Rodna ideologija par excellence
Tttle 01 S

Photo: Damien Hirst

Pravo na pišanje

Nisu prošla niti četiri dana, ukazala se bivša sakupljačica potpisa, bivša djevojčica i bivša Ilčić te se zabrinuto pozabavila zaraznom bolešću. Bolest je već poharala neke vrtiće, u kojima se "dječake tjera da se igraju lutkama, a djevojčice autićima", a za posljedicu ima, pretpostavljam, drastično povećan broj dječaka koji se igraju lutkama i djevojčica koje se igraju autićima.

Čitajući ovo, netko bi pomislio da se radi o intelektualno potkapacitiranim osobama i bio bi u pravu. Nije samo riječ o domaćim borcima protiv transrodnih osoba i njihovih prava. Jednaka intelektualna potkapacitiranost vrijedi i na svjetskoj razini, tako da se ne može reći da Hrvatska baš u svemu zaostaje za razvijenim svijetom. Kad tako grubo vrijeđam hrvatske i svjetske pulene borbe protiv, kako oni to vole reći, "rodne ideologije", ne radim to, naravno, zato što se ne slažem s njima.

Strah od tuđe reakcije

Ne, intelektualno potkapacitiranima ih ne čini moje mišljenje o njima. Takvima ih čine argumenti koje koriste. Ako se nečija svrha postojanja, životna misija i sve ono u što vjeruje može opisati jednostavnom rečenicom poput "Bori se protiv prava na pišanje", teško je imati pohvalne riječi za um koji si postavlja upravo ovakav cilj.

Koliko god glupo bilo život utrošiti na ovakve stvari, argument, svjesno ili ne, udara upravo tamo gdje leži najveći strah transrodnih osoba u interakciji s ostatkom svijeta. A taj je hoće li "proći" pod onim identitetom kojim se predstavljaju svijetu. I kako će ih doživjeti drugi. Hoće li transrodna žena dovoljno ličiti na ženu i neprimjetno proći ulicom. I hoće li transrodan muškarac biti dovoljno muškarac, dovoljan taman da nitko ništa ne posumnja.

Osobno sam se uvjerio u to. Nisam transrodan, ali jesam u vezi s transrodnom ženom. Unatoč tome ili baš zbog toga, povremeno osjetim strah od tuđe reakcije. Oboje smo znali razmišljati o mogućoj reakciji ljudi na ulici. Je li to strah ili svjesnost o društvu u kojem živimo, ne znam. Međutim, nikad takvih razmišljanja nije bilo kad bi ona izašla nenašminkana, u običnim trapericama i običnoj majici. Tad bi bilo potpuno svejedno. Nekome bi vjerojatno prošla kao muškarac, pa ne bi bilo nikakvih problema. Nekome bi vjerojatno prošla kao nenašminkana žena u trapericama, pa opet ne bi bilo nikakvih problema. Razmišljanje o tuđoj reakciji javlja se tek kad bi jednostavno svoj rod odlučila performativno približiti tradicionalnim očekivanjima. Točnije, šminkanjem i odijevanjem haljine.

Tad je postojala opasnost od neugodnih situacija i među nas se znala, preventivno, ušuljati anksioznost. Iako većinu ljudi vjerojatno nije niti briga. Ako ih je i briga, većina ionako neće prepoznati transrodnu ženu pod šminkom, nego ženu. I što onda izaziva strah? Mogućnost da je netko ne doživi kao ženu nego kao najobičnijeg muškarca koji nosi žensku odjeću i šminka se.

Intelektualna potkapacitiranost onih koji transrodnost svode na pravo na pišanje

Kao što se i dogodilo u nekoliko navrata kad je koristila ženski zahod. Tad je nekome djelovala kao muškarac koji se prerušio u ženu i bila je izbačena iz kluba. U ostalim situacijama, bila je doživljena kao žena i bez ikakvog problema je koristila ženski zahod.

Nije li bizarno da takav beznačajan detalj, čak i da je riječ o najobičnijem muškarcu koji se odijeva kao žena, u nekima uzrokuje toliki bijes da su voljni nekoga premlatiti, diskriminirati na sve moguće načine i kod drugih ljudi svjesno i namjerno izazivati traume i strahove?

Zapravo nije uopće bizarno, kad se stavi u kontekst drugog argumenta kojim se želi odrediti koje igračke su pogodne za dječake, a koje za djevojčice. U tom kontekstu stvari postaju puno jasnije. Jasnije je da zaključak o intelektualnoj potkapacitiranosti onih koji transrodnost svode na pravo na pišanje postaje prvoloptaški. Moguće i željeni. Konzervativne udruge koje haraju Hrvatskom posljednjih nekoliko godina pokazuju izrazitu konzistentnost u korištenju diverzije kao glavnog sredstva borbe.

Za što god se borili i protiv čega god se borili. Isti je recept iskorišten i na primjeru Istanbulske konvencije, kad se sva pažnja usmjerila na njihovu navodnu netrpeljivost prema transrodnim osobama.

Istina je da protivnicima "rodne ideologije" transrodne osobe nisu nikakav problem. Transrodnost sama po sebi ih ne zanima niti znaju išta o njoj. Ne zanima ih mogućnost promjene spola u dokumentima, ne zanima ih promjena imena, ne zanimaju ih hormonska terapija niti kirurški zahvati promjene spola.

Ne, dapače, oni su najveći pobornici tih mogućnosti, samo to još ne znaju. Njima nisu problem transrodne žene, nego transrodne žene koje ne prolaze pod njihovu definiciju kako bi žena trebala izgledati. Ima li išta logičnije, u tom svjetlu, nego od malih nogu određivati kako se i čime trebaju igrati dječaci, a kako se i čime trebaju igrati djevojčice.

Oba argumenta imaju samo jedan cilj, a to je jasna distinkcija između rodnih uloga muškarca i žene. Potrebno je jasno znati koja je uloga muškarca, a koja je uloga žene. Naravno da i za to postoji vrlo jasan razlog.

Jedna od diverzija tzv. konzervativnih udruga jest njihov izlazak iz ormara i ponosno "nošenje" konzervativnosti. Kao i svaka diverzija, namjera joj je navesti na pogrešan trag. Diverzija je uspjela i svi mediji su objeručke prihvatili da ih prikazuju kao konzervativce. To bi značilo da žele održati postojeći politički, društveni i gospodarski poredak. Što je, naravno, potpuna laž. Oni ne žele trenutačni društveni poredak, nego ga žele vratiti na početnu točku. To nije konzervativno, to je retrogradno.

Međusobno umrežene organizacije, ujedinjene pod krovom Crkve, bore se za heteroseksualnu definiciju braka, protiv rodnog nasilja, protiv edukacije djece o korištenju kontracepcije, protiv pobačaja. Ništa od toga nema nikakve direktne veze s očuvanjem braka, transrodnim osobama, pravom na odabir odgoja vlastitog djeteta, a apsolutno sve ima veze sa "svetošću života".

Potpuno je prirodno da se pod okriljem Crkve provodi vrhovna Božja naredba "Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!". Da bi se Božja volja ostvarivala, nije dovoljno samo spriječiti daljnji razvoj rodnih odnosa nego je te odnose potrebno vratiti onoliko koraka unatrag koliko će biti potrebno da Božja naredba o razmnožavanju opet postane vrhovni zakon. A to je moguće samo ako žena opet postane drugotna i bude joj dopušteno da se ostvaruje jedino kroz majčinstvo.

Rodna ideologija par excellence.

*Prenosimo s prijateljskog portala Crol

Oceni 5