Posljednji dani čovječanstva, opet

U svojoj knjizi »Posljednji dani čovječanstva«  Karl Kraus napisao je u uvodu, da su se najnevjerojatnije stvari, o kojima je u njoj riječ, dogodile doista. »On je slikao ono što su drugi tek činili. Najnevjerojatniji razgovori, koji se u toj knjizi vode, doista su izgovoreni doslovno, a najstrašnije izmišljotine su citati.«

Evo, na primjer, takvog Krausovog citata, koji zvuči kao najnevjerojatnija izmišljotina: "Za vrijeme bitke na Sommei. Na vratima parka jedne vile. Jedna satnija, spremna na smrt, defilira u smrt, a na vratima parka jedne vile stoji njemački prijestolonasljednik u tenis-dresu i maše ljudima, koji stupaju u smrt, reketom: 'Macht brav!' (Hrabro, momci!)

Ili: Četiri vojskovođe, carski i kraljevski generali Dankl, Auffenberg, Pflanzer-Baltin i Brudermann sjede u glavnom kvartiru i razgovaraju u bečkom dijalektu o kavanama, o strategiji i o osamdeset hiljada mrtvih, a general Auffenberg piše korespondenckartu bečkom kavanaru Riedlu: »In dieser Stunde, in der ich sonsi in I hren mir so trauten Raumen sass, denke ich an Sie und Ilir Personal und sende Ihnen herzliche Griisse aus fernem Feldlager. Auffenberg.« (U ovaj sat, kad sam inače sjedio u Vašim meni tako dragim prostorijama, mislim na vas i na vaše osoblje i srdačno Vas pozdravljam iz dalekog ratnog tabora.) Ulazi adutant i javlja, da pred vratima čekaju profesori sveučilišta u Czernowitzu, da promoviraju gospodina generala Auffenberga na čast počasnog doktora filozofije.

Ili: U dvorskom salonu bečkog Južnog kolodvora svečani doček smrtnih ostataka Njegovog Visočanstva blagopokojnog prijestolonasljednika carskog i kraljev­skog nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge preuzvišene gospođe poknežene grofice Chotek. U crno drapiranom dvorskom salonu stoje dva u crno zavijena sarkofaga. Onaj od poknežene grofice Chotek za čitavu je stubu niži od nadvojvodinog, jer ni smrt po španjol­skom ceremonijalu nije mogla da izjednači rang obične poknežene grofice i rođenog carskog nadvojvode. Crno drapirana klecala, goruće voštanice, vijenci. Sluge u crnini pale voštanice. Ugledni dostojanstvenici, skupo­cjene uniforme, dvorski ceremonijalni meštri, krema austrijskog plemstva. Na svim licima izražaj duboke žalosti: žalost događaja njihova je lična žalost. Tu je dvorski savjetnik Schwarz-Gelber, tu je Angelo Eisner von Eisenhof, tu je conte Lippav, Dobner von Dobenau, dvorski savjetnik Neppaleck i kavanar Riedl. Tu su novinari, a jedan od njih viče: "Wo ist Szomory?Wir brauchen die Stimmung." (Gdje je Szomory?Potreban nam je štimung.)  I dok djeca umorenog nadvojvode kleče pred sarkofagom i glasno plaču, dok kavanar Riedl tuguje s cvijetom austrijske elite i plem­stva, čuje se glas nekog novinara: »Schreiben Sie, wie Sie beten.« (Pišite, kako mole.)

Ta tri najobičnija citata iz ratnih dnevnih vijesti zvuče ustvari, doista, kao najstrašnije izmišljotine. Beč je igrao veliku ulogu u pokolju i u ratnim pustolovinama između Četrnaeste i Osamnaeste, a to »bečko lice« i te strahote ratnog »austrijskog obraza« nije nitko spoznao istinitije od Karla Krausa. U vrijeme kada se »mačevi zamakahu u tintu, a pera u krv«, nijedan od bečkih književnika nije znao »glasnije ćutati«.

