Potraga za svemogućim češljem

Sa gnjidama sam se, kao, uostalom, većina ljudi oko mene, prvi put susrela u doba osnovne škole, bilo je to poslije završenog šestog razreda, nakon povratka sa desetodnevnog ljetovanja u dječjem odmaralištu u Omišlju. Je li majkama netko od nastavnika – odgajatelja rekao, vjerojatno jest, pa i moja krenula detaljno prevrtati i kopkati po sestrinoj i mojoj kosi, sve nešto vadi, noktima palca i kažiprsta više probija nego što drobi, maže kose nam petrolejem, umotava glave, zlokobno nagovještava mogućnost šišanja „na golo“ ako smrdljiva tekućina ne bi djelovala, jedina je sreća bila što ništa nije trebalo potpaliti, onda sam prvi put shvatila višestruku korist petroleja, iliti petrijola, kako smo ga tada svi nazivali. Ujutro češljanje gustim češljem, kratkim, veličine dlana bez prstiju, sa zgusnutim i oštrim zupcima s obje strane, bez ikakve drške, bilo je jako važno što na zupcima ostaje, mrtvo li je ili se miče. Njegova namjena bila je samo jedna, izvlačenje ušiju i gnjida, nakon čega se uvijek nekako sakrivao u zadnji dio ladice od vitrine, nikad se nije ostavljao u ladici od kredenca, sklanjao od pogleda mogućih pridošlica, nije nitko morao znati da stoji u pripravnosti, a bilo ga je u svim kućama jer su sva djeca jednako imala uši, dobivala u razredima jedna od drugih, ali nijedna majka nije željela taj češalj ostaviti na vidnom mjestu.

Jesu li već tada počela zataškavanja i sakrivanja stvarnosti?

Kroz dugotrajne godine srednjeg i fakultetskog obrazovanja, pa i kroz dvadesetak godina rada u dvjema redakcijama, a bilo je to vrijeme Jugoslavije, nisam se više susretala s gnjidama. Činilo se da su uši, medicinskog naziva Pediculus humanus capitis, a narodnoga još i vaške, vaši, kukci veličine dva do tri milimetra, paraziti koji ne mogu živjeti bez domaćina na kome se razmnožavaju i razvijaju, a hrane se njegovom krvlju, kao zarazni dosadni i neugodni nametnici zauvijek iskorijenjeni, a kad bi se netko blizak mi prepao sitnih bjelina u kosi, bili smo sigurni da je riječ o peruti, ili prhuti, ili seboreji, na tržištu je više šampona koji pomažu u smanjenju svrbeža vlasišta i osipanju kože sa tjemena. Plus pakunzi s maslinovim uljem, sa žumanjkom, merceriziranim korijenom koprive ili maslačka, ma sijaset pripravaka za ljepši sjaj, brži rast, manje opadanja, sve u funkciji njegovanja kose, više nitko i ne zna što su gnjide. Koga bi zanimao podatak da odrasla ženka u životu koji traje prosječno dva mjeseca snese oko dvjesto, tristo bjelkastih jajašaca-gnjida, a one već nakon dva tjedna legu nove gnjide na vlasištu kao idealnom mjestu.

Je li onda odjednom vrijeme krenulo unazad?

Počelo je prekopavanje po starim ladicama u potrazi za gustim češljem. Opet tajno, da nitko od rodbine i komšiluka ne zna, čak ni najbolji prijatelji, mogli bi pogrešno shvatiti, pomisliti da su se kod ukućana pojavile uši, gledati da ne zalaze, prorijediti dolaske, izostaviti pozive na dječje rođendane, roditeljske godišnjice, kolače za svece, pivo za državne praznike. Petrolej je nemoguće izvaditi iz kakvog zabitog kutka šupe jer, ako ga je i bilo, u tih četrdeset-pedeset godina je ishlapio. Uostalom, u apotekama postoje specijalni šamponi od kojih uši ugibaju, rascopaju se, rascmekaju, razvuku, rastope, zajedno s bijelim podmlatkom-gnjidama, a danas se uklanjaju specijalnim električnim češljevima. Nikakvog straha od njih više, dugo, dugo godina. Nije trebalo paziti na čiji ćeš jastuk spustiti glavu ili sa čijim češljem natapirati kosu zalegnutu na stražnjem dijelu glave.

Kad sam se ono uznemirila zbog spominjanja gnjida?

Bit će prije desetak godina, dugo nakon što se poznato i blisko društvo razišlo, dogovorivši tko će s kim živjeti, oni kojima je život preostao, bilo je velikih iznenađenja, šokova, lomova, svađa, neljubaznih riječi, prijetnji, još teže naslutiti kad će se smiriti strasti ozlojađenih, oštećenih, povrijeđenih, optuženih-krivaca i optuženih-pravih-zdravih. Uglavnom, nitko nije bio zadovoljan s onim što je dobio i svi su žalili za onim svojim što su izgubili. Zbrajani su samo minusi, plusevi su s lakoćom pretvarani u minuse, dijeljenje je potpuno izgubljeno, a samo je množenje ostalo nepromijenjena radnja.

