Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (5)
Čehov

Photo: www.deviantart.com

Postoji u svetu neka nesavladiva sila koja pritiska i sakati čoveka

Čehov je znao šta će sve reći u „Dosadnoj priči“ i u Ivanovu. Pojedini kritičari su takođe to znali i zbog toga mu prebacivali. Ne usuđujem se da kažem šta konkretno – da li zaziranje od javnog mnenja, da li očajanje zbog predstavljenih otkrića, ili i prvo i drugo zajedno, tek, očigledno je došao trenutak kada Čehov, po svaku cenu, mora da odluči da napusti trenutni položaj i vrati se unazad. Plod takve odluke je „Paviljon broj 6“. U toj priči glavni junak je onaj isti nama poznati Čehovljev junak, to jest doktor. A i ambijent je poprilično sličan, mada unekoliko i promenjen. U životu doktora se ništa naročito nije dogodilo. On je dospeo u provincijsku rupu i malo po malo, skrivajući se od ljudi i života, upao je u stanje potpune mrzovolje, koja je, po njegovom shvatanju postala ideal ljudskog postojanja. On je ravnodušan prema svemu, počev od svoje bolnice u koju skoro da ne odlazi, gde gospodari njegov pijani i grubi pomoćnik, gde pljačkaju, muče nepravilnim lečenjem.

Na psihijatrijskom odeljenju gospodari čuvar, jedan vojnik u penziji, koji pesnicama umiruje buntovne pacijente. A doktoru je svejedno, on kao da živi negde daleko, u drugom svetu i kao da ne razume ono šta se pred njegovim očima zbiva. Igrom slučaja, dolazi na psihijatrijsko odeljenje i započinje razgovor s jednim bolesnikom. Bolesnik mu se žali na red, odnosno na odvratnu neuređenost na odeljenju. Doktor mirno sluša njegove reči, ali ne reaguje postupcima već takođe rečima. On pokušava da dokaže svom umobolnom sagovorniku da spoljašnji uslovi uopšte ne mogu uticati na nas. Bolesnik se protivi, drsko mu odgovara, iznosi svoje argumente u kojima se, kao kod mnogih ludaka, pored besmislenih tvrdnji sreću i mnoga pronicljiva zapažanja. Reklo bi se čak da ovog prvog zapravo i nema, jer se samo na osnovu razgovora teško može zaključiti da je reč o bolesniku.

Doktor je zadivljen novim poznanikom, ali on neće ni da mrdne prstom ne bi li mu nekako ublažio bol. Kao i pre, nesrećnik se povinuje stražaru, koji ga tuče ukoliko se pobuni. Bolesnik, doktor, ljudi koji su oko njega, celokupno okruženje u bolnici i u stanu doktora opisani su sa velikom veštinom. Ništa vas ne pobuđuje da se protivite, već se u vama budi fatalna ravnodušnost – neka pijanče, neka se tuku, pljačkaju, čine nasilje – nema bitne razlike, ionako je viša prirodna mudrost sve predodredila. Kao da su nepromenljivi zakoni ljudskog postojanja posavetovali i šapnuli doktoru njegovu filozofiju neprotivljenja. Čini se da nemate snage da se otrgnete od njene vlasti. Do ovog trenutka sve je manje-više u duhu Čehova. Ali je na kraju sve drugačije. Zbog intriga svog kolege doktor sam dospeva na psihijatrijsko odeljenje, u svojstvu pacijenta. Lišavaju ga slobode, zatvaraju ga u prostoru za umobolne, pa čak i tuku; bije ga onaj isti stražar s kojim je svog umobolnog sabesednika učio da se miri i to se sve dešava pred očima istog sabesednika. Doktor se istog trena budi, kao iz sna. U njemu se rađa želja da se bori, da protestuje. Iako on uskoro umire, ideja ipak trijumfuje. Kritika je bila skoro pa zadovoljena – Čehov se javno pokajao i odrekao teorije neprotivljenja. I čini se da je „Paviljon broj 6“ u ono vreme bio veoma oduševljeno prihvaćen. Treba dodati da doktor lepo umire: u poslednjem trenutku vidi stado jelena, itd.

