Povratak u tuđu kuću

PREPUŠTENI SAMI SEBI: Prvi konvoj humanitarne pomoći stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara, kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili će ga početi granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Učinoj bašči, pred velikom pekarom, s obje strane ulice sakupila se masa radoznalih koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzotično i nevjerovatno nego oni njima.

Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjeći, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazeći bojažljivo iz svojih teško oklopljenih automobila. Stanovništvo se za ove pridošlice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju, jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo je iznenađeno, uvrijeđeno štaviše, što oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Orića, neizbježnog u ovakvim prilikama, pokušavajući da dobiju dobar citat. "Neutralnost" je bila riječ dana, a dvojica britanskih tabloidskih novinara koji su razgovarali sa Orićem svakako nisu bili sposobni povući razliku između objektivnosti i neutralnosti.

U konvoju je bilo uglavnom brašno i velike konzerve paštete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umiješen od bijelog brašna bio je novost za oči, tolika da su boljele pri pogledu na njega, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili četiri dana.

Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica će ponovo biti usamljena, prepuštena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo počeli prolaziti tek početkom marta naredne godine. Džakovi brašna su istovarani, kamioni su jednu noć ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili žene i djeca, koji su imali dovoljno sreće (bar se tako mislilo) da sljedeći dan napuste grad. Tek sa proglašenjem sigurnosne zone ustalio se dotok humanitarne pomoći.

Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmično, i s njima je stizalo sve, od brašna i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjeće, obuće, deterdženata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.

Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost među domaće stanovništvo i izvršiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove položaje. Jednom takvom prilikom, nakon što skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, ušao konvoj od šest ruskih kamiona.

Potpuno očajan, sa prozora pošte gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo življa, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo ovisni o tim do nasumičnosti sve rjeđim isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obično promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kući, veća nego inače, doživjela je strašno razočarenje kada je otkriven njihov tovar: tone aluminijskog posuđa i sapuna.

Dobar dio pomoći bi već sutradan završio na gradskoj pijaci, štandovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandžastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvršila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoći.

Šef policije Hakija Meholjić je prijetio: "Sve ja pamtim, doći će vrijeme i da progovorim!", ali su trgovci ubrzo pušteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Općinom je izbio protest: ljudi su poimenično optuživali predsjednika Općine i njegove saradnike za krađu humanitarne pomoći, zbog čega su trpjeli oni. Istu noć, kolovođa je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoći bio je podijeljen stanovništvu, drugi, kvalitetniji, završio bi na pijaci ili u privatnim skladištima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali količinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, općinske službenike, njihove supruge i ljubavnice: od novih patika do Levi'sa koji bi zalutao u humanitarnu pomoć.

Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili špijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitarni radnici, treći željeli pomoći, ali nisu znali kako. U jesen 1994. izvjesni službenik Medunarodnog crvenog križa, inače Švicarac, koji se Oriću predstavio kao radnik američke vladine agencije Omega Thor, podučavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz džepa izvukao posjetnicu.

U proljeće 1995. dvije tek pristigle radnice Norwegian People's Aida su na redovnom sastanku međunarodnih organizacija, koji se održavao svako jutro, predočile sljedeću ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovništva. One su bile spremne od svoje organizacije zatražiti pošiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se počele širiti glasine kako ljudi umiru od gladi. Nekoliko staraca u montažnom naselju u Slapovićima navodno je i umrlo, što nikad do kraja nije istraženo; ako je to i istina, za to sigurno najveću krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995, nekoliko dana nakon srpskog napada, situacija već bila haotična, stanovništvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjećam se nekog starca kako je pognut na leđima s teškom mukom nosio vreću, pretpostavljao sam brašna, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vreću.

Vojska, ili ono što je važilo za vojsku, već je počela napuštati grad i ne mogu još sebi da vratim u sjećanje osjećaj izgubljenosti koji je prevladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladišta iznose hranu, kao da kradu, kradu od smrti koja će ih brzo sustići.

