Naravno, sudbina takvih pesnika, kao što su Milan Milišić i Miša Stanisavljević, nikad neće previše zanimati našu kulturnu javnost niti naše takozvane književne poslenike, jer nije sudbina poezije da svako njom ispira usta, već da postoji negde uprkos svim drangulijama tekućeg života, pa i književnog, jer ona mora biti uvek otkriće, uvek nova i uvek joj se moramo vraćati kao spasenju za naše tako uspavane duše (Predrag Čudić)
Opis sablasnog Beograda
(spuštene žaluzine, probušeni dolasci,
prazni tramvaji kruže k’o bumbari)
dat je, u večernjim izveštajima,
kao prikaz postignutog umetničkog efekta.
Uostalom, u svakom tiraninu
čmava umetnik. Izopačen možda malo više
željom da odmah sagleda dejstvenost svog umeća.
I da zatečenom publikumu vikne:
ha, štakore, zgrabio sam te,
Moja ars je arsenik za te!