izgubili najbolje prijatelje, nisu ih stigli ni ožaliti, a evo ovdje, na njihove oči, ljudi su pljačkali ovo bezimeno selo, ne obzirući se na to. Njihovi drugovi bili su u bolnici prepunoj ranjenika, bez izgleda da prežive, ali niko nije mislio na njih. Ležali su na mokroj zemlji, rezignirani, nadajući se da će kamion stići prije nego što izgube strpljenje.

Ono što se zbilo u Skelanima bila je najava našeg kraja, koliko neprihvatljivog, toliko i neizbježnog. Očigledno smo u nekom trenutku izgubili osjećaj za širi značaj onog što činimo, ne shvaćajući da smo postali tumor koji se opasno proširio i zato mora biti uklonjen.

SVE JAČI OBRUČ OKO SREBRENICE: U naredna dva mjeseca Srbi su povratili svaki pedalj teritorije, polako, ali sve čvršće stežući obruč oko enklave. Uskoro je krenula i njihova zimska ofanziva, padali su zaredom Cerska i Konjević Polje, pala je i Kravica, sela oko Skelana. Bili su sve bliže samom gradu.

Činilo se da je došao kraj. Moj komšija, inače plašljiv čovjek, stajao je na vratima, nabrzinu odjeven, s nekom čudnom šubarom na glavi, čvrsto stežući karabin i slušajući huk pucnjave koja se sa obližnjih brda slijegala u grad udarajući u brda na drugoj strani uske kotline i vraćajući se natrag sve dok ne bi iščezla. A onda bi naišao sljedeći talas. Imao sam nešto više od 17 godina, sjedio u podrumu i čitao Machiavellijevog "Vladara", tek povremeno izlazeći u hodnik do ulaznih vrata da bih nezainteresirano provirio van.

Granate su zasipale grad, ali sam čvrsto vjerovao da nikad neću morati upotrijebiti zavežljaj sa hranom i odjećom koje je nena spremila za slučaj da život budem morao spašavati bježeći pred Srbima kroz šume ka Tuzli. Bio je 16. aprila 1993. i na Pribićevcu, brdu iznad Srebrenice, vodile su se odsudne borbe za grad, ovaj put doslovce. Kasnije ću saznati da je tog dana grad odbranila nekolicina mladića, neki od njih tek nešto stariji od mene, preostalih od par hiljada onih koji su se prethodnu noć okupili i skoro svi se razbježali pred srpskim tenkovima. Srebrenica tog dana nije pala.

Narednog dana stigao je ne tako veliki konvoj, koji će zauvijek promijeniti historiju ovog gradića. Nekoliko desetina zelenih kamiona i bijelih transportera sa kojih su se vijorile kanadske zastave zaustavili su se jedan iza drugog u glavnoj gradskoj ulici. Stanovništvu su bili bar onoliko zanimljivi kao i ovi njima, oko njih su se okupile hiljade ljudi i svaki je htio dodirnuti nekog u vrećastoj uniformi, sa plavim šljemom na glavi, vjerujući da se radi o spasiteljima.

Bio je to bolno logičan kraj inače nelogičnog opstanka jedne od tri bosanske enklave.

Kraj je došao te zime. Kada su odbijeni i posljednji srpski napadi, površina ostatka slobodne teritorije je bila negdje oko 140 kvadratnih kilometara. Srpski vojnici mogli su se golim okom vidjeti na brdima oko grada, sa glavnog gradskog trga smo gledali kako se postrojavaju, smjenjuju na položajima, a oni bi ponekad pucali iznad nas, bez obzira na "plavce" koji su u naredne dvije godine samo uredno bilježili svako kršenje primirja.

Otada smo mogli izaći samo nekoliko kilometara izvan grada ka jugu enklave, uvijek pazeći da smo dovoljno daleko od linije razdvajanja jer su srpski vojnici često upadali unutra, zarobljavali ljude ili pucali.

