Predrag Lucić, revolucionarni pesnik

Iza Predraga Lucića ostalo je književno i novinarsko delo za čije su proučavanje potrebni čitavi instituti. Hiljade ispisanih tekstova u "Feral Tribunu" i nakon gašenja ovog nedeljnika u riječkom "Novom listu", u rubrici "Trafika"; pesmarice "Haiku, haiku, jebem ti maiku" i "Step by step – Stepinac & još mnoge popularne pjesme", satirična poezija u formi čitanke objavljena u četiri knjige, na preko 1800 stranica: "Sun Tzu na prozorčiću", "Bezgaća povijesne zbiljnosti" (u dva toma) i ''Gusle u magli''; zbirka ljubavne poezije "Ljubavnici iz Verone", knjiga pesama "Mjesec iznad Splita"; drame "Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad", "Kako se kalio Čehov", "Cervantesov trg ili Trg robova", "Alan Ford – Povratak otpisanih"; songovi za pozorišne predstave; neprebrojni satirični tekstovi objavljivani prvo u podlistku "Feral", a potom u satiričnom segmentu "Feral Tromblon" u okviru "Feral Tribuna" – golema je to suma jednog bogatog spisateljskog života.

Virtuozna parodijska i satirična veština koju Lucić ispoljava u svojoj poeziji stavlja ga u red malobrojnih jezičkih volšebnika kakvih nismo imali mnogo u ovom našem četvoroimenom jeziku, rame uz rame sa Stanislavom Vinaverom ili Borom Ćosićem. Lucić je i krenuo od vinavarovskih parodija, da bi pantologičarske potencijale razvio do neslućenih razmera. Slično kao Vinaver, i Lucić uzima postojeće pesme kao predloške za svoju poeziju, ali za razliku od svog prethodnika, on se ne zaustavlja samo na parodiranju originala, već u preuzetu formu stavlja potpuno nov i neočekivan sadržaj, izazivajući tako dodatne humorne efekte.  Stare, dobro poznate forme preuzete od klasika jugoslovenske književnosti, pesme za decu, popularni napevi, izvorne narodne pesme, šlageri, pesme iz lektire, nacionalne himne, bećarci, navijačke pesme – postaju kalup u koji Lucić ubacuje sadržaje iz političke svakodnevice, aktuelne teme i tekuće nepodopštine moćnika.

Tako konstruisanu parodiju Lucić presazdaje u travestiju, pišući pesmu iz ugla neke postojeće javne ličnosti ili institucije, polazeći obično od neke nadnaravno besmislene izjave ili postupka kojih u našim društvima ima u izobilju. U satiričnim pesmama Lucić gotovo uvek piše iz perspektive nekog negativnog junaka naše zbilje, dovodeći ideološko mahnitanje do paroksizma, terajući svakodnevni apsurd do njegovih krajnjih granica, pojačavajući i razrađujući svoju polaznu temu. Njegova omiljena strategija je preuzimanje jezika i načina mišljenja raznih političara, nacionalnih intelektualaca i ostalih nabeđenih veličina, koje dovodi do humornog apsurda, do groteske. Lucić se zlu ruga i podsmeva navlačeći na lice njegovu obrazinu, zavlačeći se zlikovcima pod kožu, da bi ih iznutra smehotresno razorio snagom razigranog, nesputanog pesničkog jezika, oslobođenog svih stega.  Tako  nastaju varničavi spojevi bezazlene forme i često jezivog sadržaja koji vrcaju humorom svih boja, vrlo često crnom.

Dakle, reč je o poeziji inspirisanoj tekućim društveno-političkim zbivanjima koju, kako je Lucić rekao u jednom intervjuu, "ljepodusi i sinekuristi zaposleni u firmi Vječnost d.o.o." pokušavaju da smeste u dnevno-političku prolaznost. Međutim, kod nas dominantno shvatanje da pesnici treba da pišu isključivo o tzv. večnim temama, prezrivo gledajući na dobar deo stvarnosti u kojoj živimo, u Lucićevoj poeziji postaje sopstvena parodija. Jer, veliko je pitanje šta su zapravo te večne teme, ako imamo na umu da je Lucić decenijama pisao o prolaznim pojavama, a one, žilave kakve ih je zloduh nacionalizma i gluposti dao, ne pokazuju ni najmanju nameru da prođu.

