Mesec ponosa
Pridde 02 S

Photo: theatlantic.com

Prajd je korak od trideset godina

Izvorno, prajd je predstavljao obeležavanje čina otpora – otpora policijskim racijama 1969. godine u njujorškom  „Stounvolu“,  otpora  nasilju  policije  nad  kvir  populacijom. Pobunjenici u „Stounvolu“ nisu računali ni na kakvu saradnju s institucijama, niti su se bavili pitanjima  da  li  nekog  zastupaju,  da  li  je  zastupljenost  proporcionalna, šta njihov otpor znači široj  javnosti i da li je njihov sistem odlučivanja demokratski – cilj  je  bio  samo  „[...] oslobađajući čin emancipatorske prirode, zajednički coming out“.1

Da bi kvir istorija prestala da bude istorija gubitka neophodno je da se digne glas, da se izađe na ulicu, I da se, na kraju, živi život baš onakav kakav jeste. Drugim rečima, važno je da se budućnost ne gradi na sramu, izopštenosti, diskriminaciji, homofobiji, patnji, bolu, depresiji, strahu, kajanju, usamljenosti i smrti.

Istopolni seksualni odnosi su u Srbiji dekriminalizovani 1994. godine, a u tom period počinje da se organizuje kvir klupska scena, te da se osnivaju organizacije za promociju i zaštitu ljudskih prava seksualnih manjina. Na zakon o zabrani diskriminacije moralo je da se čeka još petnaest godina, a donet je 2009. godine, i u njegovom članu 21 istaknuto je da:

„[...] niko ne sme biti pozivan da se izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji, kao što  i  svako  ima  pravo  da odluči  kad  će,  da  li  će  i  kome  će  da  saopšti  svoju  seksualnu  orijentaciju.  Ključno  je  da,  ukoliko  se  osoba  opredeli  da  saopšti  svoju seksualnu orijentaciju, na osnovu toga ne sme biti diskriminisana u bilo kojoj oblasti života.“2

Pokretač za nastanak prvih kvir organizacija u Srbiji bila su događanja u Ljubljani i Zagrebu osamdesetih godina XX veka. U Sloveniji  je  još  1984.  godine  omogućeno  da  „kvir  pitanje“  uđe  u  javni  prostor, osnivanjem šestodnevnog festivala „Magnus“, na kome je predstavljena izložba evropskih I američkih gej  štampanih  medija, prikazivani su gej  filmovi  i  održano  je  niz  predavanja.  Zahvaljujući uspehu ovog  festivala,  krajem  1984.  godine  u  Ljubljani  je formirana prva gej organizacija  (prva  u  SFRJ), pod imenom  „Magnus  –  organizacija  za  socijalizaciju  i  kulturu homoseksualnosti“. Aktivistkinje i aktivisti „Magnusa“  su, već 1986. godine, izdali javni proglas kojim su, između ostalog, tražili da se u Ustav Jugoslavije unesu izmene kojima bi se zabranila diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije.3

Godinu dana nakon zabrane „Magnusa“ (1987), osnovana je lezbejska organizacija LL („Lezbejski  Lilit“), čiji  je  manifest  objavljen  u  specijalnom  dodatku  „Pogledi“  magazine „Mladina“,  u  kom  se  pozivalo na  izlazak  lezbejki  iz  anonimnosti.  Zajedno  sa  bivšim aktivistima  „Magnusa“, članice  LL-a  1990. godine  osnivaju  „Roza  klub“,  kao  nezavisno političko udruženje za sprečavanje I otklanjanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i primenu principa jednakosti na svim nivoima privatnog i javnog života.4

Iste  godine  (1990),  aktivistkinje  i  aktivisti  „Roza  kluba“  poslali  su  par  pisama  u Zagreb  i  Beograd, sa  idejom  da  se  i  u  ovim  gradovima  osnuju  organizacije  slične  „Roza  klubu“,  što  je  bio  povod  za osnivanje  „Arkadije“  –  grupe  za  afirmaciju  lezbejskih  i  gej ljudskih prava, čiji je osnovni cilj delovanja bila dekrim inalizacija homoseksualnosti, a potom I prestanak  diskriminacije  prilikom  zapošljavanja, uvođenje  seksualnog  obrazovanja  u  škole, prestanak  uznemiravanja  osoba  neheteroseksualne orijentacije  od  strane  policije,  revizija  porodičnog   zakonodavstva   kako   bi   kvir   subjekti   ostvarili pravo   na   osnivanje   bračnih zajednica, usvajanje dece i nasleđivanje bračne partnerke ili bračnog partnera.5

