Film "Shoplifters of the World" (2021)
Shoplifters of the World

Photo: RLJE films

Pretenciozno i šarmantno kao i Morrissey

Ako ste odrastali u 80-ima i pratili rock glazbu, posebice onaj indie dio, vjerojatno ste voljeli The Smithse. Iznimno popularni u Engleskoj, u ostatku svijeta pa i u pokojnoj Jugi bili su kultni bend o kome se pisalo u glazbenim i omladinskim časopisima (Rock, Polet, Ten, Val…), Batinović ih je k’o pomahnitao puštao u svojoj legendarnoj emisiji „Po vašem izboru“, a znali bi zalutati i do mainstream medija. Nikada nisam bio njihov veliki fan ali su mi bili OK i to su mi ostali do danas, bez obzira na nacionalističko, antiimigranstko i pro-Brexitovsko čudovište u koje se Morrissey tijekom godina pretvorio ali dobro, ponekad moraš razdvojiti sjajnog autora od grozne osobe. Bend je u nekoliko godina i sa samo četiri studijska albuma stvorio nasljeđe veće od brojnih drugih koji su bili i popularniji i dugotrajniji, a novi film redatelja Stephena Kijaka dokaz je tomu.

Kijak se specijalizirao za glazbene dokumentarce jer ih je snimio sedam do sada i to potpuno različitih: od Scotta Walkera, pjevača svojevremeno iznimno popularnog trija The Walker Brothers, preko dokumentarca o snimanju kultnog albuma The Rolling Stonesa „Exile on Main Street“, o basistu Jacou Pastoriusu, japanskom heavy metal bendu X, pionirima južnjačkog rocka Lynyrd Skynyrd i – pazite sad – pop senzaciji s početka novog milenija Backstreet Boys. Ako su to izvođači koje je volio ili slušao danas 52-godišnji Kijak, onda je to žešće sjeban lik, pa se i The Smiths nekako uklapaju u glazbeni ukus tako šizofrene osobe.

Za razliku od gore navedenih, ovdje nije riječ o dokumentracu već o igranom filmu. Radnja filma odvija se u Denveru, godina je 1987., a radio valovi diljem svijeta upravo su prenijeli vijest da su se The Smiths raspali. To je šokantna vijest za Cleo (Helena Howard) i njezinu ekipu koji su veliki fanovi benda. Tugu odlučuju ubiti noćnim izlaskom, a imaju i još jedan razlog za suze: član njihove ekipe Billy (Nick Krause) sutra odlazi u vojsku pa im je ovo posljednje (d)ruženje za tko zna kada. Soundtrack izlaska su pjesme njihovog omiljenog benda koje slušaju na tulumima preko radija zahvaljujući Deanu (Ellar Coltrane), zaposleniku u lokalnoj trgovini ploča koji uzima pištolj i odveze se do lokalne radio postaje gdje uzima za taoca heavy metal DJ-a Full Metal Mickeya (Joe Manganiello) kojega pod prijetnjom oružja natjera da svoj metal maraton zamijeni maratonom The Smithsa.

Znate kako na početku filma često imate natpis „temeljeno na stvarnim događajima“? E, ovdje imate natpis „temeljeno na stvarnim namjerama“ („Based on true intentions“). Naime, riječ je o istinitom događaju koji se sistemom pokvarenog telefona pretvorio u urbani mit s više različitih verzija, no istina je samo ta da je neki fan benda doista došao u radio postaju s pištoljem u ruci i namjerom da prisili DJ-a da cijelu noć pušta njihove pjesme, no kako su fanovi Smithsa većim dijelom mimoze, tako je i on započeo nešto što nije mogao dovršiti, odustao od tog plana i predao se policiji. Kijak je tu stvarnu priču bez mnogo suspensea htio učiniti filmičnijom, uzbudljivijom te ubaciti i element ljubavne priče (Dean je beznadežno zaljubljen u Cleo koja ga ne jebe tri posto). Namjera je bila na mjestu, ali konačan rezultat je bezveze.

Prvi problem je sam scenarij koji u isto vrijeme pokušava biti i zabavan i dramatičan, dubok i budalast, priča o hedonističkom izlasku i priča o razumijevanju i prihvaćanju različitosti, no to su dvije pruge koje voze paralelno i nigdje se ne sijeku. Zapravo, čovjek ima dojam da scenarija gotovo da i nije bilo jer likovi u filmu više citiraju tekstove Smithsa nego što normalno razgovaraju. Mislim, zamislite da je naša ekipa u 80-ima išla van na tulum citirajući lajne Štulića ili Rundeka? Ideologija Smthsa je posvuda u filmu: Cleo na braniku automobila ima naljepnicu „Meat is murder“, Sheila (također ime iz pjesme benda) i njezin momak se ne jebu zato što Morrissey zagovara celibat, a u wc-u noćnog kluba ružem za usne piše stihove njihovih pjesama. Mi o likovima zapravo ne saznajemo ništa izvan tekstova Smithsa, kao karakteri su potpuno plošni i jednodimenzionalni te, u konačnici, jebeno dosadni. Kao da ne gledamo stvarne likove već skicirane karaktere iz bendove pjesmarice.

