Ožalošćena tiha gomila
Broz 01 S

Photo: dissonantheritage

Poslije Tita...

Mama i baba Milka redovito su svake nedjelje odlazile u crkvu, i u našoj kući obilježavali su se svi vjerski blagdani. To znači da su se poštovale marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, kao i lipanjske pobožnosti u čast svetome Anti. Hodočastilo se u Mariju Bistricu, postili su se svi važni postovi, slavio se Božić, Uskrs, Velika Gospa i Svi sveti. Usporedo s tim, bez ikakve ironije, poštovali su se i svi državni praznici, od Dana republike do rođendana druga Tita, s jedinom razlikom što se na crkvene blagdane nisu radili nikakvi fizički poslovi. U svemu nismo nalazile ništa kontradiktornog niti smo razmišljale o tome da su Crkva i država dva odvojena svijeta kojima su koncepti suprotstavljeni. Naša je svakodnevica uspješno mirila jedno i drugo, a na jednak način, gotovo identično živjeli su i svi naši susjedi. U ljudima nije postojala crno bijela podijeljenost, ni stroga opredijeljenost koja bi ostrašćeno napadala one koji misle drugačije. 

Tek nedavno doznala sam da je moj djed Ivan tri godine proveo u partizanima. Umro je mlad, a uvijek kad smo o njemu govorili spominjali smo njegovu violinu, alkohol i psa Bobija, a podatak o trogodišnjem boravku u šumi valjda nije bio interesantan da bih ga zapamtila, jer nije uključivao neke dramatične događaje zahvalne za  prepričavanje. Nakon što se vratio, nije bilo nikakvih privilegija, ako se ne računa deset dana zatvora u Bjelovaru, kad je otkriveno da je prilikom mjerenja prinosa u vrijeme seljačkih zadruga, upisivao pogrešne podatke u korist siromašnih. Djed Ivan sahranjen je u skladu s katoličkim običajima, sa svećenikom i uobičajenim obredom. Nakon njegove smrti a na račun njegovih boračkih zasluga, baba Milka nije dobila nikakvu mirovinu, nego je mama godinama kasnije, teškom mukom uspjela izboriti malu socijalnu pomoć, ne veću od studentskog džeparca. 

Životopis kakav je imao djed Ivan nije bio neobičan, kao što neobična nije bila ni naša nezainteresiranost za aktualnu politiku. Nije se tu imalo što propitivati,  okvir koji nam je ta politika pružala bila je sigurnost, svatko je imao osiguran posao, mirovinu i liječenje u jednoj od gradskih bolnica, djeca su se školovala, svatko je mogao na Prvu pričest i Krizmu i vjerovalo se u budućnost. Do poslova u državnim institucijama, pravih privilegija, viših društvenih i rukovodećih položaja, dolazilo se preko članstva u Savezu komunista, i bilo je dosta onih koji su zbog članstva i prirode posla kojim su se bavili, borove kitili u stražnjim sobama a ne u onima koje gledaju na ulicu. Ali svi, oni koji su slavili Božić kao i oni koji nisu, živjeli su u miru jedni s drugima. 

Tko što i kad slavi bilo je manja važno od praktičnih problema predgrađa: kad će početi priprema zimnice i koliko košta metar drva. Svatko je bio zauzet svojim poslom i svojim životom, a politika nije bila tema o kojoj se govorilo, a i kad jest, onda najviše kroz viceve. Omiljeni su bili oni o Milki Planinc, muškobanjastoj predsjednici Saveznog izvršnog vijeća, koja je 1982. donijela paket mjera za stabilizaciju privrede u krizi, kojima su bili pogođeni stanovnici svih republika. Drugi glavni akter bio je Stane Dolanc, Titov suradnik i jedna od najvažnijih političkih figura onog vremena, čiji su fizički izgled i debljina bili glavna tema mnogih zafrkancija. 