Lucić je našao zakopano blago tamo gde ga niko ne bi tražio: u drvenom političkom jeziku, u glupavim izjavama političara, u militantnom nacionalističkom govoru, u fantazmagorijama ideološkog bunila, u andramoljama frazetina i opštih mesta, u tricama i kučinama svakodnevne medijske produkcije. U onome što je Marko Ristić zvao trenje trunja. Čitave tone duhovnog i duševnog smeća Lucić je prerađivao u svojoj alhemijskoj pesničkoj manufakturi, pretvarajući ih u čisto zlato poezije. Ali, zadatak velikog pesnika i jeste da otkriva zone stvarnosti u koje književna noga još nije kročila, da ih osvaja i uključuje u pesničku republiku.

Predrag Lucić izložio je razornom dejstvu lirike ustaše i četnike, lažnu levicu i pravu desnicu, nacionaliste i neoliberale, katolibane i njihovu pravoslavnu braću po oružju, premijere i gradonačelnike, krupne lopuže i sitne duše, predsednike i predsednice… Luciću nijedan opšteprihvaćeni kumir nije svet, jer satira i poezija počinju tamo gde završava svako idolopoklonstvo. A za njegovu poeziju bi se moglo reći da predstavlja trijumf duha nad opštim mestom zločina.

Materijal za svoju urnebesno duhovitu satiričnu poeziju Lucić je pronalazio u svakodnevnoj proizvodnji gluposti i besmisla, u ideološkoj narkozi koja se širi iz medija, u opskurnim novinama koje baš zahvaljujući svom mračnjaštvu uživaju široku popularnost u nacionalno onesvešćenoj publici. Tako je Lucić pronašao u "Hrvatskom slovu" tekst Gorana Galića koji je, kako ironično kaže Lucić, "ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe" – "Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert." Lucić navodi i naslov iz "Arene": "Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!" Polazeći od ovih paranormalnih vesti iz paralelnog sveta, parodirajući usput Thompsonov pesmičuljak "Moj Ivane, pobratime mio", Lucić je napisao antologijsku pesmu "Moj Dylane, pobratime mio" koju je često izvodio u satiričnom kabareu "Melodije Bljeska i Oluje/Melodije Srba i čekića/Melodije uma i Neuma/ Melodije svega i svačega" zajedno sa Borisom Dežulovićem:

"Čija je ono pokora, čija je ono kazna,

Čija li je dvorana, malena i prazna?

Dylanova pokora, Dylanova kazna,

Dylanova dvorana, malena i prazna.

Odvela nam Dylana

Ta sudbina kleta,

Odvela iz Frankfurta

Da Marku ne smeta.

Ostala je Dylanu

Jedna želja jaka:

Zapivati pismu

Perkovića Marka.

Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro popularan bio?

Sto eura lipim na gitaru,

Zapivaš li Gradišku nam Staru!

Moj Dylane, nekurentna robo,

Bi li štogod isplativa probo?

Od romanse iz grada Duranga

Stoput više vridi naša ganga!

Vratit će se Dylan Bob,

Tribat će mu para,

Statirat će u filmu

Jakova Sedlara.

Osjetit će Dylan Bob

Bogatstvo i slavu,

Nakrivit će jarmulku

Crven-bilu-plavu.

Moj Dylane, pobratime mio,

Ti ni Loru ne bi napunio!

Zašto kucaš na nebeska vrata?

Pivaj pisme žestokih Hrvata!

Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro u Dachau bio?

Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo

I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?

Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,

Vaše pisme ne razumu ljudi!

Jebeš vitar iz pisme ti stare,

Sada puše vitar sa Dinare!"

