Miroslav Krleža, život i djelo (1)
Pokris 07 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Povijest kao krvožedna zvijer

RANI RADOVI: Miroslav Krleža štampao je svoj prvijenac Legenda nepunih mjesec dana prije Matoševe smrti. Godina je Četrnaesta. Smjena epohâ kada je započela karijera jednog od najvećih evropskih pisaca i Svjetski rat.

Jakobinski nervozno zaljubljen u ideju Slobode, s vizurama Pešte, Beča, Pariza i Mletaka u katalogu svojih uspomena, već suočen s tupošću zagrebačkog i beogradskog provincijalizma, sa svim simptomima buntovnog individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. U ljeto 1916. doživljava front u Galiciji. 1917. još je u uniformi, ali u Zagrebu, u pozadini.

U novembru 1918. na svečanosti upriličenoj povodom dolaska srpske vojske u Zagreb napravio je skandal. U gotovo nadrealnom oportunizmu, austro-ugarski potpukovnik, budući maršal Nezavisne države Hrvatske Slavko Kvaternik drži zdravice srpskim oficirima i Narodnom Jedinstvu, isti Kvaternik iz godine 1915. kada su se na Terazijama njihali Srbijanci i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima.

Kada je te, pijane novembarske noći 1918. Krleža zaurlao dolje Kvaternik konstituirala se paradigma koja će trajno obilježiti njegov život, a simbolički i život Druge Jugoslavije. Da, Druge, iako se u novembru 1918. tek rađa Prva. Skandal koji je Krleža izazvao na svečanosti u dvorani zagrebačkog Kola bio bi samo jedna od epizoda kaotičnog interregnuma između propasti Austro-Ugarske i nastanka Jugoslavije da Krleža nije izgovorio: ...odnesite te vaše torte i te vaše kobasice onim gladnim srbijanskim vojnicima, koji zebu vani u vagonima na kolodvoru jer nas je pobjedonosna ruska Revolucija naučila, da nije narodno vijeće nego Vijeće Vojnika i Radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin...

Dakle Lenjin... S iskustvom galicijskog fronta i s erosom pobune u sebi, suočen s beskrupuloznom političkom konverzijom koja mu se povodom prevrata 1918. zbiva pred očima, s podjednakim gađenjem prema beogradskom militarizmu i spram stoljetne politike Markovog trga: per trovarsi un altro signore, dakle s gađenjem prema nacionalističkoj rulji koja osim rizlinga i graševine nema ni jedne misli u svojoj glavi a sada, Osamnaeste glumata neko novo Jugoslavenstvo postavljeno na pogrešne temelje, upravo onako pogrešne kako to samo Srpstvo i Hrvatstvo mogu biti pogrešni – zgađen dakle, Krleža izgovara komunističku formulu kao jedini spas za sav očaj, bijedu i nesreću koje je Svjetski rat posijao ne samo od Soče do Soluna nego širom čitave raskomadane, krvave, iperitom zagušene i šrapnelima unakažene Evrope.

Danas znamo da je Lenjin bio tek jedan u nizu zlotvora željnih Vlasti, samo Vlasti i ničega nego Vlasti, ali tada, dok su se evropska bojišta još dimila, dok su kosti izvirale iz galicijskih i flandrijskih polja, kad su milijuni očajnika tek napustili besmislene rovove, kad su ti isti milijuni s pravom očekivali uspostavu poretka u kojem će užas kakav je bio Svjetski rat postati zauvijek nemoguć, kad su s nestrpljenjem pravednika zahtijevali da – nakon toliko stradanja, amputacija, straha, stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila – odmah nastupi neko bolje doba, jer Rat je bio toliko strašan da je nakon njega nemoguće i nedopustivo pojmiti ništa drugo nego Boljitak – tada su mnogima danas tako prazne i surovo lažne Lenjinove riječi o miru i diktaturi radnika i vojnika bile više od Nade.

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Osluškivao je Krleža topove s krstarice Aurora ne znajući, ili još uvijek ne htijući znati, da je ispalila samo jednu i to manevarsku granatu i da je oktobarski prevrat u Petrogradu bio ništa drugo nego jedan zavjereničko-obavještajni aranžman, jer je u svojoj grozničavoj nadi htio vjerovati da sviće zora Internacionale i da će – o jednoga dana – netko povesti ovu sumanutu civilizaciju prema humanijim perspektivama, u vremenu kada je komunistom postajao svatko tko u ime vlastite pameti, poštenja i naivnosti više nije mogao čekati da se ljudima, po crti njihovog vlastitog, trajno i neobjašnjivo uspavanog dostojanstva zgade komedije i crkve, bolnice i kavane, ludnice, bordeli i samostani.

