Potresno svjedočanstvo o strahu, izolaciji i bijegu od obitelji

Film "Sidney & Friends" u Hrvatskoj je premijerno prikazan u sklopu ovogodišnjeg izdanja riječkog queer i feminističkog festivala Smoqua, ali gledateljstvo ga nikad neće vidjeti u državi u kojoj je snimljen. Ruši predrasude diljem svijeta i budi poprilično marginaliziranu ljudsku osobinu – empatiju. Tristan je na filmu radio pet godina, bez ikakvog financiranja, a premijerno je prikazan u Londonu prošle godine. Redatelj kaže da ga je tjerala naprijed ogromna odgovornost koju je osjećao prema akterima filma – morao je ispričati njihovu priču.

"Osjećao sam veliku odgovornost što sam upravo ja taj koji će ispričati njihove priče, pomisao na tu odgovornost me tjerala da idem dalje i da film ugleda svjetlo dana. Nisam mogao odustati. Te su priče morale biti ispričane", kazao je Tristan.

Tristan je dokumentarac napravio, kako kaže, prilično gerilski. Putovao je s kamerom i mikrofonom i slučajno je upoznao neke ljude koji su mu rekli da vode organizaciju čiji članovi bi htjeli intervjue.

"Nisam znao da će to biti film. Kad sam počeo snimati, ubrzo sam shvatio da su intervjui puno više od nekakvih standardnih videa za YouTube. Bilo je mnogo informacija i sadržaja koji bi bio zanimljiv ljudima, ali i za koji sam smatrao da je za mnogo širu publiku", kazao je Tristan.

I tu počinje priča o Sidneyu i prijateljima; priča o nadi, snovima i svakodnevnoj stvarnosti grupe interseksualnih i transrodnih prijatelja koji se bore za opstanak na rubu kenijskog društva.

Obitelj naručila ubojstvo

Kad ga njegova obitelj pokuša ubiti, Sidney, koji je interseksualna osoba, bježi u Nairobi gdje upoznaje grupu transrodnih prijatelja.

Sidney je odrastao u ruralnoj zapadnoj Keniji. Nije volio nositi suknje ili obavljati poslove tradicionalno namijenjene djevojkama, draži su mu bili stočarstvo i igranje nogometa. Sidney se rodio interseksualan, znao je da je drugačiji. Odrastajući, otkrio je da su se te razlike sve više isticale u zajednici, što je postao izvor zabrinutosti za članove obitelji koja se manifestirala kažnjavanjem, klevetanjem i mržnjom.

Njegova obitelj kaže da je opsjednut demonima koji ga tjeraju da želi postati muškarac. Kad je Sidney pobjegao od obitelji, bio je prisiljen bježati iz jedne sirotinjske četvrti u drugu, svlačili su ga u javnosti i tukli. Njegov se život promijenio kad je naposljetku upoznao grupu transrodnih prijatelja. Prvi put u životu nije bio sâm.

U filmu imamo priliku upoznati šestero prijatelja koji dijele svoje životne priče, predrasude obitelji i društva, želja su im jednostavne stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, pristup lijekovima i liječenju. Ne završavaju škole zbog različitosti, osobna im nije usklađena s identitetom pa ne mogu naći posao. Govore o ljubavi i vezama. Film zapravo pokriva sve što se događa u životu jednog čovjeka.

Borba s predrasudama

"Nevjerojatno je vidjeti da neke stvari mi toliko uzimamo zdravo za gotovo, posebice na zapadu, recimo otići liječniku. U filmu Ben odlazi liječniku zbog infekcije, a on ga odbija jer ne liječi ljude kao on. Imaju problem doći do najjednostavnijeg pregleda", navodi redatelj.

Rugaju im se liječnici, profesori, kolege, pa i obitelji, žive dan po dan. Neki od njih se suočavaju s teškim egzistencijalnim problemima, moraju se oslanjati na prijatelje da bi platili stanarinu i da bi se jednostavno – prehranili. Pobjeći iz Kenije nije moguće ako ste siromašni, a ako ih prokažu bit će bičevani u javnosti te im prijeti kazna zatvora do 15 godina. Tako kaže zakon o seksu između muškaraca, a oni tehnički spadaju u taj zakon.

