Pravo pjesnika da budu neustavni

Ostaje zanimljivo da su prije neki dan u uznemirenju prednjačili pjesnici, kad je jedan od trojice ovdašnjih predsjednika relativizovao razlike, sociološke, kulturne, među našim narodima. Ako je već bilo neumjesno da se predsjednik ponaša čudno i igra avangardiste, pa da krši najbolje manire i ruši naš mikrokosmos pitajući sagovornika da nabroji tri suštinske razlike među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ako izostavimo religiju, zaokupljuje onda - šta se to dešava sa pjesnicima, zašto su se oni toliko obrecnuli na to rušenje dobrih diplomatskih uzusa, da ne kažem stoljeća bh. kulture, spočitavajući predsjedniku, kao Ivan Lovrenović, kafansku ideologiju, ili rušenje komšiluka, kako njegovu politiku komentariše Miljenko Jergović.

Stvari su u posljednje vrijeme tako zamršene da možda ne treba da čudi ako na sekund Predsjednik postane Pjesnik rušilac iz kafane - a vodeća dva pjesnika kancelari koji bdiju nad Ustavom i redom i mirom u kulturi. Svaka kultura, to se ovdje samo bolje vidi, pa i onda kad ostavi svoj otisak u zakonima, u suštini je samo jedna lijepa priča, tako da su Lovrenović i Jergović upravu. Već desetljećima za prepoznavanje kulturnog identiteta BiH, Lovrenovićevim riječima, bitno je uvažavanje kompozitne integralnosti, u smislu da se identitet, naprimjer, Hrvata u Bosni i Hercegovini “potvrđuje istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom”.

I Jergović se slaže s tim, svaki put naglašavajući da biti Bosanac, biti bh. pisac, znači biti višedimenzionalan, i Srbin i Hrvat i Bošnjak i ostali, da Bosne nema ako su jedni pobjednici a drugi i treći poraženi, ako se ne konstituiše na jednom napetom pokušaju razumijevanja onog drugog. Pritom, da bi se mogao razumijevati, svakako od posebne važnosti da Drugi ostaje drugim, što se vidi i u potvrdno duhovitom - Jesam, kakav je bio Jergovićev odgovor na pitanje da li je bosanski ili hrvatski pisac. Obojica intelektualaca, također, Andrićevu književnost vide kao čvrsto mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, koji u procesu stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini postaje nepoželjan, tako biva moguće da najbosanskiji pisac u Bosni danas kod jednih ostaje na niskoj a kod drugih na pogrešnoj cijeni.

Šta rade neustavni pisci?

Najgore što se može dogoditi, svakako, jeste raščinjavanje te kompleksnosti bh. identiteta na nacionalne matice, a interkulturalizam - kao mogućnost da se unutar bh. kosmosa i štasmosa uvijek bude i Drugi - jeste svakako humanije lice onoga što misle vodeći ustavni bh. pisci i intelektualci, koje godinama potresa sva tri bh. nacionalizma. No ostaje pitanje - šta da rade neustavni pisci u BiH? Uzmimo, naprimjer, da se pojave pisci čije djelo ne zavisi ni od jedne od tri varijable u bh. kulturi, kao ni od njihove međusobne multikulturne interakcije, kao što se već dogodilo, budući da je tri četvrtine takvih živih pisaca, čije djelo prije ovisi o privatnoj inicijativi i o tristo drugih stvari. Uzmimo da oni ne mogu biti Drugi iz čistog razloga što kao pisci ne znaju ni ko su kao Prvi, pjesnički identitet ne zavisi uvijek od građanske nomenklature ni državne kulturne politike, dopustimo da oni ne budu ono famozno i, i, i nego ni, ni, ni. Moguće da budu oni koji, po bosanskom pravopisu, ne pišu ni lahko ni lako, ni mehko ni meko, niti koriste mogućnost za slobodnu varijaciju dubleta lahko-lako ili mehko-meko, nego zadržavaju mogućnost da pišu vrlo teško, nikako.