»Ima li netko nešto da kaže, neka stupi naprijed i neka šuti«, u takvu je raspoloženju slušao Karl Kraus topove i tako je pisao svoju ratnu knjigu, između među­narodnih proturatnih knjiga svakako najistinitiju. U ono vrijeme, što je vonjalo po gustoj čovječjoj krvi, kada su razlike između svakog pojma neke kakve-takve civili­zacije i svakodnevne stvarnosti postale evidentne, Karl Kraus ostao je izoliran od bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo nijednoj laži ratnog zbi­vanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nerazmjer između tragike onih, koji umiru na ratištima, i novinarskog govora, kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Karl Kraus kao najveću laž takozvanog »ju­načkog velikog vremena«. On je uzeo svoju misiju da raskrinka, sav taj novinarski posao i da skine masku s »velikog vremena«, te prosjedivši četiri godine u svojoj sobi, on je iz dana u dan rezao iz novina sve dokumente škarama, i od tih izrezaka lijepio karikature, spram kojih karikature Daumierove znače čistu romantiku. U to žalosno vrijeme kada su ratne trube postale glasnije od truba gospodnjih, Kraus je gledao u ponore grada Beča mirnim pogledom učenjaka, i ako se u Beču našao netko, tko je spasao intelektualnu čast toga fatalnoga grada u sveopćem ludilu, to je bio urednik »Baklje«, časopisa, koji znači kulturnohistorijski spomenik posljednjih dvadeset godina franciskojozefinizma.

»Sve su ratne tajne« — za Krausa — »postale po­slovne«, »tržišta pretvorile se u ratišta« (i obratno), »duša čovjeka zavukla se u unterštand duše«, a »progres je stao da napreduje s protezom, kamatnu stopu po stopu«. Zlato su ljudi pretvorili u željezo, kuhinjske mužare i crkvena zvona prelili u topove, od bomba su komičari stvarali kuplete na daskama kabareta, a od petnaest hiljada mrtvih nastalo je posebno izdanje ve­černjih novina. I upravo to posebno izdanje novina postalo je za Krausa simbolom vremena: sitna kramarska duša, koja trguje političkim strastima, piskaralo klaonice, »bečki Židov novinar« na blagajni svjetskog historij­skog kriminala, koji notira pobjede i knjiži profite krvi i posebnih izdanja, koji izmišlja laži i unovčuje fraze! Fakat, da se razvoj čovječanstva (po Krausu) podredio razvoju ekonomskom, ostavio je čovjeku jedinu slobodu: da neprijateljuje. Štampa je najoštrije oružje u tom ljudskom neprijateljevanju. Štampa je postala ratničkim zanimanjem, a reporter profesional, kao ratni dopisnik, vrši službu čovjeka, koji, javljajući požar kuće, stoji nad požarom i nad palikućomReporter, kao profesional, postao je palikućom, da bi mogao javiti što senzacionalniju vatru, jer od tih i takvih požara reporter živi, stvarajući od svog vatrojavnog poziva profite. Stroj suvremene štampe nadrastao je snagu čovjeka, i kad bi ljudi bili prisebni, izdevetali bi te glasnike rata i požara zbog slabih vijesti, kao što je i Shakespeareova Kleopatra dala izlupati svog nesretnog vjesnika zbog žalosnevijesti o porazu. Ljudi, međutim, kupuju novine, obmanjuju se novinarskim lažima, i tako odjek novinarske riječi nadvikuje paniku i zapomaganje nad katastrofom.

Razboljevši se od (formalističke) zamisli, da je suvremena štampa jedan od najvećih krivaca katastrofe, Kraus je od citata te ratne štampe slijepio knjigu od osam stotina stranica i tako od citata podigao spomenik, koji će tu štampu preživjeti za sva vremena, dok još po kulturnohistorijskim kronikama bude riječi o posljednjem međunarodnom pokolju.

Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese ne­patvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je "vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga tdravoga mozga kao svjedok savremenih stvari i događaja". U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca. Geroge Grozs popne se kadikad od te vidovite bistrine. U tom gledanju ima i veselja, ali to veselje Krausovih pojava rođeno je u bolu. On je počeo stvarait svoj ciklus u vremenu, »kada su fraze stupale na dvije noge, a ljudi samo na jednoj«, i koliko je god to promatranje događaja lokalizirano na Beč, na bečke prilike i na bečke ljude, ono baca sjenku na sve kontinente, jer je povezano s međunarodnim kvantitetima: to je dijagnoza jednog međunarodno bolesnog stanja, koje je isto tako haralo na svim ratištima i po svim pozadinama pune četiri godine. U nestrovevski šaljivom govoru bečkog dijalekta ima potencirane groze, pa kad Kraus opisuje korzo na bečkom Ringu onog krvavog augusta Devetstotinačetrnaeste, kad reporteri, fijakeri, bludnice, kra­dljivci i malograđani stvaraju od rata prve viceve, to se u tim vicevima začinje polagan i neprimjetljiv užas što raste iz stranice u stranicu.