I zaista, konstrukcija pripovetke je ubedljiva. Čehov je hteo da odstupi i odstupio je. On je osetio nepodnošljivost beznađa, odsustvo mogućnosti stvaranja iz ničega. Udarati glavom o kamen, večno udarati glavom o kamen je strašno, pa bolje je da se vratite idealizmu. Divna ruska izreka: „Nikad se ne kuni u bedu i tamnicu“, našla je svoje opravdanje. Čehov se priključio krugu ruskih pisaca i počeo je opevati i slaviti ovu ideju. Ali ne zadugo. Sasvim drugačija je pripovetka „Dvoboj“, koja je nastala gotovo u isto vreme. Njen rasplet takođe deluje idealistički, ali samo deluje. Glavni junak Lajevski je „parazit“ kao i svi Čehovljevi junaci. On ništa ne radi i ništa ne ume da radi, čak to ni ne želi, on živi delimično na tuđoj grbači, zadužuje se, zavodi žene itd. Njegov položaj je nepodnošljiv. Živi sa tuđom ženom koja mu je dosadila kao i vlastita pojava, ali se nje ne može osloboditi, uvek mu nešto treba i svuda je dužan, poznanici ga ne vole, preziru ga. On se uvek oseća kao da je spreman da beži, bez osvrtanja, bilo kuda, samo da se pomakne sa mesta na kojem sada živi. I njegova vanbračna žena je otprilike u istom, ako ne i u gorem položaju. Ne zna se iz kojih se razloga, bez ljubavi, čak bez bilo kakve žudnje, ona prepušta svakom usputnom prostaku. Zatim joj se čini da su je od glave do pete okupali u blatu i da je to blato sraslo s njom tako da ga ne može oprati ni voda celog okeana. I eto, takav par živi na svetu, u zabačenom gradu na Kavkazu i, normalno, privlači Čehovljevu pažnju. Tema je zanimljiva, to se ne dovodi u pitanje: dvoje ljudi, prljavi od blata, ne podnose ni sebe, ni druge…

Radi kontrasta Čehov sučeljava Lajevskog sa zoologom fon Korenom koji je doputovao u primorski grad zbog važnog posla, a značaj tog posla niko ne poriče – da proučava embriologiju meduze. Fon Koren je, kao što se po prezimenu vidi, Nemac i, shodno tome, veoma je zdrav i normalan, čist čovek, potomak Gončarovljevog Štolca, potpuna suprotnost Lajevskom, koji je sa svoje strane bliski rođak Oblomova. Ali suprotstavljanje Oblomova i Štolca kod Gončarova je bilo drugog tipa, a i smisao je bio drukčiji nego li kod Čehova. Pisac romana iz četrdesetih godina se nadao da će zbližavanje sa zapadnom kulturom preporoditi Rusiju. Ni sam Oblomov nije naslikan kao apsolutno beznadežan čovek. On je samo lenj, nepokretan, nema radne navike. Stvara se utisak da bi, ukoliko bi se on probudio, desetak Štolceva bilo tek kod njegovih nogu. Druga priča je Lajevski. Ovaj se već probudio, odavno se probudio – ali njegovo buđenje nije donelo boljitak…

