Birokratija u sferi kulture
Dinno 03 S

Photo: Science

Posljednja oaza festivalosaura

Dinosauri su, po nekim teorijama, izumrli zbog nedostatka hrane. Njihova tijela postajala su sve glomaznijima, s divovskim trbusima i s patuljastim glavama, u kojima je, očito, preostalo zanemarivo malo mozga, nesposobna da koordinira pokrete prethistorijskog sveždera. Obrstili su diluvijalne prašume i u doba u kojem su mogli preživjeti samo spretni tragači, nomadi, životinje brzih refleksa velike pokretjivosti.

Sudbinu dinosaura simbolično ponavljaju najveće (kulturne) institucije našega doba - festivalosauri. Besmislena velika tjelesa, u koja pojedine kulture trpaju besmisleno puno "hrane", do granice samoubojstva, gmižu modemim dobom kao bizarni prethistorijski gosti.

Pothranjeni s jedne strane provincijalskom koncepcijom "nedjeljne kulture", svetkovinaške, ritualski periodične, a s druge shvaćanjem iste te kulture kao Rezervata, Reprezentacije, Datuma, Ukrasa i Propagande, festivali su bitno ugrozili onu modernu koncepciju kulture kao svakodnevne, demokratske, antireprezentativne, sudbinske djelatnosti.

Diljem kulturnog svijeta stoga su već od početka šezdesetih godina festivali nestajali kao i nekoć dinosauri, osim, naravno, onih tržničko-komercijalnih.

Stjecajem pomalo neshvatljivih okolnosti, naša zemlja ostala je posljednjom oazom festivalosaura (mini-maxi), brojeći nešto preko tri stotine tih proždrljivih amfibija. Glazbenih i lakoglazbenih, filmskih teatarskih, profesionalnih i amaterskih, republičkih i saveznih, specijaliziranih i pomiješanih, ljetnih i zimskih, turističkih i neturističkih… uz još cijelu bulumentu seoskih, lokalnih, gradskih festivalosaura i festivalosaurića.

Kultura u fasciklu

Svi bajni i skupi festivali gotovo po pravilu imadu veliku propagandu i loše kritike, na koje se ama baš nitko ne osvrće. Posjećujući prije neke od tih izloga praznine, nisam vidio gotovo ništa doli uvijek iste ljude, hrpe iznerviranih kritičara i buljuke neurotika koji su nadljudskim naporima održavali taj besmisleni pogon.

Dio te osebujne atmosfere svakako su one tržnice cinizma, montirane na brzinu u pauzama, na kojima se profesionalni posjetitelji festivala razmeću udarcima po festivalima, dijeleći sablasne etikete svemu što su a bez čega, očito, ne mogu živjeti.

Tu ćete susresti i one stroge interpretatore kulturne politike, koji su, koliko do jučer, u ime duha našeg shvaćanja kulture, vikali protiv elitističkih rezervata, malograđanske reprezentativnosti i kulture otuđene od "udruženog rada". Evo ih sada u prvim redovima, dok im uslužni organizator čisti nepostojeće mrvice sa sjedišta, svjestan da je prekuburio ono najgore, upravo ovom "visokom verifikacijom" svoje rabote.

Stići će, dakle, lova u zadnji čas. A dogodine, je bit će bolje!

Ali, da se vratimo malo unatrag.

U samoj ideji festivala prisutan je pojam selekcije, a u pojmu selekcije sadržana je pretpostavka da imademo što selekcioni rad. Drugim riječima, fenomen festivala, u idealnom smislu, uključuje shvaćanje o neobično bogatim gibanjima u kulturi, koja se onda, prema nekim dogovorenim kriterijima, antologiziraju i predočavaju javnosti. Kad je o našim festivalima riječ, onda ništa tome slično nema.

Događa se, čak, da su festivali, u pojedinim kulturnim vukojebinama, jedino što se uopće zbilo zbiva da će poslije njih opet nastupiti jednogodišnji potop.

Ali, važno je zvati se - festival.

