Prajd je korak od trideset godina
Izvorno, prajd je predstavljao obeležavanje čina otpora – otpora policijskim racijama 1969. godine u njujorškom „Stounvolu“, otpora nasilju policije nad kvir populacijom. Pobunjenici u „Stounvolu“ nisu računali ni na kakvu saradnju s institucijama, niti su se bavili pitanjima da li nekog zastupaju, da li je zastupljenost proporcionalna, šta njihov otpor znači široj javnosti i da li je njihov sistem odlučivanja demokratski – cilj je bio samo „[...] oslobađajući čin emancipatorske prirode, zajednički coming out“.1
Da bi kvir istorija prestala da bude istorija gubitka neophodno je da se digne glas, da se izađe na ulicu, I da se, na kraju, živi život baš onakav kakav jeste. Drugim rečima, važno je da se budućnost ne gradi na sramu, izopštenosti, diskriminaciji, homofobiji, patnji, bolu, depresiji, strahu, kajanju, usamljenosti i smrti.
Istopolni seksualni odnosi su u Srbiji dekriminalizovani 1994. godine, a u tom period počinje da se organizuje kvir klupska scena, te da se osnivaju organizacije za promociju i zaštitu ljudskih prava seksualnih manjina. Na zakon o zabrani diskriminacije moralo je da se čeka još petnaest godina, a donet je 2009. godine, i u njegovom članu 21 istaknuto je da:
„[...] niko ne sme biti pozivan da se izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji, kao što i svako ima pravo da odluči kad će, da li će i kome će da saopšti svoju seksualnu orijentaciju. Ključno je da, ukoliko se osoba opredeli da saopšti svoju seksualnu orijentaciju, na osnovu toga ne sme biti diskriminisana u bilo kojoj oblasti života.“2
Pokretač za nastanak prvih kvir organizacija u Srbiji bila su događanja u Ljubljani i Zagrebu osamdesetih godina XX veka. U Sloveniji je još 1984. godine omogućeno da „kvir pitanje“ uđe u javni prostor, osnivanjem šestodnevnog festivala „Magnus“, na kome je predstavljena izložba evropskih I američkih gej štampanih medija, prikazivani su gej filmovi i održano je niz predavanja. Zahvaljujući uspehu ovog festivala, krajem 1984. godine u Ljubljani je formirana prva gej organizacija (prva u SFRJ), pod imenom „Magnus – organizacija za socijalizaciju i kulturu homoseksualnosti“. Aktivistkinje i aktivisti „Magnusa“ su, već 1986. godine, izdali javni proglas kojim su, između ostalog, tražili da se u Ustav Jugoslavije unesu izmene kojima bi se zabranila diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije.3
Godinu dana nakon zabrane „Magnusa“ (1987), osnovana je lezbejska organizacija LL („Lezbejski Lilit“), čiji je manifest objavljen u specijalnom dodatku „Pogledi“ magazine „Mladina“, u kom se pozivalo na izlazak lezbejki iz anonimnosti. Zajedno sa bivšim aktivistima „Magnusa“, članice LL-a 1990. godine osnivaju „Roza klub“, kao nezavisno političko udruženje za sprečavanje I otklanjanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i primenu principa jednakosti na svim nivoima privatnog i javnog života.4
Iste godine (1990), aktivistkinje i aktivisti „Roza kluba“ poslali su par pisama u Zagreb i Beograd, sa idejom da se i u ovim gradovima osnuju organizacije slične „Roza klubu“, što je bio povod za osnivanje „Arkadije“ – grupe za afirmaciju lezbejskih i gej ljudskih prava, čiji je osnovni cilj delovanja bila dekrim inalizacija homoseksualnosti, a potom I prestanak diskriminacije prilikom zapošljavanja, uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, prestanak uznemiravanja osoba neheteroseksualne orijentacije od strane policije, revizija porodičnog zakonodavstva kako bi kvir subjekti ostvarili pravo na osnivanje bračnih zajednica, usvajanje dece i nasleđivanje bračne partnerke ili bračnog partnera.5
Iz radionica koje su organizovale prethodne organizacije, i želje nekih aktivistkinja da osnuju samostalnu organizaciju, „izrastao“ je „Labris“, početkom 1995. godine, čije su članice radile kako na osnaživanju lezbejki tako i na osnaživanju javnog prostora.6
Prva organizacija koja je u svom radu uključivala I problematiku biseksualnih I transseksualnih subjekata bila je „Gayten LGBT“(2001); „Queeria LGBT“ osnovana je kao radna grupa „Socijaldemokratske omladine“, te je tako bila jedina kvir organizacija koja je funkcionisala u okviru političke partije (2000); u Nišu je osnovana „Lambda“ – Centar za promociju i unapređenje LGBT ljudskih prava i kvir kulture (2002); u Novom Sadu „NLO – Novosadska lezbejska organizacija“ (2004); u Šapcu „Duga“ (2004); I konačno „Gej-strejt alijansa“ (2005), osnovana nakon pokušaja novosadske policije da napravi popis LGBT osoba.