Lucićeve intervencije na poznatim frazama ili naslovima ponekad budu sasvim minimalne, ali čak i preinačenje samo jednog slova može da pruži začudne efekte. Tako, recimo, pomeranjem jednog slova u obradi starogradske pesme "U ranu zoru", dobija se nešto sasvim neočekivano. Pogotovo ako je reč o pesmi "pronađenoj" u pismu Ahmadinedžada Džordžu Bušu:

"Uran u zoru, zoru, zoru,
Kad svane dan,
Gađam Tel Aviv,
Ti Teheran.

Atom se cijepa, cijepa, cijepa,
I nije cijel,
Pukla mu jezgra
Ko Izrael.

Ti mene mrviš, mrviš, mrviš,
Ništiš u prah,
Tvoj uran bogat,
Moj siromah."

Lucić je majstor neočekivanih spojeva, ukrštanja najrazličitijih, naizgled potpuno nespojivih stvari u pesnički amalgam. Polazeći od jedne izjave don Anđelka Kaćunka koji leleče nad pravcem u kojem se uputila civilizacija, pogotovo njena lepša polovina sklona modnim ludostima poput tesnih grudnjaka, pa kaže da je "mnogim ženama važniji pupak nego mozak", Lucić je ispevao pesmu "Brainy Day Woman" (prvobitni naslov: "Ja i draga đavlu dali pupke, pa ganglije napunili dupke") čiji je fiktivni autor Don Anđelko Gaćunko:

"Nije meni do tvojega pupka,
ni do tvoga mesnatoga tkiva,
mene mami umnost tvoja ljupka
što pod korom moždanom se skriva.

Nije meni do tvoga koljena,
ni do tvoga bedra, ni tvog gležnja;
mnome vitla požuda ljuvena
da ti mazim dva moždana režnja. 

Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji. 
Mozgat ćemo sprijeda-straga, 
pametnice moja draga.

Nije meni do tvoga toplessa,
ni do tvojih propupalih grudi,
mene rajca mudrost tvog cortexa,
ja za tvojom hipofizom ludim.

Nije meni do tvoga 'onoga'
di se moje, božeprosti, meće,
meni ti je do tvojega mozga,
ja zbog njega hodam raspamećen.

Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji. 
Straga-sprijeda, sprijeda-straga, 
pametnice moja draga.

Ja ti nisam k'o priprosti fratri,
što bi žene samo na redaljku,
moja duša za djevojkom snatri,
koja znade riješiti križaljku.

Daj da virnem u tvoju nutrinu,
da me prođe sladostrasna jeza,
jebeš sada moral-doktrinu,
svoj mi mozak pokaži, Agneza.

Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji. 
Straga-sprijeda, sprijeda-straga, 
pametnice moja draga."

Pristalice istorijskog revizionizma u našim nesrećnim zemljama ne odustaju od ideje pomirenja kvislinga sa borcima protiv nemačkog okupatora, svako malo neko izađe u javnost sa projektom pomirenja koji bi trebalo da zamagli tekovine NOB-a. Jedna takva inicijativa za pomirenje ustaša i partizana, potekla od gradonačelnika Splita Ive Baldasara u maju 2014. godine potakla je Lucića da ispeva pesmu logičnog naslova koji rečito govori u kakvom Apsurdistanu živimo - Dan pobjede nad antifašizmom.

Ne mireći se sa nasilnim pomirenjem ulja i vode, Lucić ovako peva o baldasarskom pomirenju: "Miri Juru i Bobana/S četom palih partizana:/'Svak je mrtav tko je pao,/Svak je za me život dao./Partizani i ustaše/Pali su za dobro naše./Podnijeli su svoje žrtve/Da ih pomirimo mrtve./Najveća im bješe želja/Pomirba neprijatelja./Samo zato pali svi su/Da imaju skupnu misu,/Da u grobak legnu bratski,/Pomirbeni, svehrvatski,/Da nam budu svima isti/Fašisti-antifašisti.'"