MESTO U KAMIONU: U martu 1993. hiljade ljudi su napuštale grad u konvojima UNHCR-a. Natrpani u kamionske prikolice, jedni preko drugih, sa svom odjećom koju su posjedovali na sebi, uz nekoliko torbi u koje su trebali stati cijeli njihovi životi, kretali su na put od nekoliko stotina kilometara. Usput izloženi vrijeđanju i psovci srpskih vojnika i civila, na otvorenim i prljavim kamionima, napuštali su grad čiji se kraj naprosto mogao opipati i iza sebe ostavljali svoje najbliže.

U kamione su mogli ući samo žene i djeca do 18 godina, mada su se rijetki usuđivali izazvati sudbinu i odrasl(ij)u djecu poslati iz grada na taj način. Srbi su pažljivo pregledali kamione, često tjerajući sve da izađu, da bi ih nakon pregleda puštali da se ponovo popnu na visoke prikolice. Civili su ih u prolazu gađali kamenicama, dok se unutra vodila prava borba za opstanak: ljudi su bukvalno sjedili i ležali jedni na drugima, a nekoliko djece se do kraja puta ugušilo.

Vladala je panika i svako je htio dobiti, što je prije moguće, svoje mjesto u prikolici. Da bi evakuacija tekla što bolje, vlasti su to pokušale organizirati: svakom selu, odnosno dijelu grada, "dodijeljen" je jedan broj kamiona i samo žene i djeca odatle su mogli dobiti mjesto u njima.

Gužva je bila neopisiva i niko nije mogao biti siguran da će uspjeti porodicu "strpati" na kamion i donekle se osloboditi tereta, preteškog za ono doba. To je značilo ostati sam i biti sretan zbog toga, znajući da ste nekog svog sklonili na sigurno.

U općem haosu, padale su i prve žrtve evakuacije: lokalni komandant je ubio ženu koja se greškom našla na kamionu koji je on smatrao "svojim", bacajući je sa prikolice na smrznuti beton. U osušenoj mrlji krvi već narednog dana mogli su se vidjeti tragovi cipela: život je imao prednost nad smrću, a ljudi nisu imali vremena za suosjećanje.

Jedan od lokalnih prevodilaca uhapšen je pod optužbom da je primio mito da nekome "sredi utovaranje" na kamion. On je to poricao, ali policajac mu je, pretresajući ga, pronašao 200 njemačkih maraka u džepu. Tvrdio je da mu je neka žena naprosto gurnula taj novac u džep, ali je bilo kasno. U pritvoru je dobio poseban tretman: policajci su ga držali u samici i nemilosrdno tukli. Nešto iz zavisti, nešto jer su njegov čin smatrali gnusnim.

Evakuacija je i pored toga nastavljena: bilo je sve manje reda, a bunovne švedske kamiondžije, koji su prethodni dan dovezli humanitarnu pomoć i prespavali na parkingu ispred zgrade srednje škole, dodatno je zbunjivala i plašila naoružana straža pored kamiona u kojem su se budili. Vojnici bi se prvo pobrinuli za svoje familije, zatim za familije rođaka, prijatelja i poznanika. Jedni su žene i djecu podizali sa zemlje, a drugi ih prihvaćali u prikolici, sve dok u gužvi više ni sami nisu mogli stajati uspravno.

Nakon što je otac poginuo u decembru 1992, insistirao sam da majka i sestra barem pokušaju dobiti mjesto na kamionu. Moj jedini plan bio je da ostanem u gradu, uvjeren da ću se o sebi lakše starati sam znajući da su njih dvije na sigurnom. One su to tvrdoglavo odbijale, naročito majka, prekidajući naše česte svađe o tome da li trebaju ići napadima plača. I sam sam plakao, jer sam se najednom morao brinuti o njima - a one su bile sve što sam imao na svijetu - u situaciji kada su naši životi bili bezvrijedni, a sve troje potpuno nezaštićeni.