Prvi međunarodni kvir festival u Beogradu održan je 2004. godine, u organizaciji grupe „Queer Beograd“, čije su članice I članovi sebe predstavljali kao radikalni kvir kolektiv koji se od ostalih kvir organizacija razlikuje po tome što radi na svim vrstama politika, odnosno nudi platformu pomoću koje je moguće istraživati i edukovati o važnim pitanjima kao što su rasizam, kapitalizam, rod, fašizam i nacionalizam. Festival je postojao do 2011. godine.
Prvi značajniji izlazak na javnu scenu desio se 2001. godine, kada je „Labris“ organizovao prvi prajd u Srbiji koji je prekinut napadom na učesnice i učesnike. Prvi beogradski prajd ostavio je bolni neizbrisivi trag jednog perioda psihoza i homofobija, a snimci koji su zabeleženi bili su stravični. Jedna od malobrojnih učesnica tog događaja, aktivistkinja Lepa Mlađenović, istakla je sledeće:
„Mislim, ja, mogu da kažem, pošto ja sve vreme insistiram da ja ne umem politički da analiziram šta se događa, i ja kao jedna od ekipe koja je organizovala taj prajd 2001. nisam uopšte skontala šta će da se dogodi. Znači, mi nismo uzeli ozbiljno sve najave ultra fašista i ’Obraza’ koji su rekli: ’Doći ćemo da vas tučemo!’ Mi smo mislili da je to onako... zato što smo mi imali iskustvo ’Žena u crnom’. Znači, ja sam imala iskustvo ’Žena u crnom’, da sam toliko puta stajala – udare nas jednom, udare nas dvaput, ali nisu nas premlaćivali na smrt... Nikada. Ja sam mislila da je to što mi stojimo kao ’Žene u crnom’ protiv Miloševićevog režima, i kažemo NE režimu, i kažemo: ’Mi smo antifašistkinje, mi smo za sve žrtve rata...’, da je to već i politički proglas nego: ’Mi smo lezbejke i gejevi i hoćemo da napravimo ljubavni jedan događaj na ulici. Hoćemo da proslavimo ljubav.’ Znači, mi uopšte nismo skontale da je to mnogo veći rez patrijarhatu nego NE fašizmu, u ovom kontekstu. Tako da je to bilo veliko iznenađenje. Ono što je isto važno, da se sad taj kontinuitet Jugoslavije proširi – te 2001, kad smo mi unapred organizovale žene, znači bilo je feministkinja, odnosno lezbejki, iz Zagreba, Ljubljane... koje su s nama bile tu. [...] Znači, one su došle da s nama budu zajedno, je l? I bilo je skoro hiljadu, na kraju, njih koji su došli da tuku nas dvadesetak, koliko nas je bilo... Znači, nismo uopšte uspeli... ni da se skupimo – oni su krenuli da nas tuku pre toga... [...] Tada se snimilo u kom društvu živimo, prvi put! Jer mi smo mislili... ja, naravno, mislila sam: ’Došao je Đinđić, mi smo demokratija, sad smo završili s Miloševićem, i sad možemo da radimo ono šta se u demokratiji radi.’ [...] Ja sam skroz bila zanemarila da je za tih deset godina Miloševića takav fašizam napravljen, kog ja uopšte nisam bila svesna. Jer mi smo mislili – dobro, to su oni koji ratuju tamo, tamo, tamo i tamo, ali... ne da su ovde. A zapravo, oni su ovde. I to su bili čak klinci koji nisu bili tamo, je l? Znači, oni koji su nas tukli to nisu bili bivši ratnici... možda par njih, ali zapravo ne. To je fašizam koji se, i dan danas, reprodukuje od tog vremena, koji zapravo dolazi od tog militarizma, i od te mržnje prema Drugome – znači neprekidna proizvodnja mržnje prema Drugome, neprekidna...“
