Pred čijim očima živimo
Auss 16 S

Photo: Wikipedia

Postojanost logora

Kada su me zamolili za prilog raspravi o istovjetnosti, odnosno, razlici između nacističkih i boljševičkih koncentracionih logora, riječju, o problematici sramo­te XX. stoljeća, o onome što bi se izrazom svetoga Pavla nazvalo »skandalom«, istoga sam trena domet­nuo kako je to po meni prije svega mitološko pitanje. I premda je otada proteklo podosta vremena, moje se mnijenje ni najmanje nije promijenilo.

Vrlo dobro znam kako se postavljeno pitanje ni­kada neće posve iscrpsti, ali budući da naše vrijeme i strpljenje ipak nisu beskonačni, svakako ću nastojati biti kratak, premda upravo zato i prisiljen na šturo izlaganje u naznakama. Prije svega: na temelju čega bismo trebali provesti usporedbu, odnosno ustanoviti razlike? Vrlo je očito kako su prognanost iz ljudskosti, kinjenje, glad, robovski prisilni rad, umiranje u mu­kama isti u Recsku kao i u Dachauu, a po tome se ni Kolima ni najmanje nije razlikovala od Mauthausena. Hoćemo li do u tančine izvagati jesu li kriške kruha bile manje u Ravensbrücku ili u logom na jednome od otoka Gulaškoga arhipelaga? Ili, jesu li eksperti sadizma bili stručniji u svojemu poslu u Gestapovoj kući iz Prinz Regentenstrasse ili u moskovskoj tam­nici Lubjanki? To bi svakako bio vrlo tužan, no i vrlo prirodan razgovor na tu temu. Hoćemo li onda suditi logorskome svemiru na temelju prava? Propit­kivati i raspraviti gdje su i koga mučili nepravednije? No svima nam je itekako jasno kako je sve to daleko iznad prava i pravičnosti; a da pritom ni ne govorimo o takvim izvođenjima pred lice pravde kao što se to zbilo s Gáborom Péterom, jer su nam još nürnberške presude, pa i one iz frankfurtskog Auschwitz-procesa, zorno pokazale da svijet žrtava i krvnika, ali s njime o strahotne osude, leži negdje daleko izvan prostora sudišta. Ili pak, kako se to obično kaže, da to pitanje prepustimo sudu povijesti?

No, priznajmo iskreno, povijesna svijest - barem do sada - nije se pokazala u zadovoljavajućoj mjeri pogodnom za pružanje uvjer­ljivih pojašnjenja; dapače, nije bila ni sposobna shva­titi te biblijske pojmove koji su zaživjeli i u narodnome predanju, jer je događaje opisivala samo njihovim kodnim imenima što su im nadjenule vlasti, ili ih najčešće označavala samo toponimima. Naravno, važ­ne su i činjenice koje povijest prikuplja i gomila, no one će, ukoliko znanost nije sposobna izboriti se za valorizaciju podataka, ostati ipak samo običnim arhi­vima istražnih radnji. No ipak vidimo da povijest nije za to sposobna, možda i zbog toga jer nema univerza­lan sistematizirajući stav, ili, recimo izravno: nema svoju filozofiju. Posljednju povijesno-filozofsku riječ - ne filozofske-kritičnu već afirmativnu povijesno-filozofsku - vjerojatno je izrekao Hegel napisavši da je povijest djelo i slika pameti. Danas se tome lako smijemo (suznih očiju, naravno), no ne bismo mogli poricati daje mit uma u XVIII. stoljeću bio posljednja plodna velika mitska priča u Europi čije nas je iščeznuće ili - eto usporedbe koja više pristaje našoj temi - rasplinuće osudilo na prokletstvo duševne i duhov­ne napuštenosti; postali smo siročad.

Otkada smo od Nietzschea naučili da je Bog umro, postalo je preteškim problemom utvrditi - naravno, osim kompjutorizirano vodenih popisa vlasti - tko zapravo nadzire čovjekovo postojanje; pučki rečeno, pred čijim očima živimo, kome je čovjek dužan polagati račune u etičkome i, neka mi bude oprošteno no ipak, u transcendentalnome smislu te riječi. Naime, čovjek je unatoč svemu dijaloško biće; on neprestance govori, a ono što kaže, odnosno, ono što iznosi, svoje žalbe i muke, to nisu samo njegove nakane da ih naprosto opiše, već njima namjerava i svjedočiti, jer potajice, »podsvjesno« priželjkuje da ta svjedočenja postanu kvalitetom, a kvaliteta pak duhovnom snagom pri obli­kovanju zakona. Albert Camus u Pobunjenome čovjeku - premda vjerujem da to preuzima od nekoga dru­goga, ako se ne varam, citira Shelleya - kaže: »Pjesnici donose zakone svijeta«. Čini mi se kako je baš to ona polazišna točka odakle bismo trebali krenuti. Jer, premda je točno da pjesnici - a značenje te riječi trebali bismo interpretirati vrlo široko, ona bi se tre­bala odnositi na kreativnost općenito - ne donose zakone na način kako to rade stručnjaci ustavnoga prava u parlamentu, oni su ti koji se podvrgavaju zakonu, i to onomu koji u svijetu još uvijek funkcionira kao zakon što stvara i uređuje događanja, pa i krupne stvari, velike ljudske priče. A upravo je pjesnik taj koji nikada ne smije povrijediti spomenuti zakon, jer bi mu tada i djelo postalo neistinitim, odnosno, recimo to jednostavnije, lošim.