Iz radionica koje su organizovale prethodne organizacije, i želje nekih aktivistkinja da osnuju samostalnu organizaciju, „izrastao“ je „Labris“,  početkom  1995.  godine, čije  su članice  radile  kako  na osnaživanju lezbejki tako i na osnaživanju javnog prostora.6

Prva organizacija koja je u svom radu uključivala I problematiku biseksualnih I transseksualnih subjekata  bila  je  „Gayten LGBT“(2001);  „Queeria LGBT“ osnovana  je  kao  radna  grupa  „Socijaldemokratske omladine“,  te  je  tako  bila  jedina  kvir organizacija  koja  je  funkcionisala  u  okviru  političke  partije  (2000);  u  Nišu  je  osnovana „Lambda“ – Centar za promociju i unapređenje LGBT ljudskih prava i kvir kulture (2002); u Novom Sadu „NLO – Novosadska lezbejska organizacija“ (2004); u Šapcu „Duga“ (2004); I konačno  „Gej-strejt  alijansa“  (2005),  osnovana  nakon  pokušaja  novosadske  policije  da napravi popis LGBT osoba.

Prvi  međunarodni  kvir  festival  u  Beogradu  održan  je  2004.  godine,  u  organizaciji  grupe „Queer Beograd“, čije su članice I članovi sebe predstavljali kao radikalni kvir kolektiv koji  se  od  ostalih  kvir organizacija  razlikuje  po  tome  što  radi  na  svim  vrstama  politika, odnosno  nudi  platformu  pomoću koje  je  moguće  istraživati  i  edukovati  o  važnim  pitanjima kao  što  su  rasizam,  kapitalizam,  rod,  fašizam  i  nacionalizam. Festival je postojao do 2011. godine.

Prvi  značajniji  izlazak  na  javnu  scenu  desio  se  2001.  godine,  kada  je  „Labris“  organizovao prvi prajd u Srbiji koji je prekinut napadom na učesnice i učesnike. Prvi beogradski prajd ostavio je bolni neizbrisivi trag jednog perioda psihoza i homofobija, a snimci  koji  su  zabeleženi  bili  su  stravični. Jedna  od  malobrojnih  učesnica  tog  događaja, aktivistkinja Lepa Mlađenović, istakla je sledeće:

„Mislim,  ja,  mogu  da  kažem,  pošto  ja  sve  vreme  insistiram  da  ja  ne  umem politički  da  analiziram šta se događa,  i  ja  kao  jedna  od  ekipe  koja  je organizovala taj prajd 2001. nisam uopšte skontala šta će da se dogodi. Znači, mi nismo uzeli ozbiljno sve najave ultra fašista i ’Obraza’ koji su rekli: ’Doći ćemo da  vas  tučemo!’  Mi  smo  mislili  da  je  to  onako...  zato  što  smo  mi  imali  iskustvo ’Žena u crnom’. Znači, ja sam imala iskustvo ’Žena u crnom’, da sam toliko  puta  stajala  –  udare  nas  jednom,  udare nas  dvaput,  ali  nisu  nas premlaćivali na smrt... Nikada. Ja sam mislila da je to što mi stojimo kao ’Žene u  crnom’  protiv  Miloševićevog  režima,  i  kažemo  NE  režimu,  i  kažemo:  ’Mi smo antifašistkinje, mi smo za sve žrtve rata...’, da je to već i  politički proglas nego: ’Mi smo lezbejke i gejevi i hoćemo da napravimo ljubavni jedan događaj na ulici. Hoćemo da proslavimo ljubav.’ Znači, mi uopšte nismo skontale da je to mnogo veći rez patrijarhatu nego NE fašizmu, u ovom kontekstu. Tako da je to  bilo veliko  iznenađenje.  Ono  što  je  isto  važno,  da  se  sad  taj  kontinuitet  Jugoslavije proširi – te 2001, kad smo mi unapred organizovale žene, znači bilo je feministkinja, odnosno lezbejki, iz Zagreba, Ljubljane... koje su s nama bile tu. [...] Znači, one su došle da s nama budu zajedno, je l? I bilo je skoro hiljadu, na kraju, njih koji su došli da tuku nas dvadesetak, koliko nas je bilo... Znači, nismo uopšte uspeli... ni da se skupimo –  oni su krenuli da nas tuku pre toga... [...]  Tada  se  snimilo  u  kom  društvu  živimo,  prvi  put!  Jer  mi  smo  mislili...  ja, naravno, mislila sam: ’Došao je Đinđić, mi smo demokratija, sad smo završili s Miloševićem,  i  sad  možemo  da  radimo  ono  šta  se  u  demokratiji  radi.’  [...]  Ja sam  skroz  bila  zanemarila  da  je  za  tih  deset  godina  Miloševića  takav  fašizam napravljen, kog ja uopšte nisam bila svesna. Jer mi smo mislili – dobro, to su oni koji ratuju tamo, tamo, tamo i tamo, ali... ne da su ovde. A zapravo, oni su ovde. I to su bili čak klinci koji nisu bili tamo, je l? Znači, oni koji su nas tukli to nisu bili bivši ratnici... možda par njih, ali zapravo ne. To je fašizam koji se, i   dan   danas,   reprodukuje od   tog   vremena,   koji   zapravo   dolazi   od   tog militarizma,  i  od  te  mržnje  prema  Drugome  –  znači neprekidna  proizvodnja mržnje prema Drugome, neprekidna...“