Prvi javni skup srpskih kvir aktivistkinja I aktivista posle 2001. godine organizovan je tek osam godina kasnije, ispred „Sava centra“ u Beogradu, nakon zabrane konferencije za štampu „Gej strejt alijanse“. Iako je te 2009. godine u Srbiji usvojen i Zakon o zabrani diskriminacije, kojim je, između ostalog, zabranjena diskriminacija i na osnovu seksualne orijentacije, kvir populacija se, sve do 2014. godine nalazila u tački gde se u potpunosti negirala sloboda njenog okupljanja kao fundamentalno ljudsko pravo.
Prajd iz 2010. godine predstavlja potpuni poraz države pred huliganima,a najbolje ga opisuju izjave pojedinih političara:
“Grad je potpuno uništen, ali je najvažnije da nijedan ljudski život nije izgubljen", rekao je tadašnji gradonačelnik Đilas agenciji Beta prilikom obilaska trga Slavije gde je bilo sukoba pripadnika žandarmerije s huliganima koji su protestovali zbog održavanja Parade ponosa. Huligani su tokom sukoba s policijom gurnuli jedan trolejbus niz Mekenzijevu ulicu, a vozilo je udarilo u stub ispred hotela "Slavija".
O tome šta se danas događa sa prajdom u Srbiji razgovarali smo sa Anđelom Čeh, programskom koordinatorkom Udruženja građana "Egal".
1. Čemu prajd?
Prajd se organizuje da bi se podigla vidljivost zajednice, da bi se pokazalo da smo neraskidivi deo društva i kako bi se ukazalo na probleme sa kojima se susrećemo svakodnevno, kao i na instiucionalnom nivou. U Srbiji govorimo o skretanju pažnje na slučajeve nasilja, rad nadležnih službi kada je u pitanju njegovo sankcionisanje (policija, tužilaštvo), omogućavanje pravne vidljivosti, odnosno izdavanja adekvatnih ličnih dokumenata za trans osobe, kao i potrebu za unapređenjem i doslednom primenom pravnog okvira. Prajdom se osvajaju novi javni i medijski prostori i otvaraju najrazličitija pitanja ljudskih prava i sloboda koja se tiču svih građana i građanki. Sama šetnja, iako predstavlja oblik protesta i izražavanje negodovanja i neslaganja sa postojećim stanjem, ipak dolazi samo kao kruna aktivnosti koje se sprovode tokom cele godine, a imaju isti ili sličan cilj.
2. Da li je potreba za prajdom danas manja, budući da je nova premijerka javno deklarisanu gej osoba?
Potreba za Prajdom nikada neće biti manja, bilo da govorimo o proslavi inkluzije i dostignuća demokratskih i otvorenih društava, ili o borbi za ostvarivanje prava. Prajd obeležava Stonvolsku pobunu i početak organizovane borbe kakvu poznajemo danas. Što se tiče Srbije, činjenica o seksualnoj orijentaciji premijerke svakako da ne rešava ni jedan od mnogobrojnih problema zajednice. Za to je potreban predan rad, mnogo (političke) volje i saradnja svih relevantnih aktera, dok su metode drugačije. Prajd je samo jedna od njih.
