Buridanov magarac
Aamla 01 S

Photo: Screenshot

Premijerske čestitke nožu i žici

U zemlji u kojoj se majce sa likom Ratka Mladića i Radovana Karadžića prodaju u najglavnijoj ulici i širom Srbije, u kojoj se po sportskim stadionima šire transparenti „Nož, žica, Srebrnica“ i raznorazne gadosti, ispade kao iznenađenje prodaja dukseva sa sličnim sadržajem. Kako sam siguran da će se mnogi baviti aktuelnim proizvođačem dukseva i time što im je neko „izvadio iz konteksta“ slavljenje zločina i zločinaca, pozabavio bih se više nečim što najčešće nazivamo sistemom vrijednosti i time kako i sistem vrijednosti može postati potrošna roba.

Pomalo je bezobrazno kako se brzo i selektivno zaboravljaju činjenice koje su dovele do „noža i žice“. I to ne samo od onih koji su dodavali drva ispod čorbe koju su nam skuvali, već je, čini se, došlo do opšte amnezije i zatvaranja kruga u kojem smo danas na njegovom početku. Čak možda sa većim konsenzusom zla nego prije tridesetak godina. Neću se previše vraćati u prošlost i vremena čiji sam bio aktivni svjedok, ali se onima rođenim nakon toga mora razjasniti da su u doba „buđenja srpstva“, AB i jogurt revolucija, upada Srbije u platni promet Jugoslavije sa četiri milijarde USD, vodeći političari u Hrvatskoj bili Stipe Šuvar, Jure Bilić i Ivica Račan. Odnosno, kad je Milošević počeo sa prekompovanjem ondašnje Jugoslavije i ekonomskim urušavanjem vlade Anta Markovića, niko od nas nije znao ko je Franjo Tuđman. Čisto radi istine i vremenskog redosljeda. Iliti, kokoške i jajeta.

Prije neku godinu mi je jedan mlađi prijatelj, režiser, jedan od onih urbanih, umnih Crnogoraca, kakvih bi želio da u Crnoj Gori bude  što više, natuknuo da me u tzv. građanskim krugovima, đe se prevashodno misli na društvo oko nekih izvikanih NVO i kruga Vijesti, smatraju – crnogorskim nacionalistom. Naravno, nije to nešto što nijesam čuo i ranije, začinjeno i sa povezivanjem sa DPS-om i Milom Đukanovićem, ali mi nije nikada bilo stalo do mišljenja tih provincijalnih likova koji nijesu umno mogli da se izdignu, zbog svojih sitnošićarskih motiva i lokalnih, politikanstkih interesa i animoziteta, u širi kontekst. Naime, Crna Gora nikada nije bila faktor koji je mogao značajnije uticati na šire procese, bez obzira koliko se ti likovi napinjali da budu što važniji, ali je itekako mogla biti i jeste žrtva tih procesa izvana, što su iz sebičnih razloga prenebjegavali i svjesno minimizirali.

Nemam sumnju, a posteriori, da su svi procesi koji su se događali na prostoru Crne Gore u potonje tri decenije refleksija na vehementan velikosrpski nacionalizam, bilo da je riječ o atakovanju na Crnu Goru ili nužnoj samoodbrani. Uz potpuno odsustvo želje skoro svih pripadnika srpske nacije da prihvate prava drugih na drugačiji doživljaj etničkih i entitetski posebnosti i prava da uređuju svoj prostor samostalno. Bez namjere da se bilo kome pravdam, ako je neprihvatanje da mi drugi određuju i uređuju moje nacionalno, istorijsko, kultoroško, ili bilo koje drugo biće – crnogorski nacionalizam, onda neka im bude. Iako je diskrepanca između onoga što čini nacionalistu i mene, odnosno, između onoga što mislim o svojoj naciji i mojih želja kakva bih volio da bude – ogromna.

Elem, odavno imam prekid komunikacije sa krugovima već pomenute (malo)građanštine, u kojoj sam prije toga označavan čak kao veća štetočina od samog urednika IN4S portala, ili perjanica DF-a, uključujući i sadašnjeg predśednika o(d)bora za ljudska prava u skupštini Crne Gore. Svejedno, pored svega toga ne mogu se čudom načuditi podršci koju sadašnja vladajuća koalicija uživa u tim krugovima. Iako je teško zanemariti amaterizam, neznanje, kršenje Ustava, zakona i procedura od strane sadašnje vlasti, čije je poštovanje, valjda, uslov kvalifikovanja za pravnu državu, omiljene teme u vrijeme prošle vlasti, ne manje je začuđujuće kako je to vrijednosno sadašnja vlast postala prihvatljiva žestokim kritičarima Đukanovićeve politike od prije tri desetljeća? Odnosno, kako je ideologija „nož, žica“, prvo etablirana kao „moramo prihvatiti da su oni naši sugrađani“ i „normalnost“ sa kojom treba živjeti, ili suživjeti, a onda danas, katkad otvoreno, katkad skriveno, obilježje vladujućih struktura Crne Gore. Nikada nijesam pristajao na takvu „normalnost“, niti mi pada na pamet da je ikad prihvatim, bez obzira kako me kvalifikovali! Niti prihvatam da Srbin znači „nož, žica“, mada bi morali sami da se izbore sa tim!