Pregovori na Palama: Ratko Mladić, general Morillon i Radovan Karadžić, 1993. godine

NAJVEĆI KONCENTRACIONI LOGOR NA SVIJETU: F. C. je mjesec dana ranije sjedio u svom bunkeru i promatrao srpske položaje na Zalazju. Odjeknula je eksplozija i on je odmah pomislio da se radi o još jednom napadu. Kada se primaknuo barikadi, drvetu oborenom nasred puta i nekoliko pažljivo skrivenih protivoklopnih mina, vidio je bijeli transporter koji se dimio. U drugom transporteru u koloni nalazio se tadašnji glavnokomandujući UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

Na sreću, nije bilo žrtava. Barikada je raščišćena i general je mogao krenuti u grad, koji se nalazio desetak kilometara dalje, a vojnici su ostali da se čude njegovom iznenadnom dolasku. Morillon je nekoliko dana pokušavao ući u grad, ali Srbi su ga uvijek sprečavali u tome, zadržavajući ga, lažući mu da je most na glavnom putu uništen... Na kraju su mu pokazali okolni put, na kojem ga niko nije očekivao i gdje je imao mnogo veće izglede da pogine nego da zaista prodre kroz opsadu.

Samo obećanja: General Morillon u SrebreniciNa samom ulazu u grad na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane žurno sakupljene prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu osvanuo je crvenom bojom nevješto ispisani transparent, napisan na kartonu, uspravan kao kakav saobraćajni znak: Welcome to the biggest concentration camp in the world. Morillon se sastao sa predsjednikom općine, njegovim zamjenikom i načelnikom štaba. Spavao je u zgradi pošte, na podu, zavijen u vreću za spavanje, a sa Sarajevom je komunicirao običnom, radioamaterskom vezom. Koliko je planirao ostati u gradu, znao je samo on.

Međutim, tih dana je dao gomilu obećanja i svi smo osjećali kako se bliži čas kada će sijedi general napustiti grad. U to vrijeme bila bi to osuda na smrt za sve nas.

Bilo je previše rano tog jutra da bi zvonjava poljskog telefona u kancelariji tadašnjeg predsjednika općinske vlade, Hamdije Fejzića (u gradu je funkcionirala telefonska mreža postavljena za najvažnije ustanove - bolnicu, štab, općinu, policiju) slutila na dobro. S druge strane bio je jedan od poštanskih radnika koji je uspaničeno javljao da su vojnici iz generalove pratnje upalili transportere i da se kolona sprema na polazak. Masa koja je prethodnu noć prespavala na ulici već se znatiželjno počela sakupljati oko zgrade.

Fejzić se brzo bacio na posao, organizirajući "spontane" demonstracije koje će Morillona zadržati u gradu, pozivajući narod da stojeći pred poštom spriječi odlazak grupice ljudi od čijeg je prisustva, po našem najdubljem ubjeđenju, zavisila sudbina grada. Generalova reakcija je bila neočekivana: popeo se na krov zgrade i izvjesio plavu zastavu Ujedinjenih nacija. Neispavana, umorna, prljava i najvećim dijelom neuka publika teško da je mogla slutiti da se pred njihovim očima odvija historija.

Morillon će kasnije napustiti grad, ovaj put sporazumno, ostavljajući iza sebe vojnu pratnju i jedan tim vojnih promatrača UN-a, obećavši da će se vratiti u Srebrenicu. Kanadski vojni promatrač je nekoliko sedmica potom u svijet poslao jednu od najvažnijih vijesti cijelog rata: avioni koji su polijetali iz Srbije, sa aerodroma na Tari, bombardirali su Srebrenicu.

Dolazak u Srebrenicu: Konvoj UN snaga

Nije to bio kraj muka, srpski napadi nisu jenjavali, oko stotinu ljudi poginulo je na školskom igralištu u Srebrenici u samo jednom artiljerijskom napadu na grad; iz transportera zbunjenih i prepadnutih kanadskih vojnika, dok su ranjenike izlomljenih udova vozili u bolnicu, putem se cijedila krv. Pojavio se i još jedan strani novinar, freelancer iz Njemačke, koji je u grad došao pješice iz Tuzle, kroz šume pod srpskom kontrolom i snježne smetove. Došao je skupa sa Senadom Alićem, mladićem rođenim u Srebrenici, koji ga je sreo u Tuzli i nagovorio da pođu ka enklavi.