Politika izjednačavanja svega i ničega uzela je maha i u Srbiji. Tako je Aleksandar Vučić u avgustu 2015. godine najavio da će predložiti zajednički dan sećanja na žrtve sukoba u bivšoj Jugoslaviji, na šta je Lucić odmah reagovao pesmom Kad bi svi mrtvi na svetu… u kojoj je nesebično pomogao tadašnjem srpskom premijeru, dajući mu predlog himne za ovaj nakaradni jubilej. Lucić je na pesničkom delu pokazao koliko je Vučićeva ideja sumanuta i apsurdna: "Tad bi sve/Ratne se žrtve/Osećale/Jednako mrtve,/O tad bi svi/Živi na svetu/Poželeli mret./Deco,/Mnogi bi/Živi da plate/Da budu/Ispod lopate,/Svak mrtav bi živeo/Za taj/Sećanja dan."

Jezičke vratolomije kojih je prepuna Lucićeva poezija, raznolike igre rečima, humorni efekti dobijeni kovanjem neologizama nastaju kao vid otpora represivnom simboličkom poretku. Jezička anarhija kao zaštitni znak Lucićevog pisma dovodi do genijalnih igrarija kao, na primer, u pesmi Udžbaški udžbenici povijesti (čiji je fiktivni autor Tomislav Kaznamarko) gde se ukrštanjem UDB-e i udžbenika dobijaju hibridne tvorevine poput Udžbe i udžbaša.

Pesma otkriva i tajni plan Tomislava Karamarka kako će nahraniti gladne u Hrvatskoj: "Pita li me – neću krit –/Narod što će jesti,/Svoje ću mu ponudit/Knjige iz povijesti.//Hrvatski će hranit duh/Vlast Karamarkova:/Nitko neće jesti kruh –/Svi će gutat slova!//Ako nekom jelovnik/Bude povod srdžbi,/Doći će mu službenik/Zaposlen u Udžbi!//Udžbenici povijesti/Kad postanu naši,/Svi su dužni pojesti/Što spreme udžbaši!"

Na sličnom tragu je i pesma Daj djetetu za marendu dijetu! pripisana izvesnom Zoranu Neslanoviću, koji neobično podseća na bivšeg predsednika SDP-a. Evo kako izgleda Milanovićeva, pardon – Neslanovićeva nutricionistička briga za zdravu ishranu dece, u maestralnoj Lucićevoj izvedbi: "Nareži na šnite tanke/Zdravo ništa za sve đake,/Jer bi šnite deblje malo/Stvorile kod djece salo.//Kad bi djeca tusta bila,/Punomasna i pretila,/Vlada bi se na toj masti/Mogla skliznuti pa pasti.//A kada bi Vlada pala,/Što bi jela djeca mala?/Tko bi ništa u kužinu/Poslao im za užinu?" Što nas je podsetilo na jednu davnu Lucićevu pesmu pod naslovom Jeli smo za gladne u Africi, napisanoj kao "ekskluzivno javljanje Milana Bandića i Ante Đapića s molitvenog doručka u Bijeloj kući gdje su ih se posebno dojmili domaćin George W. Bush i šef kuhinje Bono Vox:

"Draga djeco iz crnog Sudana,
Sto ste posto čuli što je hrana.
Čuli jeste, al niste vidjeli
Što smo u čast vaše gladi jeli:

Šunke, sira, maslaca i džema,
Bono kaže, toga u vas nema;
Više müslog bilo u tanjuru
Nego pijeska u vašem Darfuru.
 
Prepeličjih jaja, finog špeka,
Omlet blizu, Afrika daleka;
Palačinki, krafni, rafiola,
Bilo ih je čak i ispod stola.
 
Praznili smo srebrne ovale
I mislili na vas, crnce male,
Tol'ko da smo, prijatelji mladi,
Bili siti vas i vaše gladi!"