Već početkom dvadesetih godina postao je svojim ranim ekspresionističkim dramama i poezijom značajno ime zagrebačke književne javnosti. S Hrvatskim bogom Marsom ući će zauvijek u povijest svjetske antiratne proze. Do zabrane KPJ bio je i politički aktivan. Kao što ga je u Skopju 1913. srbijanska kontraobavještajna služba pukim, ali sudbonosnim slučajem prisilila na povratak u Zagreb i štampanje Legende, tako ga sada, 1920. Obznana uklanja od partijskih sastanaka i njegovu beskompromisnu lijevu orijentaciju sublimira u političke eseje i superiorno duhovite polemike. Bio je odveć književnik za dnevnopolitičku akciju, toliko da i njegov poznati predizborni govor u predgrađu Sušaka 1920. zapravo nije ništa drugo nego poetska varijacija na temu kvarnerskog ogledala.

U halabuci trajne polemike i sukoba s kaptolskim popovima, kraljevskim režimom i enervantnim pomanjkanjem talenta i pismenosti koje se kao ljepljiva posavska magla širilo između Ljubljane, Zagreba i Beograda, u svojim intimnim nemirima jer mutno je sve to u nama, neizrecivo mutno – piše glembajevski ciklus i Povratak Filipa Latinovicza. Dostiže dakle početkom tridesetih godina punu književnu zrelost i uvodi hrvatsku i južnoslavensku književnost u maticu modernizma. Sa zakašnjenjem: iste godine (1857) kada je Baudelaire objavio Cvijeće zla Šenoa je tek položio maturu. Krleža će kasnije zlobno ali šarmantno reći kako čitav Šenoin opus sadrži jednu jedinu književno vrijednu rečenicu:
– Nad lagunom plamti mjesečina...

SUKOB NA LJEVICI: Bio je jedini jugoslavenski pisac koji je već krajem dvadesetih godina zarađivao samo od pisanja a zarađivao je dobro i sve bolje. Mogao je si priuštiti velik stan, poslugu, putovanja, restorane i dobra vina. Svi njegovi kritičari i slijeva i zdesna nalazili su u tome krunski dokaz njegove moralne nedosljednosti, što je bio glupavi refleks stava ovdašnje književne javnosti da se književnu veličinu ima suditi po stradanju, tuberkulozi i alkoholizmu i to u pravilu posthumno. S vremenom postao je tipičan salonski komunist, nevoljan da žrtvuje svoj komoditet. Sazrijevao je i kao čovjek, napose kao individualist. Već samo zbog toga, ponajmanje zbog udobnog građanskog načina života, morao je prije ili kasnije doći u sukob s Partijom. U doba prvog izdanja Izleta u Rusiju možda se i mogla se naslutiti geneza tog sukoba jer za vrijeme svog boravka u SSSR-u 1925. nije mogao ostati slijep na užas sovjetskog režima. Nesumnjivo već tada u Krležinim političkim uvjerenjima nastaje pukotina, ali ga partijska lojalnost sprječava da o tome govori. Ne samo partijska lojalnost: zašto bi svojim protivnicima na Kaptolu, u Matici Hrvatskoj i beogradskoj čaršiji pružio zadovoljstvo kritike komunizma? Njegove polemike, eseji i članci kojima je izvrgavao ruglu i režim i opoziciju, i Baju Pašića i Stipicu Radića, emitirali su snažno magnetsko polje koje je čitavu generaciju mladih buntovnih intelektualaca privuklo komunističkoj partiji, ali s ruske ploče počeli su puhati sve hladniji, sve zlokobniji vjetrovi. S grupom beogradskih i zagrebačkih intelektualaca osniva sredinom tridesetih godina časopis Danas, a krajem istog desetljeća i Pečat. Poplava strastvene krležijanske negacije svega postojećeg konačno je počela da kvasi i podnožje komunističkog monolita. U to doba posjećuje Varšavu. (Čeka sovjetsku vizu koju na svu sreću ne dobiva). Politička situacija u Poljskoj, diktatura maršala Piłsudskog i njegovih pukovnika, poljska nacionalistička sanacija i scenografija baltičkih blatnih ravnica inspirirat će Banket u Blitvi. 1936. objavljuje monumentalne Balade Petrice Kerempuha. Čarobnom, nadrealnom kajkavštinom Balade pjevaju o stradanju, o torturama, ratovima i nemoći, o povijesti kao krvožednoj zvijeri što proždire egzistencije, o Pojedincu koji je u Baladama sasvim slučajno zagorski seljak: opomena je univerzalna i zastrašujuća iako skrivena u kódu jednog malog i arhaičnog narječja.