Jednog od narednih dana Senad je, pomalo uparađen, ispod zelene beretke i iza Ray Ban naočala, odjeven u besprijekorno čistu uniformu američke vojske, stajao u dvorištu pošte razgledajući okolinu. Jedan od mladića iz mase, već ustaljene oko zgrade, htijući isprobati svoje znanje engleskog, dozvao ga je preko bodljikave žice i mucajući upitao:

- Excuse me, where are you from?

- From Srebrenica, odgovorio je Senad hladnokrvno.

- Nemoj zajebavat'!, iznenadeno je odvratio njegov sugovornik, koji će ubrzo i sam postati prevodilac snaga UN-a u enklavi.

Kada je zaustavljen i taj, posljednji napad, a moj komšija svoj neupotrijebljen, čist i od glancanja sjajan karabin ponovo zamotao u nauljene krpe i vratio u podrum, počelo je novo poglavlje u životu grada. Ono neće trajati dugo i obilježit će ga preživljavanje. Desetine hiljada ljudi su narednih nešto više od dvije godine opstajali izmedu rijetkih i sve slabijih isporuka humanitarne pomoći na jednoj i šverca sa UN-ovim ukrajinskim bataljonom u Žepi i Srbima iz okruženja na drugoj strani, između svakodnevne opasnosti koja je prijetila sa okolnih brda i borbi za vlast vođenih u samom gradu, u obruču koji je ipak nudio sigurnost na izvjesno vrijeme.

Život pod granatama: Srebrenica

Dok se u vrelo ljetno podne vozimo ka Srebrenici, u julu 2000. godine, na još jednu komemoraciju u jednom od stotinu autobusa koji tamo voze ostatke razorenih familija, susret sa jednom ženom trznuo me iz zanesenosti poslom među stotinama novinara koji traže lica za kamere i imena za citate za svoja sutrašnja izdanja.

"Eto, sine, znaš kako je moj Juso poginuo, na Baljkovici, a Omer je ostao u Potočarima, odnio tetki torbe, ne bi on ostao tamo, on bi krenuo s Jusom, pa šta bude... Ovako ja i đedo sad nekako živimo, on nešto radi, mora... da samo znaš kako je Jusin sin porastao, ovoliki, a isti on... dolazio nam je Almir često dok nije otišao u Ameriku, izgrlio bi ga, izljubio, dođi i ti..."

Malu, skoro istopljenu i nevidljivu u sjedištu, slušam je i svaka njena riječ me dira dublje od smrti. Ona je majka mrtvog prijatelja, jedna od hiljada žena čiji pogled teško podnosim. Njen me pogled zakovao i u njemu kao da vidim samrtne muke dječaka s kojim sam se nekad igrao lopte u istoj ekipi i kupao na Drini, a onda tukao do krvi kad bi on, kao najstariji u raji, tražio bespogovornu poslušnost. Poznavao sam ga cijeli život, bio je nekoliko godina stariji od mene i u djetinjstvu se nismo baš trpili.

Ali, u ratu, za vrlo kratko vrijeme Juso Cvrk se iz jednog od dječaka u porodici sa mnogo djece koja je živjela u komšiluku preobrazio u heroja. Ne u životinju, kako se često znalo dešavati, nego u pravog, istina samo mog heroja. Na frontu, u borbi, nije znao za strah; kod kuće bio bi isti onaj veseli dječak, ne previše svjestan toga da je morao prerano odrasti. Oštra, plava kosa padala mu je u oči i znatan dio vremena posvećivao je tome da je podigne iznad čela.

Ali, kako je vrijeme odmicalo i crte na njegovom, do jučer dječijem licu, postajale su sve tvrđe - on sam je otvrdnuo, nekad sam se plašio da me neće prepoznati, neće htjeti prepoznati, kad se sretnemo na ulici. On bi to, uvijek, bez izuzetka učinio. Stao bi tako na ulici, vidno umoran, izgrebanog i pjegavog lica, dok je iza njegovih leđa virio vrh cijevi ručnog bacača i "kompleta punjenja" sa tri granate. Ponekad bi na leđima bio i ruksak sa hranom; izdržavao je mlađeg brata i pomagao starijem, koji se oženio pred početak rata, da preživi.