- Jeste li vi bošnjački, srpski, hrvatski ili bosanskohercegovački autor? - Nisam. - Da li će i to biti barbarizam? Da li će i ti neustavni pjesnici biti promicatelji “sterilizirane društvene i ljudske čistine bez socioloških i kulturoloških razlika”? Moguće je, dakle, da se u književnosti pojave te sumnjive persone koje se toliko ne zanimaju za kompozitnost, ne zato što im je draža integralnost, nego se uopšte ne bave - kako je to stručno napisao profesor Enes Duraković - “autorefleksivnim traganjem za imaginativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture”, “patrocentričnim oblicima hegemonizma koji prigušuje i marginalizira posebnosti”, “spasavanjem izgubljenih istorija”, “obnovom i restitucijom nacionalnog identiteta u književnosti”, kao da nemaju vremena ni da se u romanu poistovjećuju sa najpoznatijim prosvjetiteljima ove zemlje, niti da nadahnjuju kulturni preporod i razrješuju identitetsku dramu, a kamoli steknu sociološko-psihološki nužno imaginarno okućenje na zajedničkom jeziku ili povijesti.

Moguće da dođu pokoljenja, kao što se već dogodilo, i da ona budu toliko iskorijenjena, pa među pjesnicima ne bude onih koji će biti predsjednici nacionalnih književnosti, ni ministri kompozitne integralnosti, urednici državotvornih kompozitnih i integralnih antologija, klijenti fondacija za izdavaštvo i kulturni redaktori magazina, reprezenti nacionalnih tradicija u vitrinama na katedrama književnosti, kancelari kulturnih politika, ne zato što će biti moralni nego zato što ni neće biti ovdje, što će biti odsutni, predodređeni za osporavanje i neodgovornost. Pjesnici nekada posežu za takvim izborom ne zato što je neustavno nego upravo zato, kao da ne žele svoje mjesto na konkursu ministarstava za kulturu. Šta ćemo tada s tim varvarima i budalama? Književnost često živi od neustavnosti i dezangažmana, van okamenjene gramatike tradicije, i pjesnici u to ime, ako već nemaju nikog u matici, spremni su se nadahnuti i predsjednicima. Šta ćemo onda s tim šovinistima? U književnosti se također smjenjuju faze i epohe, kao i generacije u životu, ako je neko bio klasik interkulturne faze bh. književnosti, ne mora značiti da ostaje aktuelan zauvijek, ako je jedan model bio adekvatan i živ, dogodi se da nekad bude prevaziđen i zastari.

Djedovi čuvaju unuke

To su sve normalne stvari, zato se ne treba rezignirati niti potcjenjivati prethodni rad i djelo, zbog jedne izjave ili jedne politike, biti spreman da se zbog jednog istupa ili predizborne kampanje posumnja u budućnost jedne zemlje u ime koje se žrtvovalo djelo, najavljujući zlokobna isključenja razlika tamo gdje se zagovarala inkluzija ili konstatujući pad komšiluka na kojem se zasnovala poetika. Nema toliko potrebe za uznemirenje. I Jergović i Lovrenović i Enes Duraković i pročaja, kao interkulturalisti, tvorci su modela koji je sigurno dao okvire da se jedna marginalizirana književnost obnovi u kulturnomemorijskoj funkciji i promisli uz puno poštovanje razlika i širine na način zajednički. Oni će sigurno trajati sve dok postoji ova zemlja, njihova imena ostaće upisana u našoj kulturnoj povijesti, oni su već sada pisci klasici nove pripovjedačke Bosne i šire, oni se savršeno osjećaju u kompozitnoj integralnosti, tom modelu po kojem njihovo djelo funkcionira i koji kao da je skrojen po mjeri njihova djela.