Kad je u nedjelju 4. svibnja 1980. javljeno da je u tri sata i pet minuta poslijepodne umro drug Tito, sve je utihnulo i zaustavilo se, a cijela je zemlja prestala disati. Na dan kad je plavi vlak s Titovim lijesom prolazio kroz Zagreb, padala je sitna kiša. Tvornice su bile zatvorene, đaci nisu išli u školu a na ulice se u nevjerojatnoj tišini slila golema masa ljudi. Na licima se ogledala potresenost, ogrubjeli muškarci brisali su suze, a školsku djecu iznimno nije trebalo opominjati da se smire i utišaju, jer je svima bilo jasno da se događa nešto važno i nesvakidašnje. Ta ožalošćena tiha gomila činila je jedan potpuno nadrealan prizor, dostojan filma koji je jedini mogao vjerodostojno dokumentirati izvanrednu situaciju i trenutak posvemašnje zbunjenosti, nemoći i konfuzije. Kod nas u kući nitko nije plakao, ali smo uplašeno nagađali o tome što će biti dalje. Čula sam kako susjed Blaž mrmlja: “Sad kad je Stari hmrl, sad smo ga najebali…  pikzibneri buju razjebali zemlju dok si rekel keks”, ali on je volio popiti i nitko nije obraćao pažnju na to što govori. 

Ja sam to zapamtila samo zbog pikzibnera, jer mi je riječ bila nova i nisam znala što znači, a ostatak rečenice nisam razumjela. Tko će razjebat zemlju i kako? Za vrijeme školovanja neprestano smo slušali priče o neprijateljima koji vrebaju izvana i zato trebamo biti budni i oprezni, pa sam pretpostavila da se nepoznata riječ odnosi na njih. U tvornicama, školama i mjesnim zajednicama svako malo održavale su se vježbe pod nazivom  Ništa nas ne smije iznenaditi  kojima je cilj bio da nas nauče kako ćemo se ponašati u slučaju elementarne nepogode ili neprijateljskog napada. Ni jednog trenutka nisu nam dozvoljavali da zaboravimo na tog nekog opakog i opasnog koji vreba i kome je cilj uništiti “bratstvo i jedinstvo, najvažnije tekovine socijalizma”. Parola “I poslije Tita, Tito”, koja se u to vrijeme odasvud čula, značila je da će zemlja nastaviti istim smjerom kao i za vrijeme njegova života. Između istočnog i zapadnog bloka, Jugoslavija je pripadala bloku Nesvrstanih, što je isticano s velikim ponosom, a Tito, koji nam je omogućio život u miru i slobodi postao je mit, s kultom ličnosti podržavanim na način da se činilo kao da je besmrtan. 

Zato nas je u nedjelju 4. svibnja 1980. vijest o njegovoj smrti sve paralizirala. I u tom trenutku, u tri sata i pet minuta poslijepodne, a da to nismo znali, stvorila se pukotina, kao kad naprsne porculan. Poznati svijet počeo se neprimjetno mijenjati i preoblikovati, ravnoteža je poremećena, konstrukcija se nakrivila neprimjetno klizeći prema svojoj propasti, što sljedećih deset godina još neće biti vidljivo. Malo pomalo nestajati će osjećaj sigurnosti, no on je, kako se pokazalo, ionako bio lažan. Ništa i nitko nije nas mogao zaštiti od politike koja je desetljeće kasnije, ciljano i planski potpirujući nacionalizme i mržnju, sinhronizirano proizvela rat ne prezajući od strašnih zločina i krvoprolića, da bi zemlju sistematski  opljačkala i rasprodala. U orgiji krvi, pohlepe i ludila, u prah je, i metaforički i doslovno, smrvljeno sve što je u prijašnjem uređenju predstavljalo neupitan autoritet, spomenici starog sistema su minirani, kovanica “bratstvo i jedinstvo” postala je predmet poruge, a pečatom jugonostalgičara obilježen je svatko tko se usudio reći da je u starom sistemu živio bolje a u novom je opljačkan, razočaran i nije mu dobro. 

Kao i mnogo toga drugog, mit o vanjskom neprijatelju pokazao se kao gola laž. Cijeli proces uništenja uspješno su isplanirali i proveli naši političari, neprijatelji gori i opasniji od svih “vanjskih” kojima su nas ikada plašili i koje smo mogli zamisliti. A jednostavan i dobar život, u miru i sigurnosti u kakvima smo uživali sedamdesetih i osamdesetih godina, nikad se više neće ponoviti.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad

Oceni 5