Mene ne čudi što tzv. građanska Srbija ne vidi ništa loše u tome što je SPC odlučujuće uticala na izborne rezultate u Crnoj Gori i što se Crna Gora njenim djelovanjem pretvorila u svetosavski, klerikalni brlog. Na TV Newsmax Adria čak promovišu Amfilohija u rang svetaca zbog zasluga za promjenu vlasti, zaboravljaju se i opraštaju mu se sva zla i mržnje, dive se Dritanovim dučeovskim uzletima i karikaturama, prijetnjama, smjenama, uvođenjem ”po dubini” u vlast poštovalaca ”nož, žica” ideologije … Godinama su drilovani da je Crna Gora mafijaški klan, švercerska država, na čijem čelu stoluje Don Milo, diktator i glavni narko-bos i kokainski milijarder. Dovoljna je slika Đukanovića na TV ekranu da izazove nesputane izlive mržnje i psovki. Iza svega toga u osnovi je stajala idiotska slika Crne Gore kao srpske Sparte kojoj Milo Đukanović hoće, silom na sramotu, da promijeni genetski kod. A kad je srpstvo u pitanju onda padaju u vodu sva načela, uključujući i u Srbiji skoro nepostojeća građanska, pa ne smeta ni pretvaranje crnogorskih ulica u srednjovjekovne, narikačke procesije, ni politizacija Crkve, a ni miješanje Crkve u političke i, što je najgore, u izborne procese. Priča o mafijaškoj Crnoj Gori je samo obrazac naciklerikalnog i velikodržavnog propagandnog narativa, kao i otrcane floskulke o ugroženosti srpstva.

Iako se šmiraju ambicije u pristupanju EU, gotovo svakodnevno isplivavaju simpatije prema „nož, žica“ ideologiji u stavovimna osoba iz vladajućeg crnogorskog establišmenta. Jedna u nizu je „ćaskanje“ Premijera sa predśednicom jednog od dva entiteta BiH u kojem su upućene čestitke i nožu, i žici. Tek će za opstanak aktuelne vlade i podršku od strane radikalnih nacoša u Parlamentu izazov biti Bajdenovo preuzimanje predśedničke funkcije u Americi, sa timom u kojem se nalazi jedan svjedok srebreničke tragedije. Nije odbijanje donošenja deklaracije o genocidu u Srebrnici jedino pitanje koje stvara kontroverze unutar postojeće vlasti i u odnosu prema onima koji joj daju većinu u Parlamentu. Čitav taj galimatijas je neprirodan, bizaran, entropijski. Posljedice po Crnu Goru i njeno stanovništvo biće katastrofalne. Činjenica da Vlada nema novca za osnivački kapital tobožnje nove aviokompanije, govori da smo vrlo blizu još jednom zaduženju i nedostatku sredstava za osnovne potrebe. Bez ikakvog plana, bez bilo koje projekcije budžetskih rashoda i prihoda i plana trošenja sredstava sadašnja vlast baulja kroz probleme kojima nijesu dorasli.

Da stvari budu još gore za vratom im stoje populistička obećanja koja teško mogu zadovoljiti, bez da uđu u drastično kršenje zakona i međunarodnih normi. Zakoni se ne mogu donositi ni primjenjivati retroaktivno, te su sve priče o zaplijenama i dokazivanjima porijekla imovine baloni od sapunice koji su se raspukli u mnogim zemljama. Jedna od njih je i Srbija nakon petog oktobra. Slično je i sa eklektičkim besmislicama o lustriranju, jer je lustriranje institut koji se primjenjuje u društvima u kojima nijesu postojali slobodni izbori i u kojima politička odgovornost nije provjeravana na izborima. U društvima u kojima postoje slobodni izbori, a svi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori su od međunarodne zajednice kvalifikovani kao slobodni, odgovornost se politički valorizuje dobijanjem ili gubitkom izbora. Prekršioci zakona se ne lustriraju, već se sudski procesuiraju. Ovo su elementarne osnove političke teorije, te mi nije jasno koji je to fakultet završio Dritan Abazović? Što Dritan i Donald (Tramp) misle o proteklim izborima ima težinu kao svi njihovi tvit komentari. Bezvrijedni su.

Buridanov magarac je uginuo dvoumeći se između kofe vode i stoga sijena. Postojeća vlast nevoljno, ucijenjeno i  neiskreno govori o vrijednosnom sistemu EU, uređenoj pravnoj državi u kojoj se zakoni poštuju i u kojoj zakoni važe za sve, a naginje komesarskom vođenju države, populizmu, klerikalizmu, Srbiji, Rusiji, istočnjačkom narodnjaštvu i anticrnogorskom i velikosrpskom nacizmu, u kojima se najkomotnije ośećaju, kao svojoj prirodnoj sredini. Zato je i čeka sudbina Buridanovog magarca.

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5