Iste godine počinju u Moskvi montirani procesi. Krleža je užasnut, lojalno šuti, ali pro foro interno u opasnim i konspirativnim noćnim susretima s rukovodiocima KPJ napada Staljina. Samo Staljina, ne i komunizam. Još uvijek na čistke gleda sa stanovišta revolucionarnog pragmatizma. Još uvijek misli da su čistke samo štetne, ali ne i monstruozne. Ne poima da Staljinov Teror nije neoportuna greška nego ontološka neminovnost jednog surovog totalitarizma. Ne prelazi i nikada eksplicite neće ni prijeći onu presudnu etičku i epistemološku granicu nakon koje bi postalo logično, neminovno i moralno dovesti u pitanje i Auroru i Lenjina i Ideju. Razdire Krležu aporija komunističke boli, komunističke nade, komunističkog vapaja, komunističke iluzije da je Staljin upropastio sve, da je Ideja predivna, plemenita i humana, oslobađajuća, da je jedina nada čovječanstva, ali je krivo provedena, loše provedena, nepotrebno kompromitirana. Tek će trideset godina kasnije Leszek Kołakowski smoći snage da jednostavno kaže kako je bila riječ o zločinačkoj ideji koja je provođena vrlo efikasno: staljinizam nije bio devijacija nego logičan slijed događaja. Krleža nije mogao niti htio ići toliko daleko, a kada (ako) mu je takvo što i palo na pamet birao bi bolnu rezignaciju. Komunizam nije samo materijalistička i racionalistička politička filozofija, on je i mistična ritualizirana doktrina sa svojim svecima i relikvijama, sa svojom vlastitom metafizikom. Aporije komunizma zato i nisu, niti su ikada mogle i biti dovedene do svoje posljednje konzekvence u Sukobu na književnoj ljevici. Iako je imao ogroman utjecaj na povijest jugoslavenske književnosti, kulture i politike, Sukob se svodio na danas bezopasno i bespredmetno pitanje ima li prednost estetska vrijednost umjetničkog djela ili je primarna njegova ideološka (dakako komunistička) angažiranost? Književnik Miroslav Krleža izabrao je estetsku aksiologiju, a Komunistička partija Jugoslavije kao disciplinirana i fanatična politička organizacija – jednako logično – ostala je vjerna ideologiji. Svaka strana krenula je svojim, jedinim mogućim putem. No, galama je bila velika, nisu se birale riječi, raskid je bio praktično javan, dramatski susreti Tita i Krleže bili su uzaludni kao što je uzaludan bio i Titov blef: Partija bez tebe može, ti ne možeš bez Partije. Naprotiv, Krleža je mogao bez Partije, a bez njega Partije u intelektualnom smislu praktično ne bi ni bilo.

Na rubu pameti je duhoviti roman o sredovječnom odvjetniku koji nakon pedeset godina sivog malograđanskog konformizma odluči početi govoriti istinu svojem poslodavcu i svojoj obitelji i u svakoj prilici proizvoditi lucidne nonkonformističke skandale, prezirući i malograđanski moral (svojom ljubavnom aferom s Jadvigom Jesenskom) i ideološke dogme (u razgovoru s političkim zatvorenikom). Ni sami komunisti ne bi znali objasniti kako su u toj intimističkoj priči o – reklo bi se – krizi srednjih godina, uspjeli prepoznati političku diverziju i toliko se uvrijedili da su u Književnim sveskama spalili sve mostove između Krleže i KPJ. Predgovor Podravskim motivima kojim je sve počelo i Dijalektički antibarbarus kojim je na sebe Krleža konačno navukao uobičajenu i ritualnu stigmu trockizma nisu predstavljali niti epohalnu niti nadahnutu studiju o svetosti slobode stvaranja koja polaže račune samo pred vremenom i intimnom književnom savješću. Danas je svaki drugačiji stav o umjetničkoj slobodi i intimističkoj naravi stvaralaštva savršeno deplasiran, ali zbog takvih pitanja tridesetih godina se gubila glava a na vjetru komunističkih estetskih imperativa povijale su se sudbine.