Loš scenarij prati i očajna gluma. Cleo je krasotica, predmet požude svakog incestuoznog oca, ali Howardica kao da je na nekom drugom planetu: ukočena kao da je studirala glumu na Dramskoj akademiji u Zagrebu, svoje lajne (ili Morrisseyeve) izgovara kao da recitira Shakespearovu dramu da je to negledljivo. Njezini kompanjoni su klišeizirane karikature – par čija se veza raspada, Billy koji počinje otkrivati svoju homoseksualnu stranu – i jedni koji u tom džumbusu pokazuje kakav takav razvoj je iskusni Manganiello, koji izgleda poput Lemmyjevog mlađeg brata i koji je pojeo za doručak bezličnog Deana koji je manje zanimljiv nego pištolj s kojim maše. Ekipa i ja smo gledajući film komentirali kako ovo nije gluma ni za srednjoškolsku predstavu i to još uvijek mislim.

U „napadu kreativnosti“, Kijaku je palo na pamet igrani film svako malo prekidati isječcima iz starih intervju benda što je samo dodalo ulje na vatru besmisla. Čemu kombinirati dokumentarno i igrano, slušati Morrisseya i ekipu kako trabunjaju a da to nema mnogo veze s radnjom samog filma? Morrissey je oduvijek bio pretencizoni papak, pa je takav na kraju ispao i film.

Ipak, nije ovo bez nekog šarma. Sviđa mi se način na koji su rekreirali duh 80-ih, od pretrpane trgovine pločama i kasetama koja me podsjetila na legendarnu trgovinu iza osječkog Supera, samo što ja nisam krao kasete poput Cleo; puno je tu fino ubačenih pop i rock referenci na ono vrijeme, pa se tako Sheila oblači droljasto u stilu Madonne iz filma „Očajnički tražeći Suzan“, a scena kada suši kosu izravna je posveta tom bezveznom i zaboravljenom filmu iz sredine 80-ih; na jednom od tuluma susreću curu koja je totalna mrakača, darkerica koja se do najsitnijeg detalja fura na Siouxsie Sioux iz benda Siouxsie and the Banshees, a najveća fora mi je izbacivač na ulazu u gay klub, muškarac odjeven i našminkan kao Grace Jones. To je dokaz onoga što sam oduvijek tvrdio, da Grace Jones ima veća muda od velike većine muškaraca koje znam...

Zanimljivo je slušati i Full Metal Mickeya kako prosipa Gandalfovske mudrosti tipa „bendovi se raspadaju cijelo vrijeme, ali njihova glazba živi zauvijek“ referirajući se na Black Sabbath (tada reunionovi još nisu ušli u modu) dok ispija kavu iz šalice s likom Gene Simmonsa iz grupe Kiss. Na jednoj od postaja ekipnog tulumarenja netko će spomenuti Bon Jovi na što će ovi baciti rigoleto bez uvertire baš kao što bi to napravili svi mi „pravovjerni“ rokeri iz toga vremena i tako, Kijak ubaci tu i tamo poneku uspjelu foru ili zajebanciju, ali u cjelini njegov film nikamo ne ide niti tamo stiže.

I naravno, tu je cool soundtrack. Smithsi su objavili tek četiri albuma, no u filmu čujemo čak dvadesetak pjesama sa svih njihovih službenih izdanja i u jednom trenutku ćete se naći kako pjevušite refrene koje niste čuli milijun godina, ali još su vam negdje u malom mozgu. Plus, film traje manje od sat i pol pa brzo prođe, čak i uz često okretanje očiju.

Ako ste (bili) ljubitelj benda, uz stare favorite lakše ćete provariti ovu prilično neukusnu musaku sastavljenu od loše priče, još gore glume i pretrpanu svime vezanim uz bend. “That joke isn’t funny anymore” pjevao je bend u vrijeme svoje najveće slave, a ja se mogu samo složiti s njima i preporučiti ga isključivo die-hard fanovima. Ostali, pronađite nešto drugo.

*Prenosimo s autorovog bloga

Oceni 5