Izvor takove koncepcije festivala nalazi se, ubiti, u pejzažima birokratskog poimanja kulture, za koje, obično, držimo da su nestali u retrovizorima društvenih gibanja. Birokrat voli stvari na jednom mjestu, poređane kao njegovi fascikli, s lakim očitavanjem statističkih vrijednosti. Neka, je li, stručni ljudi organiziraju tu "stvar", mi ćemo onda nagraditi ono što nam se učini oportunim i znat će se na što smo potrošili novce.

Ovo je, naravno, pokušaj pojednostavljivanja stvari, premda sam svjestan dubine birokratske svijesti, koju su istraživali najbolji pisci i mislioci našega doba, ostajući još daleko od kraja toga istraživanja.

U svakom slučaju, htio sam reći kako je festival jedna od omiljenih formi birokratske koncepcije kulture, jer daje koncentriran propagandni učinak i ističe reprezentativnost, kao najjači ton u hijerarhijskim desenima.

Birokrat se, osim toga, voli slikati u pozi prosvjetitelja, koji festivalom "razgara kulturu n-regije" i unapređuje ove trice i one kučine.

Poneki festivali stekli su čak laskava metaforička priznanja kao "izlog naše kulture" i "prozor u svijet", premda je već površnim usputnicima naše kulture jasno da mi jedva da išta vidimo kroz taj prozor.

Maheri su počeli praviti djela po mjeri određenih festivala

Žilavost birokratskog poimanja, s kojim smo se mnogo radikalnije obračunali u drugim sferama života, u kulturi još te kako pokazuje svoju snagu, ponajviše upravo u pravljenju tih luksuznih rezervata i dekorativnih oltara kulture, odakle već godinama nije potekla svježa ideja ohrabrujuće nadahnuta riječ.

Samo mastodontske statistike i mastodontski troškovi, prikladniji pijanom milijunašu negoi jednom, u biti kulturnom početniku, koji nije riješio kudikamo važnije stvari.

Natjecateljska narav festivala porodila je i nekoliko zabrinjavajućih fenomena, od kojih prednjači, u negativnom smislu, tzv. festivalsko djelo, to ružno čeljade festivalskih nagrada, ili, ako hoćete, festivalskih žirija.

O čemu je riječ?

Tiranija festivalske kulture, očitovana u najbučnijoj propagandi i i najpoznatijim nagradama, privukla je svakovrsne mahere kao lešina crve.

Vidjevši kako dugi i iscrpljujući rad ne znači ništa na tim sajmištima praznine, maheri su počeli praviti djela po mjeri određenih festivala, određenih žirija i sezonskih hirova.

Kako nagrade u nas otvaraju više vrata od samog djela i daju nagrađeniku stanovito društveno značenje, koje se može, uz ponešto manevara, dobro iskoristiti, to su same nagrade postale cilj "stvaralaštva", a članovi žirija, većinom uvijek isti ljudi, već blazirani od igara ljudima i djelima, jedinim "konzumentima". Apetiti su dinosauruski porasli zbog užasne količine nagrada, kojih imade gotovo jedna po glavi stanovnika, tako da ih nije teško dobiti uz vješto organizirano korteširanje.

Kad bi danas čovjek pogledao, primjerice, sve nagrade za film i kazalište u posljednjih desetak godina, užasnuo bi se od površnosti, od debakla svih kriterija i od neke zaprepašćujuće ravnodušnosti za sudbinu i jednog i drugog medija.

Tko ne zna što je to famozna kazališna festivalska predstava, koja se ne bi mogla ni u Piškurevcima održati na repertoaru, ali koja donese nagrada i intervjua više od bilo koje izvrsne repertoarne predstave.

Onaj zastrašujući diletantizam, ispomognut s nešto gimnastike i aktualnih općih mjesta, garniran potom egzaltiranom frazeologijom kritike, postaje odjednom središtem svijeta, da bi koliko sutra nestao na smetištu festivalske kulture.

Kolike smo samo filmove zatrpali nagradama, koliko smo samo redatelja okrunili zlatnim palmama, da bismo danas ne bez tuge tražili po globusu zemlju u kojoj se (možda?) rade lošiji filmovi od naših. Ali, imademo jedan te isti filmski festival u dva grada, o dva troška, kako bi ispalo što više nagrada.