Samo mi je jednom, kada smo se sreli na ulici, kratko i u prolazu rekao: "Pet". Znao sam da misli na broj srpskih transportera i tenkova koje je uništio. "Uništio" je pogrešna, statistička riječ - on ih je zapalio, "skrh'o", "srok'o". Poznavao sam ga dovoljno da znam da nije uživao u ubijanju, da nikad iza željezne mase nije htio vidjeti ljude; on se veselio svaki put kad bi vidio da se metal topi pri susretu sa projektilom. Transporter je u njegovim očima imao svoj, odvojen život, koji je trebalo prekinuti, da bi desetine, možda i stotine ljudi, njemu bliskih, nastavile da žive. I nije se libio pritisnuti okidač.

NAPLATA BUDUĆIH RAČUNA: Cijeli rat, odnosno do aprila 1993, kada je morao odložiti oružje, bio je u skupini mladića, njegove dobi ili nešto starijih od njega; na početku rata su sedmicama odbijali napustiti sela na obodu Srebrenice i premda su bili loše opremljeni, održavali su iluziju o otporu pred nastupajućim srpskim snagama. Njihove operacije, koliko god male i nevažne bile, onoliko koliko su unosile pometnju u redove srpskih snaga, izvedene tamo gdje ih najmanje očekuju, održavale su među stanovnicima enklave nadu da je moguće sačuvati bilo kakav oblik ljudskog dostojanstva, čak i u tim uvjetima. Oni nisu vodili rat protiv Srba, nego su naplaćivali buduće račune, boreći se za sva predstojeća ljeta na obalama rijeke koja su im oduzeli, sve djevojke koje neće moći poljubiti, svu svoju djecu s kojom neće prošetati u sumrak dana glavnom gradskom ulicom; ali, rat je i na njima ostavljao svoj krvavi i surovi trag.

Kako se skupina uvećavala i bila sve ubojitija, srpski vojnici u okolnim utvrđenjima nikad nisu bili sigurni hoće li njihova smjena doći, da li će dobiti zalihe municije ili hrane te nedjelje ili će opet negdje na putu zateći gomilu sklupčanih leševa i od krvi umrljanog čelika. Bili su sve ubojitiji, iskusniji, znali su šta hoće i kako da do toga dođu, započinjući neki novi i drugi rat, koji je sve više ličio na podsjećanje dojučerašnjih komšija na to koliko su nas ustvari izdali. I da nas naprosto neće pobiti sve. Slušajući price o njihovim upadima iza linije fronta, mogao sam sebi predočiti gdje su tačno bili, kuda su došli, kroz čije su dvorište morali proći, kao da su prolazeći tuda htjeli utabati zajedničke uspomene; slušajući ili pričajući o tome nisam tek jednom osjetio onu vrstu uzbuđenja kao da sam i sam učestvovao u njihovim poduhvatima.

Prvi je pao njihov komandir. Bio je tih čovjek, skoro neprimjetan prije rata; radio je kao električar, a u slobodno vrijeme bio trener jednog od lokalnih fudbalskih klubova iz zonske lige. Kada je rat počeo, i u njemu se nešto slomilo, nadvladao je onaj mračni osjećaj za pravdu. U vrijeme kada je vladala opća zabuna i svi muškarci se krili u šumama nadajući se da će tako spasiti sela od paljevine, on je bio jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti da preuzme bilo kakvu inicijativu. Sjećam se kada sam ga prvi put vidio, nakon što je rat počeo, u velikoj skupini ljudi koji su zabrinuti sjedili na velikoj livadi na ivici šume. Ne znam šta je bio razlog za to, osim što su ljudi vjerovatno u sebi tražili zaštitu brojeva, mnoštva, očekujući da sve prođe onako brzo kako je i počelo.