Najprije šeću gospoda aktivni oficiri Nowotny i Powolny i Pokorny po Ringu sa španjolskom trskom u ruci, promatrajući žene i razgovarajući o najplićim budalaštinama, najprije sjedi gospodin ministar predsjednik u svom olimpijskom miru u kavani i pije kapuciner, najprije je pitanje rata za go­spodu dvorske meštre pitanje španjolske etikete, ali već se osjeća u melankoliji između redaka, da tu nije riječ o šali bečkog dijalekta, nego o tragediji i o katastrofi. Tu kulja krv između ovih beznadnih slika, i dok gro­fovi diplomati na Ballhausplatzu zadovoljno taru ruke nad svojom historijskom misijom: jedu sladoled, spre­maju se na Rivijeru, oblače svoje paradne uniforme Carske i Kraljevske Šeste Dragonske Pukovnije, spre­majući se da na bečkom korzu izdrže rat, dotle novi­narska fraza putuje iz rotacije na ulicu, u obitelj, u školu, na sveučilište, u kasarne, na bojište, i laž se šeće svijetom kao sablast najnevjerojatnijih dimenzija. Nestaje mlijeka, nestaje sladoleda, nestaje slatkog vrh­nja, nestaju kifle i kajzerice, nestaje jagoda sa slatkim vrhnjem, nestaje melanža s kožom i šlagobersa, a štampa laže, da je u Londonu glad. I dok mase luduju skidajući s brijačkih i pomodnih salona francuske i engleske natpise, dok mase progone inostrance putnike hvatajući špijune i automobile sa zlatom, dotle robe iz dućana nestaje i mudri mali Židovi na periferiji, trgovci kratkom i pletenom robom, shvaćaju već, što znači u žargonu »zaliha robe«, a na ministarstvima javljaju se maske prvih šibera. Čete obilaze preko Ringa pjevajući žalosno: »In der Heimat, in der Heimat,da gibt's ein Wiedersehen!« Novine lažu o veličanstvenim pobjedama, i dok gradom caruje samovlada feldvebela bečke Deutschmeisterske pukovnije, dok vojskovođe postaju doktori filozofije, javljaju se već prve sjenke gladi, umora i stvarnosti.

A ta crno-žuta stvarnost izgleda ovako: gospođa dvorska savjetnikovica von Schwarz-Gelb odbornica je ratne skrbi, ratne pripomoći, karitativnog odbora za ratnike, pomoćnog zemaljskog dobrotvornog odbora za pomoć ranjenicima, i gospođa dvorska savjetnikovica ide sa sjednice Crvenog krsta na dobrotvornu sjednicu ratnog odmarališta i ranjeničkog oporavilišta; ona živi između jedne konferencije sestara pomoćnica i druge za potporu ratnih udovica. Ona priređuje ratni korzo za ranjenike, prodaje kavijar za siromahe i šampanjac za udovice, aranžira utrke u korist ratnih slijepaca, čajanke za flotu, užinu za ranjenike, kobasice za rekon­valescente! Te glazbene čajanke s tenorom Y. iz blago­naklonosti, ta opera ratnih slijepaca, klinike, poliklinike, bolnice ženevskog Crvenog krsta, te patronese, ti po­krovitelji, svečana primanja, audijencije, štreberi i ari­stokrati, sve se to kovitla na jednoj strani, i dok se zabijaju zlatni čavli u gvozdene vitezove za ratne svrhe, dotle američke tvornice liferuju granate i šrapnele za Francusku i Englesku, a u tim američkim tvornicama zainteresirano je njemačkog i carskog kapitala do 20%. Na fronti su vojni feldkurati ljubavnici i daju se foto­grafirati za ilustrirane novine, kako podjeljuju presveti sakramenat umirućim ratnicima. Na fronti je jedina i glavna briga žensko i fotografski aparat, a tko ne shvaća ubijanje kao sport, to je taman i destruktivan tip, taj nema srca za patriotski zanos. Na fronti vješaju vojnike žicom kao pseta, izvode ih pred ratni sud zbog spolnih bolesti, batinaju ih zbog krade, a filmski operateri dolaze da prisustvuju vješanju veleizdajnika. To su gospoda dopisnici bečkih listova u breechesima, s kodakom na ramenu i s dalekozorom oko vrata, koji zapi­suju u svoje blokove »ratni štimung« i snimaju genre-snimke iz idiličnog života  u streljačkoj grabi, gdje dnevno pada po dvije hiljade ranjenih i šest stotina mrtvih i onda kad nema bitke.