Čudesna veština koju Lucić ispoljava poigravajući se svim varijantama zajedničkog nam jezika, sloboda kojom se igra rečima podrivajući njihovu krutost i prividnu okamenjenu datost jednom zauvek, što neminovno dovodi do rableovskog smeha – prizivaju ono što je Vinaver govorio o Rableu, da je nenadmašni francuski smehotvorac osećao kako nije čovek radi jezika, već da je jezik radi čoveka. Pišući u studiji "Podrumi marcipana" posvećenoj Bori Ćosiću o tekstu Julije Kristeve "Revolucija pesničkog jezika" u kojem simboličkom poretku suprotstavlja semiotički, Predrag Brebanović potonji princip prepoznaje kao zaštitni znak "Feral Tribuna", najvidljiviji u duhovitim naslovima i Lucićevoj poeziji. Tumačeći Kristevu, Brebanović veli: "Semiotičko podrazumeva anarhičnu negaciju prihvaćenih značenja: ono dovodi u pitanje arhitekturu znaka i time proizvodi jezičko bogatstvo", simboličko je "povezano i sa autoritetom, redom i represijom; semiotičko pak, kao subverzija simboličkog, svuda gde se pojavi – a nadasve u poeziji i snovima – preti da izazove (gramatičku, kulturnu, čak i političku revoluciju)". U tom smislu, Predrag Lucić je verovatno najrevolucionarniji pesnik kog smo ikad imali, jer je njegov celokupan poetski opus napisan u znaku neobuzdane jezičke igre koja na svakom koraku, u svakom stihu, podriva dominantni ideološki poredak, anarhično negira opšteprihvaćena značenja, a smeh koji izazivaju čudesni spojevi u Lucićevoj poeziji deluje oslobađajuće na licu mesta.

Snaga Lucićeve pesničke imaginacije, jezička veština i razigranost, njegov poetski ludizam zaista su bez premca u našim književnostima, i daleko prevazilaze jezikotvorne ludosti velikih pesničkih "igrača u svim pravcima" koji mu prethode, kakvi su Ivan Slamnig, Vojislav Despotov ili Vujica Rešin Tucić. Dovoljno je samo pogledati fiktivne autore koje Lucić smišlja i naslove pesama, pa videti o kakvom se jezičkom volšebništvu radi. Evo samo nekih primera: Fra Litre Tutkalo: Udba i udbalaštine; Slikopisna udruga "Goli u Sedlaru": Prožimanje spola i Kaptola; Hrvatska molitvena zajednica „40 dana s preponama“: Silovanje – sveti spolni akt; Maksimir Luburić: Hey Joe; Hrvatska akademija zadomnosti i umnosti: Za dno – spremni!; Kolinda Maršal-Titarović: Druže Tito, stigla metla jaka, kupi prnje, briši s Pantovčaka!; Santo srbito: Nećemo bratstvo i stepinstvo!; Vis "ZOO i naopako": Životinjsko ljudilo; Pekar Čobanković: Nemate za kruh? Jedite hostije!; Slavko Plinić: Lijepa nafta domovino; Veljko Rubljajić: Banka na Neretvi; Vuk Jeremič: Među javom i Med Vedevim; Ichel de Nastradame: Cosanostradamusovo proročanstvo; Alaska & Wouk Think-Tank: Je l' Sumatra u snu il' na Javi?; François Tuçmanoglu: Pogled puče kano šenluk-sanak…

Sinan Gudžević, koji je napisao maestralnu studiju o Lucićevim parodijama "Protiv svih nastava", o Luciću je zabeležio i ovo: "Po mojim saznanjima, najplodniji je parodijski pjesnik današnje Evrope, ne bi me začudilo da je i cijelog svijeta". Gudžević je Lucića odredio i kao jednog od najvećih parodičara u celokupnoj istoriji književnosti. Osim što je svojim pesničkim delom nastavio i neizmerno obogatio tradiciju parodijske i satirične književnosti, mislim da je Lucić uradio još jednu epohalnu stvar.