Prisjetite se onih nagrađenih kantata i baleta, simfonija i pjesmuljaka, što su doživjela izvođenja samo grbači obljetnica ili svečanih datuma. Ne možete danas pročitati biografijicu gotovo ni jednog anonimusa, a da ona nije garnirana najvećim nagradama i nekakvim silnim uspjesima za koje nitko živ ne zna, pa čak ih se više ne sjećaju ni oni koji su ih podijelili.

Naša kritika, na žalost, olako prima festivalsku kulturu, ne primjećujući pri tom kako je upravo ta kultura učinila njezin posao izlišnim. Gotovo redovito razilaženje, naime, između kritike i žirija stvara neku vrstu paralelnih vrijednosti, od kojih jedne imadu društvenu težinu, a druge samo već inflatorni potpis autora kritike.

To je izazvalo, nadalje, svojevrsnu korupciju kritičara, osobito onih tipa vjetrenjače (kako vjetar puše), koji su već dobrano utopili svoj poziv u propagandni mehanizam festivala, dobivajući zauzvrat poneki sendvič, poneki honorarčić i ono "do viđenja, za godinu dana".

Prečesto su im u foajeima kulturnih svetilišta prilazili oni mutni maheri, tapšući ih po ramenu i povjerljivo im otkrivajući "velike" tajne, uz ono obvezatno:

"Znaš, prijatelju, predstava je očajna, majke mi, vidimo to i mi, nemoj je napadati, jer nas i tako sve skupa napadaju tamne sile" itd.

Dezorganizatori naše kulture

Tragična figura svakog festivala, i ujedno najbesmislenija, jest njegov operativni šef, pravi manijak rada, koji ne spava po tjedan dana, samo da bi feštu doveo do kraja. Čovjek uvijek zažali što takvih tipova nema na pravim mjestima ili što nisu živjeli u doba ilirskog preporoda, kad je takav tip rada bio uobičajen.

Na nj se sažali i kritičar najtvrđeg srca, bez njega te fešte ne bi ni (premda sam uvjeren da bi se lako našla zamjena), on juri po novce, dijeli pozivnice, traži sobe sudionicima, dočekuje, ispraća, preklinje...

Festival je, naprosto, nemoguće zamisliti bez te dekorativne, neispavane figure, koja je uvjerena kako radi silno važan posao i koja vječito kuka kako su svi puni nerazumijevanja.

Neće takav momak uz pola manje energije i novaca organizirati biblioteku u nekom selu u nekoj tvornici, neće se on pobrinuti da kulturni radnici iz njegova mjesta dobiju pristojnije uvjete rada. Ne, toga marljivog trudbenika zanima samo festival, koji ga baca u orbitu, u silna poznanstva, dok on, poput skakavca, ne obrsti posljednji kulturni dinar u nekoj regiji. Kadar je izbiti paru i iz najtvrđe kese, uključiti privredu, televiziju, novine, konobare, sve, sve on stavlja u pogon samo da neko mijaukanje sretno prođe.

On, ENTUZIJAST, neokrunjeni kralj naše "kulture", intelektualna prdimahovina, tako apsolutno vlada u finalu XX stoljeća, kad nekakvu šansu imadu jedino znanje, golema moć elektronskih medija, stvaralaštvo, istraživanje, rad...

Umjesto svega toga, caruje "čovjek s vezama", drpipara, marljivi smutljivac, koji vješto naplaćuje dinosauruski porez na kulturu. U festivalskom folkloru, džunglasto razraslom, on je najegzotičnija figura i najopasniji izdanak.

Kad god me netko upozna s takvim čovjekom, predstavljajući mi "odličnog organizatora", svjestan sam kako se rukujem sa još boljim dezorganizatorom naše kulture.

Uz festivalsko djelo, taj dijabolični izdanak degradiranog stvaralaštva i festivalskog organizatora, o kojemu je upravo bilo riječi, bilo bi nepravedno ne spomenuti i uvaženog člana festivalskog žirija.

Obično je riječ o profesionalnom ciniku, koji pravi odličnu pitu od kompromisa, mutno se sjećajući vremena kad je još imao vlastito mišljenje, što mu je osiguralo ostatak života od rasprodaje toga mišljenja.

