Od srećnika najbolji prokletnik
Pgnn 01 S

Photo: Gerrard Gethings

Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa

…Ljudi imaju vrlo tešku, i vrlo bolnu sudbinu, pošto se priroda, u stvari, igra njima. Pate da bi umrli, i čekaju da bi živeli. Tako je to: čekaju da žive, ali nikad uistinu ne žive… Osećaju da umiru i pate većim delom vremena. Očekuju penziju, neko unapređenje, čekaju da polože maturu, stalno nešto čekaju. Čekaju da budu voljeni, potom imaju nekoliko meseci zanosa, nekoliko kriza, snošaja, potom se opet vraćaju u život mnogobrojnih obaveza… Čovek nije životinja, pošto on zna svoju budućnost. Zato u sebi nosi bojazan, vrlo opravdanu, od onoga što ga čeka. Životinja ne zna, sudbina je stiže i ona pati, ali ne predviđa, ili vrlo malo. Životinja koju ubijaju to oseća, ali je to vrlo kratko, dok čovek može šezdeset godina unapred da vrlo dobro zamisli šta ga čeka. Studije medicine divno nas obaveštavaju o životu. Takve stvari čoveka smračuju. Onda ispravlja svoje bistre misli alkoholom i ždranjem, pa putovanjima, automobilom, na sve načine, samo da bi zavarao bistrinu sopstvenog pogleda… Onda nije više tako bistar…

***

…Težnja ka sreći je velika obmana koja komplikuje čitav život! Zbog nje su ljudi tako naopaki, podli i nesnosni. U životu nema sreće, ničeg do nesreće, lake, teške, trenutne i trajne, javne, pritajene, skrivene, podmukle… „Od srećnika najbolji prokletnik“. Đavo ima dobar princip koji uvek važi. Kao i obično, bio je u pravu kad je Čoveka ćušnuo u materiju. Nije mu trebalo dugo. Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak!... Čovek je human otprilike isto koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvekneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište, da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa…

(Iz Mea Culpa, 1936)

***

…Sreća je biti sasvim sam na obali mora i da me ostave na miru. I jesti vrlo malo, da… skoro ništa. I jedna sveća. Ne bih živeo s elektrikom i svim tim glupostima… Jedna sveća! Jedna sveća i da čitam novine… Druge da vidim kako se muvaju, da vidim kako ih podstiču ambicije, pravo pozorište, njihov život…

*Odlomci iz Selinovih pisama, objavljenih u časopisu Gradac br. 118-119, 1996; S francuskog preveli Ivanka Pavlović, Milojko Knežević, Ana Moralić i Živojin Kara Pešić

Oceni 5