Komunistički pokret koji je crpio moralnu snagu u antifašizmu i koji je hitlerovsku opasnost demagoški zlorabio kao priliku za narodno-frontovski i španjolski lov u mutnom, doživio je 1939. paktom Hitler-Staljin moralni slom praćen općom intelektualnom konfuzijom. Ubrzo će izbiti Drugi svjetski rat, past će Poljska, u proljeće slijedeće godine Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska. Britanija će ostati usamljena, a Krleža će slušati Radio London, upravo onako kao i njegov anonimni alter ego na završetku romana Na rubu pameti. Iluzije su se raspršile u jesen 1940. kada se na Krležinim vratima pojavio Pavle Bastajić, prijatelj iz starih vremena jugoslavenske nacionalističke omladine. Bastajić je bio likvidator NKVD-a i pao je u takvu nemilost da mu se povratak u Kraljevinu Jugoslaviju (gdje je kao komunist imao policijski dosje) činio manje riskantnim u odnosu na lutanje Evropom čijim podzemljem su vladali sovjetski likvidatori kakav je nekad bio i sâm. Razgovarali su do zore. Krleža je rekao da jezovitije priče nije čuo u životu. (Njezin epilog svakako je jezovit: Bastajića će kasnije uhvatiti ustaška policija i bit će ubijen u Jasenovcu). Od shizoidne pukotine između ideala u koje je pokušavao vjerovati i Bastajićevog izvještaja iz prve ruke Krleža je bježao u rezignaciju. No, rezignirana šutnja je luksuz, kako će pokazati razvoj događaja: šutnja može biti pitanje i života i smrti i časti...

ZAGREBAČKE RATNE GODINE: Pokušajmo zamisliti Krležin užas kada je na Krugovalnoj postaji Zagreb čuo glas nikog drugog nego onog istog Slavka Kvaternika koji nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze kako 10. travnja 1941. objavljuje uspostavu Nezavisne države Hrvatske.

Njegov odnos prema ustaškom režimu izazivao je brojne kontroverze iako je zastrašujuća situacija koja je 1941. nastala za Krležu bila u osnovi jednostavna, ili je bila jednostavna upravo zato što je bila zastrašujuća. Bio je najveći intelektualni i moralni protivnik ustaškog režima kakav se uopće mogao zamisliti, ali je dolazak Pavelića na vlast dočekao i kao izopćenik iz komunističke partije. Uhapšen je već krajem aprila 1941. ali i pušten nakon nekoliko dana. U podrumima Petrinjske ulice zatekli su ga uhapšeni skojevci i ispljuvali. Četrdesetosmogodišnji Krleža slomio se i zaplakao.

Krležin sukob sa KPJ pokazao se igrom sudbine sretnom okolnošću i svakako je ublažio antipatiju ustaških vlasti prema njemu.

Bio je pod zaštitom svojeg prijatelja doktora Đure Vranešića, koji je osim visokog položaja u ustaškoj nomenklaturi imao i dobre veze u RSHA – Glavnoj upravi sigurnosti Reicha. Lako je rekonstruirati jednostavan dogovor dvojice gentlemana: Krleža će šutjeti i neće ići u partizane, a zauzvrat će se Vranešić zauzeti kod Poglavnika. Krleža je bio živi promičbeni dokaz da režim nije tako krvoločan kao što može (ili želi) biti. Sve to ne bi bilo dovoljno da sâm Pavelić nije odlučio poštedjeti Krležu.
Štoviše pozvao ga je u dva navrata na razgovor u Banske dvore.

Uz manja nebitna odstupanja, svi izvori te susrete opisuju na isti način. Prije svega zanimljiv zapis izvjesnog Mladena Žigrovića objavljen 1986. u Barceloni, u emigrantskoj štampi. Izvještaj Titove obavještajne službe koji mu je dostavljen iz Zagreba u Bosnu u jesen 1943. Svjedočenje Mile Budaka pred UDB-om 1946. Sva tri izvora stoje u skladu i s Krležinim uspomenama. Ranković, koji se svakako razumio u vještinu dokazivanja i koji je uvijek bio skeptičan prema Krleži, nije našao dokaza da je Krleža imao simpatija spram ustaškog režima, a možda ih je htio naći.

