Pretvaranje naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće

Sljedbenik Hibriasa

Pjevao je o mitskom maču sa sjevera, čija preobraženja sijahu u zemaljskim moćima, o uznositom i o poniženom nožu, o čeznutljivim i o uznemirenim kanijama, o srebrnoj sablji u ruci iskušanika, o brončanom perorezu što sanjala ga je jedna kraljevna, o zlatnom sječivu, sraslom s ubojičinom rukom.

Opjevao je, glasom ženika, crveno srce koje se sprema na juriš i tužio nad bojištima, kao crna udovica. U sjaju zvijezda gonetao znamenja ratničkih božanstava.

Njegova elegija o konjici koja se probija kroz kišu strijela i, još uvijek, luta u oblacima, njegove pastorale o nesmiljenim graničnim obračunima, o metežu naroda, njegova oda sokolskoj rukavici jednog pukovnika, rastuženi ditirambi o nasilnosti sudbine, bili su, tek djelić, jedne mazohističke mašte i sadističkog pamćenja.

               Odani kritik

Revizija tzv. historijskih činjenica

Povijesne kronike lažu. Nismo napali radi pljačke, već, upravo stoga što su napadnuti, bježeći od onih koje su netom sami popljačkali, zabasali u našu domaju, u kojoj bijasmo svoj na svome, a uljez samo pri pogibli.

Što ako, nakon poraza uljeza, oružje i zlatne poluge svršiše u našim rezervama? Zar bi ih ti, zaludni historiče, da naiđeš na njih, ostavio ležati u nigdini, prepuštene golom elementu?

Blagostanje rata

Bio sam mali, ali opak tiranin, gospodar rata u okrugu svoje moći i ljuti protivnik složenih državnih tvorevina.

Zazirao sam od vizionarskog čovjeka, od ujedinitelja i motivatora napretka, te sam prognao sve ljude takvih nakana. U mojoj krajini moralo se vjerovati meni, i vjerovanje potvrditi izvršenjem svake moje zamisli.

Za moga života niko nas ne pripoji nikakvoj cjelini. Odoljeh zabludama miroljubivih razdoblja, posve se izoliravši, glancajući čizme i slažući oružje. Sklapanje neprincipijelnih koalicija, u teškim vremenima za otvorene ratne sukobe, bila je jedina politička ideja koja me krasila ali, da se ne lažemo, i ja i koalicioni partner vrebasmo priliku da jedan drugom zabijemo nož u leđa. Bio sam nemesis svakog razumnog rješenja. Nikakva me rasprava nije zanimala, već uzrastanje do moći kojoj ne smiješ ni u oči pogledati, a nekmoli joj riječ uputiti. Najispunjenije se osjećah kad sa svima bjeh na ratnoj nozi.

Žar rata ne gasi se u ovim krajevima, i nadam se, putniče, da si na ove riječi naišao slučajno, skrivajući se iza mog nadgrobnog kamena od unakrsne vatre u kojoj si se neoprezno, bez znanja lokalne historije našao. Na smrt si preplašen. Takvog te volim.

Izvučeš li se živ, svaka ti čast, lukaviji si no što sam mislio. Ako se, ipak, upitaš o nekoj mojoj posebnosti, kakav bjeh u duši dok krajinom pustoših, otvori prvi historijski udžbenik i zadrhti nad mojim likom!

O meni se najcrnje piše, no bez moje vitalne aktivnosti ni ti udžbenici ne bi bili napisani. Imao bi, namjerniče, tek, botaničke spise i travarske recepte iz naše krajine. Zapamtio bi nas kao mirne, sabrane i radoznale osobe, odane proučavanju prirode, što mi, ali potpuno, ne bjesmo. Kažem, mi, jer ja sam, samo, jedna karika u lancu vijekova, primač i predavač antičke tradicije ratničkog instinkta i agresivnog ponašanja, potomak i predak istih kao ja.