Dopustite mi da taj neuhvatljiv ali od svih drugih djelotvorniji zakon, koji ne samo što upravlja našim duhom već ga i mi sami našim živim postojanjem neprestance pothranjujemo, jer inače ne bi ni opstao, da sada taj zakon, u nedostatku boljega, ali i zbog smetenosti nazovem od Thomasa Manna posuđenim izrazom, naprosto, duhom kaziva­nja. Jer, upravo on presuđuje što će i kako ući u mit, što će iz pojedinih civilizacija ostati u riznici sjećanja na minule događaje, premda bi o tome vrlo često radije odlučivali ideolozi. Što im takoreći nikada ne polazi za rukom, barem ne na način na koji bi to oni htjeli. O mitovima odlučuje nešto drugo, neka tajna i zajed­nička volja, koja očito zrcali istinske duhovne motive i potrebe u kojima se naposljetku javlja i potpuna istina. Obzorje naše svakodnevice omeđuju upravo takvi događaji, oni koji su - naposljetku - priče o dobrome i o zlu, dok nam svijet unutar toga vidokruga preplavljuju zvuči nepresušna šaputanja o dobrome i o zlu. Riskirao bih jednu smjelu tvrdnju: u nekome stanovitom smislu i na nekoj određenoj ravni živimo isključivo za volju toga duha kazivanja, jer je u srcu i glavi svih nas duhovno nedokučivo mjesto Boga preuzeo duh u neprestanome oblikovanju; to je onaj znakovit pogled koji osjećamo na sebi, pa sve što radimo ili ne radimo činimo sukladno njemu.

Sve sam ovo morao unaprijed iznijeti želim li po­staviti pitanje zašto je u europskoj svijesti Auschwitz postao onim što je postao: univerzalnom poukom na kojoj se s vremenom našao i pečat vječnoga pamćenja, a koja svojim imenom naprosto objedinjuje čitav svijet nacističkih koncentracionih logora i tronutost sveko­likoga svijeta njime, i čije je poprište uzdignuto do mitskoga značenja pa se zbog toga mora održavati takvim kakav je bio kako bi ga hodočasnici posjećiva­li, kao što, primjerice, mogu obilaziti brežuljak Gol­gote. Doista, što je sve potrebno da bi nešto bilo dovedeno do odrješenja i - nadam se da me nećete pogrješno shvatiti - do neke vrste savršenstva? Sva­kako, znao bih vam navesti nekoliko primjera u prilog tome. Prvo: jednostavnost je temeljna pretpostavka svim velikim poukama. U Auschwitzu se dobro i zlo ne stapaju ni jednoga jedinog trena. Pripovijest o njemu kazuje - što je uostalom i istina - da su onamo silom dovlačili milijune nedužnih ljudi kako bi ih isprva na strašan način zavaravali obećanjima, a zatim bestijalno ubijali. Sliku ne zamućuje nijedna sjena, nijansa drukčijega, primjerice političkoga, jer u tu se priču ne zapetljava nit što bi govorila o ljudima koji su, premda inače ideologiji posve odani, sa sta­jališta pokreta - ali isključivo samo određenoga po­kreta - bili nevino osuđivani; u Auschwitzu, naime, nisu utamničivali visoke nacističke dužnosnike protiv kojih bi se duh kazivanja morao boriti s napregnutom ambivalencijom.