Krleža je ratne godine u Zagrebu proveo nasmrt uplašen. (Obolio je od paradentoze i izgubio zube što je dio kliničke slike teškog i kontinuiranog stresa). Na vlasti je bio režim koji je bio inkarnacija svega što je prezirao, a u jesen 1943. doživio je da ga nitko drugi nego Pavelić poziva na razgovor. Istodobno je svatko kome bi ustaška policija u stanu našla Krležinu knjigu bio u životnoj opasnosti, a Krležine knjige su uklanjane iz biblioteka i zabranjivane. Pavelić je nakon kapitulacije Italije lutao i tragao za nekim oblicima legitimiteta svoje tvorevine. U svojim hiperkombinacijama učinilo mu se da bi postavljanje Krleže za intendanta Hrvatskog državnog kazališta (kako se tada zvalo Hrvatsko narodno kazalište; sve je bilo državno u navodnoj državi), ili predsjednika Akademije, ili šefa katedre za hrvatsku književnost na Sveučilištu – bilo korisno za režim. U razgovoru s Pavelićem Krleža se znojio i bio snishodljiv (svako drugačije ponašanje bilo bi suludo hrabro), ali je neodređeno odbio ponude ili je pokušavao dobiti na vremenu. Nesretnik, priuštio si je zadovoljstvo nekoliko otrovnih komentara na račun Ive Andrića i tvrdio kako piše studiju o Ante Starčeviću. Pavelić je velikodušno i čak sa stanovitim smislom za humor odgovorio da nitko Krležu ne sili da piše o Starčeviću. Krleža se uspio izmigoljiti iz Kazališta, Akademije i Sveučilišta, ali Pavelić ga je dočekao s idejom o nekakvom institutu za hrvatsku povijest koji bi trebao proraditi nakon rata. Kao što su i kasniji događaji pokazali Poglavnik je do pred sam kraj vjerovao u opstanak Nezavisne. Dogovor je ostao neodređen. Krleža se iscrpljen vratio kući i zamolio Belu da mu pripremi toplu kupelj. Kada ga je mjesec dana nakon razgovora u Banskim dvorima, Pavelićev ministar Mile Starčević pozvao na večeru kako bi započeli dogovore o osnivanju povijesnog instituta, Krleža je premoren neizvjesnostima i ohrabren vinom počeo urlati da je NDH krvava tvorevina nad kojom se zgraža čitava Evropa. Starčević je u svojoj zatečenosti ostao toliko pošten da ga nije denuncirao i od suradnje Krleže i ustaškog režima nije bilo ništa. Pod ustaškom vladavinom Krleža neće objaviti ni retka. Srpski nacionalisti tvrdit će puno kasnije da je svakodnevno i srdačno s Pavelićem igrao šah. Hrvatski nacionalisti bit će bijesni kada budu konačno shvatili da je Krleža šah igrao samo s Josipom Brozom.

I da nije bilo aranžmana s Vranešićem, pa i s Pavelićem – kojima je zato što je pošteđen dugovao u najmanju ruku pasivnost; i da nije bilo straha kojeg je osjećao prema Đilasu – bolje da me ubije Dido (Kvaternik) nego Đido (Đilas) – Krleža vjerojatno ne bi otišao u partizane iz banalnog komoditeta. Prošao je kao vojnik stradanja Prvog svjetskog rata, imao je pedeset godina i bio je u lošoj fizičkoj kondiciji. I kako bi svoju suprugu Leposavu ostavio u ratnom Zagrebu? Kako bi uopće uspio s njom neprimjetno pobjeći u šumu kad je bio pod stalnom policijskom prismotrom? (Karijeru Bele Krleže ustaška vlast nije dovodila u pitanje. Od njezine plaće koju je dobivala u Hrvatskom državnom kazalištu bračni par se uzdržavao).

Tito će uoči oslobođenja poslati u Zagreb nekoliko operativaca OZN-e da zaštite Krležu od eventualne ustaške osvete u kaosu povlačenja, ali i od osvetoljubivih partizana. U Partiji bila je još uvijek na snazi direktiva da je Krleža trockist kojeg treba bojkotirati, a simpatije prema Krleži ili Krležinoj književnosti bile su dovoljan razlog za isključenje iz Partije.

(NASTAVIĆE SE)

*Tekst je prvobitno objavljen u e-novinama

Oceni 5