3. Kome se prajd obraća?
Prajd ima više ciljnih grupa. Ono što je najvažnije, on nastoji da okupi deo LGBTI zajednice, kao i saveznike i saveznice, kako bi onima koji nisu dovoljno osnaženi i koji su u strahu, pokazali da nisu sami i da postoje neki, njima slični, sa kojima dele ne samo identitet, već i najrazličitije prepreke. Takođe, zahtevi Prajda, koji se ove godine tiču nulte tolerancije države prema nasilju, efikasan rad tužilaštva, omogućavanje izdavanja ličnih dokumenata trans osobama i doslednu primenu i unapređenje pravnog okvira, tako da, između ostalog, uključi i istopolna partnerstva, upućuju se državnim institucijama, dok komuniciraju i sa najširom javnošću. Ovogodišnji Prajd se posebno obraća i svim osetljivim društvenim grupama, postavljajući zahteve tako da zastupaju zajedničke interese svih.
4. Da li je tačno da od ove godine imamo dva prajda?
U subotu, 24. juna se vidimo svakako, da zajedno prošetamo na Prajdu. O septembru ne znamo mnogo. Ako se i održava, onda izostaje informacija ko ga tačno organizuje i šta žele da postignu.
5. Ko su organizatori?
Egal, Loud&Queer, Gej lezbejski info centar.
6. Kako će se ovogodišnji prajd pozabaviti napadima na transrodne osobe koji su se nedavno dogodili u Beogradu?
Prvi zahtev ovogodišnjeg Prajda je nulta tolerancija prema nasilju i adekvatan i efikasan odgovor institucija, pre svega policije i tužilaštva, u slučaju nasilnih činova. To je od presudne važnosti i kada do nasilja dođe, a i kako bi se proaktivno nastupilo ka prevenciji. Nasilje je problem koji pogađa celokupno društvo, protiv koga šetnjom glasno istupamo.
7. Šta posle prajda?
Nastavljamo sa svojim aktivnostima. Nastavljamo da budemo prisutni u zajednici, da pružamo pomoć i podršku, uspostavljamo Drop-in centar, da radimo na podizanju vidljivosti zajednice, da promovišemo kulturu, da budemo glasni. Preduzećemo sve, kao i svake godine, da proširimo broj ljudi do kojih dopiremo, koje saslušamo, kojima pomognemo, od kojih nešto naučimo, pa u susret nekom narednom Prajdu, Merlinka festivalu, Transfrontall-u i drugim događajima.
***
Stounvolska vizija bila je da prajd treba da bude produkt autentične pobune ugnjetenih kvir grupa, i da se toj pobuni pridruže i druge diskriminisane grupe, koje bi se zajedno borile za pripadanje I prihvaćenost u javnom tj. svakodnevnom životu. Tako da nam jedino preostaje da idemo napred, sećajući se slogana Queer nacije koji je ušao u antologiju: „We're here. We're queer. Get used to it. „ Ili onoga što je Conchita Wurst izgovorila pošto je pobedila na Evroviziji: „We are unstoppable!“, a što će tek ući u antologiju.
Fusnote:
1. Tatjana Greif, „Roba iz uvoza“;
2. Saša Gajin, „Pojam, oblici i slučajevi diskriminacije“;
3. Sonja Gočanin;
4. Nataša Velikonja i Tatjana Greif, Lezbična sekcija LL: Kronologija 1987-2012 s predzgodovino, Škuc, Ljubljana, 2012, 107.
5. Sonja Gočanin;
6. Sonja Gočanin;
Izvori: Teorija prikazivanja kvir identiteta u savremenoj istočnoevropskoj umetnosti i kulturi, Saša Kesić;