Biti transrodan ili interseksualan u Keniji još je veći tabu nego biti gej. Toliko da mnogi od protagonista filma nisu znali što su. Iz jednostavnog razloga jer nisu nikad čuli za transrodnost ili interseksualnost, bez obzira na to što imaju pristup internetu.

Mislili su da na svijetu ne postoji nitko poput njih, posebice u Africi. Leone u filmu kaže da je ravnatelj rekao nešto zbog čega je guglao "muškarac zarobljen u tijelu žene". Bio je sretan kad je otkrio riječ s kojom se može identificirati. "Sjećam se da su me u školi stalno ispitivali jesam li normalan", kaže Leone u filmu.

"Kad tražiš ljubav, onda je užasno teško ne znati tko si. Pitaš se ima li itko na svijetu tko je kao ti. Leone o tome govori u filmu. Mislio je da ne postoji nitko kao on na svijetu. Možda u Americi ili Australiji , ali definitivno ne u Africi. To je usamljeno postojanje", kazao je redatelj.

Sidney nije znao što je. Nije čuo za interseksualnost, dok je Maria oduvijek znala da je žena.

Novac, moć i klasa

Život je Mariji bio mnogo lakši jer je odrasla u srednjoj klasi. Odijevala se kao žena i normalno izlazila, obrazovala se, ali nije mogla pronaći posao jer joj identitet nije odgovarao onome na osobnoj te se suočavala s osudom okoline – one koja ju je znala dok je izgledala kao muškarac.

Maria je pokušavala naći načine da joj se pomogne. Obratila se svećeniku koji ju je seksualno iskorištavao. Danas koristi humor kao katalizator. Uspjela je pobjeći iz Kenije, operirati se, pronaći ljubav i napraviti uspješnu karijeru modela.

"Ako pripadaš srednjoj klasi, možeš živjeti život kakav bih ja živio u Europi. Možeš normalno šetati gradom, ne možeš biti otvoren, ali možeš se družiti s prijateljima i odlaziti u barove koji su na glasu kao ´gay friendly´. Zajednice su underground, nađeš ih preko Grindera i Tindera, ovisi kako ih koristiš i koliko si oprezan da ne otkriješ pravi identitet. Jako puno je ucjene. Ljudi su od toga napravili biznis, izvlače jako puno novca", kaže redatelj.

Ako si siromašan, nemaš kamo. Ako si srednjeg staleža i obitelj te izopći i dalje imaš edukaciju. U slučaju Marie, njezina obitelj je sad prihvaća takvu kakva jest, ali je morala napustiti Keniju.

"Ostali svakodnevno žive u strahu. Snagu im daju prijateljstvo, nada, ljubav i snovi o budućnosti. To su normalne stvari koje bismo i ti i ja htjeli u životu", kaže redatelj.

Osjećaju se sretno što su živi svako jutro. Gulliet u filmu kaže: "Svaki dan se probudim i osjećam se blagoslovljeno što sam živ."

Ljudski duh je neslomljiv

Najteže je bilo, kaže redatelj, razmišljati kako da ostanu sigurni. Pogotovo kad je snimao u getu kao bijeli Europljanin – ljudi će postavljati pitanja.

"Osjećao sam se privilegiran intervjuirati ih. Nije me bilo strah. Drago mi je da su mi vjerovali i da će ljudi diljem svijeta gledati film i suosjećati s njima. Uspjeli smo to zbog napornog rada i strasti, a ne zbog financiranja filma, jer ga nije bilo. Talentirani ljudi koji su radili na filmu i hrabri ljudi koji su pričali priče su zaslužni za film", objašnjava Tristan.

Film neće promijeniti ništa za ljude u Keniji, ali za ljude diljem svijeta hoće. "Ljudi su se prepoznali u filmu i obratili mi se. To je dirljivo i na to sam jako ponosan", navodi redatelj.

Sidney je pronašao ljubav u Benu, prijatelju koji mu je pomagao kad je pobjegao u Nairobi. Danas ima sina i educira ljude o interseksualnosti. Film završava tako što Sidney kaže: "Ljudi govore da ljudi kao ja ne vrijede ništa. Prije sam mislio da možda vrijedim. Danas sam siguran da vrijedim."

"Glavna poruka filma je da bez obzira koliko zla je na svijetu, ljudski duh se ne može slomiti, može preživjeti najgore", završno poručuje Tristan Aitchison.

*Prenosimo s prijateljskog portala Crol