Da li su države nastale raspadom bivše Jugoslavije kapitalističke?
Hell 01 S

Photo: An Angel Leading a Soul into Hell, Hieronymus Bosch

Pred vratima đavla

Jesu li zemlje nastale raspadom bivše socijalističke Jugoslavije, od Slovenije, preko Bosne i Hercegovine, do Makedonije, postale doista kapitalističke? Ne ulazeći potanko u historiju, može se reći da su od 1945. do 1990. živjele izvan sklopa moderne kapitalističke privrede, u tzv. socijalističkoj komandnoj ekonomiji.

Što je temeljna značajka socijalističke komadne ekonomije? To da politička elita kontrolira, regulira i posreduje sveukupni životni proces. Privatno je vlasništvo reducirano na okućnice, sitno zanatstvo i ugostiteljstvo, a proizvodne snage, dakle rad, zemlja i ljudi, nalaze se pod izravnom komandom političke elite koja se nasilno štiti od demokratskih procesa i gospodari svim izvorima života. Ona osigurava neposrednu reprodukciju na svom teritoriju, a odnose sa svijetom strogo kontrolira isključivo na temelju vlastitog rezona. Paternalistička država bavi se izvozom i uvozom, trgovinom, obrazovanjem, znanošću, kulturom i svim drugim odnosima sa svijetom. Stoga se i pokušaji autonomnih građanskih inicijativa u tim poljima stigmatizirani kao šverc, kriminal, ideološka aberacija i tome slično.

Uza svu demokratizaciju političkog sistema, zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije još žive u komandnoj, da ne kažemo socijalističkoj paradigmi. U skladu s tim modelom razmišljaju i djeluju i političari, ekonomisti, intelektualci, građani. Političari i dalje postupaju kao da je država njihovo osobno domaćinstvo ili gazdinstvo. Zarad kupovine socijalnog mira u kući rasprodaju bez kontrole banke, industriju, zemlju itd. Ekonomisti ne kritiziraju paradigmu pod čijim se nebom sve to događa, nego političare koji navodno rđavo gospodare privredom, kao da vrijeme gospodarenja nije minulo s feudalizmom i socijalizmom. Građani se još nisu navikli sami organizirati vlastiti život ili sami sebi (kroz invenciju) proizvesti radna mjesta, nego histerično galame na političare/gospodare i optužuju ih da su lopovi i banda (izdajnička), umjesto da traže od njih da ih prije svega i iznad svega oslobode svojega gospodarenja, svojega nadzora i skrbništva, svojega paternalizma, toga ”najgoreg despotizma koji se može zamisliti” (Kant dixit).

U zemljama bivše Jugoslavije nisu se još pojavili ni ”kapitalistički lupeži”, nego samo oblaporni, nekompetentni tajkuni. A oni nisu nikakvi, u tržišnoj utakmici uspjeli, kapitalistički privrednici, nego politički protežirani arivisti kojima je ideal parazitski feudalni život u dvorcima i vilama koje grade ili obnavljaju kao skrivenim rezervatima u kojima se štite od svakog stresnog poduzetništva i slobodnog ekonomskog prostora. Ekonomisti uglavnom slijede taj trend. Oni kao analitičari, kao dobro plaćeni savjetnici, kao komentatori, okrivljuju za stanje isključivo gospodare, naime državu koja navodno loše gospodari, a ne privrednike i tajkune koji se razumiju u kapitalističku privredu kao magarac u kantar. Svemu ovome valja dodati i veliku dozu masmedijske kontaminacije što je javnost svakodnevno prima. Riječ je o psihotičnim halucinacijama nacional-klerikalaca i marksomana koji vide boje i čuju glasove kojih nema.

Jer kakva je razlika između nacionalnog (narodnog) gospodarenja i kapitalističke privrede? Nacionalno gospodarenje implicira suverenu vlast na zatvorenom teritoriju koji je kadar neposredno reproducirati život stanovništva na tome teritoriju. Proizvodnja je organizirana tako da neposredno zadovoljava životne potrebe stanovništva i države, a izvozi se samo ono što preostaje kao višak, recimo viškovi žita, drva, sirovina, ljudi … Kada retencijske intelektualne i političke elite čuju da bi to i takvo stanje trebalo strukturalno reformirati, tada su stubokom osupnuti: pa kuda, zaboga, tranzicijom valja preći? Zar u kapitalizam? Potom slijedi zapjenjena kritika (neo)liberalizma kao ugroze ”našemu” gospodarstvu. Točno, liberalizam, ma kako ga odredili i određivali, ugrožava gospodarenje, prijeti gospodarima.