Pokraj njega obično je i neki tutlek, ono spadalo kojemu je nekoliko filozofskih prijevoda izmiješalo mozak kao baba kašu i koji sada, s izrazom lica kao da gura balvan uz brdo iznad rodnog sela, muči jezik, gnječi misli i žvali citate.

Tu su i oni profesionalni žiratori, koje zrakoplovi razvoze diljem lijepe naše, jer oni s puno šarma ne misle ništa ili misle samo na svoj žiro-račun. On prvi čestita nagrađenome i, kao usput, došapne mu kako mu je jedva priskrbio nagradu, u teškoj borbi s primitivcima i opasnim tendencijama, nešto kao sveti Juraj u borbi sa zmajem.

Tu su i profesionalni diskutanti, koje ni elementarne nepogode ne mogu spriječiti da se probijaju od festivala do festivala, gdje, na užas pametnijeg svijeta, uzimaju riječ i više im je ni vrag ne može oteti.

Oni brijaju o otuđenju, ritualima, montaži, poeziji, aleatorici... od čega se prisutni pojačano znoje ispod pazuha, a hrabriji škripe stolcima i kunu mu rodbinu.

Pa ipak, već na idućem festivalu svi ga traže pogledom, kao zalog da se ništa nije promijenilo, jer takav se soj užasno boji svake promjene, čak i nabolje, osobito nabolje.

Danak primitivizmu

Prisjetimo li se kako još mnogi općinski centri nemaju biblioteka, kako nam škripi distribucija kulturnih dobara, kako nam savjest opterećuje očajno stanje najvećih djela baštine, u kakvim uvjetima rade kapitalne kulturne institucije itd, postat će nam posve iracionalnom ova isprazna i luksuzna festivalomanija.

Dok pokušavamo održati na životu pretpotopne kolose, zamire nam kultura svakidašnjeg života, svakidašnjeg kulturnog rada, ugrožene su bitne funkcije kulture. Dopustili smo onome spretnom organizatoru, ispomognutu birokratom, da pedeset i jedan tjedan u godini pretvori u pustinju, kako bi u jednom tjednu priredio feštu, za onu malu grupu blaziranih profesionalnih posjetitelja festivala, kojima se takve stvari ionako već gade.

Dobili smo festivalski film, festivalsku kazališnu predstavu, festivalsku glazbu, iskitili smo ih nagradama kao novogodišnju jelku, pretvarajući cijeli kulturni prostor u komadić džungle, u kojoj periodično urođenici opslužuju svoje duhove.

U finalu XX stoljeća, mi iz kulture radimo kirvaj, proštenje, dernek, sajam, obred...

Plaćamo danak nekim primitivnim pozivima iz dubine historije, iza kojih vidimo one glomazne beštije, s golemim truplima i malim glavama, nezasitne i beskorisne, besmislene i luksuzne u jednom dobu s demokratskim pretenzijama.

Treba li i spominjati još lakoglazbene festivale ili ih prešutjeti u ime preostale kulturne savjesti i estetske higijene!

Hoćemo li te pretpotopne beštije nametnuti novoj organizaciji društva, kao danak prošlosti, pitanje je koje udruženi rad treba da razmotri s najvećim oprezom. Teško je povjerovati da ti proždrljivi kolosi mogu nestati preko noći, kao što je teško povjerovati da ćemo zbog njih i dalje plaćati takav danak. Teške milijarde. Rezultati nas već odavna alarmiraju, a stvar je zrelosti svih nas hoćemo li zaustaviti dinosaure, te apsurdne pogone s golemim želucima otvoriti prostor za čovjeka i njegovo djelo, na razini naših potreba, naših ideala i naših shvaćanja kulture. I naših mogućnosti, dakako!

*Veselko Tenžera (1942 - 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate. Naš portal nastaviće da objavljuje Tenžerine tekstove, uveren da je ovakva vrsta novinarstva neophodna i potrebna kao mentalni izazov -  naročito u današnjoj zaglušujućoj tabloidizaciji medijskog kretenluka. Tekst koji imate pred sobom objavljen je u magazinu Start 1977. godine

Oceni 5