Svima je jasno da je poezija u krizi, da se ne čita baš previše, da se najveći deo poezije zatvorio u jedan samodovoljni, hermetični svet. Mnogi pisci su registrovali ovo nezavidno stanje poezije, a najradikalniji je bio Vitold Gombrovič koji se tom temom često bavio u svom Dnevniku, a posvetio je tom problemu i esej "Protiv pesnika". U tom eseju Gombrovič je izneo čitav niz ozbiljnih optužbi na račun poezije: da je svet stihovane poezije fiktivan i krivotvoren; da se pesnička misa obavlja u potpunoj praznini; da je pesnik postao biće koje više ne može da iskaže sebe, jer mora da iskazuje Pesmu; da pesnici neguju nojevsku politiku u odnosu prema stvarnosti, jer oni se od stvarnosti brane, neće da je vide i da je priznaju; da nije zlo što savremene pesme nisu dostupne svakome, već je zlo što su rođene iz jednostranog, tesnog međusobnog kontakta identičnih svetova, identičnih ljudi; da pesnik ne samo što zahteva da pred njim svi padaju na kolena, već i on sam pred sobom pada na kolena; da pesnike od onog trenutka kad su izgubili iz vida konkretno ljudsko biće  i kad su pogled uperili u apstraktnu Poeziju, ništa više nije moglo da zadrži na kosini koja vodi u provaliju apsurda; da se taj pesnički svetić se ne razlikuje mnogo od drugih hermetičnih, tesnih i specijalizovanih svetova: šahisti smatraju šah za vrhunac ljudskog stvaralaštva, imaju svoju hijerarhiju, govore o Kapablanki sa istom pobožnošću kao pesnici o Malarmeu, i jedan drugoga učvršćuju u osećanju sopstvene važnosti.

Nažalost, kad je u pitanju najveći deo onog što danas smatramo poezijom, Gombrovičeve optužbe su na mestu. Međutim, u slučaju Lucićeve poezije nijedna Gombrovičeva optužba ne stoji. Gombrovič je tražio od pesnika da nađu bilo kakav izlaz iz nemoguće situacije u kojoj su se našli, da probiju makar nekakav prozor kroz koji će pobeći iz te zagušljive poetske sobe. Lucić je pokazao jedan mogući put za izlazak poezije iz krize u koju je samu sebe dovela. Nije taj put jedini, i drugi pesnici su tražili i našli nove puteve, poput Gombrovičevih sunarodnika Zbignjeva Herberta i Vislave Šimborske, ili poput nikaragvanskog pesnika Ernesta Kardenala. Najmanji zajednički sadržalac za pobrojane pesnike je da su pisali o temama koje se tiču konkretnih ljudskih bića, i da su to činili jezički inovativno, nadovezujući se na žive literarne tradicije.

U čemu je tajna poezije možda bi se moglo naslutiti iz jednog Lucićevog autopoetičkog pasaža. Polazeći od teksta Danijela Dragojevića "Veronikin rubac", nastalog kao odgovor na pitanje o odnosu književnosti i angažmana, Lucić ovako kaže u jednom intervjuu: "Angažirana umjetnost se događa kada 'prava riječ i pravi portret nastaju od istinske vezanosti za tuđu muku', a ne kada se netko fura na vlastitu umjetnost ili umjetnički angažman. Zato se ja, kad je o tome riječ, klonim onih koji se angažiraju samo u službi umjetničkog angažmana, kao što se – kad me već pitate o levitirajućoj ljubavnoj poeziji – klonim i onih koji ne vole nikoga i ništa osim ljubavi". Pitanje je da li se Lucićevim putem može nastaviti ili je on jedan način pisanja poezije iscrpeo do kraja, ali njegovo delo pokazuje da se može pisati i drugačije, te da se na poeziju ne mora gledati "po već poznatom tragu tuđih očiju", kako reče Marina Cvetajeva.

U in memoriamu Anthonyju Quinnu, Lucić je zapisao: "A sreća je, znali su i jedan i drugi (Aleksis Zorba i Anthony Quinn), živjeti ako se životu znaš radovati. I sreća je, isto tako, i umrijeti ako si naučio da se smrti ne treba bojati". U istom tekstu napisao je i ovo: "Pouka koju Zorba daje Piscu, ili Anthony Quinn Alanu Batesu, spada u najvažnije koje čovjek može dobiti: nema te smrtno ozbiljne pameti koja se može mjeriti sa svetom ludošću života". Predrag Lucić je pesnik te svete ludosti života, tog duha igre koji ostaje neuništiv uprkos svim zlim silama koje su se protiv njega urotile, uključujući i smrt.

*Tekst je objavljen u specijalnom broju časopisa “15 dana” koji je u celini posvećen Predragu Luciću