Najednom se ukazao on, izlazeći iz obližnjeg šumarka, i kazao: "Ljudi, mi smo odlučili da idemo u šumu, ko hoće, može nam se pridružiti, ko neće, ne mora!" Iza njegovih leđa stajala je grupica dječaka.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko mjeseci kasnije: sjedio je pred džamijom u Srebrenici dok su se oko njega okupljali ljudi željni vijesti sa fronta. Svaku riječ su morali izvući iz njega, pričao je tiho, ne podižući glas, bez entuzijazma tako primjerenog prvim mjesecima rata. Riječi su se odvaljivale od njega, a odrasli su ušutkivali djecu koja su se htjela primaći i izbliza vidjeti grb sa šest ljiljana, tek izvezen i prišiven na zelenoj podlozi njegove maskirne bluze. Držao je pušku u rukama onako kao što majke drže djecu, ona je u njegovom naručju bila živa. Nešto više od sedam dana kasnije, poginuo je. Prema jednoj od verzija njegove smrti, ubijen je nakon jedne od akcija u ljeto 1992, dok je sjedio na čistini, uvjeren da je opasnost prošla. Naš snajperista pogodio ga je, uvjeren da je lik u maskirnoj uniformi JNA u stvari srpski oficir.

Otada sam, iz razloga koje se nisam trudio razumjeti, cijelu jedinicu, s njima i Jusu, sve češće viđao u gradu. Mislim da su bili dobili novi zadatak, novi dio fronta koji je sada bio njihov i tamo su bili najviše vremena, provodeći kratke odmore u gradu koji je sada bio bliži. Viđao sam ih zajedno, držali su se jedni drugih, kao da im je gradski asfalt u međuvremenu postao stran, pa nisu bili sigurni u sebe krećući se ulicama. Nakon nekoliko neuspješnih eksperimenata, preživjeli su - u međuvremenu su, između ostalih, poginuli Hiko, mladić čije ime nikad nisam znao iako je odrastao u komšiluku i mladić najdubljih zelenih očiju koje sam ikad vidio, a onda i njegov brat Nurudin, za kojeg sam uvijek slutio da je pušku prihvatio zaslijepljen bratovom smrću - i konačno premješteni u "diverzantsko-izviđačku četu" 28. divizije, sredinom 1994.

I pored toga što je enklava bila, formalno, demilitarizirana, znam da su imali obuku u šumom obraslim dijelovima Srebrenice u koje se UN-ove patrole nisu usuđivale zaći. Prolazili su kroz grad bez oružja, u manje-više vojničkom redu i skretali na kolski put za Sućesku, na kojem ih je poslije nekoliko kilometara dočekivao kamion s oružjem, i zatim vozio na odredište. Upravo je za jednu takvu vježbu vezano moje posljednje sjećanje na Jusu.

Deca iz Srebrenice sa vojnicima iz holandskog bataljona, 1994. godine

Rano ujutro su, negdje krajem aprila ili početkom maja 1995, prošli pored pošte sa čijeg ulaza ih je sumnjičavo promatrao holandski stražar. Stajao sam naslonjen na ogradu, pio jutarnju kafu i pušio prvu cigaretu iz posljednjeg pakovanja koje sam imao. Kada je stigao do mene, Juso je preko ograde gestikulirao, prinoseći dva prsta ustima, tražeći cigaretu. Zavukao sam ruku u džep, izvukao kutiju i ne razmišljajući dobacio mu je preko ograde. On ju je samo strpao u džep i nasmijao se. Koliko je samo veselja bilo u torn osmijehu.

Sreo me poslije dva ili tri dana: "Pa, jesi li ti lud! Ja sam mislio da je unutra jedna ili dvije cigarete, a ono cijelo pakovanje. Svi smo se duhanili cijeli dan." Rekao sam: "Jeb'o to!" U sebi sam pomislio da bih učinio mnogo više od toga, da bih učinio sve što traži, da bih za njega i za ostale momke učinio ama baš sve. I ne znam da li da zahvalim Bogu što sam prošao tako jeftino, tako bezočno jeftino, tek sa kutijom cigareta.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5