Ponosna majka
Gayy1

Photo: Variety

Povjerenje i uvažavanje su važni za autovanje djece roditeljima

Naivnom posmatraču bi se moglo učiniti kako su Sandra i njena mama zaista samo dvije dobre prijateljice, što zasigurno između ostalog i jesu. No, ova mama je i prije svega hrabra i odgovorna roditeljka koja je podržala svoju kćerku u procesu autovanja, kao i u razvoju njenog partnerskog odnosa. Iz njenih odgovora dalo bi se zaključiti kako je zahvaljujući dobrom odnosu i komunikaciji sa kćerkom Sandrom, i vijest o njenoj seksualnoj orijentaciji primila mnogo lakše. Kao i u svakom odnosu, povjerenje i uvažavanje se i ovdje pokazalo kao izuzetno važne komponente. Razgovor s njima, slijedi u nastavku:

*U kom si momentu odlučila da se autuješ mami i kako je to izgledalo?

“Odlučila sam se autovati mami kad sam bila u vezi sa djevojkom, i kako smo već o svemu razgovarale, podijelila sam i to sa njom. Njena reakcija je bila kao i kada sam joj govorila da imam momka, više je bilo pitanja o tome ko je to, kakva je, čime se bavi i standardna pitanja o partnerima, nego o tome kojeg je spola.”

*Kako ste vi doživjeli kćerkino autovanje, jeste li ostali iznenađeni?

“To je bilo veoma jednostavno, pozvala me na kafu jedan dan i samo mi rekla. Iskreno, očekivala sam da će mi reći nešto drugo, pa sam je ispitivala o čemu je riječ – da li se s nekim posvađala, je li nešto bilo na fakultetu… ona se samo smijala i govorila da nije ništa ružno u pitanju, i na kraju rekla da je u vezi, sa djevojkom. Odmah sam je pitala sa kojom (haha). Mi smo oduvijek imale dobru komunikaciju i zato nije bilo nikakvih problema kod saznanja. Što je vjerujem i ključno u odnosu s djecom. Važno je da postoji odnos pun povjerenja.”

*Šta je za tebe, Sandra, zapravo značila mamina podrška u procesu autovanja?

“Jedno vrijeme sam živjela na drugoj strani grada, mama i ja smo se čule skoro svaki dan, ali sam imala osjećaj da smo se malo udaljile. Konstantno sam se osjećala kao da lažem kada bih izbjegavala pitanje gdje sam bila, s kim… nekako sam se nesvjesno sakrivala, čak i od same sebe pretpostavljam. Oduvijek sam znala da sa mamom mogu pričati o svemu, ali sam imala neku smiješnu pretpostavku da ću je “razočarati” (koliko užasno i malo smiješno sada) jer imam djevojku, a ne momka. Nakon što je mama sasvim ok reagovala nakon mog autovanja (dobro pa nije upoznala tu djevojku oprala bi je pitanjima haha), shvatila sam koliko sam sretna što imamo jedna drugu. Još uvijek gradimo naš odnos, kao i svaki drugi, i otvorenije smo i bliže nego prije, ali jedino što mislim da moju mamu sada muči i zbunjuje kada je u pitanju moj ljubavni život je terminologija: je li ona svekrva, ili punica?” zaključuje šaljivo Sandra.

Mama, reklo bi se s lakoćom govori o stvarima koje su mnogim roditeljima nerijetko šok. Čini se da u stabilnom odnosu, uz uvažavanje djetetovih potreba i stavova zaista zaista nema prostora za homofoiju. I na pitanje da li joj je trebalo neko vrijeme da preradi kćerkino priznanje, ova majka jednako jednostavno odgovora:

“Nisam tražila ničiji savjet niti podršku, ona i ja smo to znale i o tome razgovarale kao i ostalim stvarima koje su normalne u životu. Nije mi trebalo vremena da to “preradim”, jer sam imala prijatelje koji su gej i sa kojima sam otvoreno razgovarala o njihovim vezama, kao što sam i sa svojim strejt prijateljima razgovarala o njihovim. Ljudi se rađaju sa svojom seksualnom orijentacijom, to se ne stiče, i zato mislim da to roditelji trebaju prihvatiti. Mi imamo otvoren i neposredan odnos, baš kao i prije.”

Da ovaj odnos bude i bolji, i kćerka Sandra je podrška svojoj mami. Ona je i u to ime svoju mamu dovela na druženje sa drugim roditeljima LGBTI osoba, sa željom da i ona nađe prostor u okviru kojeg će razmjenjivati mišljenja, kao i eventualno pomagati drugim roditeljima LGBTI osoba.

“Vjerujem da je dobro da mama upoznaje i druge roditelje LGBTI osoba, jer, bez obzira koliko ona mene podržavala, vjerujem da je dobro da zna i druge ljude koji sa kojima se eventualno može više razumjeti, obzirom da su prošli kroz slična iskustva sa svojom djecom. Uz svu obostranu ljubav, ponekad dijete ne može razumjeti roditelja/ku i njegovu/njenu poziciju.” Zaključuje ona.

Na pitanje kako joj se dopada ideja organiziranja susreta roditelja/ki LGBTI osoba, mama susretljivo odgovara:

“To je jako pozitivna zamisao i nadam se da ću ih upoznati još više. Ako nekome od roditelja treba pomoć, stojim na raspolaganju. Vrlo rado bih razgovarala sa nekim od roditelja/ki koji eventualno nije siguran kako i na koji način pružiti podršku svom djetetu. Sandra ima prijateljicu čija majka još uvijek nije ok sa tim što joj je kćerka gej, ali do sada nismo imale priliku razgovarati o tome, i zaista se nadam da će ovakvim druženjima prisustvovati i roditelji kojima treba vremena da shvate svoju djecu, i to što ona jesu, i mislim da je ova grupa roditelja više nego otvorena za razgovor i pomoć.”

Da je moguće biti odgovoran, pristupačan i u konačnici sretan i zadvoljan roditelj LGBTI osobe, pokazala je Sandrina mama. No, razgovor s ovom ponosnom majkom i njenom kćerkom otkriva  i da je to proces koji zahtijeva kontinuirani rad, otvorenost, strpljenje, kao i spremnost za uvažavanje djeteta njegovog mišljenja. Ipak, za kraj bi se moglo zaključiti kako su ovakvi odnosi i sve što se iz njih crpi vrijedni tog rada i truda.

*Prenosimo s prijateljskog portala lgbti.ba

Oceni 5