Ljeto i njegova zlatna svjetlost
Aabrac 13 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Preko sindikata na more

Nakon što se baba Vitorija razboljela, i završila u bolnici u Dubrovniku, naša stara kuća na otoku je zatvorena, i mama i ja onamo više nismo odlazile. Umjesto toga, ljetovale smo u organizaciji tvornice u kojoj je mama radila. Mnoga su poduzeća na Jadranu imala svoja odmarališta, sagrađena s namjenom da radnicima i njihovim obiteljima, za mali novac, omoguće boravak na moru. Ako se na godišnji nije išlo “kolektivno”, što je značilo da je tvornica zatvorena i da su na odmoru svi, željeni datum trebalo je najaviti ranije, još u svibnju, i prilagoditi tako da u nekakvom dobrom terminu svatko dođe na red. Ljetovanja pod pokroviteljstvom tvornica radničkoj klasi približila su more tako da ono više nikom nije bilo nedostižno; svatko tko je to želio, mogao je svoju obitelj povesti na ljetovanje.

Dobivao se je i regres zvani K-15, novac isplaćen kao dodatak za godišnji odmor, a do odredišta se je moglo putovati organizirano, ili u osobnom aranžmanu. Oni koji su imali automobil putovali su njime, jer su tako mogli ponijeti više stvari. Nadicini mama i tata u svog su princa utovarili svu hranu potrebnu za dva tjedna; tjesteninu, krumpir, ulje, rižu i suhomesnate proizvode iz vlastite proizvodnje. U Gredeljevim se odmaralištima, u bungalovima, po želji moglo i kuhati, pa su Križevi sve potrebno za ljetovanje nosili sobom iz Zagreba, a kupovali su samo kruh, i svježe voće i povrće.

Tesla je organizirala i zajednički prijevoz, pa je u rano jutro prije polaska, na tvorničkom parkiralištu čekao konvoj od desetak velikih autobusa. I bile su to lijepe vožnje, ljudi su se međusobno poznavali pa se je pjevalo i šalilo, kružile su kutije s kolačima, i svi smo jedva čekali trenutak u kojem ćemo ugledati more. Kako se je sunce na nebu uspinjalo, tako je i u autobusima bivalo sve toplije. Posebno smo se preznojavali na dionici preko Velebita, koja je zaista bila strašna, i kad bi krenulo ono Gračac-Obrovac-Benkovac, zatvarala sam oči. Uska cesta, s jedne strane zatvorena kamenom okomicom, a s druge otvorena prema provalijama od kojih se vrtjelo u glavi. Pogled u dubinu izazivao je nelagodu, i tjeskobu pa je razgovor u autobusu naglo utihnuo a ljudi su se pravili da spavaju.

Tesla nije imala svoje odmaralište, nego se je svake godine putovalo na drugo odredište. Tako smo jednom ljetovali u Krilu Jesenice, a drugi put u Veloj Luci na Korčuli, smješteni u obiteljske kuće koje su ljudi ljeti iznajmljivali turistima. Tu je trebalo imati sreće, jer je bilo i takvih koji bi goste smjestili u svoje spavaće sobe, pa su ljudi posvuda nalazili zaostale stvari svojih domaćina. Ponekad su sobe bile preuređene i namijenjene gostima, ali u svim je varijantama smještaj bio skroman, i gotovo sirotinjski. WC i kupaonica bili su vani na hodniku, i koristili su ih svi gosti naizmjence, pa smo nakon plaže, a prije večere, uvijek čekali svoj red za tuširanje, što nikom nije posebno smetalo. I zapravo, nikome ništa nije smetalo, ljudi su bili pomirljivi i skromni, a male neugodnosti rješavale su se brzo, zanemarive u odnosu na uživanje koje je pružalo more.

Obroci su servirani u mjesnom restoranu ili hotelu, a na stol je dolazila najjednostavnija hrana poput punjenih paprika, šnicli u saftu, špageta bolonjez, ili pečenog mesa s prilogom. Nakon prijepodneva na plaži, s velikim smo veseljem iščekivali da namrgođeni, stari konobar, ili konobaricu u obaveznim borosanama, serviraju ručak. Bila sam luda za industrijskom juhom iz vrećice, smatrajući je sto puta boljom od bilo koje mamine. Nakon juhe, slijedilo je glavno jelo i na kraju breskva ili kolač u kojem je bilo toliko margarina i šećera da su od njega trnuli zubi, ali nama se činilo da je servirani obrok kraljevska gozba, i u njemu smo na taj način i uživali. A zapravo i jest bio kraljevska gozba; ženama koje su cijelu godinu ustajale u cik zore i crnčile u pogonu, a poslijepodne još i kod kuće, kuhajući uvečer ručak za sljedeći dan, sad je netko drugi posluživao sva tri slijeda, i one su se osjećale sretno i važno poput pravih gospođa.

Najsretnija su, ipak, bila djeca. Od jutra do večeri nismo izlazili iz vode, a poslijepodne, kad su nas sunce i more umorili, majke su nam na kruh mazale paštetu, ili u sendvič stavljale debele kriške mesnog doručka, i uz rajčicu koja se, onako mesnata i slatka, cijedila niz prste i brade, bio je to najukusniji obrok koji se mogao zamisliti.

Uvečer smo šetali mjestom, netko je dobio cocktu a netko sladoled, dok su odrasli pili pivo ili bevandu. Sasvim rijetko dešavalo se da neka od obitelji preskoči zajedničku večeru, pa u jednom od mjesnih restorana naruči ražnjiće ili ćevapčiće. Nitko od tog prostog i jednostavnog svijeta nije imao novaca za ribu, niti je radničkoj klasi sjevera riba bila važna. Meso sa žara bilo je nešto drugo, u kolektivnoj svijesti predstavljalo je pojam gozbe, i ljudi su žvakali polako i dostojanstveno, s ponosom svojstvenim onima koji teško rade, još teže zarađuju, i kod kuće nikad ne posjećuju restorane.

U ona dva tjedna koliko je trajalo sindikalno ljetovanje, uživala sam u svakom danu, a oni su, onako bezbrižni, letjeli jedan za drugim, prebrzo klizeći prema jutru u kojem ćemo se ponovo ukrcati u autobuse koji će nas odvesti kući. Raspoloženje u povratku bilo je drugačije nego kad smo dolazili. Putem su nije pjevalo nego se je razgovaralo o tome što će koga dočekati u Zagrebu, o prvom danu posla i o pogonu koji će uskoro oživjeti. Govorilo se je o kupovini školskih knjiga, o pripremi ajvara i pekmeza, i hoće li i ove godine sindikati organizirali povoljnu zimnicu. Već u Gorskom Kotaru ulazili smo u svijet različit od onog kojeg smo upravo napustili i razgovori su postali nijansu tiši. Za nama su ostali borovi i cvrčci, suncobrani i plaže, ljeto i njegova zlatna svjetlost. Kroz prozore autobusa koji nas je svake minute nosio bliže kući, promicale su vlažne šume, sjenokoše, voćnjaci i prve modre sjene jeseni.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5