Postoji li istina?

Od samih početaka filozofskog saznanja raspravljalo se o postojanju istine. Svi mi govorimo o istini i svi tražimo istinu. Mi je zahtijevamo, čak i ako ponekad niječemo njeno postojanje. Ovaj će članak pokušati dati drugačiji pogled na ono za što, za sada, vjerujem da je istina. 

U novinarstvu se istina često poistovjećuje s činjenicama: “Na tom i tom uglu, tog i tog dana u taj i taj sat dogodila se nesreća i toliko je ljudi stradalo.” Ovo je čisto informativna koncepcija istine, zasnovana na pet riječi koje uokviruju priču: tko, što, kada, gdje, i zašto. (tzv. ‘5 Ws’: who, what, when, where, why, op.prev.)

Međutim, činjenice ne možemo postovjetiti s istinom. Što ako netko naiđe i kaže: “Nije bila nesreća. Jedan od vozača je bio pijan”? Ovdje ulazimo u svijet interpretacija.

Istina ne postoji

U svojim Posthumnim fragmentima, njemački filozof Friedrich Nietzsche napisao je svoju najpoznatiju rečenicu: “Ne postoje činjenice, postoje samo interpretacije.”

Izraz je zanimljiv koliko i kontroverzan i krivo protumačen. Korišten je da odredi smrt istine i da naznači da svatko može imati svoje tumačenje, tj. svoju istinu.

Paradoksalno, Nietzscheova je fraza upala u vlastitu interpretativnu zamku. Kada kaže da postoje tumačenja, on ne želi relativizirati pojam istine, već želi reći da kada se nešto dogodi, ljudi pronalaze različite interpretacije događaja.

Francuski filozof Michel Foucault podržava Nietzscheovu teoriju, ali dodaje svoj zaštitni znak: moć. Prema Foucaultu, postoji razna tumačenja činjenica, ali moć je tu da nametne svoju interpretaciju (svoju istinu) i totalizira je. Kad razmišljamo o moći, često mislimo na gospodu u skupim odijelima kako sjede za stolom i razmišljaju “što sad možemo učiniti?”.

Ali za Foucaulta, moć je jednostavno sposobnost pozicioniranja vlastite interpretacije kao opće istine. To može biti običan građanin na društvenoj mreži, političar bilo kojeg predznaka i ideologije, poslovna žena ili čak susjeda koja pusti trač u susjedstvu i utvrdi ga kao apsolutnu istinu. Tako se rađa i koncept post-istine.

Istina poput glavice luka

Ipak, želio bih predložiti jednostavniji, ali ništa manje sofisticiran način razumijevanja samog koncepta istine.

Prije svega, sve su teorije djelomično točne. Istina kao pojam sama po sebi je široka. Istina je zbroj svih interpretacija, činjenica, prošlih i sadašnjih. Netko se može zapitati kakve veze ima prošlost s istinom sadašnjosti. Citat egzistencijalističkog filozofa Jean-Paula Sartrea to dobro objašnjava: “Mi nismo grumenje gline; ono što je važno nije kako nas drugi vide, već kako se mi sami odnosimo prema tome kako nas vide.” Sadašnjost se ne može odvojiti od prošlosti, jer mi smo njena posljedica. Bez razumijevanja prošlosti nemoguće je razumjeti sadašnjost.

Da bi bilo jasnije, zamislimo pojam istine kao glavicu luka. Luk se sastoji od nekoliko slojeva koji pokrivaju jezgru. Ako napravimo paralelu, srž bi bila konkretna činjenica: nesreća na uglu ulice, na primjer. Sloj koji ga prekriva bila bi vizija svjedoka i protagonista te nesreće. Sljedeći sloj bila bi prošlost svih uključenih. I tako se slojevi preklapaju, odmičući sve dalje od samog događaja.

Ali neizbježno, na ovaj ili onaj način, svi su slojevi uključeni u činjenicu koju analiziramo. Dakle, istina je kao taj luk. Istina je onaj skup tumačenja i makropogleda koji omogućuju širu i cjelovitu sliku svih činjenica.

Istina nije nadohvat ruke

Postoji li dakle istina? Odgovor koji mogu dati je da postoji. Je li moguće posjedovati istinu? Moj odgovor je odlučno ne. Osim ako netko nije Bog ili sveprisutno, svemoćno, svevremensko biće, nemoguće ju je posjedovati ili postići.

Ali vjera u postojanje istine je temeljna. U svom djelu Moderna tema, španjolski filozof José Ortega y Gasset objašnjava zašto je to važno: “Život bez istine je nepodnošljiv. U tom smislu postoji istina koja je recipročna u odnosu na čovjeka. Bez čovjeka nema istine, ali i obrnuto, bez istine nema čovjeka. Čovjek se može definirati kao biće koje apsolutno treba istinu i, obrnuto, istina je jedino što čovjeku suštinski treba, njegova jedina bezuvjetna potreba.”

To čini koncept istine utopijom. A što je utopija? Urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano to na izniman način objašnjava parafrazirajući prijatelja:

“Utopija se vidi na horizontu. Ja hodam deset koraka, a ona odlazi deset koraka dalje. Čemu služi utopija? Tome, da nam da razlog da hodamo.”

*Tekst izvorno objavljen na portalu The Conversation prenosimo sa portala Digitalna demokracija