I što se počelo umnožavati?

Gnjide! Ali klonirane, bez ušljivog porijekla, bez mjesta rođenja i državnosti kojoj pripadaju, gnjide samo čvrsto prilijepljene za glave koje ih neće odbaciti, koje se neće odvojiti od drugih kako bi pobjegle i krenule svojim putem, nego suprotno, glave koje će se približavati, spajati, rasti u neman sa samo jednom glavom, kolikogod se gnjida namnoži i kojugod količinu krvi budu ispijale iz te jedne glave, njoj se ništa neće dogoditi, uvijek će uz nju biti više gnjida s kojima će se hraniti. Petrolej se više ne skladišti i ne prodaje na litre, nitko više ne osvjetljava prostor lampama na petrolej, takozvanim petrijolkama, ono malo češljeva s gustim zupcima što je ostalo u ladicama i dalje se sramežljivo sakriva. Osjećaju se, ti češljevi za uši, kao da su oni nešto sramotno. Naopak poredak i raspored korisnog i beskorisnog, potrebnog i nepotrebnog, manjka i suvišnog, gnjide naširoko i svestrano iskorištavaju. Umnožavaju se, lako nalaze mračne, tople i vlažnjikave, a žive podloge, ispod kojih vrije krv, ili će je gnjide isisati ili će eksplodirati na svim otvorima i sve oko sebe zacrvenjeti.

Jesam li tada, kad sam prvi put pomislila i misao urezala na papir: Čovjek bez ljudskog dostojanstva je gnjida, znala da se gnjide vraćaju?

Da, jesam! Cijela glava mi je postala osjetljiva kao da se u nju preselilo srce s ugrađenim pacemakerom, kolone mrava kretale su se od jednog do drugog uha, kosa se nakostriješila ne bi li olakšala uzimanje skalpa, a mozak kao da je isisavan kroz milijardu iglica. Pitala sam ljude oko sebe imaju li možda ušiju u kosi, nisam mogla pitati imaju li uši na glavi jer to se moglo vidjeti prostim okom, dva uha, simetrična, imaju svi oko mene, i oni koje sam vidjela samo na fotografijama. Ali ovi novorazvijeni nametnici nisu vidljivi, samo su čujni. Progovore najčešće kad nije potrebno, drugome upućuju odgovore na vlastita pitanja, šute onda kad netko sa zebnjom i nestrpljenjem čeka njihovu reakciju, guraju se ispred drugih potpomognuti sličnima sebi. Ne bi bilo pravedno reći da su dosadni kao uš ili ih definirati kao krvopije, to su stanja i pojave s kojima se čovjek lako bori i izlazi kao pobjednik. Ali gnjide, one su posebne. Ako im ne odgovara okolina u kojoj su se našle, mjesec dana mogu preživljavati, proračunato i podmuklo ne dajući znakove života, čekajući uvjete za naglo oživljavanje.

A kad ožive?

Slijedi borba. Nemilosrdna. Kad čovjeka savlada mnoštvo, jato gnjida, njih je uvijek nekoliko stotina puta više od pretka im, samo jedne uši, što mu drugo preostaje nego upotrijebiti sve obrambene mehanizme ne bi li se riješio gamadi. A i ona nekako kao da je klonirana, pa porasla, ojačala, izvlači se izvan svog prirodnog staništa, izabire vođu zaduženog za strategiju napada. Uši ostaju u pričuvnom položaju, gnjide plaze i gmižu, prikrivaju se mirovanjem negdje ispod nosnica, onda jedan njihov napadački krak kreće prema jeziku, tu, u novom utočištu, ostaju trajno naseljene, drugi krak napada prema mozgu, udružene s ušima zauzimaju i taj novi položaj. Čovjek-meta se koprca, mlataranjem ruku otresa nevidljive plazljivce, u jednom trenutku odustaje jer mu se učinilo da je vidio poznato lice koje mu prilazi upomoć, da je čuo riječ ohrabrenja, razumijevanja, podrške, odahnuo bi kad bi bilo tako, ali, nije, nije, brzo shvaća da se prevario, oni za koje je mislio da priskaču njemu prebacuju se u već formirane dvije kolone gnjida. Budući da gnjide još nisu naučile govoriti, ali znaju što žele poručiti, sa zauzetih kota odzvanjaju riječi donedavno poznatih ljudi, a sad mjehura od osušenog mesa i smežurane kože, pola ljudi – pola gnjida.

Kako li će se čovjek sâm samcat osloboditi tolikih gnjida? Kreće u potragu za češljem.

*Acta, non verba, lat. Djela, ne riječi