Problem je drugdje. Radi se o tome - kako da kažem a da ne zvuči grubo - da se kompozitna integralnost, u poliperspektivnosti, u poštivanju razlika i delicioznom osjećaju za zajedničko, u punoj datosti i cjelini, kao takva, ma koliko bila lijepa i civilizirana, savršeno ne tiče tri četvrtine pisaca od rata naovamo, koji su ostali neustavni, kada je u pitanju živi rad s riječima na terenu. Zašto? Beskrajno traje to ludilo lažnih identiteta po internetu, kad se ne zna gdje odlazi naša riječ, kad od jutra do jutra niko ne zna ko je tačno od jutros... Niko i ništa od nas ne postoji čim se ode 500 kilometara sjeverno ili južno, tamo niko ni sam sa sobom, od čovjeka do čovjeka, ne zna više ko je... Ništa se, uostalom, više ne može tvrditi a da se sve to ne vrati u lice u roku pet minuta kao šareni bumerang, dok traje ta vječna sadašnjost sa otcijepljenom prošlošću i budućnost koja je uvijek već počela... - Danas i ovdje, u tom haosu, preporučivati i obavezivati i konstruisati kosmos kao kompozitnu integralnost, kao bilo kakav red, razvijati čula za profinjenosti naših razlika i lijepu tkaninu svega zajedničkog, kao krajnji domet, zato što tu ima i Srba i Hrvata i Bošnjaka, nametati umjetnicima sve to državnim aparatom, značilo bi dijete-pjesnika, umjesto na internet da od opcija padne u nesvijest, iz dana u dan slati na Hendek da pored peći po cijeli dan sluša Didovo pripovijedanje i traži utjehu u čari njegovog jezika.

Neko možda ne zna šta bi s tim predmetom sve i kad ga prihvati, tom kompozitnom integralnošću, ma koliko ona imala hiljadu mogućnosti i rastezala se i tamo ovamo, kao harmonika. To je gesta djedova koji otjelotvoravaju sadašnjost na sliku prošlosti, ne dajući unucima da odu, sjećajući se lijepih vremena kad su svi zajedno ostajali doma i sjedili po sijelima gdje se družilo i sa drugim vjerama. U ljubavi djedova i sinova i unuka, u opčaranosti tim lijepim porodičnim pričama, leži razlog zašto se kompozitna integralnost, nasuprot ljudožderskim nacionalizmima, nudi kao ključ dijaloga i kod mladih intelektualaca i portala, koji će riješiti sve naše sukobe i zacijeliti krvavu zemlju. Ti državni pisci u BiH, dok traje sveopšta vrtoglavica, znaju dobro ko su i osjećaju se u svakom trenutku po maticama tradicije, koriste svoju mogućnost da se slobodno i civilizirano kreću na interkultivatorima po svim zakonski uređenim lijehama naše trojedne domovine, kao da stvarno negdje idu, prelazeći i po međama i u međuprostoru, postajući čak (gle čuda!) isti ko svoj komšija. Na takvo kretanje, dosadno kao okopavanje njive, ponekad su spremni i obavezivati, uvrijeđeni ako neko ode drugdje, kao da je naš kompozitni mikrokosmos sve od svijeta što postoji.

Negatorske težnje

Kad su u pitanju neustavni pjesnici, radi se samo o tome da svi nisu htjeli da budu restauratori, da mnogima ipak nije prioritet svakodnevno se upućivati u muzej na previjanje mumija, laštenje voštanih figura i dugih hodnika sa vitrinama koje izračavaju starostavne miomirise. Interkulturni bh. teoretičari izbjegavaju vidjeti kakav se diskontinuitet formi u odnosu na tradiciju dogodio s ratom. Nije ni čudo da su upravo u pogledu ratne književnosti kao prelomne tačke insistirali toliko na tradiciji, da su se te krhotine formi pokušale zacijeliti otjelotvorenjem na sliku i priliku tradicije.

A u ratnoj književnosti upravo se osjeća ona nemogućnost pripovijedanja. U sveprisustvu novinskog jezika i brzom protoku informacija, u imitaciji reportaže i izvještaja, u snimcima i kadrovima, u govoru koji sve želi objasniti, u aktuelnosti, u mogućnosti brzog provjeravanja, u sveprisutnoj tehnici koja sve usložnjava da izmiče percepciji, u derealizaciji mudrosti i savjetodavnosti, u rasparčanosti biografija, u iščašenju kategorije smrti, u nepostojanju samrti, koja je kao autoritet i legitimizacija stajala na iskonu pripovijedanja, u prostorima koji se čiste od s(a)mrti kao logori - u svim tim duktusima karakterističnim za bh. ratnu književnost ruši se sve i jedan postulat pripovjedačke Bosne, koja je živjela od dobrote bivanja, pripovjedača kao drevnih autoriteta, stoljetne mudrosti, kolektivne recepcije, evokativne narodne leksike i sporih pripovjedačkih obrta. Živa književnost od rata naovamo puna je negatorskih težnji i osporavanja postojećih struktura, i dehijerarhizacije struktura, i antiestetizma i ukidanja estetskih zabrana, i depersonalizacije i razbijanja logičke sintakse, stare semantike, zatvorenih struktura, kao da treba započeti novi svijet. Kao da neke stvari u poetici nisu mogle ostati iste.

