Komplicirane duše
Aakri 13 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Povijest jedne usamljenosti

Salih sjedi pored prozora i gleda u susjednu zgradu. Tačnije, u jedan prozor. Šest je sati ujutro i on čeka da se prodavnice otvore. Zima je, i još je polumrak. Njegova komšinica prekoputa upalila je svjetlo u kuhinji. Sjedi za stolom, na kojem su tacna, džezva i dvije male šoljice za kafu. Čeka. Uskoro će joj se pridružiti stariji gospodin, i oni će šutjeti neko vrijeme, dok ne ispiju prvu šolju. Zatim će pričati nešto, povremeno klimajući glavom, a ponekad i ne gledajući jedno u drugo. Salih ih gleda svako jutro, već skoro godinu dana.

Godina dana je, znači prošla, otkako više nema Sedije, Salihove žene. Iza njih je tad bilo četrdeset godina braka, djeca, unučad, rat, selidba. Ali ono što Salih najviše pamti su dugi sati sa Sedijom. Dugi, dugi sati. Sedija je bila žena komplicirane duše, i samo njoj svojstvene logike. Kad bi se Salih vratio s posla, od supe, preko deserta, do kafe, Sedija bi započinjala niz tema, od banalnih do važnih, kako bi svoga muža, inače pričljivog čovjeka, navela na raspravu, u kojoj nikad nije smio biti u pravu.

Nakon godina i godina rasprava, i nakon godina i godina bivanja u krivu, Salih je počeo izbivati iz kuće, pogotovo kad je otišao u penziju. Ujutro bi šetao dugo, ušao bi u više prodavnica, proučavao voće, mirisao ga, opipavao, zatim kupovao. U svakoj prodavnici, drugo voće. S mesarom iz lokalne mesnice proveo bi najmanje 15 minuta, birajući, po njegovim standardima, najbolji komad mesa. Šetao bi kvartom, nekad i dalje, sretao prijatelje, pričao s njima o vijestima koje su pročitali u novinama, posjedio malo na klupi, i nastavio šetati dalje. Došao bi kući iza podne, odslušao Sedijin monolog o tome kako je opet kupio sve što ne treba, kako je ona već napravila ručak i ne treba joj meso, pa bi ga zgurala teškom mukom u mali zamrzivač, u kojem su već bili zamotuljci zamrznutog mesa koje je Salih stalno kupovao, a nije trebao.

Ponekad bi zajedno gledali televiziju. Obično latino sapunicu.

„Vidi ove, šta radi svojoj rođenoj sestri!“

„Sedija, nije joj to sestra.“

„Ma, kako joj nije sestra, vidiš da su obje plave!“

„Jesu plave su, ali nemaju veze jedna s drugom, nisu u rodu, ova je došla da...“

„Ama šta ćeš ti meni pričati da nisu kad se vidi iz aviona da liče k'o jaje jajetu!“

„Pa, čitaš li ti titl uopšte?“

„Šta će mi titl, sve razumijem i ovako, to samo tebi treba titl.“

Nije prošlo dugo, kad se Sedija razboljela, noge su joj natekle od vode, i izjavila kako ne može više obavljati kućne poslove. Kći je unajmila kućnu pomoćnicu da dolazi pospremati kuću sedmično, a Sedija više skoro nije ni ustajala iz svoje fotelje, osim da ode do kuhinje i spremi ručak. Rasprave su im postale žešće i mračnije, a Sedijino tijelo sve slabije. Jednog je dana otišla liječniku sa kćerkom, i zatekla Saliha kako igra karata s kućnom pomoćnicom. Čak se i smijao. Nije bilo ničega u tome, ali Sedija je, uz mnogo buke i bacanja stvari, umalo se srušivši pritom, izbacila mladu ženu, pljujući za njom.

Nije prošla niti godina dana, Sedijino se stanje naglo pogoršalo, i završila je u bolnici. Salih je išao u posjetu svaki dan. Njihovi su razgovori i dalje ličili na rasprave, ali Sedijin um je sve slabije povezivao misao s mišlju, mijenjala je teme i miješala ljude iz prošlosti.

Umrla je u bolnici, jednog jutra, usta zatvorenih, ali zavijenih na krajevima u nekakav poluosmijeh, koji Salih nikad nije vidio na njenom licu.

Otada, Salih svako jutro gleda komšije prekoputa, kako u šest ujutro pale svjetlo u kuhinji i piju kafu, i čeka da se otvore prodavnice. Kad se otvore, Salih se obuče i iziđe. Ide od prodavnice do prodavnice i kupuje voće, zatim meso, koje će zagurati u maleni zamrzivač, jer njemu samom baš i ne treba toliko mesa. I to je jutro, kao i svako drugo, mesar upitao Saliha je li se naspavao i „kakvo je raspoloženje, komšija?“. Šta se to jutro dogodilo Salihu, ni sam nije znao. Ali nekoliko sekundi je gledao mesara, pa rekao: „Često sam dok je bila bolesna, brojao dane, molio se da uskoro dođe i zadnji dan. Što zbog njene, što zbog moje patnje. A sad... Sad bih dao sve da mi je tu. Ondje, u ćošku, u fotelji. Da se svađamo. Makar da se po cijele dane svađamo.“

Ne rekavši više ni riječi, Salih je krenuo u uobičajenu šetnju. Sreo prijatelje. Sjedio na klupi. Vratio se iza podne, spustio kese u kuhinju da ih nije ni ispraznio, i sjeo pored prozora. Komšinica je nešto sjekla velikim kuhinjskim nožem.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Prometej.ba

Oceni 5