Sve su te žene potjecale iz radničke klase
Blues1

Photo: Pinterest

Povijest harlemskih lezbijskih blues pjevačica

Glazbenice poput Rainey, Bessie Smith ili Gladys Bentley proizvele su i velik broj pjesama o ljubavi i gubitku spram muškaraca, no blues glazba u 20-im godinama prošlog stoljeća bila je toliko daleko od javnosti i mainstream kulture, da su si i one povremeno dopustile luksuz izražavanja nekonvencionalnih želja u svojim pjesmama.

„Ono što je fascinantno nije tih par pjesama koje je Ma Rainey napisala, takvih pjesama bilo je na tisuće, fascinantno je to da su tada uopće postojale ikakve pjesme s referencama na lezbijstvo i homoseksualnost općenito“ kaže Robert Philipson, redatelj dokumentarca T’Ain’t Nobody’s Bizness: Queer Blues Divas of the 1920s.

Manje od pola stoljeća nakon ukidanja ropstva, Afroamerički glazbenici često su bili pod pritiskom dokazivanja da mogu biti jednako umjetnički pismeni i kreativni kao i svi ostali, pa su stoga pri pokušaju izjednačavanja poprimali i kršćanske vrijednosti američke bijele srednje klase. No, takve preokupacije su srećom zaobišle blues zajednicu, a upravo to ju je činilo savršenim okružjem za ljude koje je predominantno američko društvo smatralo seksualno devijantnima. Ono što je tad nazivano seksualnom devijacijom, seksualna sloboda na taj je način neometano cvjetalo te stoga nerijetko bilo izražavano i kroz same riječi pjesama.

Bessie Smith, svojevrsna štićenica već spomenute Ma Rainey tako je 1930-ih u svojoj pjesmi The Boy in the Boat pjevala “Kada vidiš dvije žene kako idu ulicom držeći se za ruku, progledaj kroz to i pokušaj ih razumjeti: One odlaze na one zabave – sa stišanim svjetlima – zabave na koje samo žene smiju ići.”

Dok je udana Bessie uza sebe uvijek na putu imala ljubavnicu znala i izjavljivala kako može imati bilo koju od djevojki koje su plesale u njenom showu, manje poznata Gladys Bentley ravnala je harlemskim Clam House klubom i otvoreno šarmirala žensku publiku u svom neizostavnom smokingu s kratko ošišanom kosom. Njen ugled je pridonosio popularnosti kluba, te su poznatu bulldagger-icu (u tadašnjem slengu lezbijka koja preferira muškobanjasti izgled) dolazili gledati stalni stanovnici Jungle Alleya, ali i bijeli znatiželjnici iz otmjenih četvrti.

S druge strane, nedostatak tehnologije, ali i nerazvijenost celebrity kulture koja prati privatni život poznatih omogućavala je blues pjevačicama koje nisu htjele izlagati svoje romantične sklonosti da iste zadrže za sebe. Blues i jazz vokalistica Ethel Waters svoju je partnericu, plesačicu Ethel Wiliams uspješno držala u tajnosti skoro cijelo stoljeće, dok Stephen Bourne nije u njenoj biografiji 2007. iznio da su Dvije Ethel čak i živjele zajedno.

Kako to da su onda one glazbenice koje su otvoreno promovirale svoj stil života u većini slučajeva prošle nekažnjeno, iako je ruka zakona prema istospolnim zajednicama u to doba bila neumoljiva?

„Sve se to zbivalo donekle u tajnosti i unutar urbanih okruženja u zatvorenim zajednicama“, kaže Philipson i dodaje: “Postojale su neka javna događanja koja su otvoreno promovirala alternativnu seksualnost u Harlemu i Greenwich Villageu, na primjer Harlem drag balovi koji su bili posjećeni kako od strane znatiželjnika tako i celebrityja. Bilo je i nešto drag izvođača, ali to je više bila iznimka.”

Philipson dalje govori o tome kako je vrlo izgledno da su ove blues dive izvršile utjecaj i na flapper pokret koji je odbacivao subordiniranost muškarcima i post-viktorijansku viziju žene.

“Sve su te žene potjecale iz radničke klase ili još marginalnijih pozadina u jednom od najgorih perioda rasne segregacije u Americi, a kreirale su karijere i zarađivale vlastiti novac u doba kad je to za crnu ženu bilo vrlo neobično”, nastavlja Philipson.

Prljavi blues s dna kakav su pjevale Ma Rainey, Bessie Smith, ili Ethel Waters bio je vapaj koji čini razliku spram crne buržoazije koja je, iako nije činila većinu crnačke zajednice, pretendirala na uklapanje u edvardijansku bijelu zajednicu prisvajajući pritom njihov post viktorijanski moral u koji se naravno uklapala nulta tolerancija na homoseksualnu zajednicu.

“Ćudoređe je tada označavalo celibat do braka, udaju, podizanje obitelji, ostanak u cjeloživotnoj zajednici s jednom osobom, redoviti odlazak u crkvu i podizanje pristojne kršćanske djece koja će zauzeti tvoje mjesto u društvu.”

Ove blues dive koje su naginjale lezbijstvu očito su same utabale svoj put u društvu i pritom revolucionarno mijenjale kulturološki pejzaž Amerike s početka stoljeća.

“Nema vremena za udaju, nema vremena za smirivanje“ pjevala je Bessie Smith u svojoj pjesmi iz 1926. Young Woman’s Blues.

*Prenosimo s prijateljskog portala VoxFeminae

Oceni 5