Na kraju sam ih ipak uspio nagovoriti da rano ujutro 31. marta zajedno krenemo ka gradu i, ako uspijemo da im pronađemo mjesto na kamionu, one će napustiti grad. Ako, pak, ne uspijemo, vratićemo se natrag i dijeliti sudbini ostalih desetina hiljada žitelja Srebrenice.

Sve se tog jutra desilo nekako prebrzo, nismo imali ni trenutka da razmislimo o odluci koju donosimo, što je u jednu ruku bilo dobro jer ne vjerujem da bismo je bili u stanju donijeti.

Kada smo stigli na trg ispred Robne kuće, raspitao sam se i saznao da su kamioni za nas izbjeglice iz Bratunca parkirani ispred zgrade osnovne škole, nekoliko stotina metara dalje. Krenuli smo tamo, i srećom koja se meni činila nevjerovatnom, provukli se izmedu hiljada ljudi koji su tamo bili okupljeni do jednog od kamiona.

Na kamionu je bio Mevludin H., mladić kojeg sam poznavao, istina ne najbolje, ali je bio u istoj jedinici kao i moj otac. Prišao sam do kamiona, i premda bi mi ranije trebali sati da učinim takvo što, bez oklijevanja sam upitao: "Mevludine, mogu li moji?"

"Mogu, nema problema, hajd' ih dovedi", odgovorio je on.

Majka i sestra su bile odmah iza mene, prvo sam na kamion podigao majku, a zatim sestru. One su mahale iz kamiona. Pogledao sam ih prije nego što sam krenuo, zatim se nakon nekoliko sekundi osvrnuo da ih vidim, vjerujući da bi to mogao biti posljednji put. Cerada je, medutim, bila spuštena i krenuo sam kući.

Ulice su klizave, zamrznute i teško je hodati. Na oči mi naviru suze i smetaju, ne smijem podići ruku da ih obrišem, prvi put u životu sam sam, ovo je prvi dan mog odraslog života, vidjet će me, plašio sam se. Suze koje su se nakupile u očima pomutile su mi vid i poslije nekoliko koraka pao sam na tvrdi led. Došao sam kući, koja ionako nije bila moja, nisam pozdravio nikoga, kuća je bila prazna, nisam imao koga pozdraviti, i bacio se na kauč na kojem sam spavao, kauč neodređene boje, kupljen novcem zarađenim "na privremenom radu u inostranstvu", novcem zarađenim na gradilištu u Libiji ili Njemačkoj krasnih sedamdesetih, eh, na takav kauč sam se bacio koliko sam dug i počeo plakati, gušeći se u suzama.

Dvije sedmice kasnije već sam počeo raditi kao prevodilac, našao sam se na drugoj strani jedne sasvim drugačije evakuacije. Naime, UN je evakuirao teške ranjenike i ja sam kao prevodilac posljednjeg dana medicinske evakuacije radio sa doktorskim parom koji je vršio izbor.

Na ulazu ispred bolnice je, za školskim klupama, sjedilo dvoje ljudi u bijelim mantilima, oboje doktori: muškarac, kojeg ću brzo zaboraviti, i žena, kratke plave kose, koju ću jako dugo pamtiti. Našli su stolicu za mene i pridružio sam im se za stolom, ispred kojeg je stajalo nekoliko stotina lakših i težih ranjenika. Stajali su tu od ranog jutra čekajući na medicinski pregled.

Prilazili su jedan po jedan, razmotavali zavoje, pokazivali ucrvane rane, nastale od metka ili granate, otkrivali prelomljene kosti, naslanjali se na štake, drhteći stajali na jednoj nozi dok su pokazivali drugu rasparanu gelerima. Gledali su doktorki u oči, pratili njene ruke koje bi posezale za blokom bijelih papira, ispisivale dijagnozu, a zatim ih davala meni. Ja bih papirić predavao ranjenicima koji su bili dovoljno teško ranjeni, naginjući se preko stola i govorio: "Danas u dva na nogometnom stadionu!" Odatle su helikopteri sa ranjenicima polijetali za Tuzlu.