Dok letači bombama ubijaju dojenčad, dok se Nietzsche čita u jarcima, dok se život sve više pretvara u krvavi kaos, štampa obljepljuje to umiranje u masama najbanalnijim frazama: »Krieg ist Krieg, a la guerre, comme a la guerre«, »rame o rame«, »vjernost za vjernost«, taushalten i »Pobjeda«. Ljudi u povorkama čekaju na koricu kruha, a vlasnici centrale špirita, mesa, tkanina i žita love divljač, odma­raju se na Semmeringu i plaćaju novine, koje pišu o »duševnom zanosu rata«, o »austrijskom preporodu iz­nutra«, o tome, »kako rat čisti čovjeka od blata« i kako je »ideja rata uzvišena ideja«. Porast gluposti, prazno­vjerja, kratkovidnosti i ograničenosti u masama na svakome koraku, a na sve to odgovor štampe: »Rat je rat«, »rame o rame«, »vjernost za vjernost«. Ljudi se od stranice do stranice pretvaraju u demone i sve, što je nevjerojatno, postaje svakodnevnim: vlakovi uopće ne dolaze, fijakeri, zemičke, kruh, kobasice, sve jc to nestalo, kao da tih stvari uopće nije ni bilo, i kad djeca traže kruha, majka ih tješi »da Antanta umire od gladi i da je pobjeda blizu«. Tempo sveopćeg ludila postaje sve brži, u umornim živcima javlja se već vibracija pred oluju. Već se osjeća fijuk vjetra u pozadini i dok vojni auditori vješaju bjegunce, dok se mase varaju trans­portima ukrajinskog žita, čuje se u Beču operetni šla­ger: »Ach, Amalia, was hast du gemacht?« (Ah, Amalija, šta si učinila?)

Između tih krvavih kvantiteta giba se figura nega­tivnog kritika, zanovijetala, sjenka Karla Krausa, koja govori mudrošću Fortinbrasa i Horacija u Shakespeareu. To je lice misaonog skeptika, koji piše često vrlo subjek­tivno, sjenovito i trepetljivo, proziran duh, koji imaterijalno prolazi kroz događaje i stvari kao tumač i kao žalobna pratnja istinitosti. To lice progovara uzvišeno, goetheovski čistim i prozirnim stihovima, i taj etički uzvišeni lajtmotiv romantičkog humanizma javlja se u ovom gibanju kao staromodna savicst. To lice govori često šaljivo, ali u toj šali ima gorkog prizvuka samoće. U toj beznadnoj osamljenosti ima romantike, predratnog knjiškog solipsizma, i to na momente djeluje bespo­moćno, kao što bespomoćno djeluju kretnje mjesečara na krovu. Ta je sjenka zagrižena u bečko, ona gleda to nešto bečko bez maske, ona prezire to nešto bečko kao dušu trgovačkog putnika, koji je htio da od čovje­čanstva stvori svoju kontu, pak je kod tog trgovačkog posla pao pod stečaj. Ta sjenka stoji pred bečkim stu­pom podignutim protiv kuge i pjeva:

»So merk' ich zoieder, zvie's von unten regnet.

Aus Schlaf und Schlamm die alte Schlamperei,

sie spricht den schlaff zerlassenen Dialekt

des letzten Wieners, der ein Pallazoatsch

aus einem Wiener ist und einem Juden.

Hier ist das Herz von Wien und in dem Herzen

von Wien ist eine Pestsdule errichtet.«