„Prirodu on ne voli, Boga on nema, sve naivne devojčice koje je poznavao upropastio je ili on ili njegovi vršnjaci, u     svom vrtu nije posadio ni jednu biljku, a dok je bio među živima, nije ni jednu muvu spasio, samo je rušio, upropašćavao i lagao, lagao.“ Dobrodušni trapavko Oblomov se izrodio u odvratnog i strašnog gada. A čistunac Štolc je živ i, prebivajući u svojoj tami, ostao je čist! Samo sa novim Oblomovom on razgovara drugim tonom. Fon Koren za Lajevskog kaže da je nitkov i podlac i da nad njim treba primeniti najstrože mere. Nemoguće je pomiriti Korena i Lajevskog. Što se češće njih dvojica susreću, to dublje, nemilosrdnije i nepomirljivije oni jedan drugog mrze. Ne mogu živeti na istoj zemlji. Rešenje je samo jedno: ili normalni fon Koren ili izopačeni dekadent Lajevski. Pritom je sva spoljašnja, materijalna sila, naravno, na strani fon Korena. On je, razume se, uvek u pravu, uvek pobeđuje, uvek trijumfuje i u teoriji i u praksi. Zanimljiva je sledeća stvar: Čehov je beskrupulozni neprijatelj svake vrste filozofije. Nijedan junak u njegovim delima ne filozofira, a ukoliko to čini, to je uvek neuspelo, smešno, slabo, neubedljivo. Izuzetak je fon Koren, tipični predstavnik pozitivističko-materijalističkog pravca. U njegovim rečima se oseća sila, ubeđenje. Reči su mu nadahnute, a uz to ih odlikuje i maksimalna logička povezanost.

U Čehovljevim pripovetkama ima mnogo junaka materijalista, ali sa nijansom skrivenog idealizma koji se razvio po šablonu šezdesetih godina. Prema takvima je Čehov nemilosrdan i podvrgava ih najvećem ruglu. Idealizam u svim oblicima, otvoreni i prikriveni, kod Čehova je izazivao osećanje nepodnošljive gorčine. Lakše je podnosio da sluša neumoljive pretnje pravolinijskog materijalizma nego da prihvati slabašne utehe humanističkog idealizma. Postoji u svetu neka nesavladiva sila koja pritiska i sakati čoveka – to je toliko jasno da se može osetiti. Dovoljna je mala nepažnja i najveći kao i najmanji postaju njena žrtva. Možete obmanjivati sebe do onog trenutka dok o tome znate samo iz priče. Ali ko se jednom našao u čeličnim kandžama predodređenosti, taj je zauvek izgubio bilo kakvu zainteresovanost za idealističko samoobmanjivanje. On više neće potcenjivati – on će radije preuveličati snagu protivnika. A čist, postupan materijalizam, koji propoveda fon Koren, najpotpunije oslikava našu zavisnost od stihijskih prirodnih sila. Kada fon Koren govori, kao da vas maljem udara po glavi, nijedan njegov udarac ne pada na Lajevskog već na Čehova, na njegova najbolnija mesta. On daje Korenu sve veću i veću snagu, a sebe postavlja kao metu. Radi čega? Zašto? Pa eto vam!

Možda je u Čehovu tinjala potajna nada da je samoranjavanje njegov jedini put ka novom životu. On nam to nije rekao. Možda ni on sam to nije znao, a možda se pribojavao da uvredi pozitivistički idealizam koji je tako suvereno vladao u savremenoj književnosti. On još nije smeo da se usprotivi evropskom društvenom mišljenju – jer nismo mi izumeli naše filozofske poglede na svet, nego su oni došli iz Evrope! I da se ne bi prepirao sa ljudima, on je smislio šablonski umirujući rasplet. Na kraju priče Lajevski se „menja“, oženio se ljubavnicom, ostavlja lakomislen život i usrdno počinje da prepisuje papire da bi isplatio dugove. Normalni ljudi se u potpunosti mogu zadovoljiti ovakvim ishodom, jer u basnama normalni ljudi čitaju poslednje redove – pouku, pouka „Dvoboja“ je veoma zdrava: Lajevski se promenio i počeo je da prepisuje papire. Ipak treba reći da takav kraj više liči na podsmeh moralu, ali normalni ljudi nisu toliko pronicljivi psiholozi; oni se plaše dvosmislenosti, i za njih karakterističnom „iskrenošću“ prihvataju sve reči pisca kao bezuslovnu istinu. Nek im je sa srećom!

 (Nastaviće se)

*Tekst objavljen u Beogradskom književnom časopisu, br. 46-47; preveo s ruskog Lazar Milentijević

Oceni 5