Predanost i strast

Za početak, ako je rock’n’roll energija, nepatvorenost i rizik, onda je trostruki Ravno do dna njegova esencija i najbolji Azrin (Johnnyjev) rokerski čin i zapravo njihov konačni manifest. Time je Ravno do dna vjerojatno i jedan od ponajboljih albuma i najcjelovitijih iskaza rocka, ne samo na hrvatskom jeziku! Na tu moju davnu pohranjenu ocjenu podsjetila me je i nedavna izjava Dana Boecknera iz kanadskog indie-rock dua Handsome Fursa koji je Ravno do dna stavio na svoju listu najboljih albuma rocka. Pače, utetovirao ga je na desnoj nadlaktici!

O ozračju predanosti i strasti, o interakciji izvođača i njihove publike što ih ovaj koncert bilježi, govori najbolje činjenica da je za ploče odabrana samo jedna od sedam znojem natopljenih večeri u kultnom Kulušiću. Osim par uobičajenih tehničkih intervencija, sve od uvodnog žamora do odjavnog Rodrigovog Concierta de Aranjuez, u potpunosti je autentičan dokument blistavih trenutaka jednog od ranih klimaksa u karijeri velike grupe.

Preslušavajući snimljene vrpce (mislim da su višekanalna tonska kola tadašnjeg RTZ-a s inženjerom Mladenom Škalecom bila na raspolaganju dvije ili tri večeri) nije bilo dvojbe da pred sobom imamo vrhunski zapis i da ćemo i na vinilu moći u kontinuitetu zabilježiti čitav koncert; nešto preko dva sata beskompromisna rocka: potpuno Štulićevski, bez priče, bez stanki, iz pjesme u pjesmu. U tom smislu bilo je jasno da ćemo dobiti i prvi trostruki album domaće pop i rock glazbe u povijesti. Uostalom Jugoton je na taj način honorirao neočekivan komercijalni uspjeh Azrinog nastupnog albuma i, posebno, netom izišloga dvostrukog Sunčana strane ulice.

Tomu nije bilo preprekom ni što je gotovo trećina snimljenih naslova bila potpuno nova, do tada neobjavljena. To je također svojevrsni kuriozitet znajući da su „live“ albumi de facto „best of“ kolekcije; trenuci kada se rade inventure dotadašnjih uspjeha nekog umjetnika. Jedino što je nakratko dovelo u pitanje čitav projekt jest Nedjeljni komentar, dnevno-politički, reklo bi se, pamflet (kako su neki Johnnyjevi osporavatelji inače etiketirali veći dio njegova opusa) koji rendgenski precizan, opor i stvaran, i više od trideset godina poslije – tragično je, istodobno i prokazujuće – korespondira s našim vremenom i prostorom. Ali, onda je to bio pjesnički diskurs rijetke oštrine i hrabrosti (što se efektno pretakao u luzerske Rođen da budem šonjo i Poljubi me... ravno u dupe); sudbinski vox calamiti (Užas je moja furka), u kome su i Johnnyjeva snaga i pjesnički usud (i naravno naš, obični, svagdanji!).

U njemu je metafora neprihvatljiva za svaku vlast. Ona se hrani skepsom i defetizmom prema svemu, osim prema glazbi! U ono vrijeme, mala spasonosna fusnota („lokalnim bogovima“) – slično rješenju moguće cenzure na Sunčanoj strani ulice – i spremnost generalnog direktora Mirka Bošnjaka da ostane uz redakciju i Johnnyja, na sreću, zadržale su glazbu nedirnutom. Vjerojatno je strah bio pretjeran i prije svega autocenzorski, kao rezultat „pionirskoga odgoja“ iz sretnog jugoslavenskog baby boom niza, ali – za svaki slučaj!

Tako je Ravno do dna otkrio do kraja onu buntovničku, neukrotivu jezičinu koja je za sve nas pomela I onaj naš vječni „sitno-grajzlersko-sluganski-ne talasaj“ mentalitet, otkrivajući nam kako buđenje može biti uzbudljivo, i s nadom, kada se izranja iz sna s glasnogovornikom generacije.

I još nešto, za sve Nevjerne Tome, neka ponovno preslušaju taj, rekao bih, gigantski ugriz hrvatskog rocka i uvjere se koliko je plemenita patosa, snage i autentičnog rokerskog bilo u gorljivom glasu i frenetičnoj gitari Branimira Johnnyja Štulića, baš u onomu što su mu neki ozbiljno osporavali. Naravno, s Leinerom i Hrnjakom kao partnerima, skoro bez mana. Johnnyjeva gitara bila je zapravo i čvrsto vezivno tkivo za Borisov eksplozivni backbeat i Mišin melodični bas, čija je linija u minimalističnom triju često imala i istaknutu ulogu kontrapunkta (najefektnije u Pametni i knjiški ljudi), ili lida (kao solo u Balkanu).

Dakle, na neki način vraćajući se na početak, Ravno do dna je svjedočanstvo o perfektnom koncertnom trenutku benda kojemu na putu do savršenog kraja, osim publike što je disala s njegovim imenom, više ništa nije trebalo.

* Tekst originalno objavljen u Fokusu, u siječnju 2012.

* Ovo poglavlje iz nove knjige Siniše Škarice u izdanju Croatia Recordsa “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” prenosimo sa dozvolom autora i izdavača