Mnogi su, odbijeni, plakali, neki prilazili meni, nudili novac, pozivali se na poznanstva, tražili spasonosni bijeli papirić koji će ih odvesti iz Srebrenice. Svima sam govorio da im ne mogu pomoći, da samo prevodim i da bi ih, da se mene pita, sve stavio u helikopter i poslao van. Bližilo se podne i pregled se također bližio kraju. Preostali ranjenici, koji nisu prošli na pregledu, odbijali su da odu sa platoa ispred bolnice, nadajući se da će im se neko ipak smilovati.

Doktorka je imala još nekoliko papirića. Uzela je jedan, napisala nešto nerazgovijetno i pružila mi, kazavši: "I ti možeš ići ako želiš." Ustao sam od stola, prohodao kroz gužvu, dok je papirić pekao oznojeni dlan. A onda sam odlučio. Prišao sam čovjeku u masi, poznavao sam ga kao dalekog majčinog rođaka, i rekao: "Rifete, evo ti ovo!"

Nije mogao vjerovati, štulao je za mnom htijući da mi zahvali, odnekud su se pojavili i njegovi roditelji koji su također htjeli da mi zahvale, a meni je bila muka. Pripala mi je nepodnošljiva muka i samo sam tražio ćošak gdje ću moći da povratim, da ispovraćam utrobu, da povratim iz sebe sve što sam preživio i sve što sam vidio toga i prethodnih dana.

DOLAZAK KANADSKIH VOJNIKA: Demilitarizacija je riječ koja se uselila u naše živote u proljeće 1993. Dok je jedan, manji broj ljudi, smatrao kako je to fina riječ za predaju, drugi veći dio bio je uvjeren kako to znači kraj rata. Nismo imali predstave o tome kako je demilitarizacija trebala izgledati osim što je podrazumijevala da svi vojnici "predaju oružje ili napuste enklavu".

Naravno, niko nije imao predstave kako da to izvede, ali to već nije bio problem nakon što je u grad stigla kanadska jedinica pod zastavom UN-a. Na kraju smo povjerovali UN-u, prepustili se na čuvanje drugim ljudima, iscrpljeni borbom za opstanak, da bi postali sasvim pasivni, nesposobni da se ponovo počnemo starati o sebi, pomireni s tim da se odluke o našim životima donose izvan Srebrenice.

Dan nakon što su stigli u grad kanadski su vojnici u selima i u samom gradu napravili nekoliko punktova, iz predostrožnosti ih ogradili bodljikavom žicom i započeli sa prikupljanjem naoružanja. Niko se nije htio odreći svoje puške, i smiješno malo oružja završilo je kod Kanađana, staro, neupotrebljivo oružje i relativno mnogo ručno napravljenih pušaka. Kanadski vojnici su se kiselo smiješili, kao da su govorili: "Dobro, znamo da ste se jedva uspjeli odbraniti, ali nemojte očekivati da povjerujemo da ste se odbranili OVIM."

Radilo se o napravama sklopljenim od, recimo, komada vodovodne cijevi i obično većeg mehanizma za okidanje, čiji korisnik nikad nije mogao biti siguran da će i sam preživjeti otvaranje vatre. Na punktu u južnom dijelu grada, gdje sam živio, uz to oružje bilo je i još nekoliko ručnih bombi i nešto dinamita.

Kao i svi drugi, pomalo iz znatiželje a pomalo naprosto zato što nisam imao šta drugo raditi, i ja sam to jutro bio među ljudima koji su se okupili oko kanadskog punkta. Kada mi je tu postalo dosadno, uputio sam se prema prijeratnoj vezionici, gdje je sada bila smještena većina kanadskih snaga. Unutar fabričkog dvorišta bilo je smješteno ostalo naoružanje koje su predale jedinice iz Srebrenice.