Drugo: Auschwitz je savršeno istražen, stoga zaključen i sada je već nedodirljiva struktura. Što se u jednakoj mjeri odnosi na njegovu prostornu i vremen­sku dimenziju. A to je doista čudnovat paradoks. Jer, premda se preživjeli odande još kreću među nama - uostalom, kao i onaj kojega ovoga trenutka promatrate, s ovim papirima u ruci - on nam je sve udaljeniji, poput marno isprepariranoga arheološkog nalaza, do­vršene, u svim pojedinostima silno i široko poznate priče za koju s pravom primjenjujemo pripovjedačko prošlo vrijeme. Premda, što se poprišta tiče, zapravo poznajemo svaki skriveni kutak priče, i to od crnoga zida do čeških obiteljskih baraka, od Sonderkommande do tvorničke marke ventilatora koji su pokretali krematorije. Stoji pred nama kao Knjiga proročansta­va, poput stravičnoga prizora donesenoga mučnom podrobnošću u nekoj od pripovijesti strave Edgara Allana Poea, Kafke ili Dostojevskoga, jer su nam pojedinosti poznate, ali logika, moralna grozovitost i sramota koju je Auschwitz uzrokovao, to neiscrpno mnoštvo muka te stravična pouka koja iz njega slijedi na neki se način nikada neće moći prognati iz europ­ske svijesti o kazivanju.

No sve to još nije dostatno kako bi jedan grijeh postao senzacijom duhovne povijesti, užarenom ra­nom, traumom koju će sjećanje čuvati poput tijela što pamti nagnječenja nakon teškoga prometnog udesa, kao nemirnu, nezalječivu, neizbrisivu te na svaki do­dir ponovno zakrvavljenu ranu. Da se to dogodi, ka­tastrofa mora valjda napasti najplemenitije organe. Valjalo bi baciti letimičan pogled na dva sutvorca grand guignolea ovoga stoljeća, na nacistički, odno­sno, na boljševički pokret. Duh ih kazivanja bilježi kao prekršitelje ugovora, drugim riječima, drži ih zlot­vorima. Obilježje zlodjela je ozbiljnost, kaže Kierke­gaard. Kršenje ugovora spominjem zbog toga jer od trenutka, u kojem se u gorućem grmu europske etičke kulture ukazala zakonitost što se zatim u obličju riječi s vremenom urezala u kamen, svaki događaj mjerimo težinom tih slova i svako se djelo promatra u odnosu na ugovorom propisana djela. Ne bismo shvatili ozbilj­nost u ozračju koje obilježuje zlodjelo ili, rekao bih, moralnu ulogu koju zločinci preuzimaju na sebe kada duh kazivanja već ne bi poznavao Kaina, Ahasvera, Torquemadu, Hitlera i Staljina. Međutim, spomenuta dva pokreta identična su samo po ishodu: teror, logori, genocid, krajnje gospodarsko, duhovno, duševno i mo­ralno obogaljenje života, potpuno gaženje svake indi­vidualnosti - čemu da dalje nabrajam? Oboma je polazište u duhu kazivanja; dok jedan (sukladno svo­joj ideologiji) donosi potpuno ostvarenje toga duha, onaj drugi se posve otvorenom srdžbom obrušava na njega. Jedan se javlja kao iskupitelj dok mu se pod skutima skriva vrag, a onaj se drugi obukao u Sotonine halje i doista je vrag. Jedan nezakonito primjenjuje zakon, a drugi stavlja zakon izvan zakona.

Ako su i jedinstveni u masovnome klanju, ipak drukčija moti­vacija vodi nacističkoga masovnog ubojicu od, barem izvorno, boljševičkoga masovnog ubojice. U nedostat­ku vremena evo samo nekoliko kratkih rečenica o tima dvama tipovima ubojica XX. stoljeća. Boljševički: umjesto duha i razuma rabi taktiku. Stega taktike. Taktika kao jedina pokretačka snaga, kao moral, kao »vodeća nit djelovanja«. Filozofska rabulistika, skolastičko isprazno mudrijanje, surova dogma svemu tome daju neku vrstu religijskoga dojma što sa zadahom malogradanštine u pseudoradničkome pokretu i gad­nim suzvucima koji se probijaju iz mučilišta i mučkih smrti tvori doista čudnovat sklad. U njemu ima nečega jezuitskog, no bez elitizma jezuita. Boljševička je elita bila razorena, dok elita tridesetih godina (koja je stvo­rila takozvane pedesete) nikada nije postala elitom; možda najviše što je mogla doseći bila je razina za­povjedništva, glavnoga stožera ili visokopozicionirane armade sluga. A nacisti? Srodna suprotnost. Jedno­stavniji, reklo bi se, suvremeniji. Nisu ljudi od taktike, neskriveno grade na gnusnim porivima tisućljećima zapretenim kulturom. Nacistička stega je vojnička discipliniranost, discipliniranost posebnih odreda. Osobita mješavina vojničke stege boljševika, koloni­jalnoga ratnika, srednjovjekovnoga viteza, glavnoga knjigovođe i konkvistadora. Nacisti su mahnitost, otrgnuti čopori pasa, kockasto krojeni pokreti masa, zapjenjena opijenost nacionalnim, ubojstvo i samou­bojstvo; otvoren očaj i nihilizam. Nacizam se po ljud­skim živcima nastanio u obličju mržnje, agresije, kao bakanalija, kao glupost, poput bijega, zaštite u nje­drima mase, ili kao, posudio bih ovdje ponovno jedan Thomas Mannov izraz, izbjegavanje posla pijanih, is­kvarenih propalica, lumpena s ruba.