Prvi  javni  skup  srpskih  kvir  aktivistkinja  I aktivista  posle  2001.  godine  organizovan  je  tek osam godina kasnije, ispred „Sava centra“ u Beogradu, nakon zabrane konferencije za štampu „Gej strejt alijanse“. Iako je te 2009. godine u Srbiji usvojen i Zakon o zabrani diskriminacije, kojim  je,  između ostalog,  zabranjena  diskriminacija i  na  osnovu  seksualne  orijentacije,  kvir populacija  se,  sve  do 2014.  godine  nalazila  u  tački  gde  se  u  potpunosti  negirala  sloboda njenog  okupljanja  kao  fundamentalno  ljudsko  pravo.

Prajd iz 2010. godine predstavlja potpuni poraz države pred huliganima,a najbolje ga opisuju izjave pojedinih političara:

“Grad je potpuno uništen, ali je najvažnije da nijedan ljudski život nije izgubljen", rekao je tadašnji gradonačelnik Đilas agenciji Beta prilikom obilaska trga Slavije gde je bilo sukoba pripadnika žandarmerije s huliganima koji su protestovali zbog održavanja Parade ponosa. Huligani su tokom sukoba s policijom gurnuli jedan trolejbus niz Mekenzijevu ulicu, a vozilo je udarilo u stub ispred hotela "Slavija".

O tome šta se danas događa sa prajdom u Srbiji razgovarali smo sa Anđelom Čeh, programskom koordinatorkom Udruženja građana "Egal".

1. Čemu prajd?

Prajd se organizuje da bi se podigla vidljivost zajednice, da bi se pokazalo da smo neraskidivi deo društva i kako bi se ukazalo na probleme sa kojima se susrećemo svakodnevno, kao i na instiucionalnom nivou. U Srbiji govorimo o skretanju pažnje na slučajeve nasilja, rad nadležnih službi kada je u pitanju njegovo sankcionisanje (policija, tužilaštvo), omogućavanje pravne vidljivosti, odnosno izdavanja adekvatnih ličnih dokumenata za trans osobe, kao i potrebu za unapređenjem i doslednom primenom pravnog okvira. Prajdom se osvajaju novi javni i medijski prostori i otvaraju najrazličitija pitanja ljudskih prava i sloboda koja se tiču svih građana i građanki. Sama šetnja, iako predstavlja oblik protesta i izražavanje negodovanja i neslaganja sa postojećim stanjem, ipak dolazi samo kao kruna aktivnosti koje se sprovode tokom cele godine, a imaju isti ili sličan cilj.

2. Da li je potreba za prajdom danas manja,  budući da je nova premijerka javno deklarisanu gej osoba?

Potreba za Prajdom nikada neće biti manja, bilo da govorimo o proslavi inkluzije i dostignuća demokratskih i otvorenih društava, ili o borbi za ostvarivanje prava. Prajd obeležava Stonvolsku pobunu i početak organizovane borbe kakvu poznajemo danas. Što se tiče Srbije, činjenica o seksualnoj orijentaciji premijerke svakako da ne rešava ni jedan od mnogobrojnih problema zajednice. Za to je potreban predan rad, mnogo (političke) volje i saradnja svih relevantnih aktera, dok su metode drugačije. Prajd je samo jedna od njih.

3. Kome se prajd obraća?

Prajd ima više ciljnih grupa. Ono što je najvažnije, on nastoji da okupi deo LGBTI zajednice, kao i saveznike i saveznice, kako bi onima koji nisu dovoljno osnaženi i koji su u strahu, pokazali da nisu sami i da postoje neki, njima slični, sa kojima dele ne samo identitet, već i najrazličitije prepreke. Takođe, zahtevi Prajda, koji se ove godine tiču nulte tolerancije države prema nasilju, efikasan rad tužilaštva, omogućavanje izdavanja ličnih dokumenata trans osobama i doslednu primenu i unapređenje pravnog okvira, tako da, između ostalog, uključi i istopolna partnerstva, upućuju se državnim institucijama, dok komuniciraju i sa najširom javnošću. Ovogodišnji Prajd se posebno obraća i svim osetljivim društvenim grupama, postavljajući zahteve tako da zastupaju zajedničke interese svih.

4. Da li je tačno da od ove godine imamo dva prajda?

U subotu, 24. juna se vidimo svakako, da zajedno prošetamo na Prajdu. O septembru ne znamo mnogo. Ako se i održava, onda izostaje informacija ko ga tačno organizuje i šta žele da postignu.

5. Ko su organizatori?

Egal, Loud&Queer, Gej lezbejski info centar.

6. Kako će se ovogodišnji prajd pozabaviti napadima na transrodne osobe koji su se nedavno dogodili u Beogradu?

Prvi zahtev ovogodišnjeg Prajda je nulta tolerancija prema nasilju i adekvatan i efikasan odgovor institucija, pre svega policije i tužilaštva, u slučaju nasilnih činova. To je od presudne važnosti i kada do nasilja dođe, a i kako bi se proaktivno nastupilo ka prevenciji. Nasilje je problem koji pogađa celokupno društvo, protiv koga šetnjom glasno istupamo.

7. Šta posle prajda?

Nastavljamo sa svojim aktivnostima. Nastavljamo da budemo prisutni u zajednici, da pružamo pomoć i podršku, uspostavljamo Drop-in centar, da radimo na podizanju vidljivosti zajednice, da promovišemo kulturu, da budemo glasni. Preduzećemo sve, kao i svake godine, da proširimo broj ljudi do kojih dopiremo, koje saslušamo, kojima pomognemo, od kojih nešto naučimo, pa u susret nekom narednom Prajdu, Merlinka festivalu, Transfrontall-u i drugim događajima.

***

Stounvolska  vizija  bila  je da  prajd  treba  da  bude  produkt  autentične  pobune  ugnjetenih  kvir grupa,  i  da  se  toj pobuni  pridruže  i  druge  diskriminisane  grupe,  koje  bi  se  zajedno  borile  za pripadanje  I prihvaćenost u javnom tj. svakodnevnom životu. Tako da nam jedino preostaje da idemo napred, sećajući se slogana Queer nacije koji je ušao u antologiju: „We're here. We're queer. Get used to it. „ Ili onoga što je Conchita Wurst izgovorila pošto je pobedila na Evroviziji: „We are unstoppable!“, a što će tek ući u antologiju.

Fusnote:

1. Tatjana Greif, „Roba iz uvoza“;

2. Saša Gajin, „Pojam, oblici i slučajevi diskriminacije“;

3. Sonja Gočanin;

4. Nataša Velikonja i Tatjana Greif, Lezbična sekcija LL: Kronologija 1987-2012 s predzgodovino, Škuc, Ljubljana, 2012, 107.

5. Sonja Gočanin;

6. Sonja Gočanin;

Izvori: Teorija prikazivanja kvir identiteta u savremenoj istočnoevropskoj umetnosti i kulturi, Saša Kesić;

Oceni 5