Kapitalistička privreda pak funkcionira drukčije od narodnog gospodarenja. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. U kapitalističkoj privredi ponajprije valja zadovoljiti tuđe potrebe, potrebe drugog, i tek kad su one zadovoljene ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljenja životnih potreba proizvođača, dakle vlastitih potreba. Najprije treba proizvesti i prodati neki proizvod i zadovoljiti nečije tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga zadovoljile vlastite. Pekar najprije mora prodati ispečeni kruh da bi tek onda svojoj djeci kupio kruh. On ne prodaje višak kruha, nego peče kruh za druge, kako bi sebi i svojima mogao priuštiti barem neki kruh. U kapitalizmu dakako nisu na tržištu samo gotovi proizvodi rada, nego i same pretpostavke proizvodnog procesa, dakle rad, zemlja i sredstva za proizvodnju. A to je stanje sušta protivnost logici i etici gospodarenja.

U državama bivše Jugoslavije svi su dakako protiv tržišne rasprodaje prethodno nacionaliziranih ili podržavljenih preduvjeta kapitalističke proizvodnje: naše zemlje, našeg rada i naših industrijskih sredstava za proizvodnju. Komercijalizacija tih preduvjeta dramatično se naziva rasprodajom obiteljskog srebra i smatra se izdajom nacionalnih ekonomskih interesa. Tako se globalizmu ili (neo)liberalizmu, svjesno ili nesvjesno, suprotstavljaju merkantilizmom 18. stoljeća. Radnu snagu pak ne rasprodaju, ona najkvalitetnije obrazovana u svim je tim državama otišla i odlazi sama, odlazi u razvijene kapitalističke zemlje, bez ikakve naknade. Energično su protiv kupnje strane radne snage (pogotovo visokokvalificirane, recimo sveučilišnih profesora i znanstvenika) kako se ne bi ugrozila ”domaća” radna mjesta, ali se mirne duše, recimo, prodaju nogometaši ili kupuju inozemni.

Summa summarum, odgovor na ishodišno pitanje glasi: države nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu još kapitalističke zemlje. Ne funkcioniraju kao kapitalistička privreda, nego poglavito kao socijalistička, gotovo feudalna domaćinstva ili gazdinstva (economia domestica), u stilu svima omiljene parole: svoj na svome!

Dakako, kapitalistička privreda koju smo tipski protustavili narodnom ili nacionalnom gospodarstvu u razvijenom zapadnom svijetu uglavnom više ne postoji. Još manje je Marxovo i marksističko učenje ključ razumijevanja suvremenog svijeta. Marx je istina imao u vidu mašinsku transformaciju kapitala (za njega je tokarski stroj bio vrhunac i dovršenje radne paradigme), ali nije mogao imati u vidu radikalne promjene koje je izazvala informacijska tehnologija kao proizvod znanstvenog rada. Mikroelektronska revolucija dovela je u krizu klasični kapital koji je živio od eksploatacije rutinske, jeftine, poluobrazovane ili priučene radne snage. Klasičnom kapitalu ta radna snaga ne proizvodi više dovoljno profita da bi se mogao permanentno inovirati u skladu s posljednjim rezultatima istraživačke znanosti. Klasični kapital zato propada, a novi post-kapitalistički ili neo-kapitalistički sistemi reprodukcije ne stvaraju samo golemu nezaposlenost rutinski školovane radne snage, nego i strahovitu nekompetentnost intelektualnih i političkih elita. One ne prate strukturalne transformacije u današnjem svijetu i zato gube orijentaciju, u svojem brlogu buncaju otrcane nacional-etatističke i socijal-populističke klišeje, ne znajući kako svoje zemlje izvući iz krize.

Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije morat će se kad-tad strukturalno reformirati i preobraziti iz socijalističkog gospodarenja u kapitalističku privredu, uz istodobnu modernizaciju koju klasični kapital više ne može financirati. Morat će sve svoje raspoložive snage upregnuti u moderne istraživačke znanosti i s mladim nadarenim i kompetentnim ljudima najposlije započeti graditi društva koje neće živjeti od prodaje prahistorijskih proizvoda, nego društva koja žive od prodaje najskupljeg proizvoda u današnjem svijetu, dakle novoga znanja i kompetencija. I to u bilo kojoj djelatnosti, od umjetnosti preko sporta do znanosti. Drugim riječima, započeti graditi (postkapitalističko, neokapitalističko, upravo neoliberalno) inovativno društvo ili društvo znanja koje se reproducira unovčavanjem inovacija kao najvećeg suvremenog resursa i izvora političke i socijalne moći. Klasični kapitalizam preselio se u nerazvijeni svijet gdje na klasičan način eksploatira radnu snagu, a razvijeni svijet se bogati proizvodnjom i unovčavanjem novoga znanja i kompetencija, čija vrijednost raste proporcionalno s rastućom nekompetencijom ostalog svijeta.

Suvremena proizvodnja inovacija više se ne bakće s radnicima i sindikatima, nego investira u školovanje inovativnih pojedinaca koji su sposobni za proizvodnju novog znanja kao najunosnijeg proizvoda na tržištu. U tom sudaru paradigmi ne pobjeđuje onaj koji je po starim mjerilima konkurentniji, jer u kraćem vremenu proizvodi neko konfekcijsko dobro, nego onaj koji je kompetentniji i kreativniji u rješavanju nekog konkretnog životnog pitanja, poput zdravlja, prehrane, stanovanja, komunikacije, novih izvora energije i slično. Kako je već rečeno, od nezaposlenosti kao popratne pojave kapitalske proizvodnje pogubnija je nekompetencija izazvana brzim inovacijama. Sve što je osobno, originalno, kreativno, inovativno predstavlja humani kapital koji je neizmjerno unosniji od prodaje radne snage na tržištu. Michel Foucault je u predavanjima o rođenju biopolitike 1978-1979. godine inovativnog pojedinca zgodno nazvao ”kompetentnom mašinom” (compétence-machine) koja proizvodi dohodak, odnosno ”radnik se samom sebi pričinja kao neka vrsta poduzeća”. Pred očima očito ima inovatora (umjetnika, sportaša, znanstvenika, poduzetnika…) koji svoj jednokratni život upotrebljava kao izvor bogatstva. ”Ako postoji inovacija, to jest ako pronalazimo nove stvari, ako otkrivamo nove oblike produktivnosti, ako se ostvaruju tehnološke invencije, onda to nije ništa drugo nego prinos određenog kapitala, naime humanog kapitala (capital humain), to jest ukupnosti investicija koje su ostvarene na razini samog (kompetentnog) čovjeka”.

Kad je Sokrat započeo ”kvariti atensku mladež” Atenom su ”ideološki” dominirali nepismeni proroci, vidovnjaci, sibile i rapsodi. Ti moćni analfabeti okomili su se na pismenog Sokrata koji je logičkim i gramatičkim argumentima i protuargumentima učio mladež vrlinama, dovodeći u pitanje tradiciju koju su prenosili i njome upravljali deklamatori mitova, vidovnjaci i sibile. Sokrat je polemizirao s entuzijastima koji svoje znanje nisu argumentirali logički, nego dosluhom s muzama i bogovima, dakle egzaltirano, padajući doslovno u ekstazu ili afan pri ritualnom obredu općenja s višim silama. Situacija u kojoj se našao Sokrat paradigmatična je za sve buduće slučajeve promjene odnosa prema znanju i tradiciji koje je proizveo europski čovjek.

I zato nas je Goethe u svom Faustu zavazda upozorio: ako prezremo um i znanost, tu najvišu snagu čovjeka, i dopustimo da nas (ideološkim) opsjenama i (mas-medijskim) čarobnjaštvom osnažuje duh laži, đavo će nas bezuvjetno odnijeti.

Verachte nur Vernunft und Wissenschaft,

Des Menschen allerhöchste Kraft,

Laß nur in Blend- und Zauberwerken

Dich von dem Lügengeist bestärken

So hab’ ich dich schon unbedingt.

Oceni 5