Camus u Pobunjenome čovjeku kaže kako boljševi­zam stremi prema univerzalnom, dok nacistički - ili fašistički - pokret ne teži prema tome. No to je poprilična zabluda. Ipak, razumljivo je; Camus je bio čovjek duha i posve nehotično je u nacizmu, kod jednoga konstruktivnog pokreta tragao za pozitivnom ideologijom, pa makar ona bila i krinkom. A nacistički je pokret svoju potrebu za dosezanjem univerzalnoga gradio upravo na dekonstruktivnome te ju najavio negativističkim stavom. Promotrimo koliko se on na­stoji uklopiti u univerzalni mit, makar bio glavni junak samo negativnih crta, kako se trsio postati sveopćim, ako već ne putem ljubavi, onda kroz njezino naličje, zahvaljujući ubijanju.

Koja god znanost propitkuje pitanja antisemitizma - pritom dakako mislim na pravu a ne na bilokakvu ideološku, na brzinu sklepanu znanost - uvijek se dođe do posve istoga rezultata: ona nemoćno stoji pred njim. Nabroji nekoliko povijesnih, gospodarskih, društvenih razloga, navede stanje duha i okolnosti itd. a naposljetku ipak zaključi kako je sve to iracionalno. Međutim, držim da će duh kazivanja i nju daleko bolje pojasniti. Freud spominje kako njemački antisemiti­zam motivira uz ostalo i zatomljen otpor nekoć pogan­skih Germana prema kršćanstvu, jer je naposljetku i kršćanska vjera potomkom židovskoga monoteizma. Smatram da, ukoliko uopće stoji, ta tvrdnja tek izda­leka daje lagano nijansiranu harfističku pratnju brutalnome nasrtaju bučne koračnice. A kada bi ona, uostalom, i bila točna, zašto bi se Nijemci bunili i ustajali protiv kršćanstva, odnosno, protiv židovstva baš u tih dvanaestak godina, točno od 1933. do 1945? To pitanje ipak i nije toliko apsurdno kako se na prvi pogled čini. Neka nas Bog očuva opskurne mistike, toga da prekapamo, zabadamo po najskrovitijim dubinama germanskoga duha, no stoji činjenica da je odnos prema Židovima kroz stoljeća, računajući od novoga vijeka i postupanje s njima, kolokvijalno re­čeno, židovsko pitanje u Europi, postalo pitanjem sav­jesti.

Moglo bi se reći, dogorjelo joj je do nokata, peklo ju je poput revolucija istoga toga novoga vijeka, od kojih je u sjećanju i značenju najdojmljivija bila fran­cuska, ona koja je naposljetku proklamirala građan­sku i pravnu jednakost Židova. Samo po sebi donoše­nje takvoga zakona još ne osigurava mnogo, sve dotle dok ga ne prihvati i potvrdi duh kazivanja. Što hoću time reći? To da je od toga trenutka tvorni antisemi­tizam doista postao činjenicom koja skandalizira, ka­menom spoticanja, te se otada mogao javljati samo u crnoj odori kršenja zakona. Samo bih se usput prisjetio Dreyfusova procesa ili suđenja u Tiszaeszlaru koji su sukladno svojemu opsegu u konačnici ipak za sobom ostavljali posve iste posljedice: skandal, plastično svrstavanje u sustav, razdvajanje snaga dobroga od zla, mračnoga od svijetlog, retrogradnoga od progre­sivnog. I kada već na sve načine tragamo za dubin­sko-psihološkim pokretačkim oprugama njemačkoga ili nacističkog antisemitizma, ja bih njegovu ishodišnu snagu ipak pokušao utvrditi u njemačkome otporu, u pobuni protiv prosvjetiteljstva, točnije protiv francus­koga prosvijećenog duha, kojima su vjerojatno izgubljeni svjetski rat i »mir« što je nakon njega uslijedio, davali snažno aktualan sadržajni poticaj.

Već sam uzgred spomenuo kako je nacistički po­kret radio s jednostavnijim, ili ako vam se više sviđa, otvorenijim sredstvima od boljševičkoga. Jednostav­nost - što zapravo u sebi krije i jednostavnost svake krinke. Pokretač skandala, suvremeni Kain koji za pogonski motor djelovanja dinamizma vlasti odabire kršenje ugovora, onaj, dakle, koji želi ući u priču tako da ustane protiv duha kazivanja, na barjak svoje pobune smjesta zatakne antisemitizam. Što je jasan sim­bol, poziv na neupitnu odanost u uroti. Dakle, antisemitizam zločinom počinjenim na štetu Židova postaje zločinom protiv važećega ugovora i duha koji je još jako osjetljiv i prijemčiv za taj ugovor. To je bio način najave nacizma da pretendira na univerzalnost, a s druge je strane njegovo strahotno djelo tako moglo postati doista besmrtnim. Prekršio je ugovor na koji je postojeći živi duh još ne tako davno bio toliko ponosan i za koji se vjerovalo kako ga se nikada neće kršiti. Kako god raščlanjujemo, dug je oblak holokaustova dima i on baca mračnu sjenu na Europu, dok mu je plamen utisnuo neizbrisiv znak po nebeskome svodu. U tome sumpornom svjetlucanju duh kazivanja iznova govori one u kamenu isklesane riječi, a drevna se pripovijest javlja kao mora u tumarajućem novom svjetlu; pouka je postala stvarnost, oživjeli vječni pasionski igrokaz o ljudskim patnjama. Auschwitz je postao amblematično poprište holokausta, na prvome mjestu isticana pozornica događanja; i premda su postojale još stotine i stotine drugih logora, on je i dalje svevremenska zbirna imenica nacističkih logora, čak i onda kada dobro znamo kako ni u samome Auschwitzu nisu utamničili i zatirali jedino samo desetke tisuća Židova.

Tek uzgred bih dometnuo da je u trenutku kada je naposljetku odlučno i neprikriveno krenuo nacionalsocijalističkim, protueuropskim i protucivilizacijskim putem kršenja ugovora, a u namjeri da tu nakanu demonstrira, Staljinov imperijalni boljševizam najpri­je organizirao »židovski proces« navlačeći kazališnu krinku, iz koje su neki od gledatelja ili sudionika velikoga mita odmah mogli prepoznati ciljeve i karak­ter glavnoga lika. Na sreću je on - barem u tom pogledu - ipak vrlo kasno otkrio svoje pravo opredjeljenje. No nemojte to smatrati samo srećom po Židove, jer će kršitelj ugovora koji je spreman ići do kraja, trseći se dosegnuti svoju univerzalnost, rijetko kada biti zadovoljan manjim od svjetske katastrofe.

Još jedanput bih naglasio kako mi nije bila nam­jera - niti je mogla biti, jer bi bila besmislena - vagati, uspoređivati podudarnosti ili različitosti naci­stičkih i sovjetskih logora. Ne postoje sredstva za mjerenje patnji, nepravednost nema mjernu jedinicu ili stupnjeve. I Gulag je, kao i sustav nacističkih logora, smišljen i napravljen s istim ciljem; a da su poslužili svrsi, o tome svjedoče milijuni njihovih žrta­va. Malo prije sam upravo nastojao pronaći nekoliko razloga zbog kojih kolektivno sjećanje, taj zakučast no vrlo jasno određen duh kazivanja, među njima bira baš ovaj logor a ne onaj, dok logor koji izabere ne postane simbolom za obje vrste. U svakom slučaju, da je mit odabrao i pristao uz Auschwitz, danas se već doima konačnim, jer je pripovijest o Auschwitzu sva­kako prešla razdoblje skrivenoga zanimanja i privid­noga zaborava, što psihoanalitičko učenje naziva zatomljenjem. Dok je Gulag, u što sam posve siguran, unatoč svim mogućim sličnostima, ipak drukčija pri­ča. Nijednom riječju nikada ne bih ustvrdio da je manje grješan, da je u njemu bilo manje strahota ili da je bio manje potresan, no vječno sjećanje - a ono je bolno i istinski posebno - ne ovisi o tome, budući da osjećam kako se duh kazivanja još uvijek bavi tom pričom, prije nego što po njemu udari žig konačne forme.

Na kraju, a na žalost, ovih stravičnih rečenica ne mogu poštedjeti ni sebe, ali ni vas: još uvijek ne možemo biti stopostotno sigurni smijemo li, možemo li o boljševičkim logorima govoriti u prošlo-svršenome vremenu.

Predavanje u studiju Thalia, 1990.

*Iz knjige Jezik u progonstvu (Durieux, 2004); prevod Xenia Deton

Oceni 5