Gledao sam sa ulice, kroz bodljikavu žicu, oba tenka i haubicu kalibra 105 milimetara za koje nije bilo municije, transporter na kojem su bila montirana dva bestrzajna topa, za koji nije bilo ni goriva ni municije. Zatim ono što je bilo poznato kao "mali ve-be-er": helikopterski raketni bacač, postavljen na točkove i korišten kao artiljerijsko oruđe, te nekoliko pokvarenih "osa". Nisam mogao a da se ne sjetim ljudi koji su izginuli zarobljavajući to oružje, nečijih sinova i muževa, ljudi koji nikad nisu željeli ratovati, ali su upravo to platili svojim životima.

"Mali ve-be-er" zarobljen je u Sasama, još jednom rudniku u blizini Srebrenice, kao i transporter; tenkovi su bili zarobljeni u Podravanju, selu na zapadu enklave, i premda ta oruđa očigledno nisu mogla imati nikakav utjecaj na ishod rata, svi smo bili strašno radosni kada su protutnjali kroz grad. Njihova se vrijednost sastojala u tome da budu pokazani, da ih iscrpljeno stanovništvo vidi i još jednom povjeruje da je borba sa Srbima ustvari moguća.

Produžio sam do ulaza fabrike. Putem od kuće u meni je sazrela namjera da pokušam barem isprobati svoje skromno znanje engleskog i razgovarati sa nekim od vojnika na ulazu.

Putem sam se preslišavao i nakon najmanje pola sata koje sam proveo stojeći preko puta, konačno se usudio preći cestu i doći do male stražarske kućice na ulazu u fabriku. Stražar je bio iz Ontarija, moje poznavanje geografije uvijek je bilo relativno dobro pa smo, zato što se ja nisam usuđivao pitati za posao, razgovarali o jezerima u Ontariju. Površno smo ćaskali, on pomalo nije mogao da vjeruje kako neko u Srebrenici zna imena niza kanadskih jezera, mene čudilo šta on čudno nalazi u tome.

- Are you from around here?

- No, I am a refugee.

- Where did you learn English?

- In highschool. I saw a lot of movies in English, too.

Ne znam o čemu smo pričali kada je na kapiju stigao mali, zdepasti oficir, sa dvije kapetanske crte na ramenima.

- Captain, are we looking for interpreters? I think we have a guy here who speaks pretty good English.

Kapetan se zvao John Little, kazao je da njima (kanadskom bataljonu) ne treba, ali me je odveo u "pi-ti-ti", gdje su tražili prevodioca. Proveo sam prvi dan besposlen, lutajući polumračnim prostorijama pošte. Sutradan, rano ujutro, zatrebali su me da prevodim na sastanku izmedu Nasera Orića i kanadskog zapovjednika.

Bio sam potpuno izgubljen. Soba se počela vrtjeti oko mene kada sam shvatio da uopće ne razumijem engleski koji je Kanađanin govorio. Di-em-zi, ej-pi-si, i još brdo američkih vojnih skraćenica koje sam prvi put u životu čuo izmakle su mi tlo ispod nogu u toj mjeri da je prevodilac kojeg su Kanađani doveli iz Visokog, gdje su ranije bili bazirani, morao preuzeti prevođenje. Crven i potpuno osramoćen napustio sam kancelariju i još satima nisam mogao doći sebi.

Očekivao sam da ću biti otpušten, ali sam tek nekoliko sedmica kasnije shvatio da nisam ni zaposlen, iako sam svaki dan radio. U tom času to je bila sretna okolnost jer bih u svakom drugom slučaju, izgubivši posao, imao velike izglede da koju godinu kasnije izgubim i život. Kada demilitarizacija više nikome ne bude značila ništa.

(NASTAVIĆE SE)