Duševnost jednog dokaza

Moja široka duša zavadila se sa svima koji su posumnjali u njenu širinu. U ime svog predobrog srca potukoh se s njegovim osporavateljima, dok mi, na koncu, glave ne dođoše jači pretendenti na zvanje, i otkloniše me iz dokaznog postupka.
Kod nas je najšira duša najzadrtija ona, a najbolje srce uvijek u najjačega.
Ako nisi taj, zalud ti pozivanje na Kritiku čistog uma.

Smrt abolicionist

Krasila me bijela boja kože, koju ne propuštah naglasiti u svakoj prilici. Bio sam suprematist za ugled.

Sada kada sam ostao bez kože, a sve kosti oko mene bijele se u tami, ne znam, više, pred kime da naglasim urođene prednosti.

Bez starca nema udarca

Već sam, što se kaže, bio na ivici groba kada me ponovo izabraše za predsjednika države, da ih, dok ne umrem, još malo ojadim. Bio sam zlo kojem se slijepo vjerovalo.

Nisam ih iznevjerio. Cijedeći posljednje kapi života, sa smrtne postelje povedoh dva minorna rata.

Oblici uzdržanosti

Dvadeset godina ratovah sa susjedima oko jednog pješčanog spruda kojega, intenzivnim raketnim djejstvom, na koncu, erodirasmo i sravnismo s dnom mora. Nastavismo s operacijama oko praznog mjesta na vodama, još deset godina.

Sprud je bio mudro izabrano mjesto za ispražnjavanje nelagoda dobrosusjedskih odnosa.

Ognjišna budnica

Pretvorih svoj, tobože, pitomi narod u divlje i agresivno pleme, i naslađivah se njegovim stradanjem, koje mi raširenih ruku ponudiše u znak odanosti mojoj želji da ih porazim njima samim.

Namjerniče, pomisliš li da je to, ipak, vrlo teško izvesti – pretvoriti naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće – varaš se. S nadraženim osjećanjem pripadnosti kakvoj god zajednici, čuda možeš počiniti.

Avaj!

Ležim u mješovitom groblju, okružen nacionalnim neprijateljima.

Moribundni ditiramb

u nas ti je smrt
toliko cijenjena
da se ljudi
stide što su živi

živi se
jer se mora
skrušeno, oborena pogleda
mrtvački

jedino još rat
budi optimizam
da ćemo se smrti propisno odužiti

kakav život i kakvi bakrači
kratke su noge u laži

Ognjišna budnica (2)

Brutalni bjehu ishodi mojih raspoloženja. Kivnost za program imah. Ostrvljenost bje mi zakon, vršljanje poredak. U pobuni protiv svega i svakoga prepoznah svoja načela. Žestina mi upalila. Na pladnju mi predadoše predsjedničku ovlast. Postadoh neupitan.

Šta su mislili dok su se u me hametice zaljubljivali, ne znam, ali se svojski potrudih da im zagorčam rezultat. Čim se ustoličih, krenuh i na onog koji je u meni ovakvom našao svoj san, i na onog koji se nadao da će me načeti sjeta. Svoju neupitnost dokazivah bezumnim postupcima. Podbadah ih da mi se suprotstave, jer me inercija mase izluđuje. Nikom ne dozvolih da mi se prilagodi. A, kad zavapiše u nemoćnom bijesu što svoje ogledalo u meni pronađoše, još gorom represijom uzvraćah.

Bio sam alergičan na glas razbora i pomen ljudskih prava. No, kada bi postalo pregusto i pritisak unutarnjih okolnosti bio neizdrživ, zametnuo bih kavgu sa nekim od susjednih vladara, a moji najveći neprijatelji, prije no ih i stigoh mobilizirati, već postrojeni u nestrpljivim divizijama. Znadoše što i ja, da nam je korijen jedan!

A, kad bih ih, desetkovane, vratio doma, makar i iz poraza, još više bi se stiskali uz mene, i mojim se ludostima ponosili kao svojim posebnostima.

Bjeh, putniče, vladar kojem se ispuni želja da propašću carstva u historijskom sjećanju zauzme mjesto kraj njegova osnivača. Jer, što je važnije od rađanja i umiranja jednoga naroda!
Ostadoh primjerom uspješno obavljenog zadatka.

*Prenosimo iz časopisa Ars koji izdaje Otvoreni kulturni forum Cetinje