Ne mogu odrediti da li je posljednjih desetljeća postojala bh. kultura kao takva, kao konzistentan pojam, ali govoriti o tim djelima u vremenu poslijeratnom znači u toj građi tražiti i pet i šest drugih stvari, prije nego ovisnost o tri nacionalne varijable i njihove korelacije. Bilo bi tu čak i samoporicanja, nepripadanja, iskorijenjenosti, odsustva, prekida, šutnje, sukoba, ništavila, raseljavanja, zaborava, prije nego trojednih interkultivatora koji gmižu dotjeranim šljivicima, a tu bi se čak i svi ti koraci demontaže mogli uzeti kao ostavljanje tragova o samom sebi, bar svakom umjetniku ponaosob. Ako su tako dugo toposi bh. kulture mogli biti puritanizam, istjerivanje istine, preganjanje pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim bajracima, pod našim teškim nebom, ako je to mogao biti panerotski vitalizam i saobraženje s prirodom, kao i melanholija, snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost, agonija, stećci i nišani, nužni odlazak, svjetlo i nevidljivost, most, put, arheološki slojevi ispod zemlje, rascijepljenost krajolika i surovo vrijeme - neka dođe na velika vrata i osporavanje i diskontinuitet, pa da budemo Rusi veći nego što jesmo.

Dolazak barbara

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji. Mutno se sjećajući svega, može im naumpasti i da parodiraju Andrićev stil gnoma i poskočica, dok mirno i sigurno u kočiji drži dizgine svojih rečenica i putuje bosanskim brdima, čak i Mešinu kontemplativnost koju je usavršavao desetljećima, Konstantinovićevu i Ristićevu preduzetnost, možda porazbijaju plugove i polome motike Ćamilove, možda se ismiju što je Mak grandiozno prešao u svjetlost prije nego je i umro, uzmu Krležina djela i naprave sebi kauč, mogu poslati Skendera vječno u rudnik jezika i reći mu da se ne vraća... Ako za to sve budu čuli.

Doći će tako gadno vrijeme da će možda neko uzeti da parodira i ZAVNOBiH, tu noć kad su sveti kraljevi bdili nad čedom u Varcaru, kao da ta zemlja nije odavno pružila ruke od prsta do prsta i pobijedila smrt; doći će na red i satirična stilizacija rata, a neki će pjesnik predložiti razlaz ovih naroda na različite strane svijeta; moguće da dođu literatori, kao što već jesu, kojima su od Svebosne zanimljiva dva romana, tri soneta i jedan esej, koje ne dotiče niko i ništa iz naše tradicije... Šta da se radi onda s tim drogerašima? Može biti da raskuju sve što je Gospod skovao.

Hoćemo li naredno stoljeće provesti opjevavajući agoniju ove orijentalno-okcidentalne kulture? Njima će biti svejedno jesmo li im ponudili nacionalne konjske zaprege, fijaker kompozitne integralnosti ili tamić jugoslovenstva, oni će ostati ravnodušni na taj izbor koji treba stati na put obezvređenju čovjeka, poticanju straha i mržnje, životu punom tenzije i rata koji guši i proganja slobodnu misao, ako im ne budemo rekli i da postoji Boeing 747 odlaska. Ne treba se zato samoucjenjivati lošom društvenom atmosferom.

Doći će, na kraju, možda i pjesnici kojima će biti credo da uvećavaju kakofoniju i razvijaju hedonizam u haosu. Možda i neće, ali šta bismo s njima? Velika je nesreća u sreći što to ništa ne zavisi od nas i ništa više ne odlučujemo.

Živjećemo što nam se da, ali ne treba bar biti smiješan.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora